Funk, N., Mueller M. (ur.), Gender Politics and Post-Communism. Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union, Routledge 1993, New York, 349 str.

Knjiga koju su uredile Nanette Funk i Magda Mueller, Gender Politics and Post-Communism (Politika roda/spola i postkomunizam), nizom eseja daje pregled promjene statusa i uloge žena u postkomunističkoj Istočnoj Evropi. Prikazi koje su dale žene iz Istočne Evrope (situaciju u bivšoj Jugoslaviji predstavile su Slavenka Drakulić, Saša Duhaček i Andelka Milić) osvjetljavaju kulturne i povijesne razlike temeljne za razumijevanje uloge feminizma na ovom području i pitanja kojima će žene dati prvenstvo.

Zajednički elementi izraženi u ovim iskustvima, tvrdi Nanette Funk u svom uvodnom eseju, otvaraju prostor za diskusiju, uzajamno učenje i suradnju između istočnoevropskih i zapadnih feministkinja. Ovaj zajednički teren, međutim, neće uroditi konstruktivnom akcijom ukoliko ne bude obostrane otvorenosti za uvažavanje razlika: kulturnih, povijesnih, filozofskih, političkih, ekonomskih. Bez ove perspektive bi feministička rasprava o problemima s kojima se suočavaju žene postkomunističkih društava mogla ignorantski strpati žene u homogenu grupu čiji su problemi i potrebe uredno upakirane u neraskidivu cjelinu; brišući dobne, vjerske, obrazovne, ekonomske, društvene i etničke linije. Krive, ali raširene, predodžbe o podršci koja se daje današnjoj preobrazbi ženske uloge u društvu polako se rasvjetljavaju i razbijaju. Polazište ovakve analize reinterpretacija je mita o jednakosti žena u socijalizmu zasnovanom na visokom udjelu žena u radnoj snazi. Međutim, ne samo da to nije bio rezultat osobnog izbora, već su sadržaj i mogućnosti rada bile podijeljene na osnovi spola. Umjesto da izražava uvažavanje dostojanstva i jednakosti žena kao osoba, ovakva politika bi se prije mogla protumačiti kao izraz prezira i nepoštivanja žena.

Ova prisilna emancipacija kroz rad i androginu predodžbu jednakosti usadila je u ženske stavove sumnjičavost i otpor spram zapadnjačkog feminističkog gledišta po kojem bi se jednakost, posebno što se sfere rada tiče, trebala očitovati u istovjetnosti tretmana. Ovakvu predodžbu spolne jednakosti valja odbaciti, te priznati razlike.

Daljnji doprinos ambivalentnom stavu spram zapadnjački definiranom feminizmu je središnja uloga filozofije i ideologije u državnom socijalizmu da porekne dru3`tvene stvarnosti, stvarajući duboku sumnju spram svakog organiziranog sklopa vjerovanja, uključujući i feminizam. Zakonodavstvo koje je štitilo žene često se, umjesto da osigura pravu jednakost žena, koristilo za stvaranje i opravdavanje spolne/ rodne organizacije ekonomije. Posebne su mjere (porodiljski dopust, dječji vrtići, dostupni abortus) prije služile tome da pomognu ženama u njihovim spolnim ulogama, nego da reorganiziraju odgovornost između muškaraca i žena. Ovim biva jasnije zašto žene o prijašnjim državnim mjerama govore kao o lažnoj jednakosti i prisilnoj emancipaciji, kao što je jasnija i njihova odbojnost spram definicija jednakosti prisutnih na Zapadu. Žene su živjele u društvima gdje su državna teorija i praksa rezultirale subordinacijom pojedinke / pojedinca cjelini, potirući građansku svijest i usmjeravajući Ijude obiteljskoj sferi koja je predstavljala anti-državu i slobodu. Život se fokusirao u privatnim, ne u javnim sferama, te je prema prisilnom sudjelovanju u građanskim grupama vladao jaki antagonizam.

Stupnjevi političke slobode i sudjelovanja u političkom životu, otvorenost Zapadu, ekonomski razvoj i modernizacija ključni su čimbenici koji su utjecali na društveni položaj i interese postkomunističkih žena. Ovi će faktori također utjecati i na potencijal za feminističku analizu i osmišljavanje ovih promjena te na pojavu feminističkog pokreta. Promjene u političkoj i javnoj sferi događaju se s neznatnom ili nikakvom participacijom žena uz odsutnost rasprave o preobrazbi obiteljskih uloga.

Društveni stavovi koji uzdižu majčinstvo, ekonomske promjene koje se odigravaju na štetu žena (žene sačinjavaju neproporcionalno veliki udio medu nezaposlenima), sve veće ograničavanje ženskih reproduktivnih prava i pad društvenih usluga (npr. dječji vrtići, porodiljski dopust) mogu se vidjeti širom Istočne Evrope. Metode i stupnjevi kontroliranja ženskih tijela variraju od jedne do druge istočnoevropske zemlje. Ovi tradicionalni zahtjevi patrijarhalne moći jasno se očituju u olakšicama/poticajima koji se daju za rađanje djece, zakonskim restrikcijama abortusa, nepriznavanju lezbijki. Taj udarac usmjeren protiv žena nije rođen u političkim previranjima 1989. godine - bio je već ukorijenjen u društvo godinama ranije.

Pored općeg pogoršanja ekonomskih uvjeta za žene, vidljiv je učinak etničkih, vjerskih i nacionalnih razlika. Uspon nacionalizama koji pokušavaju izgraditi nove kolektivne identitete nauštrb nerazmrsivo multikulturalnih društava i obitelji također utječe na ulogu žene i mogućnosti koje joj se pružaju. Ova politika razdvajanja prouzročila je isto tako i raskole u ženskim pokretima. Promjene kroz koje prolaze istočnoevropska društva u kojima je spolnost bila tabuizirana, popraćene su porastom pornografije i seksualne eksploatacije istočnoevropskih žena od strane muškaraca iz zapadnih zemalja. Prostitucija i trgovina ženama izvan državnih granica (trgovina seksom) poprimaju dramatične razmjere kao i korištenje ženskih tijela kao majki surogata i izvora djece za prodaju ili usvajanje. Mediji i svjetski lideri pozdravljaju preobrazbu društva - političku i ekonomsku - širom Istočne Evrope, a da gotovo nikakvu pažnju ne posvećuju ograničenoj participaciji žena. Ženskim problemima, osim ograničavanja reproduktivne slobode (Majčinstvo!), doslovno se ne posvećuje nikakva pažnja. Razlog tomu je, dijelom, svugdje prisutno smanjenje broja žena koje sudjeluju u političkom procesu, što je rezultat kako aktivnog isključivanja žena od strane muškaraca tako i ženskog prezira prema političkom djelovanju i participaciji. Potonje potječe, dijelom, iz iskustva s državnom politikom koja je delegirala relativno visoki, uglavnom simbolički, broj predstavnica u organima upravljanja. Neophodno je da žene sudjeluju u demokratskoj kulturi i da odbace ulogu dobroćudnih, marginaliziranih promatračica. Takva transformacija, međutim, iziskuje da se prevlada politička pasivnost uzrokovana autoritarnom političkom praksom "koja je njegovala pasivno iščekivanje prepuštajući Ocu države da se pobrine za sve."

Veće sudjelovanje feminis6čkih grupa ograničeno je, dijelom, zbog povijesti komunističkih ženskih grupa koje su doživljavane kao prepad na žensku privatnost, a koristile su se feminističkom terminologijom kako bi proširile utjecaj državne politike koja je opterećivala žene. Zapadni feminizam, kao i komunizam, naglašava jednakost koja žene tretira kao muškarce i izjednačuje njihov jednakopravni ulazak na tržište rada. Oba modela zastiru činjenicu da tretman žene na tržištu nije jednak, te da u cjelini žene, s obzirom na plaću i mogućnosti zapošljavanja, predstavljaju građane drugog reda. Tako, čini se, nijedan od ovih modela ne oslobađa žene koje su već na tržištu na dnu ljestvice, dok su istodobno odgovorne za brigu o djeci, kućanstvo i održavanje svakodnevnog života.

Bude li trebalo zacrtati nove temelje starih dilema o odnosu pojedinke/pojedinca spram državnog autoriteta, žene će morati upravljati raspravama o uspostavljanju demokracije i civilnog društva kako bi uključile spolne i rodne odnose, obiteljske strukture i njihov odnos spram individualnosti i ekonomije. Bez ove perspektive, ima li uopće što novog o teorijama demokracije koje se temelje na građaninu za kojeg se pretpostavlja da je muško, i na politici koja je utemeljena u odnosima moći unutar ekonomije?

Žene bi morale zagovarati jednu novu teoriju demokracije koja bi krenula dalje od usredotočenosti na ekonomiju (slobodno tržište) i doprla do stvarnog života žena - s onu stranu muško definirane vizije društvenih problema i ciljeva u čijem je središtu muškarac, do prostora gdje se različiti problemi s kojima se suočavaju žene evaluiraju na jednakom planu. Priznavajući žensku posebnost i specifična prava u nediskriminirajućem kontekstu.

Zapadne feministkinje koje sudjeluju u ovoj raspravi o demokraciji i ulozi feminizma u Istočnoj Evropi moraju priznati razliku u terminologiji i iskustvu u različitim kulturama. Plaćeni posao, na primjer, može biti emancipatorski cilj feminizma na Zapadu, ali njegova opresivna povijest na Istoku sprečava žene da prigrle ovu "jednakost". Ženski će se pokret na Istoku suočavati s drukčijim problemima, imat će drukčije vrijednosti, zahtjeve i ciljeve. Ove razlike, smatra Nanette Funk, ne bi trebale zasjeniti široki prostor zajedničkog ženskog iskustva - kako medu ženama Istočne, tako i medu ženama Zapadne Evrope i SAD. U svakoj od ovih zemalja žene streme za zdravljem, poštovanjem, dostojanstvom, autonomijom, slobodom, pravdom i samoodređenjem. Sve su to prostori uzajamne razmjene ideja, iskustva i planova djelovanja budući da sve pokušavamo otresti sa sebe sputavajuće strukture patrijarhata.

Kathryn