Prepušta li država (tj. muškarci), koja u ratu ima važnija posla (ratovanje, naoružanje, vojska, unosna politika - tzv. viši ciljevi, propaganda, kontrola), ženama da preuzmu, naravno - besplatno, dio njezinih manje važnih, dakako - neunosnih funkcija?

U posljednje dvije i pol, gotovo tri, ratne godine prisustvujemo neobičnom fenomenu - pravom boomu ženskih grupa i organizacija. Ženskih ne utoliko što su im glavni predmet interesa žene i ženski problemi, već što im je članstvo uglavnom žensko, a mahom se deklariraju kao "nevladine, neprofitne, nestranačke humanitarne organizacije". Zajedničke su im značajke briga o prognanicima i izbjeglicama, briga o djeci i nemoćnima, briga o ranjenicima i invalidima rata, briga o obiteljima poginulih branitelja, sakupljanje i dijeljenje humanitarne pomoći - ukratko, jedna široka pozadinska fronta žena (kako se jedna od organizacija i zove), koja, dok muškarci ratuju, pokušava sanirati posljedice rata i slijepiti krhotine civilnog života. Njihov rad je uglavnom dobrovoljan, besplatan, anoniman i samorazumljiv. Svijest o specifičnom položaju i ulozi žene, te o teretu koji žene nose na svojim leđima u ovim, ali i u svim drugim, vremenima, ne postoji.

Ovaj boom postavlja pred nas cijeli niz pitanja na koja bi, u nekom budućem, ženskom istraživanju, valjalo odgovoriti:

Koji se to psihološki i društveni mehanizmi aktiviraju u ratnim vremenima, koji uspijevaju motivirati žene da se udruže i da potisnu odgojem ucijepljen strah i prezir od ženskog samoorganiziranja? Osjećaj ugroženosti, svakako. Ali da li samo pred vanjskim agresorom ili i pred naoružanom muškošću uopće? Ili je pak riječ o pokušaju prevladavanja osjećaja bespomoćnosti (ionako ne možemo ni na što utjecati) i, što je još vjerojatnije, osjećaja beskorisnosti i krivice, dok "naši očevi, muževi, sinovi itd. ginu na ratištima"? Što se to događa u uvjetima rata da se na žensko udruživanje i organiziranje gleda s naklonošću, čak ga se potiče, dok se u mirnodopskim uvjetima to doživljava krajnje subverzivnim? Osim, naravno, ako nije riječ o strogo kontroliranim i lojalnim organizacijama, kao što su, na primjer, Hrvatska žena danas ili Socijalistička konferencija žena nekad. Prepušta li država (tj. muškarci), koja u ratu ima važnija posla(ratovanje, naoružanje, vojska, unosna politika - tzv. viši ciljevi, propaganda, kontrola), ženama da preuzmu, naravno - besplatno, dio njezinih manje važnih, dakako - neunosnih funkcija?

Mica

BEDEM LJUBAVI

Padom komunizma i zaoštravanjem političke situacije na prostorima bivše Jugoslavije, kao alternativa težnji JNA za nasilnim održanjem vlastitih pozicija koje su došle u pitanje, javlja se mirotvorna organizacija majki iz Hrvatske, čiji su se sinovi u to vrijeme zatekli na redovnom služenju vojnog roka. Prva akcija Majki za mir bila je peticija za neuplitanje vojske u razrješavanje krize održana u siječnju 1991. na Trgu bana Jelačića . Nasuprot planiranim akcijama JNA za napad na Sloveniju i Hrvatsku krajem lipnja iste godine, nazvanim Bedem 1 i Bedem 2 , organizacija preuzima ime Bedem ljubavi naglašavajući time svoje opredjeljenje za mir nasuprot nasilju. Odluka JNA o produženju vojnog roka nakon napada na Sloveniju odredila je slijedeću akciju majki. Preko tri tisuće žena iz Hrvatske i Bosne odlazi u Beograd s nadom da će svojim apelom pobuditi razumijevanje JNA. 29. kolovoza 1991. vraćaju se u Zagreb, putovanje nije urodilo plodom. Nekoliko dana kasnije odlaze u Evropu i uz pomoć Doris Pack bivaju primljene u Evropski parlament. Nedugo zatim preko dvije tisuće vojnika pušteno je iz vojarni. Po izbijanju rata Bedem ljubavi počinje s brigom za izbjeglice, udovice i djecu poginulih u ratu, ratne zarobljenike i invalide rata, organiziraju brojne humanitarne akcije - sakupljanje hrane, odjeće, novca i distribuciju izbjeglim i prognanim osobama.

Bedem ljubavi se danas zalaže za zaštitu ljudskih prava, prava na život, širenje ideje mira, za razoružanje, poboljšanje međunacionalnih odnosa, zaštitu prava žena i djece, zaštitu nacionalnih manjina i njihovih prava.

Adresa: Vlaška 70a, 41000 Zagreb, tel; 041/451 056, fax: 041/451 861

BISER

BISER je dobrovoljna organizacija žena Bosne i Hercegovine. Njihova je aktivnost usmjerena na bosansko-hercegovačke izbjeglice koje su, iako izvan direktne smrtne opasnosti, i dalje suočene s vrlo velikim teškoćama. Namjera je BISERA da ih okupi i pomogne im u snalaženju u novoj

sredini. Organizirana je medicinska i psihoterapeutska pomoć pod vodstvom dr Narcise Sarajlić. Jedan od programa koji BISER pokušava provesti stvaranje je višenamjenskog centra koji bi pokušao nadomjestiti dom. U centru bi se nalazila dnevna soba, prostor za susrete, razgovore uz kavu, razmjenu informacija, čitanje novina, tihe sobe za individualne razgovore ili individualne terapije, sobe u kojima bi se brinulo za djecu dok majke obavljaju druge poslove, radionice za ručni rad, čitaonica.

Adresa: Bosanska 1/IIT, 41000 Zagreb, tel/fax: 041/570 518

DRUŠTVO HRVATSKIH INTELEKTUALKI

Osnovna ideja oko koje su se okupile intelektualke iz Hrvatske pružanje je stručne pomoći i podrške svim vidovima djelovanja na očuvanju, obnovi i napretku domovine. S tom namjerom utemeljeno je Društvo , nakon što je 460 žena intelektualki 26. srpnja 1991. potpisalo Apel za miroljubivo rješenje kriznog stanja u Hrvatskoj.

Rad je društva osmišljen kao informativna, izdavačka, kulturna i humanitarna djelatnost usmjerena ostvarivanju najboljih uvjeta za život i rad svih žena, osobito onih koje stvaraju obitelj i potomstvo, zatim svih prognanih, unesrećenih i zarobljenih u ratu protiv Hrvatske. Društvo isto tako radi i na poticanju čitave društvene sredine da pridonese istim ciljevima. U tu svrhu Društvo želi uspostaviti suradnju sa znanstvenim, stručnim, kulturnim, umjetničkim, dobrotvornim, odgojnim i vjerskim društvima i ustanovama, te s djelatnicima u domovini i izvan nje.

Adresa: Martićeva 13, 41000 Zagreb, tel: 041/413 495

FORUM ŽENA DUBROVNIKA

Mirovna i humanitarna organizacija Forum žena Dubrovnika osnovana je početkom agresije na Dubrovnik, u listopadu 1991. Iako je organizacija ženska, pojedini su članovi suprotnog spola. Prve djelatnosti Foruma žena bile su neposredno vezane uz rat - zaustavljanje masovnog egzodusa Dubrovčana, slanje bezbrojnih apela političarima, raznim inozemnim institucijama kako bi se svijet upoznao s onim što se u Dubrovniku dešava. Zatim je došao rat u Bosni i Hercegovini, nove izbjeglice o kojima je trebalo brinuti i novi apeli. Humanitarna je pomoć obuhvaćala sakupljanje hrane, odjeće, lijekova i novca, nalaženje donatora za djecu koja su u ratu izgubila roditelje, pomoć samohranim majkama, posjete ranjenicima u bolnici ...

Nakon što je na ovom području uspostavljen mir, starim se djelatnostima Foruma pridružuju i neke nove. Grupa organizira brojne kulturne manifestacije - Program obilježavanja Dječjeg tjedna 92., Priredba uz blagdan Sv. Nikole, izložba konavoskog veza "Kroz suze vezeno", obilježavanje Majčina dana. Otvorena je radionica H. Libertas u kojoj se proizvode novi materijali za domaćinstvo od robe koja više nije za upotrebu, pokrenuta je inicijativa za otvaranjem dječjeg centra, surađuje se sa sličnim organizacijama u zemlji i inozemstvu...

Ciljevi su Foruma slijedeći: "očuvanje psihofizičkog integriteta svakog pojedinca, očuvanje obitelji u svom autentičnom okruženju, posebna briga o djeci i mladima" (iz Programa rada Foruma žena Dubrovnika).

Adresa: Don Frana Bulića 6/II, 50000 Dubrovnik

HRVATSKA POZADINSKA FRONTA

Hrvatska pozadinska fronta humanitarna je, mirotvorna, nevladina organizacija na dobrovoljnoj osnovi nastala spontano početkom agresije na Hrvatsku u Ijeto 1991. Od osnivanja organizacije do danas u njoj je djelovalo preko dvije stotine žena svih obrazovnih profila i svih godina starosti.

Prva je njihova zadaća bila briga za izbjeglice, a zatim za hrvatske vojnike koji su u rat išli neopremljeni. Članice HPF skupljaju rublje, cigarete, pletu čarape, rukavice, pulovere, a sakupljenu hranu i odjeću nose i na najugroženija područja. Posjećivale su bolnice, sakupljale lijekove i medicinski materijal.

Danas HPF pretežno radi na problemima invalida rata i njihovih obitelji. Osnovan je klub ratnih invalida u želji da se svi oni koji su na bilo koji način onesposobljeni u ratu upoznaju sa zakonski predviđenim mogućnostima za rješavanje svog statusa.

HPF pokušava zbrinuti obitelji s velikim brojem djece čiji su očevi teški invalidi (70-100%). Za sedam tisuća djece iz takvih obitelji traži se financijska pomoć, mnoga od njih nemaju riješeno stambeno pitanje ili pak pravni status. I dalje se skupljaju lijekovi, medicinski materijal, ortopedska pomagala, invalidska kolica.

Adresa: Domagojeva 8, 41000 Zagreb

(pripremile: Boba i Maja V.)