Krajem 1992, pojavili su se izvještaji* koji govore da su silovanja bila masovno korištena kao jedno od oružja u ratu¹. Iako su sve sukobljene strane u Bosni vršile silovanja, srpske snage su to činile najviše i to uglavnom nad Muslimankama.² Dostupni dokazi ukazuju na to da je silovanje bilo direktno usmjereno na ponižavanje žena i njihovih zajednica, te da se na taj način htjelo prisiliti lokalno nesrpsko stanovništvo da napusti svoje domove.' Često su silovanja bila vršena pred očima drugih - ponekad bliske rodbine, kao što su roditelji i djeca, a često i pred susjedima. Grupa zdravstvenih stručnjaka, koja je na zahtjev specijalnog izvjestitelja UN-a za Ijudska prava na području bivše Jugoslavije istraživala iskaze o silovanjima, navodi slijedeći primjer iz Vukovara u Hrvatskoj, kao ilustraciju te strategije:»...srpske paravojne jedinice bi ušle u selo. Silovali bi nekoliko žena u prisustvu drugih da bi se priča o tome proširila po cijelom selu i stvorila atmosfera straha. Nekoliko dana kasnije, časnici JNA ... bi stigli u selo, nudeći dozvolu nesrpskom stanovništvu da napusti selo. Muškarci u selu, koji su ranije htjeli ostati, nakon toga bi odlučili otići sa ženama i djecom da bi ih zaštitili od silovanja..." ³

Izvještaji pokazuju da su neke žene koje su preživjele silovanja bile podvrgnute prisilnoj trudnoći i neželjenom majčinstvu. To je tipično za iskaze prema kojima su preživjele žene, koje su ostale trudne, srpski otmičari namjerno pritvarali do stadija trudnoće u kojem više nisu mogle legalno izvršiti pobačaj. Brojni iskazi o silovanjima navode da su se srpski počinitelji rugali svojim žrtvama, govoreći im: "Rodit ćeš srpsko dijete" ⁴.

Prema tim je iskazima jasno da su zapovjednici prelazili preko silovanja, a neki izvještaji navode da su ponekad čak i naređivali vojnicima da siluju⁵. U nekoliko svjedočenja preživjele žene govore o zapovjednicima kao o silovateljima. Iako se izvještaji o silovanjima uglavnom odnose na žene kao žrtve - u rasponu od djece do starijih žena - postoje dokazi da su srpske snage podvrgavale različitim oblicima seksualnog zlostavljanja i muškarce Muslimane, ponekad prisiljavajući zatvorenike na međusobne činove seksualnog nasilja i sakaćenja. Dok se delegacija Pravne grupe usredotočila na nasilje nad ženama, izvještaji o seksualnom nasilju nad muškarcima također zahtijevaju da im se posveti pažnja. Iako je većina izvještaja o silovanjima pripisana srpskim snagama, silovanja su u značajnoj mjeri vršile i muslimanske i hrvatske snage nad srpskim ženama⁶. Pravna grupa također zna za izvještaje o seksualnom nasilju, kao što su gruba obrezivanja, koje su vršili bosanski Muslimani nad srpskim muškarcima ⁷.

Pravne posljedice silovanja kao međunarodnog zločina

Takva djela su zabranjena međunarodnim pravom koje također nalaže da se kazne odgovorni za takva zlodjela. Silovanje je eksplicitno zabranjeno Ženevskim konvencijama iz 1949., kao i u dva Protokola⁸. Silovanje je sadržano u Ženevskim konvencijama i označeno kao «teška povreda» Konvencija, i između ostalog kao «mučenje ili nehumano postupanje... namjerno uzrokovanje velikih patnji ili nanošenje ozbiljnih povreda tijelu ili zdravlju...» ⁹, kada je počinjeno nad «zaštićenim osobama» ¹⁰.

Značajno je da se Vijeće sigurnosti stalno poziva na te odredbe kao primjenjive na situaciju u Bosni ¹¹. Prisilna trudnoća i prisilno majčinstvo, kao posljedice silovanja, čine dodatne povrede odredbi o teškim kršenjima međunarodnog prava. Od potpisnika Ženevskih konvencija, uključujući i zemlje nasljednice bivše Jugoslavije, traži se da kazne sve «teške povrede» ¹².

Masovna silovanja, počinjena kao sredstva "etničkog čišćenja", također su Zločin protiv čovječnosti, kako je definiran u međunarodnom običajnom pravu. Tim se zakonom, koji je bio primijenjen u Nuernbergu i nakon toga prihvaćen od strane Ujedinjenih naroda, zahtijeva kažnjavanje odgovornih za te zločine ¹³.

U mjeri u kojoj su silovanja počinjena kao dio kampanje da se "u cjelini ili djelomično uništi" nacionalna, religijska ili etnička grupa "kao takva", ona su, također, i sastavni dio genocida, kako je definiran u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i u običajnom međunarodnom pravu¹⁴. Prema tim zakonskim odredbama, pojedinci odgovorni za djela genocida moraju biti kažnjeni i svaki sud, pod čijom su jurisdikcijom, ima ih pravo osuditi za genocid ¹⁵.

Samo se do određenog stupnja pozivanje na odgovornost može provoditi na sudovima pojedinih država na teritoriju bivše Jugoslavije. Tako je, prateći neka suđenja koja su bila kritizirana zbog nedostatka proceduralne nepristranosti¹⁶, sud u Sarajevu nedavno osudio na smrt dvojicu srpskih vojnika, koji su priznali da su počinili nekoliko silovanja i ubojstava bosanskih Muslimana¹⁷. Iako su takva suđenja vjerojatno rijetka, u svakom se slučaju¹⁸ odvijaju u uvjetima u kojima je nezavisnost suda upitna¹⁹. Zbog toga je jasno da međunarodna zajednica mora preuzeti primarnu obavezu za pozivanje na zakonsku odgovornost. Zločini protiv čovječnosti, po svojoj prirodi, zahtijevaju kažnjavanje od strane međunarodne zajednice.

Kao što je Vojni sud SAD-a postupio na suđenju zločincima iz Drugog svjetskog rata (Slučaj Einsatzgruppen): "Zločini protiv čovječnosti djela su počinjena tokom neograničenog i sistematskog narušavanja života i slobode. Mora se primijetiti da se, što se međunarodne jurisdikcije do sada tiče, pojam zločina protiv čovječnosti ne odnosi na povrede za koje krivični zakon svake dobro uređene države ima adekvatne odredbe. Oni ulaze u djelokrug tog temeljnog zakonika o čovječnosti kada dotična država, zbog svoje nezainteresiranosti, nesposobnosti ili složenosti slučaja, nije u mogućnosti ili odbija zaustaviti zločine i kazniti počinitelje."²⁰

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, u veljači 1993., osnivanjem Suda za ratne zločine, nastojalo je potaknuti obavezu međunarodne zajednice da kazni odgovorne za teško narušavanje fizičkog integriteta. Glavni tajnik je, u skladu sa zahtjevom Vijeća sigurnosti od 3. svibnja 1993., Vijeću podnio izvještaj s određenim prijedlozima u vezi s djelovanjem Suda. Vijeće sigurnosti je 25. svibnja 1993. osnovalo Sud i prihvatilo Statut kojeg je predložio Glavni tajnik²¹. Kako je određeno statutom, Sud će imati jurisdikciju nad "osobama odgovornim za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su od 1991. počinjena na području bivše Jugoslavije"²² - odnosno od početka oružanog sukoba.

Uspjeh tog poduhvata ovisit će prije svega o poli6čkoj volji međunarodne zajednice, a naročito o stalnim državama-članicama Vijeća sigurnosti UN-a. Iako su ključne zapadne države dale jaku potporu takvim postupcima, stvarno djelovanje Suda za ratne zločine zahtijevat će čvrstu odluku i sredstva, usprkos iskušenjima da se takva nastojanja napuste. Pogotovu, Ujedinjeni narodi i ključne države-članice, ako se u određenom trenutku pojavi mogućnost, mogu doći u iskušenje da oprost kazni razmijene za dogovor sa srpskim snagama kako bi se okončala neprijateljstva.

Postavljanje temelja za međunarodne procese

Uspjeh međunarodnih procesa ovisit će o činjeničnom materijalu na kojem se takvi procesi zasnivaju. U tom pogledu značaj dokaza može biti ogroman. Kao što je tipično u slučajevima kada su počinjene masovne zloupotrebe, oni koji su odgovorni za ta kršenja, drže pod kontrolom veći dio presudnog dokaznog materijala, kao što su na primjer informacije koje se odnose na odgovornost visokih dužnosnika. Nadalje, mnogi preživjeli i brojni svjedoci nedavnih zločina već jesu ili će uskoro biti razbacani na sve strane svijeta. Kao što se vidi iz III dijela, od početka sukoba 1991., raseljeno je više od dva milijuna osoba, a izbjeglice i dalje napuštaju Bosnu, često se usmjeravajući prema trećim zemljama. Štoviše, osjećaj srama i traume, obično povezan sa silovanjem, kasnije će otežati nastojanja da se pred međunarodnim sudom ustanovi dokazni materijal o ovoj posebnoj vrsti ratnog zločina. Žene koje su preživjele silovanje najčešće odbijaju govoriti o svom iskustvu (usprkos velikom publicitetu koji prati silovanja u Bosni, neposredni izvori o silovanjima svode se na svjedočanstva relativno malog broja preživjelih), većim dijelom zbog stigme koja je povezana sa silovanjem u bosanskim, hrvatskim i srpskim zajednicama jednako kao i u zapadnim i drugim zemljama ²³. Trauma povezana sa silovanjem - kao i dodatne okolnosti - čak je važniji razlog zbog kojeg se preživjele žene suzdržavaju govoriti o vlastitim patnjama, što može ozbiljno utjecati na prikupljanje dokaza.

Prvi stupanj emocionalnog oporavka mnogih osoba koje pate zbog nedavno proživljene traume može se nazvati "kako opstati". Sa stajališta psihijatrijske socijalne radnice UN-a u Hrvatskoj (sada domu za 700.000 izbjeglica iz Bosne), tokom te početne faze, šutnja može biti sastavni dio sposobnosti nekih preživjelih žena da se održe ili funkcioniraju. Ona vjeruje da zajednica muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj - posebno žene u njoj - nastoji izbjeći ponovno pojavljivanje ili pogoršanje trauma kod tih žena, dijelom i kroz zajedničku zavjeru šutnje. Čak i kada izgleda da preživjele žene žele razgovarati s inozemnim istražiteljima, one nakon toga mogu pretrpjeti emocionalni slom. Jedna je Bosanka, prema izvještajima, neposredno nakon što je prepričala svoje iskustvo silovanja, pokušala počiniti samoubojstvo.

Mnoge žene koje su preživjele silovanja izbjegavaju govoriti o svojim patnjama jer se boje odmazde, bilo od strane svojih obitelji bilo od počinitelja silovanja. Prema izvještajima neki su muževi napali svoje žene nakon što su saznali da su bile silovane, a srpski silovatelji su prijetili odmazdom nad rodbinom silovanih ukoliko žene prepričaju svoje patnje.

To naravno ne znači da bi međunarodna zajednica trebala obustaviti svoja nastojanja da zabilježi i reagira na ratna silovanja u bivšoj Jugoslaviji. Koliko se može procijeniti, općenito, izgleda da preživjele žene same snažno podržavaju međunarodna nastojanja da se sudi silovateljima, a to će iziskivati intenzivne napore pri dokumentiranju silovanja i drugih zlodjela²⁴. Doista, mnoge medu preživjelima već igraju centralnu ulogu u tim nastojanjima.

Taj se prividni paradoks može lako objasniti: pozivanje na odgovornost prvi je korak prema obnovi moralnog i političkog reda u društvu preživjelih. Neposredno sudjelovanje u tom procesu preživjelima pomaže da obnove osjećaj kontrole nad vlastitim sudbinama, a istovremeno uklanja njihove osjećaje srama i nemoći. Tako dok šutnja - ili čak poricanje - može biti neizbježna tokom početnog perioda oporavka preživjelih, sudjelovanje u obnavljanju moralnih temelja njihovih društava, utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, može biti presudno za njihov dugoročniji oporavak, a time i oporavak njihovih zemalja.

Izazov je za međunarodnu zajednicu da savjesno radi na utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i druga kršenja međunarodnog krivičnog prava koja su počinjena za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji, istovremeno respektirajući potrebe pojedinki (i pojedinaca) za brzim oporavkom od nedavno pretrpljenih trauma. Ovaj izvještaj istražuje različite dimenzije tog izazova i daje specifične preporuke za mjere koje izmiruju zahtjeve za pravdom s neposrednim potrebama žena koje su preživjele silovanja ili druga zlodjela.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Dokumentacija

Pouzdana dokumentacija o kršenjima Ijudskih prava i humanitarnog prava mora biti prikupljena na način koji je u suglasnosti s psihološkim potrebama onih koje su preživjele silovanja i druga nasilja po spolu. U tu svrhu Pravna grupa preporučuje slijedeće mjere:

1. Oni koji su uključeni u prikupljanje dokumentacije - stručnjaci za ljudska prava, zdravstveni stručnjaci, javni djelatnici i tisak moraju paziti da razgovaraju samo s onim ženama koje doista žele govoriti o svojim patnjama.

2. Razgovori se moraju voditi tako da odgovaraju posebnim emocionalnim potrebama preživjelih. Ispitivačica mora objasniti preživjeloj da uopće ne mora govoriti o svojim patnjama i da može prekinuti razgovor kad god to zaželi. Nadalje, preživjele svjedokinje moraju biti sigurne u potpunu kontrolu nad budućim korištenjem svojih svjedočenja, uključujući i strogu povjerljivost.

3. Rad na dokumentiranju mora postaviti silovanje u širi kontekst iskustva preživjele, što može uključivati i druge oblike napada na njen psihički i mentalni integritet - gubitak članova porodice i uništenje njihovih zajednica. Prema ženama se ne smije postupati ili im stvarati osjećaj da su "silovane žene". Tako je silovanje najbolje evidentirati kao dio šireg nastojanja na dokumentiranju ratnih zločina, u kojem se mogu pojaviti i izvještaji o silovanju.

4. Spol je presudan kada je silovanje ili nasilje po spolu predmet istrage. Žene koje su pretrpjele kršenja ljudskih prava, moraju razgovarati sa ženama koje su osposobljene za rad sa žrtvama nasilja po spolu, neovisno o tome je li poznato da je žena koja je silovana bila izvrgnuta takvim kršenjima.

5. Razgovori s preživjelima moraju biti poduzeti samo ako postoji razrađen sistem adekvatne brige za svjedokinje, kao što su na primjer zdravstvena briga ili mreže podrške. Bolje je da takvu brigu organiziraju domaće organizacije za Ijudska prava, nego međunarodne grupe, ali međunarodne grupe mogu i moraju surađivati s lokalnim zdravstvenim djelatnicama i stručnjakinjama (djelatnicima i stručnjacima) za Ijudska prava ili neformalnim mrežama podrške, kako bi osigurale takvu brigu.

6. Medicinska zajednica bivše Jugoslavije, u suradnji s međunarodnom medicinskom zajednicom, mora razviti protokol za liječnice (i liječnike), kojim bi se u procesu dokumentiranja osiguralo poštivanje povjerljivosti onih koje su

preživjele silovanja i nasilje po spolu. Međunarodna medicinska zajednica mora nastojati odgovoriti na zahtjeve zdravstvenih djelatnica (i djelatnika) iz bivše Jugoslavije za daljnjim osposobljavanjem u tretmanu pojedinki (i pojedinaca) koje pate od teških trauma.

MEĐUNARODNI PROCESI ZA RATNE ZLOČINE

Iz razloga navedenih u prvom poglavlju, Pravna grupa odlučno podržava međunarodne napore da se sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i kršenja međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Dok će suđenje, bilo kojem od ovih zločina, morati savladati postojeće prepreke, posebni će se izazovi pojaviti u vezi sa suđenjem za silovanje.

Sud za ratne zločine

Povijesno gledano, napori da se ojačaju međunarodni zakoni o Ijudskim pravima, potcjenjivali su, ako ne ignorirali kršenja spolno specifičnih ljudskih prava. Stoga je važno da pravila kojima se interpretira statut suda, što je izrađen za vođenje istrage o kršenjima počinjenim za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, budu koncipirana tako da osiguraju provođenje pravne zabrane silovanja i drugih specifično spolnih kršenja.

Na primjer, u mjeri u kojoj jurisdikcija Suda obuhvaća "teške povrede" iz Ženevskih konvencija, pravila kojima se interpretira statut moraju eksplicitno potvrditi da se u takva kršenja ubrajaju silovanje i druga seksualna zlostavljanja. Na sličan način, u pogledu dubokih psiholoških i fizičkih posljedica povezanih s prisilnim trudnoćama nakon silovanja, pravila Suda moraju eksplicitno utvrditi da silovanje, trudnoća i neželjeno majčinstvo predstavljaju teške povrede Ženevskih konvencija do te mjere da uključuju "mučenje, nehuman postupak ili namjerno uzrokovanje velikih patnji i nanošenje ozbiljnih povreda tijelu ili zdravlju" žena koje su prema tim konvencijama "zaštićene osobe" .

Procedura za prikupljanje dokaznog materijala mora također biti koncipirana tako da ohrabri preživjele žene da pruže dokaze. U najmanju ruku, preživjelima mora biti dopušteno da na suđenju svjedoče in camera, tako da njihov identitet bude sačuvan u tajnosti. Potreba za osiguranjem privatnosti svjedoka posebno je važna ako su njihovi bližnji još uvijek u opasnosti od odmazde koju bi poduzele snage povezane s onima za koje se tvrdi da su silovatelji. Ukoliko je potrebno, preživjelima mora biti ponuđeno da svjedoče preko zatvorene kablovske televizije tako da ne moraju biti izložene traumi suočavajući se sa svojim silovateljima na Sudu²⁵.

Nadalje, presudne su mjere za zaštitu svjedoka, uključujući i jamstva za njihovo preseljenje. Veliki su rizici povezani s naporima utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine. Dva neidentificirana muškarca, u ožujku 1993., pretukla su istražitelja za ljudska prava pred njegovim stanom u Beogradu, te mu oduzeli dokumente koje je upravo prikupio u razgovoru s izbjeglicama nad kojima su srpske snage počinile zlodjela. Takvi napadi će se vjerojatno intenzivirati s napredovanjem međunarodnih napora za suđenje ratnim zločincima, a međunarodna će zajednica morati snositi stvarnu odgovornost pri osiguravanju zaštite onih koji sudjeluju u tom povijesnom poduhvatu. Pravna grupa također preporučuje da Sud za ratne zločine prihvati proceduru koja će omogućiti osobama koje su preživjele silovanja i druga zlodjela, da dadu valjane dokaze bez svjedočenja u sudnici, na način koji je suglasan s pravima optuženika u pravovaljanom procesu. Takvi mehanizmi mogu dopuštati preživjelima da daju izjave pod prisegom, koje će biti zapečaćene, te omogućiti pojedincima koji su sudjelovali u sistematičnom dokumentiranju silovanja da svjedoče kao "sudski vještaci" u slučajevima koje su potkrijepili dokazima. Takvo stručno svjedočenje bilo bi posebno prikladno u slučajevima koji se vode protiv zapovjednika, kada je važno utvrditi da su pojedinci djelovali prema zapovjedima optuženika, a koje su bile povezane sa seksualnim zlostavljanjem.

Statut Suda za ratne zločine uvida potrebu da se zaštite žrtve i drugi svjedoci, ali provođenje odgovarajuće procedure ostavlja samom Sudu. Članak 15. Statuta, određuje: "Suci međunarodnog suda prihvatiti će pravilo procedure i način prikupljanja dokaznog materijala za provođenje radnji koje prethode raspravama, te sudskim istragama i žalbama, pristupu dokaznom materijalu, zaštiti žrtava i svjedoka, i svim drugim spornim pitanjima".

Slično tome, članak 22. statuta, uvida potrebu za takvom zaštitom žrtava, tvrdeći da: "Međunarodni sud će, u svojem pravilu procedure i načina prikupljanja dokaznog materijala, osigurati zaštitu žrtava i svjedoka. Takve će mjere zaštite uključivati, ali neće biti ograničene na vođenje procesa in camera i zaštitu žrtava"²⁶

Iako pozdravlja priznanje potrebe za zaštitom svjedoka i žrtava u Statutu, Pravna grupa vjeruje da adekvatna i detaljna jamstva za zaštitu moraju biti donesena što je prije moguće2.

Mnoge žrtve i potencijalni svjedoci, možda i većina njih, odbijat će bez takvih jamstava, u ranim stadijima prikupljanja evidencije, suradnju sa istražiteljima UN-az8. Članak 22. statuta donosi dodatni zaključak koji eksplicitno dopušta žrtvama - ali ne i očevicima - da pred Sudom svjedoče in camera. Svjedocima, kao i preživjelima mora biti dopušteno da svjedoče in camera, jer i za svjedoke postoji rizik teškog emocionalnog poremećaja i fizičke opasnosti u slučaju da javno svjedoče na sudu.

________________________________________________

*U pripremi je knjiga dokumenata koje su o silovanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prikupile inozemne organizacije i komisije za Ijudska prava. Donosimo izbor iz: No Justice, No Peace. Accountability for Rape and Gender Based Violence in the former Yugoslavia, Washington D.C., lipanj 1993. (izvještaj Misije žena u pravnom projektu Međunarodne pravne grupe za Ijudska prava); Amnesty International, BiH: Rape and Sexual Abuse by Armed Forces, siječanj 1993, Report of the Team of Experts on Their Mission to investigate Allegations of Rape in the territory of former Yugoslavia from 22. to 23. January, 1993. (izvještaj specijalnog izvjestitelja UN Tadeusza Mazowieckog). Tekstove preveli: Milena Beader, Darija Škarpa, Nikša Dubreta.

¹ Vidi: Tom Post, A Pattern of Rape: War Crimes in Bosnia, NEWSWEEK, Jan. 4, 1993, at 32.

²Jeri Laber, Bosnia: Questions of Rape, N.Y. REV. OF BOOKS, Mar. 25, 1993, at 4.

³lzvještaj o Ijudskim pravima na području bivše Jugoslavije koji je podnio gospodin Tadeusz Mazowiecki, posebni izvjestitelj Komisije o ljudskim pravima, prema rezoluciji Komisije 2992/s-1/1 od 14. kolovoza 1992, Annex II, para. 48(a), U.N. Doc. E/CN.4/1993/50; (u daljnjem tekstu Izvještaj medicinske komisije).

⁴Vidi: na primjer, isto, para. 41.

⁵Vidi: Roy Gutman, Rape Camps: Evidence in Bosnia Mass Attacks Points to Karadzic's Pals, N.Y. NEWSDAY, Apr. 19, 1993, at 7, 31.

⁶Vidi: Laber, bilješka(italik) 11, at 4; također WATCH REPORT VOL. II, at 21.

⁷U.S. DEP'T OF STATE, FOURTH U.S. REPORT TO UNITED NATIONS PURSUANT TO PARAGRAPH 5 OF SECURITY COUNCIL RESOLUTION 771 (1992), Dec. 7, 1992.

⁸Članak 27. Ženevske konvencije koji se odnosi na Zaštitu civila u ratu, prihvaćen 12. kolovoza 1949., 6 U.S.T. 3516, T.I.A.S. No. 3365, 75 U.N.T.S. 287 (u daljnjem tekstu Četvrta ženevska konvencija), primjenjuje se u međunarodnim oružanim sukobima i propisuje:"Žene će posebno biti zaštićene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja, prinuđivanja na prostituciju i protiv svakog nedoličnog napada."Ta se odredba primjenjuje na žene koje su "zaštićene osobe", a koje članak 4. Konvencije definira kao "one koji se u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nadu, u slučaju sukoba ili okupacije, u vlasti jedne strane u sukobu ili jedne okupacijske sile čiji nisu državljani." Članak 76(1) Protokola I, koji se također primjenjuje u međunarodnim oružanim sukobima, slično propisuje: "Žene će biti predmet posebnih obzira i one će biti zaštićene, naročito protiv silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nedoličnog napada." Dodatni Protokol I Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949, koji se odnosi na Zaštitu građanskih osoba za vrijeme rata, iznesen na potpisivanje 12. prosinca 1977, 1125 U.N.T.S. 3 (stupio na snagu 7. prosinca 1978). Članak 4(2)(e) Protokola II, koji se primjenjuje u situacijama nemeđunarodnih oružanih sukoba, zabranjuje: "vrijeđanje Ijudskog dostojanstva, osobito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prisilnu prostituciju, svaki oblik nedoličnog napada", kada su počinjeni protiv osoba koje nisu direktno sudjelovale u sukobu ili su odustale od daljnjeg sudjelovanja u neprijateljstvima. Dodatni Protokol II Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949, koji se odnosi na Zaštitu žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, iznesen na potpisivanje 12. prosinca 1977, 1125 U.N.T.S. 609 (stupio na snagu 7. prosinca 1978).

⁹ Četvrta Ženevska konvencija, bilješka 17, čl. 147. Ove odredbe se primjenjuju samo u situacijama međunarodnog oružanog sukoba. Različite rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i drugi dokumenti UN-a, koji se odnose na tekuće povrede u Bosni, jasno pretpostavljaju da se te povrede moraju određivati prema odredbama Ženevskih konvencija, koje su primjenjive u situacijama međunarodnog oružanog sukoba. Vidi, na primjer, U.N. Doc. S/RES/771 (1992); U.N. Doc. S/RES/780 (1992); U.N. Doc. S/RES/808 (1993); Pismo, Glavnog tajnika, od 9. veljače 1993., upućeno predsjedniku Vije6a sigurnosti, U.N. Doc. S/25274 (1993); Privremeni Izvještaj Komisije stručnjaka, osnovane prema rezoluciji 780 Vijeća sigurnosti (1992) Annex I, at 14, para. 45, U.N. Doc. S/25274 (1993); INTERNATIONAL COMMITTEE OFTHE RED CROSS, AIDE MEMOIRE, Dec. 1992; Vidi, također: WATCH REPORT VOL. II, at 20; AMNESTY INTERNATIONAL, JUSTICE & FAIRNESS IN THE WAR CRIMES TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA, Apr. 1993, at 15.

¹⁰Za definiciju "zaštićenih osoba" vidi bilješku 17.

¹¹Vidi bilješku 18.

¹²Članak 146. Četvrte ženevske konvencije, u jednom svom dijelu, određuje: "Svaka strana koja je potpisnica ugovora bit će dužna pronalaziti osobe osumnjičene da su izvršile, ili da su naredile da se izvrši, neku od teških povreda, i bit će obavezna izvesti ih pred svoje sudove, bez obzira na njihovo državljanstvo. Ona će isto tako moći, ako joj to više odgovara, a prema uvjetima predviđenima u njenom zakonodavstvu, predati ih na suđenje nekoj drugoj strani koja je potpisnica ugovora, a koja je zainteresirana za sudsko gonjenje, ukoliko ta strana raspolaže dovoljnim dokazima protiv spomenutih osoba.

¹³Kako ih interpretiraju Međunarodni vojni sud i Vojni sudovi SAD-a u Nuernbergu "Zločini protiv čovječnosti", prema nirnberškoj povelji i Kontrolnom zakonu Savjeta No. 10, sastoje se od nehumanih djela na istom stupnju okrutnosti kao ubojstva i mučenja, masovno počinjena nad civilima, a posebno kada su izvršena kao dio koncepta proganjanja i diskriminacije. Vidi: Diane F. Orentlicher, Settling Accounts: The Duty to Prosecute Human Rights Violations of a Prior Regime, 100 YALE L.J. 2537, 2587-2588 (1991).

¹⁴ Prihvaćena 9. prosinca 1948, G.A. Res. 260 A (III), 78 U.N.T.S. 227 (stupila na snagul2. siječnja 1951.). Međunarodni sud pravde je, 8. travnja 1993, izdao privremenu odluku koja zaključuje, bez prave istrage, da su jugoslavenski Srbi vršenjem "etničkog čišćenja" u Bosni, počinili djela kršenja Konvencije o genocidu. Sud je, glasanjem 13 prema 1, odlučio da: "Vlada Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) mora osigurati da nijedna vojna, paravojna ili neregularna vojna jedinica pod njenom kontrolom ili upravljanjem, ne izvrši nikakve činove genocida, zavjere da bi se izvršio genocid, direktnog i javnog poticanja na vršenje genocida ili sudjelovanje u genocidu, bez obzira na to da li su usmjereni protiv muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini ili protiv bilo koje druge nacionalne, etničke, rasne ili religijske grupe..." Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida (Bosna i Hercegovina protiv Jugoslavije (Srbija i Crna Gora)), Privremene mjere, Naredba od 8. travnja 1993, izvještaj I.C.J. 1993, para. 52.A.(2).

¹⁵Vidi: Attorney Gen. of Isr. v. Eichmann, 36 I.L.R. 18, 39 (Isr. Dist. Ct: Jerusalem 1961), aff'd, 36 I.L.R. 277 (Isr. Sup. Ct. 1962); RESTATEMENT (THIRD) OF THE FOREIGN RELATIONS LAW OFTHE UNITED STATES § 404, reporters' note 1 (1987). Silovanje je također kršenje zabrane "mučenja ili okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja", koja stoji i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, prihvaćenom 16. prosinca 1966, art. 7, G.A. Res. 2200, 21 U.N. GAOR Supp. (No. 16), at 52, 999 U.N.T.S. 171, reprint u 6 I.L.M. 368 (1967), (u daljnjem tekstu ICCPR), i u Konvenciji protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nehumanog i degradirajućeg postupka ili kažnjavanja, (u daljnjem tekstu Konvencija o mučenju), iznešena na potpisivanje 4. veljače 1985, reizdanje u 23 I.L.M. 1027 (1984), izmjenjena 24 I.L.M. 535 (1984), 39 U.N. GAOR Supp. (No. 51), at 197, U.N. Doc. A/39/51 (1984) (stupila na snagu 26 lipnja 1987). Bivša Jugoslavija potpisala je obje Konvencije, a države nasljednice obavezale su se na poštivanje ovih odredbi. Vidi: Zajednička izjava predsjednika šest republika, iznesena 5. studenog 1991. u Hagu, o poštivanju humanitarnih principa; Memorandum o razumijevanju od 27. studenog, koji su u Ženevi potpisali predstavnici Republike Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije; Dodatak Memorandumu o razumijevanju od 27. studenog 1991., koji su u Ženevi potpisali predstavnici Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije; Sporazum postignut pokroviteljstvom ICRC-a 28. i 29. srpnja 1992., a koji su potpisali predsjednik vlade Savezne Republike Jugoslavije i potpredsjednik vlade Republike Hrvatske; Sporazum kojeg su 22. svibnja 1992. potpisali predstavnici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Srpska demokratska stranka, Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica; U.N. Doc. A/Conf. 157/ PC/60/Add.4, para. 37 (1993). Konvencija o mućenjima eksplicitno zahtijeva da se sudi odgovornima za mućenja (art. 7), a iste zahtjeve je postavio i ICCPR. Vidi: Orentlichter, bilješka 22, at 2572-73.

¹⁶ Vidi AMNESTY INTERNATIONAL, EXTERNAL NEWS RELEASE, March, 30, 1993.

¹⁷Jedan od optuženika, Borislav Herak, priznao je ubojstvo 35 Ijudi i silovanje 16 žena, od kojih su 12 kasnije ubijene. Vidi: John F. Burns, 2 Serbs to Be Shot for Killings and Rapes,N.Y. TIMES, March 31, 1993, at A6; David B. Ottaway, Bosnia Convicts 2 Serbs in War Crimes Trial, WASH. POST, March 31, 1993, at A21.

¹⁸Koliko nam je poznato, srpske vlasti nisu kaznile nijednog srpskog vojnika ili časnika zbog kršenja Ijudskih prava. Vidi: Watch Report Vol. II, bilješka 7, at 8-9. Hrvatske vlasti su kaznile neke od pripadnika oružanih snaga i paravojnih grupa. Vidi: isto, at 8.

¹⁹Vidi: AMNESTY INTERNATIONAL, JUSTIC AND FAIRNESS IN THE WAR CRIMES TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA, Apr. 1993, Section 12 (zalaže se za to da međunarodni Sud, unutar svoje jurisdikcije, ponovo otvori sudske procese pojedincima za zločine zbog kojih "su na nacionalnom nivou osuđeni u nepravednom ili lažnom procesu, vjerojatno s namjerom da se izbjegne pravda...."). Statut Suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, koji je pripremio Glavni tajnik UN-a, također uvida inherentnu opasnost u nacionalnim sudskim procesima. Članak 10.2 statuta određuje: "Osobi kojoj je sudio nacionalni sud za djela ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, naknadno može suditi Međunarodni sud jedino ukoliko....(b) postupci nacionalnog suda nisu bili nepristrani ili nezavisni, već su bili oblikovani da bi zaštitili optužene od međunarodne krivične odgovornosti ili ako slućaj nije bio dosljedno proveden". Vidi: Izvještaj Glavnog tajnika, prema paragrafu 2 rezolucije 808 Vijeća sigurnosti (1993), Annex, art. 10.2, U.N. Doc. S/25704 (1993), koji je prihvatilo Vijeće sigurnosti 25. svibnja 1993., U.N. Doc. S/RES/827 (1993).

²⁰United States v. Ohlendorf (Case No. 9), IV TRIALS OF WAR CRIMINALS BEFORE THE NUREMBERG MILITARY TRIBUNALS UNDER CONTROL COUNCIL LAW N0. 10, 498 (1950).

²¹U.N. Doc. S/RES/827 (1993.).

²²U.N. Doc. S/RES/808 (1993.); Izvještaj Glavnog tajnika, prema paragrafu 2 rezolucije 808 Vijeća sigurnosti (1993.), Annex, art. 1, U.N. Doc. S/25704 (1993.).

²³lako se najviše publiciteta koji okružuje silovanja počinjena u toku sukoba u bivšoj Jugoslaviji usredotočilo na ona izvršena u Bosni, pouzdano se može tvrditi da su silovanja počinjena i tokom ranijeg sukoba u Hrvatskoj.

²⁴To je posebno istinito u svjetlu povijesnog nedostatka međunarodne pažnje za kršenja ženskih Ijudskih prava i relativno malo napora da se dokumentiraju kršenja Ijudskih prava na spolnoj osnovi.

²⁵Taj tip procedure na američkim se sudovima ponekad koristi s djecom koja svjedoče o navodnim zloupotrebama na procesima protiv njihovih navodnih napadača. Na primjer, država New York dopušta takvo svjedočenje u slučajevima kada dijete može snositi negativne emocionalne posljedice ili se suočiti s osvetom zbog javnog svjedočenja na sudu. Vidi: N.Y. Crim. Proc. Law 65.20 (West 1993).

Vrhovni sud smatra da se o ustavnosti takvog zatvorenog svjedočenja mora odlučivati od slučaja do slučaja. Maryland v. Craig, 497 U.S. 836 (1990).

²⁶lzvještaj Glavnog tajnika, prema paragrafu 2 rezolucije 808 Vijeća sigurnosti (1993), Annex, arts. 15, 22, U.N. Doc. 5/ 25704 (1993).

²⁷Takve zaštite i jamstva bi morali razmotriti: (a) može li se povjerljivost garantirati barem u početnoj fazi istrage; (b) hoće li preživjela ili svjedokinja imati kontrolu nad kasnijom odlukom da se njene informacije koriste kao osnova za optužbu (što će vjerojatno značiti da njen identitet može postati poznat osumnjičenom); i (c) ukoliko njene informacije budu korištene, hoće li imati ikakvu kontrolu nad odlučivanjem o tome da li će njen identitet biti otkriven javnosti.

²⁸Države će imati mogućnost da zatraže takvu zaštitu. Rezolucija Vijeća sigurnosti, utemeljujući Sud za ratne zloćine, poziva države da sucima Suda podnesu preporuke za zatražena pravila procedure i evidencije, prema članku 15. statuta. Vidi: U.N. Doc. S/RES/827 (1993), para. 3.