Kada je pri Ujedinjenim narodima 1975. proglašena Međunarodnom godinom žena, a razdoblje od 1976. do 1985. Dekadom žena, na sam vrh prioriteta izbila je potreba za prikupljanjem i analizom opsežnih i pouzdanih podataka koji bi opisali položaj žena u svijetu*. Također se ukazala potreba za interpretacijom istih podataka koja bi omogućavala svim zainteresiranima, a osobito onima od utjecaja, točan uvid u situaciju na tom području. Uvidjelo se, naime, da takav pristup osigurava nužne preduvjete širenju svijesti o sadašnjem stanju, te vođenju politike i pokretanju određenih akcija u svrhu njegova poboljšanja.

S tim ciljem organizirano je prikupljanje statističkih podataka po spolu u velikom broju zemalja svijeta. To je rezultiralo dokumentacijom The World's Women 1970-1990 - Trends and Statistics, izašlom u New Yorku 1991, koja prati promjene brojčanih pokazatelja statusa žena u svjetskim razmjerima u razdoblju od dvadeset godina počevši od 1970. Podaci jasno pokazuju da, unatoč nekim promjenama, gledajući globalno, u većini slučajeva žene imaju daleko manje prilika prodrijeti na mnoga područja, a osobito na ona koja osiguravaju moć i ugled. Iako je ta konstatacija već dobro poznata, pa sama po sebi ne pridonosi bitno našoj spoznaji, pristup problemu je svakako konstruktivan, a za naše uvjete i nov. Statistički podaci, naime, premda na generalnom planu često iznose općepoznate istine, u najmanju ruku omogućavaju svima pristup tim istinama, a ujedno im priskrbljuju čvrstu argumentaciju. Argumentiranje statističkim podacima upravo se stoga često koristi kod svjesnog manipuliranja, iako su podaci sami po sebi nepristrani. Osnovne statistike nam omogućavaju praćenje mnogih aspekata društvenih promjena, pa iako često nisu dovoljne za njihovo objašnjenje, pružaju osnovne smjernice u kom pravcu treba dalje istraživati, i na koje aspekte treba obratiti posebnu pozornost. Mogućnost prikupljanja i analiziranja statističkih pokazatelja o statusu žena u Hrvatskoj znatno je ograničena iz više razloga. Kao prvo, u mnogim slučajevima praćenje pojava prema spolu nije uvriježeno. To znači da dostupne publikacije i dokumentacije podatke često iznose ignorirajući spol. Ako podaci o ženama postoje, onda su oni uglavnom sumarni i ne izražavaju potpodjele osnovnih kategorija, ako pak postoje potpodjele, vršene su često po raznim kriterijima, pa su podaci ili nesistematični (što zahtijeva dodatni napor pri prikupljanju relevantnih pokazatelja) ili neusporedivi. Posljedica toga je nemogućnost bilo kakve ozbiljnije analize takvih podataka koja bi mogla uzeti u obzir više pokazatelja istovremeno. Jasno je da takva ograničenja diktiraju što i do koje mjere ćemo uzeti u razmatranje kada se upustimo u baratanje statistikama. Dostupnost podataka je stoga bila jedan od bitnih razloga zašto je obrazovni aspekt odabran kao predmet ove analize i zašto je istovremeno odvojen od ostalih. Naime, za područje obrazovanja podaci se uglavnom sistematski i redovito prikupljaju i pri tom se, barem na generalnom planu, iznose razlike po spolu, te nam mogu poslužiti kao osnova za stjecanje uvida u sudjelovanje žena u obrazovnom sustavu Hrvatske. S druge strane, detaljniji uvid u situaciju ograničen je na raspoložive podatke koji nam ocrtavaju stanje samo ugrubo. Izdvojit ćemo, dakle, generalne pokazatelje i izvesti neke zaključke koje nam mogućnosti dozvoljavaju. Isto tako ukazat ćemo na pravac kojim bi se trebala kretati daljnja promišljanja o pitanju žena u obrazovnom sustavu.

Kao generalne pokazatelje razmatrat ćemo udio žena u ustanovama osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja u posljednjih nekoliko godina i to kao učenica, odnosno studentica, te kao nastavnog osoblja. ²

U Hrvatskoj učenice u osnovnim školama čine nešto manje od 49% ukupnog broja osmoškolaca i taj se postotak uglavnom ne mijenja. ³

Nažalost, u nekim dijelovima svijeta, kao posljedica nedostatka osnovnog obrazovanja u prošlosti, nepismenost pogađa velik broj žena. U većem dijelu Afrike i Azije tri četvrtine žena u dobi od 25 godina i više nepismeno je. U srednjoj školi bez znatnijih promjena tijekom posljednjih pet (školskih) godina (1987/8 - 1991/ 2) udio ženske srednjoškolske populacije u Hrvatskoj iznosi nešto više od 50%.

Odnos blizu teoretske proporcije (0.5-0.5, tj. 50% 50%) ne mijenja se bitno niti među upisanim studentima. Zanimljivo je, međutim, da medu diplomiranim studentima u istom razdoblju broj studentica premašuje broj studenata, te da lagano ali konstantno raste (s 50.70% u 1987. na 53.73% u 1991. godini). 1992. on iznosi 57.31%, ali se znatniji porast mogao i očekivati s obzirom na ratnu situaciju koja aktivno uključuje muški dio populacije.

Dakle, u Hrvatskoj, od završetka osnovne škole do završetka visokog obrazovanja žene u jednakom ili čak nešto većem broju sudjeluju u obrazovnom procesu. Podacima o uspješnosti i duljini školovanja, na žalost, ne raspolažemo. Udio žena, međutim, na višim stupnjevima obrazovanja, nakon završenog fakulteta, znatno opada. Žena magistara znanosti ima svega 38.33%, a doktora 31,31% (prosječan udio u razdoblju od 1988-1992). Udio žena medu magistrima znanosti

blago raste, dok su podaci koji govore o ženama medu doktorima znanosti nešto neujednačeniji, pa bi trebalo uzeti u razmatranje veći vremenski niz. U svjetskim je razmjerima konstatirano opadanje udjela žena s višim stupnjem obrazovanja, što je kod nas slučaj tek s najvišim stupnjevima. Razlog opadanju broja žena koje nastavljaju školovanje i nakon završetka studija u odnosu na ukupan broj možemo tražiti u novim ulogama koje nadolaze s obiteljskim obavezama, pri čemu je ženama u odnosu na muškarce tradicionalno ostavljeno malo prostora za angažman na polju daljeg usavršavanja, pa tako i na polju obrazovanja.

U svezi s rečenim nameću se dva pitanja: prvo koji društveni uvjeti određuju razlike u granicama nakon kojih, unatoč zakonskoj jednakosti, počinje opadati udio žena koje pohađaju nastavu na određenom stupnju (te se granice razlikuju od zemlje do zemlje), i drugo - omogućava li jednakost obrazovnih šansi i jednakost pri zauzimanju uloga unutar društvenog sustava neke zemlje za koje se pretpostavlja da ih obrazovanje određuje.

Što se tiče prvoga, jedino što možemo reći na osnovi podataka koji su nam bili dostupni jest da udio žena na svim stupnjevima obrazovanja, zaključno s višim i visokim, ovisi o općem stupnju razvijenosti neke zemlje. U nerazvijenim dijelovima svijeta kao što su sub-Saharska Afrika i južni dio Azije još nije postignuto opće osnovno obrazovanje za djevojčice. U najvećem dijelu Afrike i Azije, unatoč nekim poboljšanjima, sudjelovanje djevojčica u srednjem obrazovanju još je uvijek na osjetno nižem stupnju u usporedbi sa sudjelovanjem dječaka. U većini razvijenih svjetskih regija, što uključuje i zapadnu Aziju, neke zemlje južne Afrike i Latinsku Ameriku s Karibima, broj muškaraca i žena na ustanovama višeg obrazovanja je gotovo izjednačen, a u nekim zemljama broj žena čak prelazi broj muškaraca. Isto smo ustanovili i kod nas na osnovi podataka o ženama koje su diplomirale. U Hrvatskoj se, osim toga, udio žena medu diplomiranima konstantno povećava pa je tako 1987. iznosio 50.70%, a 1991. 53.73%.

Svjetskim podacima o nastavku školovanja nakon završavanja visokog obrazovanja, na žalost, ne raspolažemo, pa podatke u Hrvatskoj ne možemo uspoređivati s ostalima i zaključiti nešto više od već rečenog.

Ukupan udio žena u procesu obrazovanja više će nam govoriti u slučajevima narušene ravnoteže u korist muškog dijela populacije nego u slučajevima kad je broj muškaraca i žena izjednačen ili bar blizak tome, i to tim više što se neravnoteža javlja ranije, tj. na nižim stupnjevima obrazovanja. To drugim riječima znači da je manjak broja žena koje se školuju sam za sebe relevantan pokazatelj podređenog položaja žena unutar društava na koja se taj manjak odnosi. Obrnuto, s druge strane, ne možemo tvrditi - jednakost u obrazovanju još ne znači i jednakost na drugim poljima društvenog života.

Ovime smo prešli na drugo pitanje koje zahtijeva složeniji pristup. Naime, lako bismo mogli pretpostaviti da postoji mnogo veća povezanost između stupnja obrazovanja i zauzimanja položaja unutar društvenog sustava. Tako bi viši stupanj obrazovanja ujedno bio i garancija za zauzimanje višeg stupnja u društvenoj hijerarhiji. Mnoga, međutim, sociološka istraživanja opovrgavaju postojanje čvrste povezanosti ova dva faktora uopće, a što se posebice odnosi na žene. Štoviše, što se tiče odnosa na području rada, mnoge činjenice upućuju na zaključak da žena, što je više kvalificirana, ima manje mogućnosti da nađe zaposlenje koje odgovara njezinim kvalifikacijama. Pristup ne samo boljem zanimanju, već i svim drugim područjima koja znače moć i ugled u društvu, i dalje je znatno otežan pripadnošću ženskom spolu i u najrazvijenijim zemljama svijeta unatoč znatnom smanjenju razlika između spolova koje je postignuto proteklih godina na polju obrazovanja.

Razlozi tomu očito leže unutar sfera društvenog života gdje je teže intervenirati u svrhu postizanja jednakosti spolova. Obrazac koji uključuje definiranje uloga žena kao majki i domaćica obuhvaća daleko šire područje odnosa nego što čine oni unutar same obitelji.

Ako, na primjer, na području obrazovanja, uzmemo u razmatranje podatke o spolnoj strukturi nastavnog kadra, vidjet ćemo da, globalno gledano, u svijetu udio ženskog nastavnog osoblja u ukupnom broju nastavnika opada s višim stupnjevima obrazovanja. Isto je i u Hrvatskoj, gdje prosječan udio žena u nastavi zadnjih godina (od školske godine 1987/88 do 1991/92) u osnovnim školama iznosi 74.52%, u srednjim 56.89%, a na višim školama, fakultetima i umjetničkim akademijama 32.97%.

Naime, obrazovne ustanove nižeg stupnja imaju, uz obrazovnu, također i odgojnu funkciju, a uloga u odgoju djece tradicionalno se veže isključivo za žene. Na sličan način možemo tumačiti disproporciju između spolova među nastavnicima na visokoškolskim ustanovama. S obzirom na to da posao visokoškolskog nastavnika obvezuje na stalno usavršavanje, dokle god obiteljski život ženama pritom predstavlja znatno otežavajuću okolnost, nesrazmjer je neizbježan. Već smo konstatirali opadanje udjela žena s višim stupnjevima obrazovanja za stjecanje znanstvenih naslova. U školskoj godini 1992/93. među nastavnicima i suradnicima u nastavi ukupno je 35.38% žena. Prema znanstvenom naslovu, udio žena među brojem nastavnika i suradnika bez naslova iznosi 47.80%, među magistrima i specijalistima 40.51%, a 23.67% među doktorima znanosti. Osim toga, kao potvrdu tezi da faktor tradicionalizma utječe na shvaćanje uloga koje se vežu uz poimanje žene, možemo navesti i regionalne razlike koje se pojavljuju unutar Hrvatske, a tiču se odnosa udjela muškaraca i žena među sveučilišnim nastavnicima. Prosjeci udjela žena nastavnog osoblja na visokoškolskim ustanovama od školske godine 1988/89. do 1990/91.4 za Sveučilište u Rijeci iznose 35.82%, za zagrebačko Sveučilište 33.23%, za Sveučilište u Osijeku 30.14%, a za splitsko Sveučilište samo 24.61%! Razlike ponovo ne možemo tumačiti, pogotovo ne isključivo, faktorom obrazovanja (prosječan udio studentica koje su diplomirale tijekom istih godina iznosi za Sveučilište u Rijeci 57.38%, za Sveučilište u Zagrebu 50.33%, za osječko Sveučilište 53.30%, te za splitsko Sveučilište 53.22%).

Ovime ne bismo htjeli odricati značaj jednakosti obrazovnih šansi za jednakost spolova. Smatramo da je to nužan, ali nikako i dovoljan uvjet za ostvarenje spolne jednakosti unutar nekog društvenog sustava. Ujedno bismo htjeli istaknuti značenje višedimenzionalnog pristupa izučavanju položaja i percepcije tog položaja od strane sudionika društvenih zbivanja, koji bi i ulogu obrazovanja odredio tek u odnosu s drugim činiocima i time znatno prevladao ograničenja s kojima smo se mi susreli. Deskriptivna nam statistika, iako ograničena po dometima, može poslužiti kao početni korak pri upuštanju u takva istraživanja.

¹ Izvor podataka za svijet je publikacija Ujedinjenih naroda The World's Women 1970-1990-Trends and Statistics, New York 1991. Izvori podataka za Hrvatsku: Statistički Ijetopis 1993, godišnja priopćenja `Nastavnici i suradnici u nastavi u organizacijama visokog obrazovanja' 1988/89-1990/ 91, te godišnje publikacije `Studenti' 1987-1991. Republičkog zavoda za statistiku

* Istraživanje je provedeno u okviru Ženske Infoteke, u sklopu projekta stvaranja baze statističkih podataka.

² Srednjoškolsko obrazovanje na prvom stupnju, po definiciji UNESCO-a, počinje u dobi od oko 10-12 godina i traje oko tri godine, a na drugom stupnju počinje s dobi od oko 13-15 godina i traje oko pet godina. Podaci u svijetu u skladu su s definicijom, dok oni u Hrvatskoj slijede sistem srednjoškolskog obrazovanja u zemlji.

³ Odnosno neznatno se mijenja pod utjecajem prirodnog kretanja stanovništva iz generacije u generaciju. Blaga disproporcija također je utjecaj prirodnih činilaca - demografske činjenice da se rađa nešto više muške djece.

⁴ Prije tih godina ne postoje praćenja po spolu, a kasnije podatke nismo uzeli u obzir radi ratnih okolnosti koje narušavaju strukturu u korist žena, pa djeluju kao intervenirajuća varijabla.