Austrija je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja unutar vladine nomenklature ima ministricu za žene. Johanna Dohnal je postala prva austrijska ministrica za žene 1990. i tokom svog kratkog mandata znatno je pridonijela promjenama u stavovima javnosti prema potrebama i statusu žena u Austriji. Nikada ranije zahtjevi austrijskih feminističkih grupa nisu imali toliki odjek, a neki su ugrađeni i u državnu legislativu.

Dohnal iza sebe ima dugogodišnju političku karijeru unutar Socijalističke/Socijaldemokratske partije Austrije (SPO). Porijeklom iz radničke obitelji, po obrazovanju trgovkinja, od svoje šesnaeste godine bila je članica i funkcionerka Socijalističke stranke, a u državnu politiku, kao državnu tajnicu za ženska pitanja, uveo ju je kancelar Bruno Kreisky, 1979. Tajništvo je 1990. podignuto na ministarski rang. Od 1987. Johanna Dohnal ima unutar SPO položaj predsjednice Saveza žena i zamjenice saveznog predsjedavatelja.

U suradnji s Ministarstvom za obitelj i Karitasom, Johanna Dohnal je 1992. inicirala akciju Žrtve rata: silovane žene.

Unutar državne i stranačke politike Johanna Dohnal najviše pažnje posvećuje ženskom pitanju koje smatra eminentno političkim. Njezino tematiziranje nasilja nad ženama i politička borba protiv tog nasilja i svih oblika diskriminacije, doveli su do toga da je u Beču osnovana prva ženska kuća, sklonište za zlostavljane žene, koju financira država. Također se zalaže za obiteljsku politiku koja vodi računa o interesima i potrebama žena, za zaštitu žene kao radnice i potrošačice, za prava žene pojedinke unutar socijalnog sistema, kao i za interese svih onih socijalnih grupa - djece, starijih osoba, stranih radnica/ radnika koji trebaju posebnu podršku da bi ostvarili svoja prava na normalan život.

Kako je zamišljeno austrijsko ministarstvo za žene i zašto je uopće važno žensku politiku artikulirati kao državnu politiku?

Ta je pozicija unutar savezne vlade etablirana još 1979. (za vrijeme socijalističke vlade kancelara Kreiskog), i to kao državno tajništvo za ženska pitanja, a 1990. postalo je ministarska funkcija. Bitna je razlika u tome što ministrica ima pravo glasa (Mitspracherecht) u vladi, što državna tajnica nije imala.

Zašto je bitno da postoji zasebna ministrica za žene, umjesto da se takozvana ženska pitanja, rješavaju unutar ministarstva za obitelj?

Stvari se odvijaju u skladu s vremenom. Pod okolnostima koje su krajem sedamdesetih vladale u Austriji, bilo je vrlo važno da pozicije koje smo zastupale ja i druge žene, a koje se možda još ne bi mogle nazvati feminističkima u današnjem smislu, dospiju na razinu vlade i da se razmatraju kao vladini poslovi i nadležnosti. Kvalitativna razlika bila je u tome što se ženska pitanja nisu više razmatrala samo unutar autonomnih ženskih grupa ili organizacija, dakle izolirano, nego da se pokušalo formulirati jasnu državnu politiku, pokušalo se naglasiti da su stanovite pozicije prava žena, neovisnost žena, njihova ravnopravnost i razgradnja svih prepreka na koje žene nailaze - državni cilj, da moraju biti u središtu državnog djelovanja.

Je li i u okvirima socijalističke politike SPO bilo teško artikulirati žensku politiku? Kakva su vaša osobna iskustva?

Nije bilo lako. U međuvremenu je bilo sve više žena na političkim funkcijama, tako da u tom smislu nije bilo teško, dapače, bilo je prilično poželjno imati ženu na političkoj funkciji. Ja sam počela sa šesnaest godina, bila sam mlada, bila sam žena i to je dočekano s dobrodošlicom. Ali teško je bilo razviti shvaćanje da su neka tzv. specifično ženska pitanja u stvari politička pitanja.

U politici je uvijek bila poneka žena, ali problemi počinju kad ona tvrdi da je to što muškarci maltretiraju žene - politički problem.

Upravo tako. Relativno sam brzo postala članicom pokrajinskog parlamenta i bavila sam se uglavnom socijalnom politikom. No specifične ženske nadležnosti, na primjer, stvaranje prve ženske kuće u Beču, uopće izraziti tu potrebu, zahtijevati nešto takvo, to je bilo nešto teže. Što sam eksplicitnije zastupala žensku politiku, to sam nailazila na više otpora. Dijelom je to još uvijek tako.

Što to konkretno znači?

Na primjer, kad se zahtijeva da se protiv nasilja nad ženama u obitelji poduzmu zakonske mjere i kad se uopće pokaže da to postoji, javljaju se snažni otpori. Kad se potegne pitanje seksualnog zlostavljanja žena na radnom mjestu, kad se počinioci imenuju u javnosti i kad se to pokuša zakonski onemogućiti, ponovo postoji otpor. Ili kad se zalaže za to da ustanove za brigu o djeci postanu neodgodivi prioritet, da je to vrlo važna politička tema, ponovo se javljaju otpori. Mnogi muškarci misle da se žene o tome trebaju brinuti same i da je to njihov posao.

Kakva je inače vaša pozicija u sadašnjoj austrijskoj vladi? Možete li utjecati i na neka druga pitanja, na primjer u politici prema strancima, u pitanju prava na azil. Zastupate li neku posebnu politiku unutar vlade i prema tim pitanjima?

Nije jednostavno ostvariti utjecaj. Moje su pozicije poznate i ja ih ne krijem, ali kad dođe do predlaganja zakona i utjecaja na vladu, postavljanja određenih zahtjeva, a svaka se odluka mora donijeti jednoglasno, onda moram vidjeti raspolažem li mehanizmima da te zahtjeve nametnem. Moja je prva zadaća zastupati interese austrijskih žena i da bih na tom polju nešto postigla, ne smijem samu sebe ograničavati.

Ipak ste se posebno angažirali u međunarodnom ženskom pokretu. Kod nas ste pomogli nezavisnim ženskim grupama. Zašto smatrate važnim angažman u međunarodnoj ženskoj politici?

To mi se čini samorazumljivim i ne vidim da to treba posebno obrazlagati. To jest važno. Ja pripadam ženskom pokretu , a nema pokreta bez sudjelovanja mnogih, ako ostajemo u izolaciji. Zato je važno stvarati međunarodne ženske mreže. To je osnova svakog oslobodilačkog pokreta.

Može li jedan jači međunarodni ženski pokret pomoći položaju žena u pojedinim državama?

Naravno, to svima pomaže. Na žalost, trenutno nemamo jak međunarodni ženski pokret. Na tome treba svakodnevno raditi, riječ je o procesu. Ali isto tako nema ni jakog međunarodnog sindikalnog pokreta. Barem se meni tako čini, naime, nema ih u odnosu na suprotne tendencije ograničavanja prava radnika i prava žena.

Kako to da ste odlučili podržati nezavisne ženske grupe u Hrvatskoj? To vam najvjerojatnije nije donijelo pretjerane simpatije niti u austrijskoj državnoj politici.

Ne mogu se podijeliti na dvije osobe, moram ostati dosljedna sebi. Nastojala sam pridonijeti da se umanje patnje žena u ovom ratu, neovisno o tome gdje su, ne samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Organizirati pomoć bio je mali prilog s moje pozicije, to je samo kap u moru, toga sam svjesna. No bilo mi je jasno da ne želim zauzimati jednostrano stajalište, niti u nacionalnom niti u svjetonazorskom smislu. Bilo mi je izuzetno važno da podržimo one žene koje su se već prije rata borile protiv nasilja nad ženama, u osobnim i obiteljskim odnosima. Te žene ni u bivšoj Jugoslaviji, kao ni u drugim zemljama, nisu imale preveliku podršku. Znala sam da su imale poteškoća, jer smo i mi imale sličnih poteškoća. Samo što se sve to kod nas dešavalo nešto ranije, tako da je meni bilo jasno da tim ženama svakako treba pružiti podršku.

Nedavno ste govorili o tome da se pogoršavanjem ekonomske i socijalne situacije u Austriji dovodi u pitanje i ženska politika. Kakva je zapravo trenutačna situacija za žene? Austrija je ipak još uvijek bogata zemlja.

Ta tendencija ograničavanja ženske politike dolazi od predstavnika privrede, njihovih institucija, njihovih zastupnika u parlamentu i u vladi i posvuda. Već gotovo dvije godine govori se o privrednoj krizi, bez stvarnih dokaza za to. Ne osporavam da kriza postoji u određenim privrednim granama, za određene profesionalne grupacije, to se ne da osporiti, ali to se uzima kao povod za napadanje i ograničavanje postignuća socijalne politike. To je nekorektna politika, ali donosi plodove za kojima posežu i u mojoj stranci. I u redovima austrijske Socijalističke stranke ima onih koji zagovaraju ograničavanje socijalne politike. Val antisocijalne i konzervativne politike očito je posvuda jak.

Ovo je godina izbora u Austriji, očekujete li da će pozicija ministrice za žene opstati?

Na to sad ne mogu odgovoriti, ono što želim i očekujem nije istovjetno s onim što mogu. Željela bih da Socijalistička stranka na ovim izborima postigne takve rezultate da možemo i vladati. To bi za žene bilo najbolje. I tada bih susretala teškoće u vlastitoj stranci. Vjerujete li da žene glasaju za Socijalističku stranku upravo zbog jasno definirane ženske politike?

Mogu samo kazati da je u prošlosti bilo tako, a o mojoj stranci ovisi hoće li tako i ostati.

Ovih dana sastat ćete se s gospodinom Mockom u vezi sa stavovima koje će Austrija zauzeti u vezi sa suđenjima ratnim zločincima, napose s obzirom na spolno nasilje nad ženama u ovom ratu?

Razgovarat ću s njim o tome kakve su mogućnosti utjecaja Austrije na to da silovanja budu shvaćena kao ozbiljan ratni zločin i da žene budu maksimalno zaštićene tokom procesa istrage i na samim suđenjima, da im se pruži podrška.

Vesna Kesić