Na poticaj vodećih Afganki, britanska je ženska mreža u suradnji s britanskim i ostalim predstavnicama Europskoga parlamenta organizirala konferenciju na vrhu pod naslovom 'Afghan Women Summit' u Bruxellesu, od 4. do 6. prosinca 2001.

Na kraju sastanka donesena je 'Briselska deklaracija', koja obuhvaća školstvo, kulturu, zdravstvo, izbjeglice i ljudska prava.

Od 1950., žene i djevojke pohađale su mješovite škole u Kabulu i ostalim dijelovima zemlje, a do dolaska talibana 70% nastavnog i 40% medicinskog kadra činile su žene. Među studentima je bilo više od 50% žena.

Na konferenciji o ženama u Afganistanu razvila se rasprava u kojoj su mnoge žene kritizirale politiku stranih NGO-a i nekih agencija UN-a koje su, da bi mogle djelovati u Afganistanu, prihvatile isključivanje žena. Zatim je kritizirana politika pregovora jer se u početku govorilo da žene moraju postupno ići prema uključivanju u vlast radi tradicionalnih navika i običaja zemlje.

Od 11. rujna, kada su se vodeće zapadne vlade jednoglasno udružile protiv talibana koji su pružili utočište Osami bin Ladenu i njegovoj terorističkoj mreži Al Qua'ida, britanska javnost, predvođena političarima i medijima, napokon je upozorila na probleme ove male zemlje. Paradoksalno je da se savjest međunarodne zajednice probudila istodobno kad su bombe još jednom, ovaj put američke, razarale Afganistan.
U tom osvješćivanju javnosti, kad naoružani afganski ratnici nisu silazili s naslovnica listova ili prvih TV vijesti, u Londonu jedva da se mogla pribaviti ulaznica za iranski film 'Kandahar', nagrađen na prošlogodišnjem kanskom festivalu ekumenskom i Uneskovom nagradom Fellini, a koji je prije dvije godine snimila mlada i darovita iranska redateljica Mohsen Makhmalbaf.
Njezin poludokumentarni film, na estetski besprijekoran način, prikazuje tragičnu sudbinu Afganki za vrijeme vladavine talibana, kroz priču mlade novinarke koja se iz sigurnosti kanadskog izbjeglištva pokušava dokopati rodnoga Kandahara, da bi pronašla sestru koja joj je napisala da najmerava izvršiti samoubojstvo na dan pomrčine sunca. Radnja filma odvija se tijekom trodnevnoga putovanja ove mlade žene, skrivene pod burkom, po afganistanskim bespućima koja kontroliraju talibani i drugi naoružani banditi. Gledano iz perspektive malog otvora za oči, groteskna je i nadrealistična zemlja u kojoj pustinjom skakuću jednonogi muškarci na štakama, dok im međunarodni Crveni križ padobranima baca umjetne udove; opustošena područja po kojima besciljno lutaju besprizorna djeca, a na beskrajnom pustinjskom horizontu, kao zatvoreni čadori (burke ili šatori), promiču obrisi žena. Tu nitko nije siguran, nitko nikomu ne može vjerovati, svatko je prepušten samomu sebi.
Dok su američke snage slavodobitno bombardirale već ionako razoren Afganistan i u očekivanju skoroga poraza talibana pregovaralo se o privremenoj afganistanskoj vladi, britanske parlamentarke poduzele su sve, kako na domaćem, tako i na međunardnom planu, da se pomogne Afgankama i ne dopusti njihovo isključivanje iz pregovora o privremenoj vladi u njihovoj zemlji.
Britansko-afganska ženska mreža osnovana je radi povezivanja sa ženama Afganistana, a vodila ju je laburistička članica Donjeg doma za Lewisham u jugoistočnom Londonu, Joan Ruddock.
U studenome su 153 parlamentarke, iz svih triju vodećih političkih stranaka, potpisale peticiju upućenu UN-u, zahtijevajući da se žene uključe u pregovore o posttalibanskoj vladi.
Povele su uspješnu medijsku kampanju u suradnji s Afgankama. Održano je nekoliko korisnih susreta s članovima parlamenta da bi oni saslušali iskustva Afganki. Zainteresirale su premijerovu suprugu Cherie Blair, koja je potom 19. studenog, u svojoj kući, održala konferenciju za tisak, na kojoj je sudjelovalo pet Afganki.
Na poticaj vodećih Afganki, britanska je ženska mreža u suradnji s britanskim i ostalim predstavnicama Europskoga parlamenta organizirala konferenciju na vrhu pod naslovom 'Afghan Women Summit' u Bruxellesu, od 4. do 6. prosinca 2001.
Na kraju sastanka donesena je 'Briselska deklaracija' kao model za rekonstrukciju Afganistana. Ona obuhvaća školstvo, kulturu, zdravstvo, izbjeglice i ljudska prava sa sljedećim osnovnim zahtjevima:

• Pravo glasa, jednakost u plaćama, pristup liječenju, obrazovanju i zaposlenju.
• Hitno otvaranje šola do ožujka 2002., za djevojčice i dječake, novi školski program i školovanje nastavnika.
• Uključivanje žena pravnica u rad na novom ustavu, koji će se temeljiti na načelima ne-diskriminacije.
• Rekonstrukcija bolnica i omogućavanje osnovnih lijekova, liječenja i zdravstvene službe.
• Uključivanje žena u nacionalni savjet 'Loyu Jigru'.
• Zaštitu žena od prisilnih i dječjih brakova i od seksualnog nasilja.

Dogovoreno je da će nakon sastanka izaslanstvo Afganki predati 'Deklaraciju' ključnim političkim donosiocima odluka. Prva stanica bio je Europski parlament, zatim su slijedili sastanci s američkim državnim tajnikom Collinom Powellom i glavnim tajnikom UN-a.
Briselski sastanak na vrhu bio je do tada najveći ikada održani skup vodećih Afganki, čija je namjera bila upozoriti na udjel žena u posttalibanskoj vladi. Na konferenciji su sudjelovale žene iz Afganistana, Pakistana, Irana, srednjoazijskih republika, Amerike, Kanade i Europe.
Aktivistice ženskih prava radile su u paralelnim sekcijama. Grupa u kojoj je bila Joan Rudock, kao predstavnica britanske ženske mreže, obećala je poduzeti niz akcija, uključujući i zastupničku kampanju (advocacy) da bi se osiguralo da fondovi što ih je međunarodna zajednica namijenila rekonstrukciji Afganistana budu uvjetovani uključivanjem žena i ženskih prava.
Također je izglasano da se na Međunarodni dan žena 2002. proglasi da je ženama 'svugdje Afganistan' u znak potpore Briselskoj deklaraciji.
Pokretačica sumita, Afganka Sima Wali doputovala je iz Bonna zajedno sa Sedughe Balkhi i Amenom Afzali, koje su u svojstvu izaslanica prisustvovale pregovorima o posttalibanskoj vladi. Briselskim sumitom predsjedala je sutkinja Neventhem Pillay, južnoafrička predsjednica Međunarodnoga suda za ratne zločine u Ruandi.
Joan Rudock odmah je poduzela da se provede zahtjev, koji je potpisalo 88 članova britanskog Donjeg doma, kojim se traži od britanskih, američkih, europskih i UN-ovih sudionika u pregovorima o posttalibanskoj vladi da se osim o etničkoj i plemenskoj ravnoteži povede računa i o udjelu žena, što je prihvatio posebni UN-ov savjetnik za Afganistan Lakahdar Brahimi, zadužen za pregovaranje s više od tisuću moćnika, koji su već bacili oko na pojedine administrativne položaje u budućoj vladi.
U zahtjevu se naglašava da su žene u Afganistanu od 1965. imale pravo glasa, da su iste godine u parlament birane četiri predstavnice, a 1988. osam. Od 1950., žene i djevojke pohađale su mješovite škole u Kabulu i ostalim dijelovima zemlje, te da su do dolaska talibana 70% nastavnog i 40% medicinskog kadra činile žene, da ih je među studentima bilo više od 50%.
Također se ističe da su zbog brutalnog i sustavnog progona žene postale nevidljive, te se poziva međunarodna zajednica da to spriječi. Britanska se vlada poziva da učini sve kako bi osigurala uključivanje afganistankih žena u svaku fazu pregovora i u posttalibansku vladu.

U međuvremenu se radilo na podizanju profila Afganki u Britaniji da bi se promijenila percepcija o njima. Britanske aktivistice su se zbog toga povezale sa sljedećim grupama:

• RAWA-om (Revolucionarno udruženje žena Afganistana), političko/društvenom organizacijom koja se bori za mir, slobodu, demokraciju i ženska prava u Afganistanu. Organizacija je osnovana u Kabulu 1977. s ciljem uključivanja žena u društvene i političke djelatnosti, za postizanje punih ljudskih prava za žene i borbe za vladu utemeljenu na demokratskim i svjetovnim vrijednostima. Za vrijeme vladavine talibana, organizacija je djelovala iz Pakistana;
• Misijom afganskih žena koja usko surađuje s RAWA-om na dugoročnom programu osvješćivanja žena u Afganistanu u vezi sa zdravstvenom zaštitom, školovanjem podizanjem društvene svijesti;
• AWC-om (Savjet žena Afganistana), osnovanim 1993. Čine ga liječnice, nastavnice ili sveučilišne nastavnice, a predvodi ih Fatana Gilani. Njihov se rad usredotočio na ostvarivanje boljih obrazovnih i zdravstvenih uvjeta za afgansku djecu i žene u izbjegličkim logorima (http://www.vc,ne.jp/ -chieko/ai-e02.htm;
• NEGAR-om koji se zauzima za davanje potpore afganskim ženama u njihovoj borbi za ljudska prava. Na njegovoj konferenciji u lipnju 2000. prisustvovalo je 200 Afganki, a donesena je i ' Deklaracija o osnovnim pravima afganskih žena', koja je dio peticije na global-netu, da bi se sakupilo pet milijuna potpisa;
• ženskim savezom za mir i ljudska prava u Afganistanu koji promovira svijest o ljudskim pravima u Afganistanu i zauzima se za društvena, politička, ekonomska i građanska prava žena i djevojčica;
• Feminističkim većinskim projektom u SAD-u ' Zaustavite gender apartheid u Afganistanu'.

Na dan ljudskih prava, 10. prosinca 2001., Britansko- afganska ženska mreža održala je u prostorijama britanskoga parlamenta konferenciju, o ženama Afganistana.
U parlamentu se okupilo više od 200 sudionica i poneki predstavnik medija. Predsjedala je Joan Ruddock. O svom iskustvu na ostvarivanju prava žena Kosova govorila je Lesely Abdela; Wahida Zalami, predsjednica Afganskog udruženja Afganki u Londonu o ženama u Afganistanu nakon dolaska talibana na vlast, zatim je Jenny Murray, urednica poznatoga ženskog programa na BBC-u, govorila o medijskom osvješćivanju.
Skup je pozdravila glasnogovornica glavnoga tajnika UN-a i izvijestila što je sve UN poduzeo u Afganistanu te trenutačnom stanju.
Wahida Zalima, predsjednica Udruženja Afganki u Londonu, ispričala je svoju priču; rođena je u Afganistanu, studirala na kabulskom sveučilištu da bi se nakon studija zaposlila kao profesorica u Mahalaj High School i nakon nekog vremena postala direktorica. Njezina je škola bila treća mješovita škola koju je vlada otvorila u Afganistanu. Radila je deset godina, do 1995. kad je dolaskom talibana 2500 učenika raspušteno, 200 nastavnika izgubilo posao, nakon čega su se mnogi našli u izbjeglištvu. Wahida optužuje talibane za najokrutnije zločine protiv čovječnosti i da su ljudima oduzeli mogućnost zarade, sve slobode i svako ljudsko dostojanstvo. Wahida se želi vratiti u Kabul i nastaviti raditi u školstvu.
Govorilo je još nekoliko Afganki, a neke su predlagale što poduzeti u budućnosti. Nakon govora razvila se rasprava u kojoj su mnoge žene kritizirale politiku stranih NGO-a i nekih agencija UN-a koje su, da bi mogle djelovati u Afganistanu, prihvatile isključivanje žena. Zatim je kritizirana politika pregovora jer se u početku govorilo da žene moraju postupno ići prema uključivanju u vlast radi tradicionalnih navika i običaja zemlje. Jedna je Afganka primijetila da se, analogno tomu, prema tradiciji ne bi nitko koristio kompjutorima, jer to nije bio tradicionalni običaj.
Predstavnica iz Somalije pozdravila je skup i preporučila Afgankama da ne propuste mogućnost da se uključe, jer se i njima u Somaliji govorilo da su prvo na redu važnije stvari od udjela žena, da će do toga doći poslije, a zatim je bilo prekasno.
Na oproštaju mnoge su žene uzbuđeno pričale kako 'sisterhood' i dalje postoji, kako je u ovom trenutku važna solidarnost i kako moramo držati na umu kako je lako jednom stečena prava izgubiti, kao što se to dogodilo ženama u Afganistanu.

Intervju

Rabia Pierce, predstavnica Udruženja afganistanskih žena u Londonu.

- Recite nam nešto o sebi i vašem udruženju.
Rođena sam i školovana u Kandaharu. Kandahar je bio imućan trgovački grad s raširenom srednjom klasom. Osim ekonomije, u njemu je bio razvijen i kulturni život. Odrasla sam u liberalnoj obitelji, imala sam dvije sestre i otac je inzistirao da se sve tri školujemo. Katkad sam odlazila u džamiju i molila se u istoj prostoriji s ostalim, tj. muškim vjernicima. U mojoj se obitelji poštivala vjera, ali smo o svemu imali liberalne nazore. Kad bih prolazila gradom uvijek sam osjećala da me poštuju kao ženu. Prema Ku'ranu, položaj žene izjednačen je s položajem muškarca, pa je proganjanje i izopćavanje žena iz života društva, kakvo su prakticirali talibani, u islamu hereza.

- Kad ste napustili Afganistan?
Godine 1978., kad su Afganistan napale sovjetske trupe. Pobjegla sam u Pakistan, a zatim sam došla u London. Budući da sam bila mlada i školovana i znala jezik, uspjela sam se uklopiti u ovdašnji život. Zaposlena sam kao državna službenica. Udala sam se, imam djecu i Afganistan je u mojoj imaginaciji postao hrpa ruševina i pustinja, zemlja u kojoj odsvuda vreba opasnost, pogotovo na žene. One koje nisu mogle, ili imale kamo pobjeći, užasno su prestrašene. Tijekom dvadesetogodišnjega rata moja je mnogobrojna obitelj nestala. A to se dogodilo većini ljudi. U našem načinu života obitelj je tradicionalno imala važnu ulogu. Vanjski svijet uglavnom je ignorirao očajno stanje u Afganistanu. Ono je bilo u središtu pozornosti osamdesetih godina, pomoć je jedno vrijeme pristizala, ali kad su 1989. sovjetske trupe povukle, Afganistan je potpuno pao u zaborav i postao plijen mnogobrojnih plemenskih gospodara rata. Situacija je već bila očajna, ali je postala još očajnija kad su talibani pobijedili i preuzeli vlast 1995.

- Kako ste odavde, iz sigurnosti, gledali na talibanski režim?
Talibani su došli iz Pakistana koji im je pomagao zbog vlastitih interesa, baš kao u početku i Zapad. Najprije su osvojili moj grad, Kandahar i od njega učinili svoj štab. Financijska osnova za njihovo ratovanje i baza za njihovu ekonomiju bila je trgovina drogom, kao i ostalih gospodara rata do tada. Plodna i navodnjavana polja i vrtovi oko Kandahara postali su uzgajalište opijuma. Naravno, neki su od toga profitirali i dosta se toga tih godina izgradilo. No, osim drogom, talibani su trgovali ljudima. Uzimali bi novac od obitelji i obećavali da će njihovu djecu poslati na školovanje na Zapad. U Britaniju takva djeca dolaze preko pakistanskih talibana. Britanija je puna afganske djece i tinejedžera čiji su roditelji postali roblje da bi im to omogućili.

- Kako se osnovana vaša udruga i tko vam je pomogao?
Ženska grupa afganskih izbjeglica dobila je pomoć od Resource centra. U početku nas je bilo šest, svaka u drugome dijelu Londona, a grupu vodi novinarka s Channel 4, Afganka Zarghina Rassa. Najprije smo počele izdavati 'Newsletter' na afganskom jeziku, a kompjuter smo dobile od Islamskog vjerskog udruženja za manjine.

- Bavite li se s nepraćenom afganskom djecom?
Ne. Naime kad bismo se mi bavili njima skrenuli bismo pozornost na njih i onda bi ih vlasti vjerojatno vratile u Afganistan, ili izbjegličke logore, a možete pretpostaviti što bi to značilo. Ovdje će imati školovanje i možda će nekad moći pomoći svojim obiteljima koje su se zadužile da ih pošalju iz onog pakla.

- To je dvosjekli mač, jer je istina da ta djeca često postaju desenizibilirana, zatim plijen mafije i fundamentalista, dok s druge strane britanski zakon i UN-ova povelja o zaštiti djece smatraju da se moraju vratiti roditeljima. Tko se njima zapravo bavi?
Birtanske socijalne službe.

- Koji je cilj vaše organizacije?
Cilj je primarno podići svijest afganskih žena izbjeglica raznim tiskovinama na njihovom jeziku. Na taj im način nastojimo pomoći u vezi s rješavanjem raznih problema s kojima se susreću u izbjeglištvu, kulturnim i društvenim pitanjima, u brizi oko djece, školovanja, zdravstva. Sve je to vrlo važno u njihovom izbjegličkom životu jer ih ima mnogo koji ne govore engleski. Osnovali smo mnogo širu organizaciju 'Afgansko društvo' koje se bavi političkim pitanjima.

- Budući da su pitanja kojima se bavite zapravo političkog karaktera, naglašavate li svoj ne-politički status kako bi vam pristupilo više žena?
Za afganistansku ženu obitelj ima najveću važnost, pa je možda zaista za sada oportuno ne spominjati politiku, pogotovo jer je ona tako s razlogom ozloglašena. Znate, afganska žena je jako ovisna o muškarcu. Još dok sam studirala u Kabulu, uvijek se ružno gledalo na žene političke aktivistice. S njima nije bilo dobro čak ni razgovarati, sad znam odakle je to potjecalo, ali tada smo ih svi izbjegavali. Kad biste poveli razgovor s nekom od tih aktivistica uvidjeli biste odmah da u svemu imaju pravo, ali je bilo poželjno ne biti s njima viđen, ili povezan. Budući da su mnoge afganske obitelji rasute u više susjednih zemalja, a obitelj je tadicionalno jedini oblik socijalne sigurnosti, za nas je bitno da najprije organiziramo mrežu ženskih kontakta.

- Jeste li povezani sa ženama u Afganistanu?
Skupljali smo sredstva za pomoć tajnim školama u Afganistanu koje su držale žene, npr. u Gazniju. Afganske žene su vrlo hrabre. Talibani su mnoge oteli, mučili i streljali. Nisu ih zatvarali već naprosto na mjestu ubijali. Malo se zna za pobune žena, naprimjer, u Heratu. Mnoge moje vršnjakinje pokušale su se oduprijeti. Jedna od mojih prijateljica bila je direktorica dobre škole u Kandaharu. Ubijena je nakon dolaska talibana. O njezinom ubojstvu nikad nije provedena istraga.
Za vrijeme talibanskog režima mnogo se žena izlagalo smrtnoj opasnosti organiziranjem takvih tajnih škola. Mi smo ovdje u Londonu sakupljali za njih sredstva. One su učile djevojčice pisati i čitati. Talibani su takve žene kidnapirali, mučili i strijeljali. Nisu ih zatvarali, jer u njihovim zatvorima nije bilo zatvorenica.

- Je li nezavisnost žene u korelaciji s religijom?
Za mentalni sustav afganske žene religija je veoma važna, premda se zna da su talibani zlorabili religiju i prilagodili je svojim potrebama.

- Hoće li posttalibanska vlada poboljšati uvjete života žena?
Situacija će za žene dugo biti opasna. Premda afganska žena ima radnu povijest, sad opet počinje od nule. Recimo, pitanje čadora ostat će dugo otvoreno. Premda su nošenje burke talibani nametnuli kao zakon, mnoge žene gledaju na to kao na pitanje zaštite. Mi ih ne smijemo osuđivati, već gledati cijelu sliku. Žene vrijeđaju seksualne primjedbe na njihov račun. Mnoge će vas pitati tko ima više slobode? Ona koja je zaštićena, ili ona koja se slobodno prodaje.
Rezultati pokazuju da televizija razvodnjuje zapadnu kulturu. Možda bi Zapad morao naučiti nešto od Istoka: jaku obitelj, naviku pružanja gostoprimstva, prihvaćanje izbjeglica i nekorištenje žena i seksa u komercijalne svrhe.