Jasna A. Petrović upozorava na fenomen povećanja  sindikalnog članstva žena na međunarodnoj razini tijekom posljednjih pedesetak godina, usprkos općenitom trendu pada broja članova u prethodnom desetljeću.

Tijekom deset godina tranzicije u Srednjoj i Istočnoj Europi izgubljeno je oko 26 milijuna radnih mjesta, a od toga se 14 milijuna odnosilo na žene. Stopa ženske nezaposlenosti bitno je viša od muške, a plaće su prosječno niže 30 posto.

U Hrvatskoj žene čine većinu (51.8%) stanovništva, predstavljajući tako 48.3% zaposlenog i 52.9% nezaposlenog stanovništva. Stopa zaposlenosti žena bila je 1999. među najnižima u usporedbi s 27 zemalja OECD-a: nižu stopu zaposlenosti žena imale su samo Italija, Meksiko, Španjolska i Turska.

Knjiga Diskriminacija žena u Hrvatskoj predstavlja zbornik radova nastalih na temelju istraživanja u sklopu projekta Promocija posebne politike o ravnopravnosti unutar sindikata Srednje i Istočne Europe, u organizaciji IFCTU-a (Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata za Srednju i Istočnu Europu). Istraživanja su provedena u dvadeset i tri sindikalne središnjice iz šesnaest zemalja Srednje i Istočne Europe.

Kao što ističe Smiljana Leinert Novosel, društveni položaj žena u Hrvatskoj posljednjih se godina razvijao na znatnoj udaljenosti od osnovnih europskih i svjetskih trendova usmjerenih na ravnopravnost, jednake mogućnosti u svakodnevnom životu, te paritetnu demokraciju kao politički ideal. Među glavnim uzrocima ovakve situacije je promjena društvenih prioriteta u sklopu procesa demokratske tranzicije i osamostaljenja hrvatske države, tijekom kojeg su na vodeća mjesta u društvu došli pojedinci i grupe skloni tradicionalnom konceptu društvenoga položaja žena. Tako je prošlo desetljeće u Hrvatskoj proteklo u sukobu tradicionalnoga koncepta koji ženu u društvu prepoznaje isključivo kao majku većeg broja djece, vezanu uz privatnu sferu života, i modernog koncepta položaja žene koji inzistira na daljnjem razvoju ekonomske emancipacije žena kao preduvjeta za svaku drugu emancipaciju. Niz posljedica tranzicije, među kojima su pad životnoga standarda, rastuća nezaposlenost, porast obiteljskoga nasilja i nestanak žena iz najviših razina političke vlasti odrazio se primarno na položaj žena koje su u takvim previranjima posebno ‘ranjiva’ društvena grupa.

Jasna A. Petrović upozorava na fenomen povećanja  sindikalnog članstva žena na međunarodnoj razini tijekom posljednjih pedesetak godina, usprkos općenitom trendu pada broja članova u prethodnom desetljeću. Žene čine već gotovo polovicu sindikalnog članstva u regiji Srednje i Istočne Europe i postaju čimbenik koji sve više određuje budućnost i opstanak demokratskoga sindikalizma. U ICFTU, danas najvećoj i najmoćnijoj svjetskoj sindikalnoj udruzi, 1950. tj. godinu dana nakon njegova osnivanja bilo je samo 7% žena. Taj je udio l970. porastao na 22%, da bi do početka 2000. narastao na čak 39.5%. Žene su u rukovodstvo ICFTU-a i na liste programskih prioriteta došle zahvaljujući svom samoorganiziranju unutar sindikata, te djelovanju ženskih struktura na globalnoj i regionalnim razinama. Tako je 2000. u sklopu ICFTU-a i nizozemskog FNV-a, uz potporu velikoga broja sindikalnih ženskih udruga, nastao i projekt Promocija posebne politike ravnopravnosti unutar sindikata Srednje i Istočne Europe. Dugoročni ciljevi tog projekta su promoviranje politike ravnopravnosti unutar sindikata i potpuna integracija ženskog članstva u sindikat, a kratkoročni povećanje svijesti o diskriminaciji žena u sindikatima, društvu i na tržištu rada, uvođenje ravnopravnosti na poslu, usavršavanje sindikalistica i razvoj odgovarajućih programa izobrazbe, te izdavanje biltena, letaka i drugih tiskanih materijala. Razlozi za nastavak borbe za bolji položaj žena brojni su i očigledni. Tijekom deset godina tranzicije u Srednjoj i Istočnoj Europi izgubljeno je oko 26 milijuna radnih mjesta, a od toga se 14 milijuna odnosilo na žene. Stopa ženske nezaposlenosti bitno je viša od muške, a plaće su prosječno niže 30 posto. Među milijardu i pol apsolutno siromašnog stanovništva, većina su žene, tri četvrtine žena starijih od 25 godina u Aziji i Africi još je uvijek nepismeno. Žene su širom svijeta žrtve nasilja, silovanja, maltretiranja u kući, ali i spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.

U prilogu Muško lice hrvatskih sindikata autorica istražuje stopu ženske reprezentativnosti u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i njezin odnos s prosječnom stopom ženske reprezentativnosti prema subregijama Baltik, Balkan i Srednja i Istočna Europa, ističući ujedno paradoksalnu činjenicu kako se evidencija članstva sindikata po dobi, spolu i obrazovanju detaljno vodila prije prvih slobodnih izbora, u vrijeme kada je primanje u sindikate bilo automatsko, a novi sindikati u ‘tranzicijskim’ društvima tu su praksu u potpunosti prekinuli.

Unutar okvira općenito negativnih gospodarskih kretanja uzrokovanih ratom, tranzicijskom krizom, pogreškama u privatizaciji i koncentracijom kapitala na osnovi političke podobnosti, Marina Kokanović i Jagoda Milidrag Šmid analiziraju položaj žena na hrvatskome tržištu rada, upozoravajući na četiri osnovna tipa diskriminacije žena u odnosu na muškarce: diskriminaciju s obzirom na visinu primanja, diskriminaciju pri zapošljavanju, diskriminaciju prema dostupnosti određenim poslovima, te na diskriminaciju u obrazovanju i napredovanju.

U Hrvatskoj žene čine većinu (51.8%) stanovništva, predstavljajući tako 48.3% zaposlenog i 52.9% nezaposlenog stanovništva. Stopa zaposlenosti žena bila je 1999. među najnižima u usporedbi s 27 zemalja OECD-a: nižu stopu zaposlenosti žena imale su samo Italija, Meksiko, Španjolska i Turska. Poslodavci žene smatraju manje poželjnom radnom snagom, iako su sklonije obavljati poslove ispod vlastite kvalifikacijske razine i dominiraju u ‘sivoj ekonomiji’. Nejednakost žena ogleda se na vodećim pozicijama trgovačkih društava, državnih i ostalih institucija. Djelatnosti u kojima su žene većinska radna snaga imaju i do 42.3% niža primanja u odnosu na državni prosjek. Visine mirovina upozoravaju na prikrivenu diskriminaciju s obzirom na visinu primanja tijekom radnoga vijeka: starosne mirovine žena 22% su posto niže nego muškaraca. Statistički podaci o razini obrazovanja također su na strani muškaraca. Iako u Hrvatskoj nisu rađene procjene utjecaja ovakve diskriminacije na bruto domaći proizvod, procjene iz SAD-a govore kako bi on bio 4,4% viši kada bi diskriminacija bila iskorijenjena. Potreba za smanjenjem socijalne isključenosti žena u hrvatskom je društvu očigledna, no za to je potrebno i u najvišem državnom tijelu, gdje se donose odluke, osigurati veće sudjelovanje žena, i to barem jednako njihovu udjelu u broju stanovnika.

Autorice prilog nazvan Pogodnosti i marginalizacija posvećuju položaju žena u hrvatskome zakonodavstvu. Zakon o radu zabranom diskriminacije po spolu, propisivanjem jednakosti plaće žena i muškaraca, kao i posebnom zaštitom zaposlene majke na prvi pogled poštuje visoke standarde zaštite zaposlenih žena. Istodobno su zbog nedjelotvornosti sudske zaštite radnih prava, nepostojanja zakonskih sankcija za poslodavca ako krši zakonske odredbe, nedostatka zakonske regulative o seksualnom uznemiravanju na poslu, te zloporabe pojedinih zakonskih instituta poput preraspodjele radnoga vremena i ugovora o radu na određeno vrijeme više zaštićeni interesi poslodavaca nego zaposlenika, a time i zaposlenih žena. Zakon o zdravstvenoj zaštiti prioritet stavlja na čuvanje reproduktivne sposobnosti žene, zanemarujući specifične zdravstvene tegobe starijih žena i kontrole ženskog zdravlja u praksi, poput ranog otkrivanja raka. Novi sustav financiranja zdravstva čini pretrage, pravodobnu dijagnostiku i medicinske zahvate sve nedostupnijim svima onima koji ih ne mogu platiti, uključujući i žene. Zakon o zdravstvenom osiguranju pozitivno diskriminira ženu nizom prava povezanih s materinstvom, no u njihovoj se realizaciji pojavljuju problemi, od višemjesečnog čekanja naknada do za zaposlene majke nepovoljnih zakona o izvršenju državnog proračuna. Slično je i sa Zakonom o socijalnoj skrbi i Zakonom o doplatku za djecu. Iako je nasilje nad ženama u porastu, Kazneni zakon diskriminira žene kao žrtve obiteljskoga nasilja, određujući da u slučajevima silovanja ili teške tjelesne ozljede počinitelja kazneno progoni državni odvjetnik po službenoj dužnosti, osim u slučajevima kada između žrtve i počinitelja postoji bračna ili izvanbračna veza ili blisko krvno srodstvo. U tijeku je parlamentarna procedura izmjene tih članaka Zakona, u čemu veliku ulogu ima i inicijativa ženske grupe BaBe.

Ana Milićević Pezelj daje prikaz aktivnosti Ženske sekcije SSSH tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbore u siječnju 2000. i kampanje za predsjedničke izbore u veljači 2000. Ženska sekcija SSSH djelovala je u sklopu ‘Glasa 99’ kao dio ženske ad hoc koalicije s još dvadesetak ženskih nevladinih grupa i organizacija, pozivajući žene da izađu na izbore i svoj glas daju pojedincima i strankama koje stvarno zastupaju ženske interese kao što su: sudjelovanje žena u politici i političkom odlučivanju; ostvarenje prava na školovanje, rad, zaradu i punu zaposlenost; socijalna sigurnost; zaustavljanje nasilja nad ženama i politika ravnopravnosti i tolerancije. Predizborni zahtjev Koalicije za ženskim kvotama, odnosno za zastupljenošću obaju spolova od barem 40% na stranačkim kandidacijskim listama u strankama nije prošao, iako su pojedine stranke povećale ukupan broj žena na svojim listama, što je rezultiralo povećanjem broja žena u Saboru s manje od 8% na više od 21%.

Ivanka Purić upozorava na općeniti položaj žene u hrvatskome društvu, navodeći demografske i statističke podatke prema kojima žene sve kasnije stupaju u brak i sve se kasnije odlučuju na rođenje prvog djeteta. Prosječna starost majke prvorođenog djeteta je 25,4 godine. Broj živorođene djece i  fertilnih žena kontinuirano se smanjuje, pa se tako Hrvatska ubraja u zemlje niskog nataliteta. Također je manji broj pobačaja. Najčešći uzroci smrtnosti žena su bolesti cirkulacijskog sustava, novotvorine (karcinom), te ozljede i trovanja. Žene čine trećinu samoubojica i trećinu žrtava ubojstava. Nema službenih podataka o fizičkom nasilju nad ženama, ali prema podacima samo triju zagrebačkih ženskih udruga, od 1997. do 31. svibnja 2000. zabilježeno je 14.454 poziva zbog fizičkog nasilja u obitelji. Spolno uznemiravanje žena na poslu pojava je koja u uvjetima visoke stope nezaposlenosti zadobiva masovne razmjere, a također se nigdje ne bilježi. Žene su također većina među prognanicima i izbjeglicama registriranim tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Obrazovni status žena raste, ali su istodobno manjina u parlamentu, Vladi i ministarstvima. Dobro su zastupljene u državnoj administraciji, ali ih praktički nema na čelnim pozicijama.