Dok je u prošlosti država preuzimala odgovornost za pružanje usluga u javnim sektorima poput zdravstva, obrazovanja i prometa, sadašnji je trend usmjeren prema deregulaciji i privatizaciji. Kada države ne priznaju svoju odgovornost za osiguranje primjerene zdravstvene zaštite, obrazovanja, javnoga prometa ili poljoprivrednih usluga, sav teret zadovoljavanja ovih potreba često pada na žene kao primarne njegovateljice u našem društvu.

U PSP je ugrađena pretpostavka o neograničenoj dostupnosti ženskoga neplaćenog rada i vremena. U ovom modelu razvoja, žena se percipira kao sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje efikasnosti tržišta i ublažavanje nedostatne dostupnosti usluga društvenih službi.

U privatnome sektoru uglavnom rade muškarci, dok je javni sektor (obrazovanje, zdravstvo, društvene i civilne djelatnosti) još feminiziraniji nego za vrijeme socijalizma. Prosječna plaća u stranim poduzećima veća je pedeset posto od prosječne plaće u javnome sektoru u kojem rade većinom žene.

Iskustva onih koji su do sada sudjelovali u PRSP-u (i privremenom PRSP-u) pokazuju kako MMF, Svjetska banka i države ne zagovaraju doista konstruktivno, djelotvorno i ravnopravno sudjelovanje građana, uključujući siromašne i žene.

Iako MMF i Svjetska banka zahtijevaju sudjelovanje civilnoga društva u PRSP-u, ne postoje smjernice koje određuju kvalitetu i način tog sudjelovanja.

Analiza sudjelovanja civilnoga društva i njegove uloge u tekućim aktivnostima MMF-a i Svjetske banke pokazuje kako nije došlo do temeljnih promjena  ni u ovim institucijama ni u ideologiji koju utjelovljuju. Međunarodne financijske institucije i dalje odbijaju razmotriti implikacije svoje makroekonomske politike  te ne pristaju na rasprave o njoj. Umjesto toga, preuzimaju dio neopopulističkog programa dodajući ga svojoj agendi, koriste se jezikom socijalne pravde i širega društvenog razvoja te kooptiraju NVO-e i civilno društvo u svoje procese.

Skorašnja publikacija Svjetske banke govori o pristupu rodnim problemima u prvih petnaest dokumenata o Strategijama privremenog smanjivanja siromaštva te u četiri dokumenta o Strategijama smanjivanja siromaštva. Analiza pokazuje kako manje od pola spomenutih dokumenata sadrži iscrpnu raspravu o rodnoj problematici, a znatan broj dokumenata ne spominje rodnu problematiku ni na kakav način.

Politika i programi međunarodnih financijskih institucija dokazuju kako se takozvana ispravna ekonomska politika percipira kao očigledna i neupitna. [1]   Slično tomu, mediji i političari prikazuju uvjete globalizacije neizbježnim i nepromjenjivim - kao da ih je nemoguće osporiti, pobiti ili ponuditi alternativno rješenje.

Feminističke su strategije stvaranja održivih i pravednih ekonomskih sustava različite te uključuju: mijenjanje tradicionalne ekonomske znanosti, utjecaj na ponašanje korporacija, lobiranje država te poticanje participativne ekonomije. [2] Uz to, jedna je od osnovnih strategija izravno dovođenje u pitanje međunarodnih financijskih institucija.

Usprkos velikim obećanjima potpore ženama danim na konferenciji u Pekingu, Svjetska banka sporo mijenja svoje unutarnje strukture i procese. Ovo je djelomično uzrokovano nedovoljno intenzivnim pritiskom zagovornika rodne ravnopravnosti (kao i nedostatne potpore iznutra).

     Žarište interesa aktivista/ica civilnoga društva i ženskih organizacija u zadnje se vrijeme premjestilo s unutarnje politike na globalnu ekonomiju. Istraživači/ce i aktivisti/ice sve više pažnje poklanjaju učincima globalnih trendova i makroekonomske politike na rodne odnose i dobrobit žena. Postoje mnoge prepreke ravnopravnosti: društvena stajališta, religija, zakoni itd., no ženski pokret širom svijeta sve ozbiljnije pristupa problematici temeljnih društvenih promjena, potaknutih moćnim ekonomskim utjecajem globalizacije.

Globalizacija može dovesti do ekonomskoga rasta, povećanja produktivnosti i poboljšanja životnoga standarda, dok tehnološki napredak, koji je prati, pospješuje razvoj međunarodnih mreža te kulturalnu razmjenu (npr. međunarodne ženske mreže koje je omogućila e-mail komunikacija). No globalizaciju prati i privatizacija, liberalizacija trgovine, rezanje troškova društvenih službi, fleksibiliziranje radne snage i nezaposlenost. Mnogi su zbog globalizacije profitirali, no mnogima je (osobito onim siromašnima, iz ruralnih predjela i/ili migrantnim ženama) ekonomsko restrukturiranje donijelo velike probleme. Ovakva ubrzana ekonomska promjena nosi sa sobom nove izazove nastojanjima za smanjenje siromaštva, postizanje ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava.

Što je globalizacija?

Pojam globalizacije obično se odnosi na proces restrukturiranja ili strukturalnih prilagodbi u ekonomiji. Isabella Bakker ovako ga opisuje: 

Ovaj proces karakterizira zajednički neoliberalni konsenzus po kojem bi sve države trebale smanjiti potrošnju i regulirati propise, povećati izvoz te dopustiti tržištu, a ne političkim ili društvenim odlukama, restrukturiranje privrede tih zemalja unutar transnacionalnih ili regionalnih trgovinskih blokova kao što je Europska unija ili Sjevernoamerička zona slobodne trgovine…  Globalizacija je  i ideologija koja je u velikoj mjeri u skladu sa stajalištima imućnih manjina u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation of Economic Co-operation and Development –OECD), te stajalištima urbanih elita i srednje klase koja se pojavljuje na Jugu, a koje izvlače korist od uključivanja u proizvodnju i kolanje transnacionalnoga kapitala… [3]

Rasprave o ekonomskom restrukturiranju bave se monetarnom politikom, trgovinskim bilancama, financijskom reformom, privatizacijom itd., od čega mnoge aktivistice za ženska prava dobivaju glavobolju. Čini se kako je neoliberalni diskurs nezanimljiv, rodno neutralan i čak jako udaljen od šire borbe za rodnu ravnopravnost i iskorjenjivanje siromaštva. No, feminističke su ekonomistice  dosljedno upozoravale kako restrukturiranje nije rodno neutralno ili nepovezano s rodom, te kako je utjecaj restrukturiranja na žene specifičan i često negativan. Tako sve veći broj feministica nastoji demistificirati područje ekonomije i dovesti u pitanje sile koje pokreću globalni ekonomski sustav. One dovode u pitanje  ponašanje država, ali i međunarodnih institucija koje stoje iza međunarodnog ekonomskog programa te korporacija kojima on ide u korist, kao i samu ekonomsku znanost.

Bretton Woods institucije i neoliberalni program    

Dvije glavne međunarodne financijske institucije su: Međunarodni monetarni fond (MMF) i Međunarodna banka za obnovu i razvoj, poznatija kao Svjetska banka.  Budući da su obje osnovane na konferenciji u Bretton Woodsu, New Hampshire, SAD, u srpnju 1944. godine, poznate su i kao Bretton Woods institucije. Politiku i aktivnosti ovih institucija podupiru regionalne banke i druge ustanove.

Svjetska banka osnovana je 1944. godine s misijom da "se bori za trajan nestanak siromaštva te pomaže ljudima da pomognu sami sebi i svom okruženju osiguravajući sredstva, dijeleći znanje, izgrađujući mogućnosti i stvarajući partnerstva u javnom i privatnom sektoru." [4]   Službeno, Banka je u "vlasništvu" 183 zemlje članice koje predstavljaju Nadzorni i Upravni odbor. Glavnu skupštinu čine 183 ministra financija zemalja članica. Njezino je sjedište u Washingtonu, a urede ima u 100 zemalja. Kao javna ustanova, Banka je najveći svjetski opskrbljivač kapitala i iskustva – u 2000. godini priskrbjela je više od 15 milijardi dolara zajma zemljama koje se koriste njezinim uslugama. [5]   Od 1990. godine, Banka je dala 40 milijardi dolara zajma zemljama Istočne i Srednje Europe – raspon njezina djelovanja doista je širok. Njezine su aktivnosti opisane kao primarno usmjerene na "najsiromašnije ljude u najsiromašnijim zemljama" s posebnim naglaskom na:

• investiranje u ljude, osobito kroz zdravstvo i obrazovanje,
• fokusiranje na društveni razvoj, uključivanje, upravljanje i izgradnju institucija kao osnovne elemente pri smanjenju siromaštva,
• osnaživanje sposobnosti država za efikasno i transparentno pružanje kvalitetnih usluga,
• zaštitu okoliša,
• promoviranje reformi kojima bi se stvorilo stabilno makroekonomsko ozračje, pogodno za investiranje i dugoročno planiranje. [6]    

MMF također ima 183 zemlje članice. Osnovan je 1946. godine s ciljem promoviranja međunarodne monetarne suradnje, sigurne razmjene i pouzdanih dogovora o razmjeni, te kako bi poticao ekonomski rast i povećanje zaposlenosti, i osigurao privremenu financijsku pomoć zemljama kojima je potrebno olakšati izravnanje platnih bilanci. [7]   Ukratko, mantra MMF-a glasi: "zategnite pojas". Tri su glavna područja aktivnosti: promatranje, financijska i tehnička pomoć.  Nadzor se sastoji od procjene propisa o novčanoj razmjeni zemalja članica s obzirom na uvjerenje kako jaka i dosljedna ekonomska politika vodi stabilnom deviznom tečaju, te pogoduje rastu i razvoju svjetske ekonomije.  Financijska pomoć uključuje kredite i zajmove članicama MMF-a s platnom bilancom koja podupire politiku prilagodbe i reforme. (Podatak od 31. siječnja 2001. pokazuje kako MMF devedeset i jednoj zemlji daje oko 65,3 milijarde dolara kredita). Što se tiče tehničke pomoći, MMF pruža stručnu i inu pomoć svojim članicama pri kreiranju i provedbi financijske i monetarne politike, osnivanju institucija, dogovorima s MMF-om, te statističke podatke. [8]

Ove dvije institucije imaju izvanrednu moć. Njihova politika i ideologija imale su velik utjecaj širom svijeta. Izravno su mijenjale ekonomske strukture, a posredno i društvene i političke strukture zemalja te tako u biti određivale način i brzinu ekonomskoga "razvoja". Žene imaju dosta razloga za oprez, ako ne i strah. Negativan utjecaj ovih institucija na stanje ženskih prava i blagostanje žena dobro je dokumentiran. [9]   Kerr iznosi sljedeći primjer njihova djelovanja na žene:

Tijekom posljednjih deset godina, mnoge su zemlje u razvoju prolazile kroz strukturalnu prilagodbu propisa ekonomskom napretku. Pošto su Svjetska banka i MMF obećavali opće ekonomske povlastice kao poticaj, države su poslušale njihov poziv da srede svoju ekonomsku situaciju. Ove opće "bez muke nema profita" mjere obuhvaćaju: privatizaciju državnih službi, novčanu i trgovinsku liberalizaciju, otvorenost izravnim stranim ulaganjima, poreznu reformu i financijsku disciplinu.

Zabrinjavajući rezultat ovakvih mjera ekonomske reforme ogleda se u radikalnoj promjeni uloge države. Dok je u prošlosti država preuzimala odgovornost za pružanje usluga u javnim sektorima poput zdravstva, obrazovanja i prometa, sadašnji je trend usmjeren prema deregulaciji i privatizaciji. Kada države ne priznaju svoju odgovornost za osiguranje primjerene zdravstvene zaštite, obrazovanja, javnoga prometa ili poljoprivrednih usluga, sav teret zadovoljavanja ovih potreba često pada na žene kao primarne njegovateljice u našem društvu.

Na primjer, prema istraživanju iz 1995. godine o utjecaju makroekonomskih reformi na život muškaraca i žena iz Volte  u Istočnoj Gani, uvođenje plaćanja participacije za zdravstvene usluge potkraj osamdesetih pokazalo se tako obeshrabrujućim da su žene, koje su inače odgovorne za zdravlje obitelji, prestale dovoditi svoju djecu u klinike, čak i zbog infekcija ili teških bolesti poput malarije. Prema izvještajima doktora, same žene obolijevale su od mnogo kompliciranijih, kroničnih i smrtonosnih bolesti jer su kasno tražile medicinsku pomoć. Siromašne žene iz Volte koristile su ono malo novca što su imale za kupnju hrane ili za plaćanje prijevoza umjesto za zdravstvenu njegu. [fusnote izostavljene] [10]

Programi strukturalne prilagodbe i pritisci uvjetovanosti

Osnovno je obilježje ovih institucija uvjetovanje unutar Programa strukturalne prilagodbe (PSP-a), što znači da njihove zajmove, kredite i financije za projekte prate strogi uvjeti. Standardni sastojci PSP paketa uključuju: devalvaciju valute, liberalizaciju trgovine, privatizaciju strateških sektora (npr. energije, nafte, plina i vode), umanjivanje uloge države i smanjivanje troškova društvenih službi, povećanje kamata te drastično smanjenje plaća. Jednostavno rečeno, cilj je ovih ekonomskih reformi veća djelotvornost pri korištenju sredstava kako bi se povećala proizvodnja i potaknuo rast. Pretpostavka je kako "otvorena privreda" u kojoj trgovina i investiranje mogu slobodno kolati uz minimalno sudjelovanje države predstavlja jedini način za poticanje rasta i smanjenje siromaštva.

Ovakva je uvjetovanost problematična zbog više razloga – između ostalog, propisuje jedno rješenje kao jedino moguće za sve, te podrazumijeva slabljenje i znatan gubitak suvereniteta država. I što je najvažnije, reforme često uzrokuju daljnju patnju i siromaštvo u zemlji umjesto njegova ublažavanja i jačanja ravnopravnosti. Pri tome, Svjetska banka  krivnju za povećanje siromaštva u mnogim istočnoeuropskim zemljama svaljuje na nedostatak iskustva u radu s financijskim institucijama ili na nepotpune tržišne reforme i visoku razinu korupcije [11] .

Rodna pristranost Programa strukturalne prilagodbe

Neprestano se pokušava dokazati kako "restrukturiranje nije rodno neutralno ili nepovezano s rodom, s obzirom na to da se žene drugačije od muškaraca odnose prema nacionalnim i internacionalnim prostorima proizvodnje, politike, identiteta i kulture". [12]  

PSP tako može imati posebno negativan utjecaj na žene (kao što je pokazano primjerom plaćanja participacije za zdravstvenu zaštitu). Razna istraživanja pokazala su različite utjecaje (koji naravno ovise o kontekstu):

a) Neplaćeni ženski rad porastao je ukidanjem subvencioniranih društvenih službi. Kada se  npr. ukinu subvencionirani vrtići, žene besplatno čuvaju djecu u svojim obiteljima i susjedstvu. Naprimjer, u Češkoj su mlade žene započele "štrajk neplodnosti" jer su troškovi podizanja djece postali previsoki. [13] Kada se štedi na zdravstvenoj zaštiti, žene se moraju brinuti za bolesnike koji bi trebali biti hospitalizirani. U PSP je ugrađena pretpostavka o neograničenoj dostupnosti ženskoga neplaćenog rada i vremena. U ovom modelu razvoja, žena se percipira kao sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje efikasnosti tržišta i ublažavanje nedostatne dostupnosti usluga društvenih službi. [14]   

b) Ove reforme također utječu na potrošačke obrasce. Ukidanje subvencioniranja hrane jedan je od osnovnih načina smanjivanja troškova države. Također, zbog devalvacije, uvozna je hrana skuplja.  Poskupljenje hrane najviše pogađa žene – žena nema dovoljno hrane da nahrani djecu i to u nekim zajednicama nadoknađuje time što jede samo jednom na dan ili unosi proteine samo jednom na tjedan. [15]

c) Na udaru su i plaće i zaposlenost. Dobro su poznati rodno specifični obrasci davanja otkaza u javnome sektoru, širenje izvoznih zona te eksplozivan razvitak neformalnog sektora. U Češkoj su se postupno pojavila dva društvena sloja: profesionalci s visokim plaćama i sigurnim radnim mjestima, te niži sloj radnika koji primaju male plaće, nisu prijavljeni itd. [16] . Na ovako podijeljenom tržištu rada također je sve primjetnija razlika između bivšega socijalističkog javnog sektora i novoga privatnog sektora, te razlika između domaćih i stranih poduzeća. U privatnome sektoru uglavnom rade muškarci, dok je javni sektor (obrazovanje, zdravstvo, društvene i civilne djelatnosti) još feminiziraniji nego za vrijeme socijalizma. Prosječna plaća u stranim poduzećima veća je pedeset posto od prosječne plaće u javnome sektoru u kojem rade većinom žene [17] .

Svjetska banka i MMF, iako imaju donekle različite uloge u globalnom financijskom sustavu, ponašaju se kao partneri pri donošenju propisa i dopunjavanju strategija. Neki osnovni programi koje trebamo poznavati ako želimo pratiti rad ovih institucija su: Inicijativa za jako zadužene siromašne zemlje (Heavily-Indebted Poor Countries Initiative - HIPC), Strategije pomoći (Country Assistance Strategies - CAS) i Strategije procesa smanjivanja siromaštva (Poverty Reduction Strategies process  - PRSP).  Ove su inicijative međusobno povezane i predstavljaju logičan razvitak povijesti i ideologije ovih institucija.

Akademske i građanske inicijative sve više kritiziraju  CAS, PRSP i HIPC modele, potaknuti od sve više zemalja koje prolaze proces razvijanja strategija. Jedno je od najproblematičnijih pitanje sudjelovanja. U Slovačkoj su, naprimjer, civilne inicijative pokušale upozoriti na društvena i ekološka pitanja vezana uz CAS, no njihov se pokušaj savjetovanja pretvorio u kaos, te je ismijan kao "trik u odnosima s javnošću… umjesto u istinsko sudjelovanje u procesu.” [18] Zapravo, uobičajen je prigovor kako savjetovanje "informira" javnost o načinu provedbe projekata obuhvaćenih CAS-om, umjesto da poziva na sudjelovanje u procesu donošenja odluka.

Svjetska banka i MMF promovirali su PRSP kao temeljno drukčiji od prethodnih programa potpore razvoju – PRSP bi trebao biti proces u kojem sudjeluje više strana i kojim upravlja sama zemlja. PRSP je predstavljen kao sredstvo kojim će same zemlje postati gospodari svoga vlastitog razvoja, a civilno društvo i siromašni definirati i sudjelovati u toj preobrazbi. [19]  

Iskustva onih koji su do sada sudjelovali u PRSP-u (i privremenom PRSP-u) pokazuju kako MMF, Svjetska banka i države ne zagovaraju doista konstruktivno, djelotvorno i ravnopravno sudjelovanje građana, uključujući siromašne i žene. Iako MMF i Svjetska banka zahtijevaju sudjelovanje civilnoga društva u PRSP-u, ne postoje smjernice koje određuju kvalitetu i način tog sudjelovanja. Izvještaj napisan za Ministarstvo za unutarnji razvoj Velike Britanije o provedbi PRSP-a u Gani, Vijetnamu i Zambiji, upozorava na "nepostojanje općeg slaganja o tome što je to zapravo sudjelovanje". [20] Ističe se kako su države zabrinute zbog političkog rizika te sputane nedostatkom iskustva suradnje s civilnim društvom. Osim toga, primijećeno je kako vremenski rokovi stvaraju nepovoljan kontekst za razvoj odnosa civilnog društva i države, kako bi siromašnijim zajednicama trebalo dopustiti izravno sudjelovanje (ne samo putem predstavnika NVO-a), kako su mogućnosti civilnoga društva često ograničene te mnoge organizacije nemaju dostatne mogućnosti za analizu, lobiranje i istraživanje koje bi im omogućile efikasno sudjelovanje (pogotovo u usporedbi s ekonomskim "stručnjacima"). [21]

Nameće se pitanje je li cilj obvezatnog sudjelovanja civilnog društva u PRSP procesu zaista uključivanje svih onih na koje će utjecati doneseni propisi, prioriteti i ciljevi, ili je to samo strategija prodaje već pripremljenoga paketa. [22]   Analiza sudjelovanja civilnoga društva i njegove uloge u tekućim aktivnostima MMF-a i Svjetske banke pokazuje kako nije došlo do temeljnih promjena  ni u ovim institucijama ni u ideologiji koju utjelovljuju. Međunarodne financijske institucije i dalje odbijaju razmotriti implikacije svoje makroekonomske politike  te ne pristaju na rasprave o njoj. Umjesto toga, preuzimaju dio neopopulističkog programa dodajući ga svojoj agendi, koriste se jezikom socijalne pravde i širega društvenog razvoja te kooptiraju NVO-e i civilno društvo u svoje procese. [23]   

Još jedno izuzetno važno područje pri analizi  PRSP-a jest rodni sadržaj ili njegov nedostatak, u samome procesu i završnim dokumentima. Skorašnja publikacija Svjetske banke govori o pristupu rodnim problemima u prvih petnaest dokumenata o Strategijama privremenog smanjivanja siromaštva te u četiri dokumenta o Strategijama smanjivanja siromaštva. Analiza pokazuje kako manje od pola spomenutih dokumenata sadrži iscrpnu raspravu o rodnoj problematici, a znatan broj dokumenata ne spominje rodnu problematiku ni na kakav način. [24] S obzirom na to da je makroekonomska politika rodno uvjetovana te da neoliberalna politika ima različite učinke ovisno o rodu, klasi, dobi, obrazovanju i etnicitetu, rodna analiza unutar PRSP-a prijeko je potrebna kao jamstvo ženskih prava putem koje će se voditi računa da žene uživaju blagodati razvoja. Neprisutnost žena pri formuliranju ekonomske politike može samo pridonijeti stvaranju rodno neosviještenih propisa. [25]

"Socijalna pitanja" sve su više uključena u rasprave o makroekonomiji, potpori i dugovima. No i dalje postoji sklonost kreiranju onoga što se smatra "zdravom makroekonomskom politikom" usredotočenom na tržišne kriterije, kojoj se zatim doda socijalni aspekt kako bi se postigli društveno poželjni ciljevi kao što su smanjenje siromaštva i ravnopravnost. [26]   Elson i Cagatay objašnjavaju:

MMF i Svjetska banka vide problematiku u kontekstu socijalnog učinka makroekonomske politike, umjesto udjela socijalnog sadržaja u njoj. Njih ne zanima bilanca društvene moći koja podupire određenu makroekonomsku politiku i koja određuje izbor načina izvedbe i vremenskog okvira, npr. izbor između smanjenja proračunskoga deficita povećanjem poreza ili smanjenjem troškova. Umjesto bilance društvene moći, njih zanima samo učinak makroekonomske politike na stopu rasta BDP-a te posljedice tog rasta na siromaštvo. [27]    

Ovakav pristup "dodavanja" rodne problematike rezultira rodno neosviještenim propisima koji ženama nameću dodatne probleme, a zanemaruju njihove potrebe. Alternativa "dodavanju" rodne problematike sastojala bi se u eksplicitnom isticanju kako svi makroekonomski propisi imaju socijalni i rodni sadržaj s obzirom na to da se provode u određenom sustavu distributivnih odnosa i međunarodnih struktura.

Ispravnost politike ne bi bila procjenjivana samo na osnovi financijskih kriterija ili stope rasta, već po tome vodi li doista društvenoj pravdi. [28]  

Umjesto o modelu sudjelovanja civilnoga društva predviđenog PRSP-om, potrebno je raspravljati o makroekonomskom modelu i njegovu preispitivanju te promjenama. Politika i programi međunarodnih financijskih institucija dokazuju kako se takozvana ispravna ekonomska politika percipira kao očigledna i neupitna. [29]   Slično tomu, mediji i političari prikazuju uvjete globalizacije neizbježnim i nepromjenjivim - kao da ih je nemoguće osporiti, pobiti ili ponuditi alternativno rješenje. Istraživanja dovode u pitanje predodžbu o automatskoj uzajamnoj zavisnosti ekonomskoga rasta i smanjenja siromaštva – rast je možda potreban ali ne i dovoljan za nestanak siromaštva, a može biti praćen i porastom nejednakosti. [30] Kako bi kreiranje ekonomske politike pridonijelo ljudskim pravima žena i muškaraca, trebalo bi biti što transparentnije, demokratičnije te uključivati što veći broj ljudi. Poželjno je da uključuje i druge vrijednosti osim kapitalističkih, a procjenjivati ga treba prema tome u kolikoj mjeri provodi socijalne ciljeve. Sadašnji neoliberalni ekonomski program nije jedina mogućnost – ako bi razvoj trebao poticati pravedan i održiv rast, onda cilj svih koji su aktivni na području razvoja i ljudskih prava mora biti stvaranje ekonomskoga sustava koji ne jača nejednakost i ne ugrožava dosadašnje pomake. [31]

Ženski aktivizam i alternativni ekonomski okviri

Posljednjih godina, rasprave o ekonomskim reformama i građanskom aktivizmu ponajprije su se bavile  međunarodnim propisima vezanim uz trgovinu i investiranje te njihovim utjecajem na žene i druge marginalizirane grupe. Osnivanje Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization - WTO) i mnogobrojnih regionalnih zona slobodne trgovine potaklo je zanimanje za pregovaranje i dogovore u privredi, no važno je imati na umu povezanost zanimanja za PSP-e te pojačan interes za trgovinu i investiranje. [32]   Liberalizacija trgovine postala je važan faktor strukturalne prilagodbe još osamdesetih godina te se smatralo da najavljuje period rasta, osobito što se tiče izvoza. Osim toga, reforme kao uobičajena obilježja PSP-a (npr. privatizacija službi, financijska disciplina itd.) bile su potrebne kako bi pripremile teren za liberalizaciju trgovine i omogućile transnacionalnim poduzećima da postanu pokretačke sile globalizacije. Možda je najvažnije što je ideologija koja je pokretala sva ova zbivanja ostala postojana. Međunarodne financijske institucije i dalje imaju golemu moć koja ima veliki utjecaj na živote žena i siromašnih. Stoga je nužno da i dalje budu meta feminističkog aktivizma, zagovaranja i artikulacije drukčijih zamisli.

Feminističke su strategije stvaranja održivih i pravednih ekonomskih sustava različite te uključuju: mijenjanje tradicionalne ekonomske znanosti, utjecaj na ponašanje korporacija, lobiranje država te poticanje participativne ekonomije. [33] Uz to, jedna je od osnovnih strategija izravno dovođenje u pitanje međunarodnih financijskih institucija. Osnovno je načelo povezivanje istraživačkih i zagovaračkih strategija te djelotvorno predstavljanje održivih alternativa.

Monitoring projekata Svjetske banke

S obzirom na opseg i veličinu projekata Svjetske banke u regiji, nužno je promatrati ove projekte iz rodne perspektive. Od milijardu dolara vrijednih programa reforme zdravstva do projekata vezanih uz šumarstvo, od projekata pružanja socijalnih usluga do reformi financijskoga sektora, u regiji se osmišljavaju i dobivaju veliki zajmovi bez ikakvog sudjelovanja pojedinaca koji bi trebali imati koristi od njih.

Mreža žena Istočne i Zapadne Europe mogla bi dati velik doprinos, s obzirom na sredstva i stručnost kojima raspolaže te regionalnu rasprostranjenost, u promoviranju i stručnoj pomoći pri integraciji rodne analize u proces kreiranja i provedbe projekta. Slijede neke opće smjernice:

• saznajte od podupirućih upućenih osoba kako funkcionira projektni/programski ciklus;
• analizirajte projektnu dokumentaciju koristeći se analizom roda, klase, rase i etniciteta (neke početne nacrte projekata, prije nego što je dizajn gotov, čak možete naći na internetu);
• sastajte se redovito s dužnosnicima i zaposlenicima banke i pritom znajte sve činjenice o problemima i njihovim uzrocima, nudite alternative, i koristite se njihovim jezikom [34] ;
• informirajte medije o rezultatima analiza i svojim preporukama;
• nastavite sa sastancima i kampanjom pisanja pisama;
• tražite pristup informacijama kako biste znali o drugim programima i zajmovima u pripremi.

Lobiranje za institucionalnu promjenu 

Svjetska banka, u većoj mjeri nego MMF, proteklo je desetljeće doživjela velike promjene pod vodstvom Jamesa Wolfensohna. Usprkos velikim obećanjima potpore ženama danim na konferenciji u Pekingu, Svjetska banka sporo mijenja svoje unutarnje strukture i procese. Ovo je djelomično uzrokovano nedovoljno intenzivnim pritiskom zagovornika rodne ravnopravnosti (kao i nedostatne potpore iznutra). Ekološke organizacije bile su znatno uspješnije u lobiranju, te su procjene utjecaja na okoliš i mehanizmi odgovornosti općeprihvaćeni u svim djelatnostima Banke.

Grupe poput Mreže žena Istočne i Zapadne Europe mogle bi zagovarati jasan konceptualni i provedbeni okvir kojim bi se integrirala problematika rodne pravednosti. Nedavno je istraživanje Caroline Moser otkrilo kako dokumenti Svjetske banke o problematici roda "nemaju zajednički konceptualni princip, jezik niti pristup donošenja propisa" [35] . Uz to, potrebno je uključiti odgovarajuće mehanizme praćenja kako bi se osigurali da se strategije koje se bave rodno uvjetovanim preprekama razvoju uzimaju u obzir pri davanju zajmova [36] .

Regionalnim uredima Svjetske banke naređeno je da postanu što pristupačniji i otvoreniji za suradnju s "civilnim društvom". No to ne mora neizbježno značiti i uključivanje ženskih grupa i zagovornika rodne ravnopravnosti. Osim nastojanja da dođemo "za pregovarački stol", moramo neprestano zahtijevati istinsko sudjelovanje – u kojem svi aktivno odlučujemo o programima koji nas se tiču.

Zaključak

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, kao arhitekti i glavni sudionici suvremene globalne tržišne ekonomije, izuzetno su važne institucije u životima žena – neki čak idu tako daleko da tvrde kako su ove dvije institucije moćnije od Ujedinjenih naroda. Zbog toga je izuzetno važno  nastojanje ove mreže da otkrije najbolje načine utjecanja na njihovu politiku i programe, i educiranje žena o ulozi ovih moćnih institucija u njihovim državama. Mada je njihovo opiranje promjeni, poput posla koji je potrebno obaviti, golemo – mijenjanje ovih makroekonomskih institucija nužno je kako bi došlo do znatnog napretka u životu žena.

prevela: Sanja Kajinić