Teško je odrediti kontekst ovoga razgovora. Ili bi možda trebalo napisati da svaka rečenica, koju Hélene izgovara, ima svoju prošlost, da vuče podrijetlo ili se pokreće poput lutke na koncu ili niti tkanih tijekom trideset i više godina, koliko je Hélene Cixous prisutna na francuskoj sceni, u pokretu žena.
Dogodilo se 1974. godine. Ženski studiji su dobili ustanovu nakon nebrojenih administrativnih peripetija. Ali Hélene ne želi, izborivši se za ustanovu, oponašati stalnost i okoštalost poretka i Centar postaje mjesto na kojem se emacipira ono što se inače smatra slabim, nemuštim ili neizgovorivim, prolaznim ili nestalnim. To je doba Antoinette Fouque i izdavačke kuće "des femmes". Francuski jezik je upoznao pregršt sjajnih, poučnih, dalekih, drugačijih pisama žena iz različitih dijelova našeg planeta, a Centar postaje oaza za sve koji ne mogu i ne žele se uklopiti, prilagoditi ili imitirati falusne prototipove ex cathedra obrazovanja. Potom se dogodio "paritet" (pravo na ravnomjernu zastupljenost žena u javnome životu), izglasan je i PACS (pravo na legaliziranje veze parova koji ne prihvaćaju brak kao instituciju i isto tako legaliziranje veze homoseksualnih parova). Paradigma spolne razlike ipak ostaje različita i ne popušta pred izazovima licemjernih i maskiranih "novih prava, novih jednakosti". Može li jedan samoobnavljajući princip, jedan ključ u muškoj bravi vladanja samovoljno ukinuti vlastitu jedninu ? Je li put u prihvaćanju Drugoga i drugačijega moguć samo odricanjem amalgama psiho-socijalno-kulturnih strahova od gubitka moći, imovine, položaja i ostalih stratagema kastracija?
Možda bih mogla izbjeći nelagodu ovih uvodnih uopćenih i hvalisavih rečenica nekim paradoksom u odgovorima H.C. Praćenjem paradoksa ili parova aporija, koji su neizbježni kada se prihvaća bilo koji dekonstrucijski zadatak. Kako je moguće da je onda, kada je bila na "barikadama šezdeset i osme", oko sebe prepoznavala samo muškarce ? Zato što je epoha izbacivala u prvi plan samo one čije su libidinalne ekonomije slijedile muškost? Ili se naprosto radilo o tome da su ženske libidinalne ekonomije bile artikulirane u nekim muškim tijelima ? Kako je i sama rekla, nešto poslije dogodila se Clarice Lispector i u tijelu žene progovorila je žena. Medjutim, H. je godinama, čitajući, prepisujući i prateći priče, pjesme i zapise Marine Cvjetajeve ili Ingeborg Bachmann, napipavala teška i neizmjerna prelijevanja mogućnosti da se odredi kamo tko pripada i odakle progovara. Kada različite figure u rodbinskom lancu (majka, sestra, kći, sin, brat, otac) oponašaju različite govore i pripadaju različitim retorikama ? Što onda uopće znači progovoriti kao žena? Što znači kada se u tekstu prepoznaje trag muškog ili ženskog ?
Tkanje teksta u kome se kao zlatna nit prepoznaje spolna razlika, u poeziji, filozofiji, teatru, književnom eseju, u kome stvari postaju riječi, u kome su poetika, politika, etika nesvodive, guste i složene, takvo tkanje traži sporo i pomno prebiranje (čitanje). Nije dovoljno biti upućen u tajne gotovo svih nijansi retoričkih i stilskih figura poetskog teksta, nije dovoljno pratiti interpunkcije, potrebno je prepoznavati tek naslućene i namjerno nedovršene forme na polju sintakse. Potrebno je nositi se s navalom polisemičnosti, pratiti trag označitelja i njegove reperkusije. Pulsiranje, animacija teksta do te je mjere intezivna da je, s vremena na vrijeme preporučljivo zaustavljanje vlastitoga daha. Kako kaže Hélene, da bi se čulo i artikuliralo "ono što prolazi".
Od četrdesetak knjiga fikcije, desetak teatarskih djela i isto toliko teorijskih, esejističkih zapisa, teško mogu u kratkom vremenu i ograničenom prostoru naznačiti i izdvojiti po temi sve. Vraćajući se u kontekst našega razgovora (vodjenog izmedju dvaju seminara, dvije knjige, priprema za kolokvij 2002. u Cerisyju "Politike prijateljstva : oko Jacquesa Derridae" i kolokvija u Bibliotheque nationale de France, 2003. godine, koji će biti posvećen djelu i radu Hélene Cixous) trebalo bi naznačiti da smo govorile i o knjizi "Benjamin i Montaigne - to se ne govori" (Pariz, Galilée, 2001).
Govorile smo o knjizi koju, eto, već četrdeset godina "ne-prestajem pisati". Jer, dodaje ona igrajući se francuskim jezikom i ostavljajući nam na hrvatskome samo odjek: "Pišem dok sjedim, stojeći, dok hodam, neprestano pod lukom te glasovite knjige, koju imam pod sobom otvorenu poput groba. Prazna knjiga. Knjiga života. Prazan krevet." (Le Livre vide. Le Livre de Vie. Le Lit vide.) Trebalo bi, da bi se napipalo to meko tkanje njezinog pisma, čitati i knjigu posvećenu "čitanju" knjige Jacquesa Derridae " Obrezoispovijedanje (Circonfession)" koju je pak Derrida napisao na donjoj margini knjige Geoffreyja Beninngtona " Jacques Derrida " (Pariz, Seuil, 1991).
No vratimo se "Benjaminu i Montaigneu". U knjizi se vodi dijalog izmedju kćeri i majke, iznose se obiteljske tajne i, naravno, govori se o pismu i pisanju, jer se na tajanstven način prati i nit Montaigneova putovanja u Rim. Dugog i bolnog putovanja, ako se sjetimo da ga je izveo jašući na konju i pateći od kolika. Kći na beskrajno strpljiv način analizira mehanizme majčina govora koji je neposredno prije toga snimila. Suočena sa staricom koja dobronamjerno, ali bez unošenja i razumijevanja, prati kćerinu književnu aktivnost, spisateljica se vraća na uvijek prisutne prve strahove samoće samookrivljavanja: "Čitanja, sanjarenja, suza i želja". To je knjiga sjećanja (priče o Benjaminu, dječaku koga je, zbog počinjenog zločina, obitelj prognala u Ameriku na jednom od mnogih brodova koji su upućivani u Novi svijet, i koga je potom lako zaboravila), ali i knjiga starosti. "Starosti koja je u sebi mladost o kojoj mladost ništa ne zna…", kaže majka u jednom trenutku.
Možda sve ovo, nabačeno i tek načeto može biti dovoljna naznaka da bi se razumjelo moje pitanje koje se odnosi na ovu knjigu, a možda bi se isto tako moglo prepustiti čitateljima/čitateljicama da kao potka posluži za njihova prepletena sjećanja. Možda bi se onda moglo razumjeti da je knjiga i napisana da bi se dogodila zadnja scena. Da bi se dogodilo ono što se ne događa, da bi se dogodio događaj sna. Ili naprosto, da bi spolna razlika ostala dešifrirana u netaknutosti. Da je ima, da je među nama i da joj je u trenu kada bi je trebalo ustanoviti romjenjen lik, mjesto i utočište.

" Pišem dok sjedim, stojeći, dok hodam..."
Hélene Cixous

Pariz, 21.studenoga 2001.

Sanja: U svim Vašim knjigama, u teatru, u Vašem stvaralačkom univerzumu susrećemo se s nizom likova. Međutim, moje se pitanje tiče para, "cople" (starofrancuski par, imenica ženskoga roda la cople ; la copule, konjukcija). Taj par, ta parnost plovi, bdi, luta. Ta dijada čini da je odusutnost prisutna i obrnuto, da će se sadašnjost/prisutnost dogoditi sutra. To je razmjena Hélene s Clarice Lispector, Hélene s Marinom Cvjetajevom, Hélene s Kafkom, Rousseaum, Stendhalom, Thomasom Bernhardom, Derridom. Taj par, ta parnost je sâmo mjesto književnoga stvaranja, nauka o životu s nekim drugim, s drugim obećanim, gdje "ja" slijedi to obećanje. Je li to povlaštenost? Koja je povlaštenost toga tako plodnog para, te tako plodne parnosti, u odnosu na druge parove koji nastavljaju srodstvo prirodnim putem?

Hélene: Povlaštenost, što time želite reći: neko specifično mjesto, ili primat ?

S : Mislim na primat.

H : To je složeno pitanje i upravo pitanje koje ja sama sebi ne postavljam. Što me i obvezuje da razmišljam o njemu. Najprije, primjećujem da ste parovima pridružili, ako mogu tako reći, "homoseksualne" ili "heteroseksualne" parove, parove žena, parove muškaraca, ako se pitanje tako razumijeva. Čini mi se da par predstavlja pridruženost, ja dajem prednost riječi pridruženost. Pridruženost za mene nije u poretku isključujućeg zatvaranja. To znači da je, ako se komu okrenem ili ako se združujem s određenim autorom, u određenom trenu, to veza. To je nešto što, doista, ima prirodu tkanja, i plete precizne veze. I budući da se govori o vezama i tkanju na tom mjestu rađa se tekst. Pritom se ne radi o zarobljenoj združenosti niti o nekom suočevanju licem u lice. Prije će to biti bivanje "jedno pokraj drugoga." Kada smo s nekim u vezi koja je na način tog "jedno pokraj drugoga", onda se naprosto gleda u istom smjeru i na tom dijelu puta smo zajedno. I kada se sjedi gleda se u istome smjeru. I kada se ustaje, započinje se tako što se kreće u istom smjeru. Znači, ja sam više na strani tog bivanja "jedno pokraj drugoga", nego za zatvorenost, zaključanost para. Jer, ako biram jednu družinu, jednu družbenicu, jednog druga, u tom istom trenu polazim od… Vidiš, ja se koristim izrazom "polaziti od" ("a partir"), ja sam već u odlaženju...

S : Već je jedan razvod u budućnosti/na pomolu. (Polisemija idioma "a partir" i "a venir" često je bila predmetom tekstova Hélene Cixous. prim. S.B.)

H : Da, nečega što se dijeli, nečega što čini viziju zajedničkoga svijeta, svijeta koji nije identičan, ali postoji barem jedna usmjerenost u svijetu smještena u poretku sličnosti, u poretku dogovaranja. Što, opet, jest vizija usmjerenosti svijeta čija je polazišna točka, na neki način, uz likove koje ste u svome pitanju spomenuli, jedna scena egzila. Čini mi se, opet, da je i zajednica egzilanata neprihvatljiva. Ipak, sve osobe, sve "personae", ličnosti, pjesnici/pesnikinje, književnici/književnice, s kojima sam uspostavila vezu koja plete taj odnos "jedno s drugim", svi oni/one su već određeni u jednom suprotstavljajućem kritičkom odnosu prema polazišnom, obiteljskom, nacionalnom miljeu. Svi su oni dekonstruktori, upotrijebit ću Deridinu riječ. Sve su to buntovnici/buntovnice. Čak i ako su miroljubivi buntovnici/buntovnice, ako mogu tako reći, na ovaj ili onaj način, oni/one su otporaši/otporašice i borci/(ženski rod imenice borac?). To su ljudi koji ne pristaju, i koji istodobno nisu nemoćni. I to je jako važno. To nisu ljudi čije bi se cjelokupno čudoređe moglo svoditi na zatvorenost u nekom agresivnom položaju. Oni/one ne pristaju ili ne prihvaćaju u životu ono što sprječava ljubav. Ono što je zabrana, što je zakon. Zato što je njihova nada i njihovo djelovanje okrenuto onomu što je još više život, još više čovječnost, još više inteligencija. Svaku od tih osoba, u njihovim posebnostima, ja sam susretala u tekstovima, prolazeći ono što ja zovem pustinjama. Prelazeći gotovo prazna prostranstva, i prepoznavši ih iznenada, kao svjetlost, kako pretražuju ono što i ja pretražujem. Jer, prije svega osjećam krhkost onoga najboljeg u životu. Krhkost onoga što bi trebalo braniti i čime se zajednice ljudi i bave. A opet, zna se da u njima gospodare pitanja moći i ekonomije. Od najranijeg djetinstva osjećala sam da postoji neka vrsta strašne podjele na one kojima se vlada i na one koji vladaju, što zajedno vodi u istome smjeru izrabljivanja čovjeka, podcjenjivanja onog čovječnog. To me je oduvijek proganjalo i zabrinjavalo, ali, na isti sam način uvijek mislila da u ovom univerzumu ima i onih koji bdiju, šačica, možda ih je desetak godišnje. To su ljudi jezika, iako ima i slikara, muzičara… Čini mi se ipak da su najdjelotvorniji ljudi jezika, naseljenici i čuvari jezika, recimo da su to pjesnici. Štoviše, ako se i dogodi, kao u slučaju Deride, da se on naziva filozofom, onda je on filozof pjesnik. Ima takvih čuvara/čuvarica plamena i u teatru. Te su mi osobe spasile život. Rekla bih, moj sublimirani život. U biti, mogla sam se više puta do sada u životu ubiti. U nekoj vrsti naivnosti, u stanju očaja, govorila sam samoj sebi da nema nikoga, ali bi se onda iznenada dogodio susret s djelom koje je proturiječilo mom gubitku nade. Eto, postojao je netko tko je radio na tome da se svjetlost ili taj plamen dekonstruktivne inteligencije održava. A to stoji za svaku od osoba koje si ti navela. Imala sam 24-25 godina kada sam prvi put čitala Deridu. Uostalom, tu ne postoji računica, postoji događaj koji se naziva susretom i kada je tako, ne računa se s budućnošću. To je više kao obećanje, jer kada sam počela čitati njegove tekstove, samoj sebi sam rekla: Eto ima nekoga tko govori tvojim jezikom. Baš tako sam mislila. Jer ja govorim jedan jezik, jezik mišljenja za koji mi kažu: "Pa što je to, to nije jezik, to je ludilo?" I, kako su mi svi govorili da je to ludilo, osjećala sam da ću završiti suđenja I biti osuđena. Tada se dogodio susret i to je zaista bilo pitanje šanse. U tom trenutku se pojavio netko tko govori isti jezik, i više nisam bila sama. Jer ako postoji dvoje, znači može biti i više od dvoje.…
Svi ljudi koje ste spomenuli... rekla bih tako... s izuzetkom Deride, svi su oni mrtvi. Thomas Bernhard je, kada sam ga počela čitati, Bogu hvala, još bio živ, ali zaista sam svjesna da su moji prijatelji, moji saveznici, da su to mrtvi. Nekada mi je to jako smetalo jer, govorila sam samoj sebi: ipak je to život s mrtvima. Djelo nije smrtno, ono vodi svoj nezavisan život po sebi, ali imati kao prijatelje, kao bliske, kao intimne one koji su mrtvi... Događa mi se da kažem da su ljudi do kojih mi je stalo na mojim policama. To je, naravno, jako surovo i složeno. Mogu nas smatrati za nekoga komu nedostaje mekoće ili skromnosti u svakodnevnom životu, što nikako nije slučaj: ali oni koji govore taj poetski jezik, taj zahtjevni, beskompromisni jezik, njih ima veoma malo. I oni su tim više dragocjeni. Ipak je dobro podsjetiti se da i mrtvi maju pravo na život i da smrt nije rijeka koja se ne može prijeći. U tome i jest čudesnost teksta, književnosti, taj neprekidan tok. Ja danas mogu čitati Montaignea s osećajem da je on upravo izašao iz ove sobe. To je jedan zamišljeni položaj, dovoljno je da ne budem realist i da moje strastveno prijateljstvo učini da Montaigne nastavi živjeti.
Recimo, moja kći je u Sjedinjenim Državama. Mi smo u razmjeni, u odnosu neprestanog dijaloga i pitanje razdvojenosti je preoblikovano snagom naše mašte i snagom našeg odnosa prema vremenima. Jeste li dobro čuli da sam rekla vremenima? U našoj moći da čuvamo u sadašnjosti ono što bi moglo izgledati, bilo kao nešto daleko u budućnosti, bilo kao nešto prošlo. U svakom slučaju, to je ono što jest književnost, to je vježba održavanja, očuvanja u sadašnjosti onoga što izgleda da ne postoji. Nevjerojatno je da mislimo da smo se potpuno promijenili samo zato što postoje kompjutori i virtualno. To je tek neznatno ubrzanje svega što već oduvijek postoji. Interesantno je, a to zvuči potpuno paradoksalno, da postoji jezik koji se govori, i da je tako stoljećima. Taj jezik prelazi granice nacija i granice kultura, to je jezik stvaranja, truda, poroda. On je u poretku zagonetanja i odgonetanja svega onoga što se pojavljuje kao stalno i nedjeljivo. Jezik iznosi na vidjelo sve skriveno, i dobro i loše, u svim društvima i u svim dušama; ljudsko biće se nije promijenilo od početka književnosti.
Kada ovako govorimo možemo pomisliti da smo u nekoj vrsti ponavljanja, ali upravo je suprotno. Svako ljudsko biće tek što se rodilo počinje prolaziti kroz sve provjere koje su dio čovjekove prirode. I čak ako su ih svi već doživjeli, nitko nikada nije pripremljen. One uvijek imaju istu jetkost, i ono što se drugomu događa, bit će istinito samo ako ga svatko dotakne na svoj način. Iskustvo je nezamenjivo. Iako su likovi iz Odiseje, Ilijade ili Atridije već proživjeli ono što mi sada živimo, čitajući, mi shvaćamo da je to postojalo i da će ponovno postojat. Prelaženje vode i vatre, zraka i smrti, sve to će svaki put ponovno započinjati. Da bih se vratila na te podjele/dijeljenja, na ono što te nazvali parovima, rekla sam Vam da ih ja doživljavam kao odnos "jednoga pokraj drugoga", ponovit ću nešto od Prousta, što je sjajno. Upotrijebit ću francuski izraz, "côte a côté" , ili pak "côté a côte", ne samo stoga što su to različite riječi već stoga što time ulaze u igru i muški i ženski rod, ne uzimajući u obzir da se "côte" na francuskom odmah vezuje za Adamovo rebro, od koga je stvorena Eva, kako kaže legenda... Vraćam se na ličnosti koje su zaista čarobne, trebalo bi naznačiti tu nevjerojatnu razliku i apsolutnu posebnost svakog od njih. Svako od njih je apsolutno nezamjenjiv i nepromjenjiv u svojoj povijesti, u svome djelu. Svatko od njih je izmislio svoj svijet i stvorio jedno djelo.
Rekla ste "književno rađanje". Književno djelo već u samome sebi nije jednospolno, ono nije plod samog autora, ne mislim da ga je stvorio Bog, ali mislim da su ga stvorila ljudska bića. Djela se stvaraju iz prepletanja, iz nekog odnosa, i ja mislim da je djelo koje nije oplođeno nekim drugim djelima mrtvorođenče, da ono ne postoji. Što često i nalazimo u knjižarama kao u samoposluživanjima, beživotne i jalove komade, umjetne plodove bez sjećanja. Čini mi se da je jedno djelo u srodnosti - maloprije sam to i rekla - s dijalogom, s reminiscencijama i da ono uvijek raste, da se uvijek razvija u književnosti i da se književnost na osnovi njega razvija u čudesnom procesu interiorizacije i ponovnom stvaranju onoga što mu je bilo prethodilo. Svi veliki tekstovi francuske književnosti, tekstovi su u kojima se čuju glasovi - bilo da je to Rousseau, Proust - velikih djela koji su im prethodili. I koji su tu kao neka vrsta zbora, uz pomoć koga novonastalo djelo i autor koji ga je napravio grade odnos povjerenja, ispovijedanja, razmjene.

S : Što čini i pupčanu vrpcu...

H: Da. Ali ne postoji samo jedna, ima ih više. Takvo sjećanje je isto tako i lijek i odgovor na osjećaj strasne samoće koju svaki autor osjeća u onome "ovdje-sada" koje živi. Dovoljno je da se okrene, da baci pogled preko ramena i da vidi sve one druge koji su već spoznali taj osjećaj samoće koji njime u tom trenutku vlada.
I je li to onda privilegija u odnosu na druge parove? Prije svega, ne radi se od isključivosti, jer u igri nikada ne ostaje samo dvoje. Kada sam čitala Kafku, u trenutku velikog očaja, pitala sam se kako je moguće da ga više nema. Ali onda sam shvatila da ako je jednom postojao netko takav, moraju postojati i drugi. Potrebno je samo pronaći ih, a to je teško. Prvo je potrebno strpljenje, treba čekati da oni stignu, jer konačno, sve su to događaji i oni stižu na potpuno nepredviđen način. Moj primjer za to je Clarice Lispector. Mnogo sam mislila o tome. Svi moji prijatelji u početku su bili muškarci. Sve je to u redu, ali trebalo je biti i žena, jer ako postoje muškarci treba biti i žena. Ali ja ih nisam vidjela i to je zaista bilo problematično i uznemirujuće. Upravo to mi je davalo neku krhkost. I eto, tada stiže Clarice, o kojoj ništa nisam znala, iz jedne daleke, malo prevođene književnosti. U to doba ja sam već puno pisala, objavljivala, i samoj sebi govorila: nema žene na vidiku. I kako to već biva, u nizu preklapanja i slučaja, ona mi je stigla. Svatila sam to kao lekciju na više razina: to će te naučiti da ne budeš nevjernica, da više ne gubiš vjeru, jer zaista sam počela gubiti vjeru. Ima i sada perioda kada kažem samoj sebi: voljela bih čuti glasove, ali više ne strepim, jer kažem, bit će ih, negdje su, doći će.
Više nisam u nekoj žurbi. I sada u ovom trenutku postoje djela, još uvijek neotkrivena, negdje na zemlji; i ako stižu to je stoga što ih očekujem. Svaki put je to sublimirana radost jer se to ne događa uz pomoć nekog realističnog pakta. Tu ne postoji nikakav osobni, prisvajajući odnos. Kada sam počela čitati Clarice, ona je još bila živa. Poslije su me neki pitali kako to da se nismo srele, dijeli nas nešto manje od dvadeset godina. Nikada o tome nisam mislila. Ono što je važno jest činjenica da na sublimiran način, u nekoj zemlji koju ne poznajem, postoji netko tko u ovom trenutku vuče potez perom a meni dovoljno već to da on postoji.
Prirodno srodstvo, to je jedan sasvim drugačiji svijet, svijet kojim mi ne upravljamo, to je datost, činjenica, u njemu postoji već donesena odluka - to je upravo suprotno od sublimiranog srodstva. To i čini tragediju uopće. Postoji nešto što je odlučeno, nešto o čemu ja nisam odlučivala, i sve velike tragične priče, sve obiteljske storije iz mitologije, Grci, Erinije, sve to je jako povezano. Neprijatelj je u obitelji. To nije moj slučaj i samoj sebi uvijek bojažljivo kažem, obitelj mi je takva kao da mi je darovana, ona ima neku poetsku snagu koju smatram čudesnom. (Iako je čudo uvijek pomiješano s nekom predodređenošću.) Svoju obitelj pratim kao da je cijela upravo stigla, kao da se upravo dogodila, i kažem samoj sebi: sretna sam što stižu.

S : Marina Cvjetajeva je napisala: Moja ljubav - to je strastveno materinstvo. Ali to nema nikave veze s odnosom prema djeci. (Bilježnice 1913-1914, Moskva, 2000.)
Ona kaže, materinstvo, a materinstvo je generički pojam. U vašem djelu tema materinstva isto je tako prisutna. U Marininom izvođenju ono je izdvojeno od odnosa prema djeci. Ne radi se, znači, o odricanju majčinske ljubavi, i, napominjem, to je tek fragment njezinih dnevničkih zapisa.

H: Ali, kada govori o ljubavi, kada ona kaže "moja ljubav", za nju je ljubav uopćeno ono što je strastveno materinstvo. Ja to ne bih tako rekla. Ali, razumijem je, ona drži do toga da voljeti znači razviti strastveno materinstvo. Ne mogu to prihvatiti. Najprije bih pošla od činjenice da su za mene materinstvo i strastveno nespojivi. Moj koncept materinstva, eto okrećem se materinstvu, a ne strastvenom, strastveno je vezan za život ali nije strastven. On se - i u tome se pridružujem Clarice Lispector i potpuno odbacujem Marinu - sastoji od neke vrste tihe ljubavi, koja nije u poretku strasti već strpljivosti (passion- patience, homonimija dviju riječi na francuskome jeziku, S.B) u prihvaćanju, u poretku ispunjenom željom koja nije u potraživanju već u davanju. Što znači da odnosi s mojom djecom ili s mojom posvojenom djecom - jer ja naravno imam jak osećaj posvajanja, moja majka je isto tako i moje dijete - jesu intenzivni, radi se o pitanjima života ili smrti, ja njih (djecu/odnose) obožavam. Ali to su odnosi obilježeni nekom vrstom otvorenosti, bez obvezivanja. Nemam predodžbu o obitelji u kojoj vlada obveza: vidimo se taj dan i radimo te stvari...Mislim da, voljeti znači znati pustiti i napustiti, i znati pustiti da se napusti. Da svatko ima svoj put. Ne kažem da je to uvijek uspješno. To je ono što ja osjećam, a drugi mogu imati drugačiji osjećaj. Poslije se mogu javiti osećaji privezanosti, jer nesvjesno odrađuje svoje. Nisam netko tko se usmjerava samo na materinsku ljubav. Sklona sam sublimaciji i odnosu na daljinu. Upletanje smatram stranim i kobnim. Znači, ne mogu spojiti materinstvo i strast. Naravno, postoji slučaj strastvenog materinstva kada je u pitanju smrt. Kada bi neko od moje djece umiralo, svakako bih bila u stanju pasije, ali u životu, ne, stvar je potpuno suprotna. Kako su za mene djeca najbolji prijatelji na svijetu, ja bih onda materinstvo nazvala prijateljskim. Strast svakako postoji, ali za mene ona nije materinska, čak ako i u jednoj ljubavnoj strasti, uz sve što postoji, ima i nečega materinskog, jer postoji neko bdijenje, neka budnost, pažnja za dobrobit onoga drugoga. Budnost na daljinu i na blizinu je potrebna. Strast pak pripada jednom sasvim drugačijem registru. To je registar svih opasnosti, jer ono što je prvo na umu u strasti predstavlja se u neponovljivosti i posebnosti. A svaka je posebnost i svaka neponovljivost zaražena smrtnošću. Sve velike povijesti, sve velike legende o tome svjedoče. Tada nastupa tajna i ono što više ne pripada svijetu ljudske racionalnosti. Potom se pojavljuje neki natprirodni poštar, nešto strašno rijetko, neki udes od koga sve drugo zadrhti. Javlja se nezamjenjivo. Nakon svega, ja bih čak mogla reći da je materinski fantazam neki potpuno umnoženi fantazam, fantazam u množini; potpuno otvoren fantazam jer se ne može biti majka jednoga djeteta, to je strašno. Majka je uvijek majka više djece, ja sam majka moje djece, djece moje djece, majka mojih unuka. Kroz strastveno materinstvo se nauči da je "materinska ljubav" ugrožena, ona živi tu ugroženost, živi od ugroženosti.

S : Što je Marina i živjela…

H : Da, zaista. To "strasno materinstvo" to je zaista cvjetajevski način materinstva. Ako u ljubavnoj strasti postoji nešto materinsko i ako to zauzima gospodareći, vladajući položaj, nikako to ne bih prihvatila.

S : U takvoj ljubavi se ne preživi…

H : Ne znam, zaista ne znam. U svakom slučaju, ovdje se radi o ekonomijama koje su u potpunosti na način Cvjetajeve. Recimo da se ja prepoznajem u ekonomijama Clarice Lispector. Ona radi na tom prelaženju, na slobodi, ne postoji vezivanje, postoji samo odvezivanje.

S : Veliki finale Vaše posljednje knjige očarava nas, napisali ste priču o vjenčanju moje majke s mojim bratom. Čitamo vilinsku priču, gde kao označitelj promiče "bijela haljina". "Jedna bijela haljina. […] Ta haljina je nevjerojatna, ne zauzima nimalo mjesta. Nikada je ne oblačim." Ostajemo u priči majčinih krstarenja. Ili možda prije u dekonstrukciji onoga što se naziva obiteljskom jezgrom, uz brata, sestru. Može li se reći da se tu radi o nekoj vrsti incesta, nekog nemogućeg incesta koji je samo ispisan, počinjenog izmedju majke - sestre - brata, izmedju nekog "ja" koji nadahnjuje sve te likove, izmedju Benjamina i Montaignea, izmedju "ja" i njezinog Pjesnika ?

H: To je nevjerojatno pitanje i nisam sigurna da na njega mogu odgovoriti. Možda i stoga što ovaj tekst, koji puno volim, ima potrebu da se udalji, ili možda sam ja ta koja želi da se on udalji, da mi postane nepoznat. Nije mi još dovoljno neznanac. Ali vratit ću se na tu scenu i na tu haljinu. Uostalom, ta haljina i nije u potpunosti bijela. Bijela je i ima male crne točkice, zato što… (smijeh) ona nije sasvim bijela. Upravo se i radi o sceni koju određuje to "ne sasvim"… to je scena koja naslućuje, u kojoj se naslućuje. Komentirati tu scenu značilo bi nabaciti joj teret koji ona nema. Ne radi se tu o incestu.

S : Da, ali…

H : Ma to je potpuno nevina scena i komentirati je značilo bi odricati joj nevinost. Ona se dogodila i njezin šarm se i sastoji u tome da se ona … tek dogodila. Likovi su nošeni stanjem treperenja koje nema ime. Književnost zato i postoji, uz pomoć nje mogu se postaviti scene nebrojenih stanja koje je nemoguće klasificirati, koja nikamo ne pripadaju, koja nisu klasična. Naprimjer, scena ljubomore izmedju majke i kćeri, kod Clarice, scena mržnje. Ali to se ne može tako zvati, izgovoriti. To se događa u djelićima sekunde, u pogledima, u onome što i čini odnose medju ljudima, u svemu što nije verbalizirano. Clarice slika ono što je u životu potez, drama bez riječi, slika, fotografija.

S : Edip isto tako, i on nije znao, bio je nevin, ali ono što se dogodilo…

H : Da samo što u Edipu, postoji netko tko dolazi i kaže: to nije dobro, platit ćeš to! U mojoj knjizi nema nikoga tko kaže: to nije dobro, platit ćeš.

S : Benjamin je već otišao…

H : Ne, ali to nema nikakve veze s Benjaminom, ili, mi se tako barem čini. U "Benjaminu i Montaigneu" to se tiče sfere "o kojoj se ne govori". "Ono što se ne govori", o čemu se šuti, prešutkuje, može biti loše (to je Benjaminova priča), ali može biti i dobro, onda je to priča o haljini. Ali ne mislim da se tu radi o zabrani, ima stvari koje su previše krhke, fine, po prirodi poput bogomoljke. Takve se stvari događaju tek u osjetljivom prolaženju, i ako im pripišemo riječi, obrušavamo se na njih, gazimo ih batom. Zato postoji književnost, zato postoji umjetnost. Možemo zamisliti nekog sineasta kako ih snima po strani, one prolaze, njihova bit je u prolaženju. Eto zašto ja toliko volim Montaignea kada on kaže da ne slika bivanje već da slika prolaz. Čim se zaustavimo, čim krenemo s krupnim planom one nestaju. Teško je opisati prolaženje. Prolazi se iz epohe u epohu, s jednog mjesta na drugo, iz jednog stanja duše u drugo, s jedne odluke na drugu, sve je u pokretu. Čak je i boja te haljine ono što je pokretno. I tek u prolazu, može se probuditi bujica onoga što nema svoje mjesto i što ne bi trebalo ni pokušavati obustaviti riječima. Ako si ti rekla incest, ja to ne odbacujem, ali likovi iz knjige će to svakako uraditi. Ti likovi su u stvari jako jednostavna bića i za njih je već sama riječ incest vrlo komplicirana. Možemo reći da tu zabrana doista vlada, kao i svugdje u svijetu. Što znači da i sama ideja poigravanja s tom riječi u takvom jednostavnom miljeu predstavlja nasilje nad likovima, koji se dodiruju ali i ostaju po strani, jedan u odnosu na drugoga.

S : Slično se događa u "Le Lustre" (roman "Sjaj" Clarice Lispector, SB)…

H : Da, upravo tako. Ali ja mislim da je sasvim u redu citat koji si ti navela. Ta je haljina nevjerojatna, ona ne zauzima nikakvo mjesto, ta scena je nevjerojatna, i ona ne zauzima mjesto, ništa tu ne zauzima mjesto i to je posljedica teksta. "Nikada je ne nosim", mi tu rečenicu zaista možemo promatrati na realističnoj razini: nosim tu haljinu zato što je lagana, i plus toga, gotovo je nikada ne nosim - eto to je realizam. Ali ta se rečenica može čuti i drugačije i onda kroz nju prolaze još mnoga druga značenja.

S : Time se i opravdava nasilnost moga pitanja…

H : Da, da. Ali Vi ste u obvezi da budete u položaju mogućih različitih čitanja.

S : Još samo jedno kratko pitanje, pri čemu tražim oprost i za njega i za sva druga pitanja. U kakvom su odnosu buka i tišina u jednome pitanju. Buka koja predstavlja nasilnost nekog pitanja koje izaziva, koje dodiruje…i koje, u stvari, ne želeći dodirivati izbjegava ono što cilja ?

H : Na to ću odgovoriti pitajući se o namjeri. Postoje nasilna pitanja koja se i upućuju s namjerom da se povrijedi, ali postoje i pitanja koja mogu izgledati kao nasilna jer ciljaju na neki dio mene koji je skriven, na neki tajni dio. Ali, gurnuvši u stranu uvredljiva pitanja, ne čini mi se da je nasilno pitanje u stvari nasilno. Čini mi se da u svakom susretu, kao što je i ovaj izmedju tebe i mene, postoji ugovor, i to je poput igre. To je igra susreta, dva igrača su odvojena, svatko je na svojoj strani i postoji ugovor da je svatko u opasnosti i usuđivanju. Radi se o poštovanju, možemo se upustiti u sve opasnosti ako postoji poštovanje. I tada, ako i postoji nasilje koje je objektivno i koje se može naseliti između nas, ali koje nije upućeno kao neprijateljska poruka, ono ima nešto od dobroga. Ono je poput snage koja obvezuje da se nešto raskriva, da se artikulira nešto što traži odgovor, nešto što potiče. Ja sam u potpunosti za to. Mislim da su odnosi među ljudima ili potpuno besmisleni i bez značenja ili su pak, u naponu stvaranja, strastveni, i tada zahtijevaju napor. Ali, isto tako mislim, da je protokol veoma važan, mora postojati dogovor u igri. Ljudi žive u nekoj vrsti prepletanja, i potom, s vremena na vrijeme dogovaraju se oko protokola. To mogu biti ratne scene, ali i suprotno. To mogu biti scene susreta, razmjene… kada se radi o otkrivanju i napredovanju. I to onda ne predstavlja nasilje.