Cjelokupan svjetonazor, koji nam se tijekom deset godina nametao, vodio je u smjeru poimanja političkoga prava kao nečega prirodnog i zadanog, čemu konvencije kvare okus i miris, te je stoga građanstvu na razne načine sugerirano da se, po mogućnosti sa što većim oduševljenjem,  prepusti volji i moći oca nacije.

Zbog specifičnosti ratnog vremena, koje je na određen način zahtijevalo  brze reakcije, ipak se nameće zaključak da većina ženskih organizacija i pojedinki, u to vrijeme prisutnih na ženskoj nevladinoj sceni, svoje djelovanje uglavnom nije zasnivala na sustavno razrađenom političkom konceptu.

Aktivnosti Ženske ad hoc koalicije od početka su mišljene kao nestranački dio predizborne kampanje koji ima zadaću analizirati u kojoj je mjeri i na koji način zastupljena ženska problematika u stranačkim programima te u medijskim istupanjima stranačkih predstavnika, kao i prisutnost kandidatkinja na izbornim listama i mjesta na koja su smještene.

Sumnjičavost žena iz nevladinih organizacija najčešće se očitovala pitanjem kolika je stvarna moć saborskih zastupnica, a koliko one služe kao svojevrstan “ukras” svojim kolegama u  Parlamentu (događaji koji su upućivali i na tu mogućnost provlačili su se kroz saborske aktivnosti sve vrijeme i manje ili više uveseljavali javnost).

Neprijeporna je činjenica da se broj zastupnica na siječanjskim izborima radikalno popeo s prijašnjih 7,8% na 21,5%! Jedan od uzroka tog naglog skoka  svakako je to što je jedna od stranaka pobjedničke koalicije, SDP, sukladno svojoj socijaldemokratskoj profilaciji tijekom zadnjih deset godina u stranački rad uključila dovoljan broj žena koji je u danom momentu, u sklopu predizborne kampanje, bio nezanemariv.

Žene okupljene oko Ženske ad hoc koalicije u sklopu svojih akcija izrazito su zastupale tezu da se povećanjem boja žena u politici mijenja i kvaliteta politike, to jest, da politika na neki način postaje humanija. Naknadno su, čini se, na žalost, morale ustvrditi da im se upravo ta teza najviše obila o glavu. Jer, iz pozicije birača i biračica apsolutno je nevidljivo da se bilo kakva promjena u tom smislu dogodila.

Ovisnost Povjerenstva o mogućnostima državnoga proračuna, bilo da se radi o sredstvima direktno namijenjenim za rad Povjerenstva ili o sredstvima koja idu preko resornih ministarstava, već je dostatan razlog za zabrinutost. Ponajprije stoga što se može pretpostaviti da će se i opet najviše štedjeti na onim aspektima izgradnje društva koji se tiču najneopasnijih, u ovom slučaju žena.

U postkomunističkom razdoblju Hrvatska je iskazala niz specifičnosti koje su dijelom  bile posljedica cjelokupnoga tijeka njezina dotadašnjeg razvoja, a dijelom spleta okolnosti kojima smo svi bili više-manje zatečeni. Dolaskom HDZ-a na vlast otpočeo je proces duboke i sveprožimajuće retradicionalizacije, koja je u nekim sferama svojom agresivnošću dosegla velike razmjere. Ako je patrijarhat oblik političke moći, onda je politička moć koju je posjedovala, zagovarala i nametala bivša vlast u Hrvatskoj bio nepatvoreni patrijarhat. Bivša politička elita zagovarala je bezuvjetnu pokornost državi na način koji savršeno korespondira s pokornošću “izvornoj” očinskoj vlasti, pri čemu je imala i svoje idealno otjelotvorenje u osobi pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana.1 Cjelokupan svjetonazor, koji nam se tijekom deset godina nametao, vodio je u smjeru poimanja političkoga prava kao nečega prirodnog i zadanog, čemu konvencije kvare okus i miris, te je stoga građanstvu na razne načine sugerirano da se, po mogućnosti sa što većim oduševljenjem,  prepusti volji i moći oca nacije. Drugim riječima, stanovništvo se sustavno poticalo na odustajanje od bilo  kakve političke odgovornosti. Stoga, upravo činjenica da se u promišljanjima i analizama o proteklih deset godina, ideja o hrvatskome društvu kao bitno patrijarhalnom gotovo ne javlja, upućuje na tvrdokornost patrijarhalnoga sustava vrijednosti. 

Paralelno s time, ako povežemo patrijarhat s nekim od hipoteza o nacionalnome podrijetlu2  koje je politička elita tijekom zadnjih deset godina izvrtala i zlorabila kako se sjetila, konzekvenca je da smo dovedeni u predmoderno, pretpolitičko vrijeme koje zanemaruje kako “razvoj vodećih ideja, simbola i metafora pomoću kojih su se patrijarhalni odnosi među rodovima ugrađivali u civilizaciju Zapada”3 tako i različitosti modernoga društvenog poretka. Usto, u Hrvatskoj smo svjedočili o još  jednoj osobitosti patrijarhata zastarjeloga tipa, svojevrsnoj fatalističkoj podložnosti. Iako tvrdnja može zvučati pretjeranom, dojam da je promjena vlasti trećega siječnja popraćena velikom dozom nevjerice birača, upućuje upravo na to da smo bili žrtve manipulacije i na toj razini.

Slijedom rečenoga, dolazimo do zaključka da građanstvo Hrvatske devedesetih nije imalo priliku osjetiti “blagodati” onoga što bi se eventualno nazvalo modernim patrijarhatom4, karakterističnim za liberalna društva. Tek nakon izbora u siječnju 2000.g. stvari se počinju mijenjati u smjeru organizacije društva temeljene na pravima i obvezama konvencijskoga tipa.

Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za pitanja jednakosti spolova

U praksi funkcioniranja hrvatskoga društva proteklih desetak godina ipak je bilo i ponešto kontroverzi. Dijelom se to odnosilo i na politiku prema ženama. Tako je Vlada Republike Hrvatske 1997.g. prihvatila Nacionalnu politiku za promicanje jednakosti spolova, “čime je Republika Hrvatska prvi put dobila cjelovitu i sveobuhvatnu politiku djelovanja u tome području”5. Dakle, s jedne se strane susrećemo sa sasvim otvorenom retradicionalizacijom, koja se manifestira kroz rigidan i konzervativan  patrijarhalni sustav vrijednosti koji ženu vraća u kuću, a s druge se načelno osnivaju tijela i osmišljava tzv. nacionalna politika u smjeru “promicanja jednakosti spolova”.

Analizirajući sadržaj Nacionalne politike, teško se oteti dojmu da je unatoč svim trikovima kojima su se partijski režimi spremni koristiti, ona ipak jednim dijelom posljedica i svojevrsne kaotičnosti unutar djelovanja društvenih mehanizama. Da je tomu bilo tako govori npr. Ocjena stanja u sklopu same Nacionalne politike, u kojoj se ističe konstatacija o “izrazito slaboj zastupljenosti žena, osobito na razini najviše političke vlasti, dakle u Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskome državnom saboru”6. Od tema koje su bile zastupljene u sklopu Pekinške platforme za djelovanje7, ustanovljenoj u Pekingu na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995. Povjerenstvo Vlade RH za pitanja jednakosti izdvojilo je kao iznimno važne: ljudska prava žena, institucionalne mehanizme za poboljšanje položaja žena, žene na položajima moći i odlučivanja, žene i zdravlje, školovanje i stručno usavršavanje žena, nasilje nad ženama, žene i gospodarstvo te žene i oružani sukob. Kao što vidimo, može se naći vrlo širok spektar interesa i problema vezanih uz položaj žena koje je Povjerenstvo uočilo.

Upravo zbog toga se nameće pitanje zašto je praksa djelovanja Povjerenstva tekla znatno drukčijim tokovima, što se može argumentirati događajima na skupu “Zastupljenost žena u političkom životu Hrvatske” iz 1998., koji je organiziralo samo Povjerenstvo u suradnji s Vijećem Europe, nevladinim organizacijama i raznim drugim socijalnim partnerima. U trenutku kada se svojim aktivnostima, primjerice organizacijom ovakvog skupa, dovodi do pozicije  na kojoj zahtjevi  za istinskim promicanjem jednakosti među spolovima postaju decidirani i jednoznačni, Povjerenstvo gubi stvarni legitimitet. Tako predstavnice Županijskoga i Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora iz tada vladajuće stranke, jednostavno napuštaju Skup nezadovoljne kritičkim komentarima NVO-a, upućenima vlasti, a u biti iskazujući na taj način istinsku nezainteresiranost za sudjelovanje u raspravi. Imajući u vidu sve to, nameće se zaključak da je Povjerenstvo imalo izvjesne slobode u osmišljavanju svojeg djelovanja zbog toga što bilo na marginama tadašnje političke elite.

U svakom slučaju, Povjerenstvo je i za vrijeme prošle vlasti imalo priliku prihvatiti tehnologiju rada, ili, drugim riječima, steći barem elementarnu pismenost o  mehanizmima zaštite i promicanja ženskih prava. Stoga, njegovo postojanje i nije bilo posve uzaludno. Nakon siječanjskih izbora 2000., unutar opće demokratske konsolidacije, koja se više očekivala u perspektivi nego što je realno nastupila, kao logičan slijed događaja očekivao se i razvoj djelotvornog angažmana Povjerenstva za pitanja jednakosti. Razvoju tog «djelotvornog angažmana» vratit ću se poslije.

Ženske nevladine organizacije tijekom devedesetih

Na drugoj strani događaja, već u početku Tuđmanove ere, ženske nevladine udruge organiziraju se nastavljajući jednim dijelom aktivnosti iz prethodnog razdoblja, a drugim kao reakcija na novonastale uvjete. Početkom 90-ih, s raspadom Jugoslavije i jačanjem nacionalističkih tendencija na području bivših republika te izbijanjem ratnih sukoba, ženske nevladine organizacije mahom se odlučuju za djelovanje koje u osnovi ima saniranje ratnih posljedica. Kako su žene i djeca bili najvećim dijelom žrtve ratnih stradanja, a u medijima se uvelike provlačila manipulacija ratnim silovanjima, osnivaju se centri i organizacije za pružanje psihološke, socijalne i materijalne pomoći ženama i djeci žrtvama rata. Urgentnost pružanja psihosocijalne i humanitarne pomoći dugo je bila osnovni pokretač i motiv aktivnosti mnogih tada nastalih ženskih organizacija.

Jedan od simptoma takvog puta bilo je jačanje aktivističkog feminizma na štetu tzv. teorijskoga,  te činjenica da se osmišljene političke akcije, koje sustavno rade na promicanju ženskih prava izvan okvira ratnih zbivanja, javljaju tek koju godinu kasnije. Ideja o značenju djelovanja civilnih inicijativa u to se vrijeme tek pomalja.

S vremenom se kroz edukacije, seminare, konferencije i razne druge oblike kontakata kod dobrog dijela aktivistica osvještava pojam građanske odgovornosti i važnost svjesnog angažmana. U svojim su začecima na političkom planu te aktivnosti bile usmjerene prema oduzimanju državnog patronata nad specifično ženskom problematikom. Tako koncem 1992.g. dio ženskih grupa okupljen oko Ženskog lobija Zagreb u svojem Pismu namjera Vladi RH, između ostalog, insistira na tome da sredstva i stručna pomoć trebaju stizati izravno nevladinim organizacijama (od bolnica do ženskih centara) i to na osnovi detaljno razrađenih projekata i jasnih kriterija, te podršku i pomoć trebaju u prvom redu organizirati i pružati nevladine organizacije i to iz dva razloga: a) veliki dio financijske pomoći iz svijeta stiže iz širokog spektra dijapazona nevladinih organizacija, uglavnom kao izraz ženske solidarnosti, namijenjen izravno ženama i projektima sličnih ženskih organizacija ovdje; b) time se smanjuje mogućnost manipulacije sa ženama žrtvama ratnog nasilja u smjeru vladinih i državnih političkih ciljeva.8.

Kao što se može vidjeti iz tog citata, dio ženskih organizacija i pojedinki već je u to vrijeme pokazivao određeni stupanj razumijevanja politike decentralizirane distribucije sredstava i moći i eksplicitno se zauzimao za dokidanje mogućih zlouporaba. 

Ipak, zbog specifičnosti ratnog i poratnog vremena, koje je na određen način zahtijevalo  brze reakcije, nameće se zaključak da većina ženskih organizacija i pojedinki, u to vrijeme prisutnih na ženskoj nevladinoj sceni, svoje djelovanje uglavnom nije zasnivala na sustavno razrađenom političkom konceptu. U takvome kontekstu, teorijska promišljanja, koja su se ticala ženskoga pitanja i koja su pokrenule žene potkraj  sedamdesetih i u osamdesetima,  više-manje su zamrla.

Svakako da se jedan od razloga može tražiti i u činjenici da nam ni samo naslijeđe s kojim smo ušli u “Tuđmanovu eru” nije davalo povoljnu startnu poziciju. Emancipacija žena, bez obzira na formalno-pravnu jednakost, koja je u dobroj mjeri postajala u socijalizmu, u Hrvatskoj jednostavno nikada nije zaživjela do te mjere da se ne može natrag.  To se dobrim dijelom očitovalo i u tome što ni relevantna feministička literatura, već prihvaćena u zapadnome svijetu u sklopu politoloških i socioloških znanosti kao punovrijedna, nije bila u dovoljnoj mjeri dostupna i prevedena tako da je generacija žena koje su se upravo tih godina priključile feminističkom pokretu još dugih deset godina ostala više-manje uskraćena za moguću feminističku naobrazbu (a time i ozbiljnije i dublje poimanje svoga političkog bića).

Već spomenuto jezgro ženskih grupa, Ženski lobi Zagreb, koje je koncem 1992.g. pokušavalo pronaći načina za političku artikulaciju, i time na sebe preuzelo ulogu idejnog predvodništva ženske civilne scene, nakon osnivanja niza novih ženskih organizacija, uspijeva se 1995.g. konsolidirati i organizirati ženske grupe oko Ženske ad hoc koalicije. Platforma i program koji je promovirala Ženska ad hoc koalicija 1995. dobrim se dijelom temelji na stajalištima usklađenim na UN-ovoj Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima 1993. u Beču i dokumentima koji su iz nje proizašli. S obzirom na tadašnje stanje ljudskih prava u Hrvatskoj, može se reći da je Platforma bila svojevrstan preteča u razumijevanju i promicanju ljudskih prava. To se osobito odnosi na pojam ženskih ljudskih prava, koji je još dugo nakon što su ženske nevladine organizacije izašle s njim u javnost izazivao u najboljem slučaju nedoumice, a u najgorem je proglašavan ekstravagantnom kategorijom.

Aktivnosti Ženske ad hoc koalicije od početka su mišljene kao nestranački dio predizborne kampanje koji ima zadaću analizirati u kojoj je mjeri i na koji način zastupljena ženska problematika u stranačkim programima te u medijskim istupanjima stranačkih predstavnika, kao i prisutnost kandidatkinja na izbornim listama i mjesta na koja su smještene.

U skladu s dobivenim saznanjima, aktivistice Ženske ad hoc koalicije poduzimale su u javnosti više ili manje uspješne akcije koje su imale za cilj upozoriti poglavito ženski dio populacije da prilikom glasovanja obrate pažnju na to koliko pojedine stranke iskazuju spremnosti da se zauzmu za njihove interese te koliko je uopće kandidatkinja prisutno na pojedinim stranačkim listama. Jedan od ciljeva bio je potaknuti biračice da osvijeste moć i važnost svoga utjecaja na rezultate izbora slijedom kojih se formira državna politika. U sklopu aktivnosti Ženske ad hoc koalicije žene iz nevladinih organizacija su više ili manje uspješno jačale svoju osobnu političku artikulaciju i učile se istupanjima u javnosti.

U Poreču se 1996. formira Ženska mreža Hrvatske. Otad se članice kontinuirano sastaju, uz konstantno priključivanje novih. Upravo su kriteriji za priključivanje novih grupa-članica vrlo često bili kamen spoticanja. Tako do danas nije postalo jasno trebaju li se Ženskoj mreži priključivati grupe koje dijele isti svjetonazor (feministički) ili koje jednostavno izraze želju da se priključe. U slučaju da se radi o zajedničkom svjetonazoru, postavlja se pitanje tko ima mandat da arbitrira zadovoljava li neka grupa - potencijalna članica, feminističke kriterije u svojem djelovanju.

Ipak, uz sva trvenja i teškoće koje su se povremeno manifestirale u obliku konfuzije u smjernicama razvoja,  analizirajući rad i aktivnosti mreže može se uočiti pomak u razumijevanju uloge civilnoga društva, posebice ženskih nevladinih organizacija.

Aktivnosti usmjerene prema van uglavnom su se sastojale od organiziranja zajedničkih akcija, potpisivanja peticija, zahtjeva, reagiranja na pojedine poteze hrvatskih vlasti te pokušaja djelovanja na javno mnijenje. Upravo se zahvaljujući postojanju Ženske mreže Hrvatske, Ženska ad hoc koalicija mogla aktivirati i nakon 1995.g. 

Suradnja žena iz nevladinih organizacija i žena iz «visoke politike»

Paralelno s aktivnostima Povjerenstva Vlade RH, tadašnje opozicijske, a danas vladajuće stranke imale su mogućnost iskazati svoju spremnost za promjenu politike i političkih stajališta u odnosu na žensko pitanje u sklopu stranačkih programa. Unatoč tomu što su ti stranački programi uglavnom i u većini slučajeva bili  nerazrađeni i neslojeviti, ostaje činjenica da se pri njihovoj analizi vrlo lako dolazi do zaključka da su žensko pitanje tretirali kao nešto efemerno. Razloge za to opet možemo tražiti u posvemašnjoj retradicionalizaciji na koju očito nisu bili imuni ni oni. Žensko pitanje provlačilo se usput, pa se zbog toga u javnosti ni u jednom času nije stvorila svijest o tome da je ono sastavni dio cjelokupne problematike demokratizacije društva.

Sama suradnja s političarkama iz tada opozicijskih stranaka imala je svojih boljih  i lošijih momenata. Oko nekih tema, primjerice onih vezanih uz obiteljsko nasilje, suradnju je bilo relativno lako ostvariti. Iako, najčešće uz određenu dozu sumnjičavosti s obiju strana.

 Tako je, primjerice, 1998. jedna od saborskih zastupnica iz HSLS-a pokrenula inicijativu koja je trebala u obliku ženskog lobija u Saboru zagovarati prava žena žrtava obiteljskog nasilja u sklopu zakonske regulative ali i kvalitetnije financiranje ženskih udruga koje se bave pružanjem pomoći žrtvama nasilja. Za tu je inicijativu okupila sve saborske zastupnice, kojih  je u to vrijeme bilo 10 (!), te organizirala suradnju s nekim od ženskih nevladinih organizacija. Ono što se ispostavilo kao otežavajuća okolnost pri realizaciji cijele akcije bila je tzv. stranačka stega kojoj su zastupnice podlijegale.9

Sumnjičavost žena iz nevladinih organizacija najčešće se očitovala pitanjem kolika je stvarna moć saborskih zastupnica, a koliko one služe kao svojevrstan “ukras” svojim kolegama u  Parlamentu (događaji koji su upućivali i na tu mogućnost provlačili su se kroz saborske aktivnosti sve vrijeme i manje ili više uveseljavali javnost).

Vrhunac skepse takve vrste ipak je vezan uz događaj koji se zbio nakon siječanjskih izbora i konsolidacije demokratskih snaga. Jedan od saborskih zastupnika desne orijentacije, zanemarimo pritom dvojbu koliko je uopće u Hrvatskome saboru moguće govoriti o takvoj vrsti profiliranosti, jednoj je od zastupnica liberalne opcije poručio da ju je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca. Pritom je bila zanimljiva reakcija ostalih zastupnica i zastupnika. Dio njih se demonstrativno ustao iz saborskih klupa, da bi se vrlo brzo vratio u njih, pri čemu je iskazao svoju pripadnost mjestima u klupama. Jer, kako rekoše mnogi nakon događaja, veliki dio kolegica i kolega bio je intimno šokiran ili uvrijeđen događajem, no to ih nije ponukalo da reagiraju prema svojim osobnim uvjerenjima, već su se vrlo poslušno i činovnički pokorili i pokorile zapovijedi «ne talasaj», navodno poštivajući saborsku proceduru. Iz takvih se reakcija može zaključiti da naši saborski zastupnici i zastupnice i nisu izabrani zbog toga da bi javno djelovali, već da bi u dubini svoje intime proživljavali parade spolne diskriminacije u najvišem predstavničkom tijelu.

Još jedna od posljedica posvemašnjeg nedostatka demokratskih tradicija na ovim prostorima bila je da se žene uključene u tzv. službenu politiku vrlo često u kontaktima sa ženama iz nevladinih organizacija nisu ustručavale iskazati svojevrstan ekskluzivitet svoje pozicije. To nas lako može navesti na zaključak da nisu mogle pojmiti da je politika nešto što debelo izlazi izvan okvira saborskih klupa, političkih tijela i institucija i da političko djelovanje ne može biti samo sebi svrhom. Time se jaz produbljivao. 

Demokratske promjene

Kako su u posljednjem sazivu Sabora za vrijeme HDZ-a žene od 127 zauzimale samo 10 zastupničkih mjesta, siječanjski izbori su bili neponovljiva prilika da se iskoriste opće tendencije u društvu koje su se kretale u smjeru smjenjivanja hadezeovske vlasti pod svaku cijenu. Ako, s aspekta ponajprije medijske promocije, analiziramo sam tijek predizborne kampanje, dolazimo do ne baš ohrabrujućih zaključaka. Prema nekim od provedenih istraživanja, u vrijeme trajanja predizborne kampanje u medijskom javnom prostoru bilo je prisutno samo 12% žena nasuprot 88% muškaraca. Analize stranačkih programa10 također ne daju više mjesta optimizmu kad su u pitanju žene. Žene se, ako  uopće, spominju izrazito načelno i kroz floskule što nas vrlo lako može navesti na zaključak da stranke ili nisu bile zainteresirane za tematiku vezanu uz žene, smatrajući da im ona neće donijeti političke bodove ili se radilo o neprepoznavanju važnosti problema položaja žena. Poznavajući političku klimu ove zemlje, može se pretpostaviti da se radilo o oboje. S  druge strane, ostaje kao neprijeporna činjenica da se broj zastupnica na siječanjskim izborima radikalno popeo s prijašnjih 7,8% na 21,5%!

Uzrok toga naglog skoka možemo tražiti u nekoliko izvora. Jedan od njih je svakako to što je jedna od stranaka pobjedničke koalicije, SDP, sukladno svojoj socijaldemokratskoj profilaciji tijekom zadnjih deset godina u stranački rad uključila dovoljan broj žena koji je u danom momentu, u sklopu predizborne kampanje, bio nezanemariv. Poznato je da se u strankama socijaldemokratskoga profila, sada već slijedom tradicije, osnivaju razne ženske sekcije11 i podgrupe te se uključuje kvotni sustav u mehanizme stranačkoga djelovanja. Unatoč tomu što se najčešće taj kvotni sustav ne primjenjuje na svim razinama, već se i tu očituje izvjesna doza “segregacije” žena, što se radi o politički probitačnijem tijelu unutar stranke to je veća vjerojatnost da sustav kvota neće funkcionirati, po samoj logici stvari sustav kvota s vremenom se širi sve do razine ženske zastupljenosti u državnim parlamentima. Unatoč kritikama i dvojbama koje u izvjesnom smislu izaziva nametnuti egalitarizam, neprijeporno je da  se u zemljama s vladajućom socijaldemokracijom može govoriti o spremnosti političkog establishmenta za preuzimanje veće odgovornost u oblikovanju javne politike. Respektirajući politička opredjeljenja sudionika, zagovornice političke i socijalne emancipacije žena krećući se u sferi  upravo političke odgovornosti12 zahtijevaju od relevantnih sudionika poštivanje rodne zastupljenosti unutar tijela političkog odlučivanja. Objašnjenje tako drastičnog povećanja žena u Parlamentu može se naći u činjenici da unatoč tomu što hrvatski socijaldemokrati, pa i socijaldemokratkinje (!), još uvijek ne  iskazuju spremnost za osmišljeno preuzimanje već spomenutog oblika političke odgovornosti, unatoč nesumnjivoj sklonosti konsolidaciji svojega konformizma, ni oni ne mogu zaustaviti započete procese koji su im se tijekom političkoga razvoja događali manje-više usput.

Potvrda takvoj tezi može se tražiti u okvirima raspodjele političke moći koja je nastupila nakon samih promjena. Tako je pri imenovanju nove Vlade očito u potpunosti izostala bilo kakva ideja o rodnoj zastupljenosti žena, pa su od 23 člana Vlade samo tri bile članice. Ta činjenica u potpunosti oslikava opće stajalište koje prevladava u hrvatskome društvu, a to je da žene nemaju dovoljno kompetencije za bavljenje kompleksnim političkim pitanjima, i da se mogu jednostavno zanemariti. Tu se vraćamo na priču s početka o dubokoj ukorijenjenosti patrijarhalnih vrijednosti u hrvatskome društvu.

Kako su ženske nevladine organizacije sudjelovale u demokratskim promjenama

Paralelno s onim što se uobičajeno naziva djelovanjem unutar službene politike, mreža ženskih nevladinih organizacija po treći put osniva Žensku ad hoc koaliciju u kojoj okuplja 28 ženskih grupa s područja cijele Hrvatske. U osnovi globalizirajući probleme žena na nacionalnoj razini, izrađena je Ženska izborna platforma13 u sklopu koje se može naći širok spektar zahtjeva temeljenih na promociji ženskih prava. Tako su uključeni zahtjevi koji se tiču: političke participacije žena, ostvarenja prava žena na školovanje, rad, zaradu i punu zaposlenost, prava na socijalnu sigurnost, prava na dostupnost pobačaja, kontracepcije i sigurne zdravstvene zaštite, prava na zaštitu žena žrtava nasilja te zauzimanje za provedbu politike ravnopravnosti i tolerancije. Svakako najkontroverzniji zahtjev, kako za javnost tako i za svekoliko pučanstvo,   bio je Ženski amandman14  kojim se zahtijeva da svaka kandidacijska lista obvezatno sadrži najmanje 40 posto kandidata ženskoga spola. Postavlja se pitanje koliko su se ženski NVO-i tim zahtjevom svjesno upustili u radikalizaciju svoje pozicije, koja se nedugo nakon što je zahtjev pušten u javnost očitovala. Posljedice upuštanja u takvu vrstu istupa vidljive su na više razina.  Jedna od njih je svakako određena marginalizacija koja za  krajnju konzekvencu može imati getoiziranje ženskih NVO-a na razinu puke ženske družine. S druge strane, u najboljoj varijanti, koja nužno podrazumijeva punu svijest i odgovornost za poduzete aktivnosti, moguće je u takvim istupima i zahtjevima pronaći pokretačku snagu, koja, ma koliko neprihvatljiva bila danas, ima izvjesnu anticipacijsku vrijednost. Ili, kako se na zajedničkim skupovima rado izjašnjavaju žene iz političkih stranaka, i to najčešće vodeće, od žena iz NVO-a se očekuje da «probijaju led», da pritom razumiju da je pozicija i mogućnosti djelovanja žena unutar stranaka bitno drukčija, te da budu strpljive.

Tijekom predizborne kampanje savezništvo između žena iz političkih stranaka i žena iz NVO-a bilo je pragmatičnog karaktera. Ostvarene su neke zajedničke akcije. Na nekim pitanjima su žene lakše nalazile zajednički interes, a na nekima teže. Žene okupljene oko Ženske ad hoc koalicije u sklopu svojih akcija izrazito su zastupale tezu da se povećanjem boja žena u politici mijenja i kvaliteta politike, to jest, da politika na neki način postaje humanija. Naknadno su, čini se, na žalost, morale ustvrditi da im se upravo ta teza najviše obila o glavu. Jer, iz pozicije birača i biračica apsolutno je nevidljivo da se bilo kakva promjena u tom smislu dogodila.

 Takozvane stranačke žene su nakon izbora u raznim istupima iskazivale svoje zadovoljstvo brojem novoizabranih zastupnica, konstantno se pritom ograđujući da su to rezultati koji su najbolji mogući  u danim okolnostima i da oni nisu konačni.. Ono što ostaje dobrim dijelom problematično “i s jedne i s druge strane” jest kako dalje. Odnosno, u kojoj su mjeri žene, koje su se našle na određenim pozicijama političke moći, sposobne prevladati sve narcističke i ine povlastice koje im pripadaju. Povremeno se mogu čuti objašnjenja koja nas opet vode u buduća tek moguća razrješenja ženske političke participacije, da s obzirom na sadašnji broj parlamentarki famozna ženska solidarnost i sve vrijedne specifičnosti ženskog političkog angažmana  i nisu mogući. Ali će, dakako, biti mogući jednoga dana kad broj žena u politici bude proprcionalan broju žena unutar cjelokupne populacije.

Sukladno očekivanjima koje je demokratska konsolidacija nosila sa sobom, ako se osvrnemo na promjene u vezi sa ženskim pitanjem, koje su se dogodile s trećim siječnjem, nužno se moramo vratiti  na aktivnosti Povjerenstva za pitanja jednakosti. 

Tijekom listopada 2001. g. Povjerenstvo je u javnost izašlo s Konačnim prijedlogom nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova, s programom provedbe nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj od 2001. do 2005. godine.

Nakon iščitavanja dokumenta koji je prošao saborsko izglasavanje i kojemu se kao veliki plus navodi upravo činjenica da je verificiran na razini Sabora, a ne Vlade, kako je to dosad bio slučaj, nameće se dvojba o tome koliko ovakav program ozbiljno izražava nakanu da se promašaji bivše postave prevladaju. Jer, iako je čitavo vrijeme bilo posve jasno da Povjerenstvo nema  utjecaja unutar Vlade, tj. da nema nikakve izvršne moći za provedbu programa,  ta osnovna činjenica smislenosti postojanja nekog tijela nije se problematizirala. Nažalost, ni u ovome se Prijedlogu ne vide ozbiljni pomaci u osmišljavanju institucionalnih mehanizama provedbe programa. Bez njih, i ovom Prijedlogu prijeti opasnost da ostane mrtvo slovo na papiru što se zbilo i s prethodnim pokušajima istoga tijela. Kao primjer navest ću koje se programske zadaće spominju pod točkom  Institucionalni mehanizmi:   preispitivanje sastava Povjerenstva po resorima i utvrđivanje novog načina imenovanja članica, zatim da će na prijedlog predsjednice Povjerenstva Vlada do lipnja 2002.g. imenovati nezavisne stručnjakinje za članice Povjerenstva, da će se do kraja 2002. provesti sustavno obrazovanje svih članica/ova Povjerenstva kako bi se poboljšala njihova znanja o uvođenju politike ravnopravnosti spolova u sva nacionalna djelovanja, politike, programe i projekte, da do kraja 2005.g. sastav Povjerenstva treba izmijeniti da u njemu budu razmjerno zastupljeni i muškarci te da će Povjerenstvo što je više moguće svoj rad prezentirati u medijima održavanjem redovitih konferencija za tisak.15  Nadalje se spominje osnivanje Koordinacije svih institucionalnih oblika na području Republike Hrvatske koji se bave promicanjem ravnopravnosti spolova. I tako dalje, i tomu slično … Usto, ostaje činjenica da je Povjerenstvo i nadalje savjetodavno tijelo Vlade i da kao takvo nema, unatoč tomu što je Prijedlog nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova izglasan u Saboru, formalno obvezujuću ulogu.

Drugi aspekt Prijedloga koji je nezanemarivo dvojben jest njegova pretjerana ekstenzivnost, odnosno nedostatak fokusiranosti na određene teme koje mogu imati mobilizirajući karakter.

I na kraju, moram pridodati, da je ovisnost Povjerenstva o mogućnostima državnoga proračuna, bilo da se radi o sredstvima direktno namijenjenim za rad Povjerenstva ili o sredstvima koja idu preko resornih ministarstava, već dostatan razlog za zabrinutost. Ponajprije stoga što se može pretpostaviti da će se i opet najviše štedjeti na onim aspektima izgradnje društva koji se tiču najneopasnijih, u ovom slučaju žena.

Među pomake koje je vlast od trećega siječnja uspjela napraviti svakako se može ubrojiti osnivanje saborskog Odbora za ravnopravnost spolova. Iako još uvijek nije jasan njegov mogući domet u proizvođenju promjena, po informacijama koje su dostupne, on se zasad uspio uključiti u rasprave o temama koje su bile smatrane dominantno muškima.

S  druge strane, kao najproblematičniji dio funkcioniranja ženskih nevladinih organizacija nameće se pitanje koliko i kada će ženske nevladine organizacije uspjeti izaći iz samodostatnog tetošenja koje (pre)često rezultira kaotičnim djelovanjem i shvatiti da su se upustile u ozbiljan  posao za koji snose punu odgovornost. Pritom se odgovornost prije svega temelji na vrlo jednostavnoj spoznaji da svrha njihova postojanja ne mogu biti one same, već da se ona nalazi u društvu.