Skupu su nazočile:

Snježana Prijić-Samaržija, Filozofski fakultet, Rijeka,
Vlasta Ilišin, Institut za društvena istraživanja, Zagreb,
Vesna Pusić, predsjednica HNS-a i saborska zastupnica,
Morana Paliković Gruden, zagrebačka dogradonačelnica I predsjednica odbora ženske inicijative HNS-a,
Jadranka Kosor, saborska zastupnica HDZ-a,
Gordana Sobol, saborska zastupnica SDP-a i predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova,
Jasna Zdravčević, Zajednica žena ,"Stvarnost", Osijek,
Bojana Genov, Ženska grupa Lošinj, Lošinj

Moderatorica Okrugloga stola bila je Đurđa Knežević iz Ženke infoteke.

Đurđa Knežević: Željela bih najprije pozdraviti gospođe iz javnoga života, iz stranaka, neke i predsjednice stranaka, koje su se odazvale našem pozivu i našle vremena da se pridruže inicijativi Ženske infoteke upravo na Međunarodni dan ljudskih prava, kad smo ionako svi malo više obuzeti raznim aktivnostima na obilježavanju tog važnog datuma. I prošle je godine Ženska infoteka, kao izdavač časopisa Kruh i Ruže, priredila skup, raspravu na temu "Žene i politika" s namjerom da sagledamo koja nam je pozicija i što dalje možemo činiti i očekivati. Predložila bih strukturu naše rasprave na otprilike sljedeći način. Predlažem da uvodni dio posvetimo vrlo kratkim refleksijama, razmišljanjima pozvanih kolegica na ona pitanja koja smo vam dostavili u našem pismu. Da podsjetim, pitanja su: čemu veći broj žena u politici?, koji se rezultati u kvalitativnom smislu mogu očekivati povećanjem broja žena u politici?, hoće li se sadržaj politike uopće i vrijednosni sustav društva izmijeniti povećanjem broja žena u politici? i sl. Potom, kakva je percepcija i recepcija žena u politici od strane ostalih sudionika političke arene i cjelokupne javnosti?, što žene mogu učiniti o tom pitanju?, koji čimbenici pogoduju većoj zastupljenosti žena u sferama političkog odlučivanja?. Dakako, to je previše pitanja za tako kratko vrijeme koje smo predvidjeli za ovu raspravu i ne mislimo da je moguće na sve njih odgovoriti. Zato bismo na neki način dali naputak, ako dopustite, da svaka od vas usmjeri pažnju na ono što se njoj čini bitnim u svemu tome, da sama na neki način izabere pitanje ili grupu pitanja na koje bi se rado referirala. Tako ćemo, mislim, dobiti različit spektar naglasaka. Druga stvar, smatramo, bilo bi dobro da rasprava u prvome dijelu vodi unutar panela, a poslije da dio vremena ostavimo publici, novinarima i novinarkama za otvorenu, širu raspravu i/ili pitanja. Na kraju bih htjela reći, za one od vas koje su angažirane u nekim od stranaka, da vjerujemo da bi bilo dobro pokušati govoriti nestranački koliko god je to moguće. Što se tiče načina kojim ćemo putem ići, možda je najbolje krenuti od vrha stola. Stoga molim gospođu Snježanu Prijić-Samaržiju s Filozofskoga fakulteta u Rijeci, nestranačku osobu, koliko ja znam, da nam kaže nešto o svojim uvidima u ova pitanja.

Snježana Prijić-Samaržija: Pokušat ću biti vrlo kratka, ima nas puno, pa ću referirati samo na neka pitanja koja su organizatorice postavile. Prije svega, moram reći da je moja perspektiva teorijska i u tom smislu svakako ograničena, budući da nisam ni u političkoj ni u aktivističkoj praksi. Pretpostavljam da žene koje su u politici mogu imati drugačiju perspektivu, možda zbog pogleda "iznutra" i kompleksniju. Dakle, mogu samo kao teoretičarka reći kako ja vidim stvari. Postavljeno je jedno od temeljnih pitanja vezano uz žene i politiku: čemu žene u politici ili trebaju li žene biti u politici? Pitanje shvaćam ne u smislu trebaju li nam uopće žene u politici, već zašto nam je potrebno više žena u politici. Ono što svi znamo i ono što je početna "tvrda" činjenica jest to da su žene u politici podzastupljene. Kada se uzme u obzir podatak da žene čine polovicu ukupne populacije, pa čak i više, činjenica da su žene u Saboru prisutne s nešto više od 20%, a na lokalnim razinama i u manjem postotku, možemo zaključiti da se svakako radi o podzastupljenosti. Prvi je razlog, zašto treba više žena u politici, naprosto razlog brojki. Ozbiljenje ravnopravnosti i jednakosti nalaže potrebu uključivanja više žena. Ako je politika područje društvenoga djelovanja kao i svako drugo, gdje je kriterij uključivanja kvalifikacija i interes pojedinaca, omjer 80 : 20 smatram krajnje neprimjerenim. Ne vidim opravdan razlog da polovica populacije, jednako kvalificirana i sposobna kao i druga, bude zastupljena sa samo dvadestak posto. Naprotiv, tih dvadesetak posto tumačim kao stanovitu posljedicu diskriminacije. Ukratko, prvi razlog zbog kojeg smatram da žena treba biti više u politici jest taj što je to indikator stvarne društvene spolne jednakosti i ravnopravnosti. Drugi razlog zbog kojeg držim bitnim sudjelovanje više žena u politici jest role model, potreba za uzorom. Nužno je da žene budu prisutnije u politici, na ključnim i odgovornim mjestima i zbog toga što mi se čini da se tako ohrabruju i potiču nove generacije mladih žena i stvara uzorak za sve prema kojem je žena u politici i na odgovornome mjestu nešto normalno, a ne slučaj ili iznimka. Uključivanjem više žena u politiku mladim se ženama šalje poruka da i one mogu biti one koje odlučuju te se tako potiču da budu političnije. Naime, često se barata pretpostavkom da su žene apolitičnije od muškaraca iz čega se onda zaključuje kako je prirodno da ih je manje uključeno u politiku. Neću sada ulaziti u razloge navodne apolitičnosti žena. Međutim, uključivanjem više žena u politiku može se pokazati i dokazati kako žene mogu promišljati politički, da mogu biti na taj način angažirane i da mogu postići, na koncu konca, i tako visoke, odgovorne pozicije kao što su političke pozicije. Treći razlog zbog kojeg je važno da bude više žena u politici jest reprezentacija, to jest, primjerena reprezentacija interesa. U političkom zastupanju nužna je tzv. diversity, raznolikost, pluralnost. Što je više predstavnika raznovrsnih interesa na odgovornim pozicijama, veće su šanse da će različiti interesi biti i zadovoljeni. Drugim riječima, što je više žena, bit će bolje reprezentirani i realizirani interesi žena. Ili preciznije, ne mislim da žene trebaju zastupati samo tzv. ženske interese, ali će svakako ta raznolikost i prisutnost žena u politici razviti stanovito povjerenje žena, a "pokrit" će i više interesa, osvijestiti više društvenih problema nego što bi ih bilo kada žene ne bi bile prisutne. Da ne dužim, čini mi se da postoje tri ključna momenta zbog kojih je nužno potrebno uključiti više žena u politiku: prvo, iz razloga povećanja jednakosti i ravnopravnosti, drugo, zbog stvaranja uzora tj. obrasca koji općenito potiče samo-respekt i aktiviranje žena i treće, iz razloga bolje reprezentacije i poticanja ideala različitosti i pluralizma.
Postavljeno je i pitanje što vidimo kao problem u sadašnjem djelovanju žena u politici. Smatram da postoji stanoviti problem neadekvatne percepcije žena koje su uključene u politiku, kako od strane njihovih kolega političara, tako i šire javnosti, pa i drugih žena. Čini mi se da ženska riječ u politici nerijetko nema onu težinu koju imaju ista stajališta, ali su ih izgovorili muškarci. Kao da postoji neko rašireno nepovjerenje prema ženama u politici. Kolegice iz političke prakse moći će potvrditi moje stajalište ili me, pak, opovrgnuti. Osobno, smatram ključnim poraditi na tome da žene budu percipirane kao punopravni sudionici. Ja nisam za to da se razvija nekakva radikalna politička androginost, ali mislim da treba poraditi na tome da se žene percipiranju kao jednako ozbiljne i kompetentne, da se razvije jedno temeljno povjerenje u političke sposobnosti žena. Mislim da je tu velik teret na ženama koje već jesu u politici i koje trebaju svojim angažmanom i nastupima pomoći raskrinkavanju stereotipa i predrasuda vezanim za žene na javnim pozicijama.
Vidim i jedan način da se to učini. Naime, velik dio žena svjesno ograničava svoju sferu djelovanja i političke angažiranosti na tzv. socijalu i njoj odgovarajući skup problema, poput problema obitelji, zdravlja, droge, mladih i sl. Koliko god ti problemi bili bitni, ne mislim da se ženska participacija u politici treba ograničiti na taj skup problema ili, pak, na zaštitu isključivo ženskih interesa. Time se, naime, žene i dalje vezuju uz sferu pitanja tzv. privatnoga života, dok se muškracima prepušta djelokrug "težih" stvari poput financija ili obrane. Preciznije, time se na jednoj drugoj razini perpetuira tradicionalna spolna podjela uloga i domena, pa i podupire percepcija neadekvatnosti žena u tzv. muškim domenama.

Đurđa Knežević: Bilo je zanimljivo vidjeti kako su u jednom sabitom diskursu zapravo provučene sve vrlo važne teme o kojima treba razgovarati. Na naša pitanja dodano je još dosta važnih pitanja na koja svakako barem treba pokušati tražiti odgovor. Vjerujem, i nadam se, da ćemo se vratiti i vraćati na ova pitanja, ako ne sada i ovdje, ali svakako u budućim raspravama o ženskoj politici u Hrvatskoj. Jasna izvolite.

Jasna Zdravčević: S obzirom na to da dolazim iz Osijeka, iskoristit ću priliku da pokušam dati nekoliko akcenata iz područja s kojeg dolazim. Zašto mislim da je potrebno što više žena u politici, pogotovo u Slavoniji? U Slavoniji je došlo do jedne izuzetno teške i specifične situacije u odnosu na žene. To je područje koje je trpjelo rat i njegove posljedice. Žena je s djecom bila ili u podrumima ili u progonstvu, brinula se o poginulima, nestalima, ranjenima, psihički promijenjenima ("prolupalim") muževima ili sinovima. Tijekom rata uništene su tzv. ženske tvornice, a preostale su poslije gotovo sve zatvorene, tako da je žena praktički gurnuta s radne, a time i političke i javne scene! Žena je u Slavoniji naprosto postala životni, radni i politički autsajder. Mislim da možemo reći da je to na ovim zadnjim lokalnim izborima postalo očito. Sada se, prema raznim istraživanjima, očekuje da žena bude još i stup revitalizacije obitelji.
Vratila bih se na pitanje hoće li se sadržaj politike i vrijednosni sustav izmijeniti ako u politiku uđe više žena ? HOĆE. S obzirom na to da sam ja čisti praktičar, navela bih dva primjera. Govorim ne o stereotipu, nego o empirijskom istraživanju. Kako se ponaša muškarac, a kako žena u dvije konkretne situacije!
Kada muškarac dobije posao koji je po hijerarhiji viši nego ga je imao dotad, on zapravo svoje radno vrijeme provodi tako da manje radi, a vrijeme više provodi u nekim drugim sadržajima. Kada je žena promaknuta na viši položaj, ona radi puno više i puno duže. Mislim da bi o tome mogle svjedočiti i ovdje nazočne žene.
U drugoj situaciji, kada muškarac ostane bez posla, onda se u literaturi pojavljuje tzv. efekt dodatnog radnika. Zapravo, u rad se uključuje žena! To znači da ta žena, sada pogotovo govorim o ženi u Slavoniji, koja je gurnuta s političke i radne scene, da bi zadržala kvalitetan, koliko je to moguće, standard obitelji, zapravo prihvaća sve moguće poslove; od pranja stubišta, čuvanja djece, rada na crno, rada od jutra do sutra, bez mirovinskoga, bez zdravstvenoga itd., dok muškarac pretežito i dalje čeka posao u rangu sa svojom strukom i dohotkom koji je do tada imao.
Vjerujem da bi se ulaskom žene u politiku zapravo taj vrijednosni sustav mijenjao! Osim toga, žena je na određen način finija, nježnija, osjećajnija! To možemo vidjeti i po tome što žene u Saboru nisu nijednom imale onakve seksističke ispade kakve su imali njihovi kolege.
Htjela bih reći još nešto o tome zašto je potrebno da žena bude više u politici! Jednostavno moramo početi mijenjati način razmišljana i ponašanja, dakle moramo promijeniti strukturu onih koji odlučuju, a zato su nam potrebne žene i mladi. Ljude treba potaknuti da shvate da jačanjem žene jačamo društvo u cjelini. Ono što smo mi pokušale i vjerujem da ćemo uspjeti, u Slavoniji, postoji projekt Slavonke to mogu koji se odnosi na umrežavanje i djelovanje žena na svim razinama i to među ženama iz politike, sindikata, nevladinih organizacija, lokalne uprave i samouprave, gospodarstva ... Iako me uvjeravaju da je jedini pravi i mogući put mijenjanja stanja danas kroz političke stranke, želim vjerovati da će to biti jedan od alternativnih putova gdje će žena jačanjem civilnog društva i u politici i šire moći reći i napraviti puno više. Hvala

Đurđa Knežević: Hvala puno na ovom važnom uvidu u vrlo praktične probleme. Uostalom, mi smo pri slaganju liste žena, koje bismo rado pozvale, nastojale dovesti kolegice izvan Zagreba, jer tema koja se rado zaobilazila jest kako u politici funkcioniraju žene izvan Zagreba. Stoga mi se ovaj prilog iz Osijeka čini dobar da bismo vidjele koliko problema ima u tim sredinama i kako se rješavaju. Izvolite gospođo Kosor.

Jadranka Kosor: Hvala organizatoricama koje se uvijek trude organizirati ovakva zanimljiva predavanja i okrugle stolove i ja se uvijek, kad sam pozvana, nastojim odazvati. Pozdrav i svim gospođama u publici, gospode je malo, očito ih ova tema osobito ne zanima.
Ja ću nastojati odgovoriti na dva-tri pitanja koja ste nam postavili. Moram reći da su se moja stajališta o ženama u politici bitno izmijenila od vremena kad sam ušla u politiku koncem 95. godine. Moje je iskustvo da se žene u politici još uvijek doživljavaju kao nužno zlo, kao ukras i kao pridošlice. One su tu, tu moraju biti, mnogi katkad i ne znaju zašto, ali prihvaćaju tu činjenicu. Zašto bi trebalo biti više žena u politici? Ja mislim da je i danas u Saboru, unatoč tomu što nas ima 22% posto, što je veliki napredak, još uvijek nedovoljno žena. Mislim da na sljedećim izborima treba napraviti pomak da se taj postotak poveća barem za deset posto. Čak 52% biračkog tijela čine žene i onda je logično da se teži tomu da podzastupljena skupina bude naprosto izjednačena. Nadam se da ćemo jednoga dana i to dočekati. Međutim, ono što se u mojem razmišljanju promijenilo, od trenutka otkad sam ušla u politku do danas, jest možda to što sam idealizirala način na koji bi žene trebale funkcionirati u politici, prije svega u Parlamentu, bez obzira na stranačku pripadnost. Moje stajalište je da bi žene u političkom životu trebale biti solidarnije i međusobno si davati veću potporu, i unutar pojedine stranke, i bez obzira na stranačku pripadnost. Reći ću jedan primjer za to, moja omiljena tema, vraćanje rodiljnih naknada na razinu iz prošle godine. To je sasvim sigurno jedna od onih tema koju ste vi ubrojili u one tipično ženske teme i ona to zapravo i jest. Naravno da se većina muškaraca oko toga uopće nije oglašavala i to je bilo nešto sasvim normalno. Međutim, kad je to pitanje došlo na dnevni red u Saboru onda su proradili stereotipi. Dakle, i žene zastupnice držale su se stajališta svojih stranaka u vezi s tim pitanjem. Ja sam, pak, uvijek govorila, a to mislim i sada, da bi te naknade trebalo vratiti na razinu od prošle godine i da bi na taj način barem minimum standarda žena koje imaju malu djecu bio povećan. Međutim, jasno, mehanizmi unutar stranaka koji vezuju stranačkom stegom, učinili su to da je solidarnost te vrste izostala. Isto tako mislim da ta solidarnost izostaje kad se suočavamo sa seksističkim ispadima muškaraca, u Saboru ali i inače u javnome životu. Katkad se žene solidariziraju, katkad ne. Evo, čini mi se prošli tjedan, jedan je ugledni intelektualac izjavio za jednu mladu ženu, koja ima 22 godine, koja je čini mi se selektorica, u svakom slučaju neki autoritet u području kojim se gospodin bavi, da je ona pišulja i na to nitko u javnosti ne ragira! Dakle, to je ono na što ja mislim kad govorim o ženskoj solidarnosti, prije svega u političkom životu jer, na žalost, ili na sreću, na nas su uperena svjetla javnosti i način na koji mi reagiramo se onda zasebno komentira. Da ne dužim, ja mislim da žena treba biti više u politici, jer one imaju nešto što se zove pojačan osjećaj za socijalno. To je uostalom i A.G. Matoš rekao jednom davno. Mislim da i te kako valja uznastojati, i unutar političkih stranaka i propisivanjem kvota i raznim drugačijim političkim pritiscima, da se žene otkrave i da se aktiviraju. Nažalost, i među mnogim ženama, koje bi se željele na različitim razinama baviti politikom, postoji strah od toga kako će biti prihvaćene, kako će biti komentirane i hoće li na prvom koraku morati zastati. Hvala lijepa i nadam se da ćete me i ubuduće pozivati.

Đurđa Knežević: Naravno, uvijek je zanimljivo čuti vaše mišljenje. Zanimljivo je pratiti ovaj slijed od Snježane do vas, jer svaka se pozabavila posebnim aspektom. Osobito je zanimljivo vidjeti vaše uvođenje u raspravu diskrepancije između ženske solidarnosti i lojalnosti strankama. To mi se čini pitanjem koje gotovo zaslužuje zasebnu raspravu, jer prvi je aspekt moralni, a drugi je vrlo konkretan i realističan, i napraviti izbor svakako nije jednostavno. No, to će doći valjda na red u nekoj drugoj raspravi.

Vlasta Ilišin: U našem današnjem razgovoru koncentrirat ću se na treću predloženu točku rasprave, a to je pitanje kako bi se mogla povećati participacija žena u politici. Budući da se u istraživanjima kojima se bavim povremeno dotičem i problema političke zastupljenosti žena, iznijet ću indikativne empirijske pokazatelje koji govore o nekim aspektima političkog statusa žena u današnjem hrvatskom društvu i političkom sustavu.
Prvo treba podsjetiti da se od 1990. godine - kada, dakako, ne počinje život, ali počinje višestranačje u Hrvatskoj - na formalnoj razini smanjilo sudjelovanje žena u institucionalnoj politici, točnije njihov udio u tijelima vlasti. To ne čudi ako znamo da su u prethodnom, socijalističkom, sustavu postojale tzv. kvote koje su jamčile zastupljenost žena. Za razliku od toga, u višestranačkoj Hrvatskoj (kako u svojim analizama pokazuje dr. Smiljana Leinert Novosel) većina političkih stranaka zastupa tezu da problem političkog predstavništva žena treba prepustiti društvenoj samoregulaciji, tj. pustiti da procesi teku spontano i bez ciljanih intervencija političkih sudionika ili zakonodavca. No, ipak ima i stranaka koje se u svojim programima zauzimaju za društvenu regulaciju i intervenciju u cilju povećanja političke participacije žena. Takva stajališta stranaka dobrim se dijelom reflektiraju i u njihovim izbornim rezultatima, u smislu spolne strukture izabranih predstavnika.
Zbog navedenih stajališta političkih stranaka opravdano je postaviti pitanje je li poboljšanje političke zastupljenosti žena uopće postavljeno kao cilj onih koji donose odluke? Dosadašnja kretanja na tom planu ne dopuštaju jednoznačan odgovor, no iskaz gospođe Kosor, o tome da se smatra politički korektnim da treba biti više žena u politici, otvara prostor za javno djelovanje u tom smjeru. Naime, postojanje percepcije o tome što je politički korektno - ako već nema prave političke volje za smanjivanjem spolne diskriminacije u toj sferi - može biti karta na koju se, stalnim pozivanjem na tu korektnost, može razmjerno uspješno igrati u praktičnoj politici.
Konkretni podaci o participaciji žena u hrvatskoj politici, kojima raspolažem, odnose se na njihovu zastupljenost u Hrvatskome saboru kao najvišem predstavničkom tijelu vlasti. Pritom, dakako, govorim o podacima koji su bili valjani u trenutku konstituiranja svakog od dosadašnjih četiriju saziva Sabora. Na to upozoravam naprosto zato što je hrvatska politička scena još uvijek prilično turbulentna, što se odražava i na stranački i na personalni sastav Sabora. Tako je kod nas prisutan fenomen tzv. neizborne parlamentarizacije, što znači da neke stranke postaju parlamentarne zbog frakcioniranja postojećih parlamentarnih stranaka, a ne voljom birača. Usto, postoje i stranački transferi iz jedne u drugu parlamentarnu stranku, te personalne promjene zbog odlaska zastupnika na neku drugu dužnost. Sve to analitičarima otežava uvid u pravo stanje stvari.
No, vratimo se postojećim nalazima istraživanja. Zahvaljujući navedenim procesima, kroz Hrvatski sabor do danas je od više od 80 registriranih prošlo ukupno 27 političkih stranaka. Od tih parlamentarnih stranaka gotovo polovica je bila u Saboru samo u jednom mandatu, a isto toliko ih je imalo samo po jednog zastupnika. Kada je riječ o udjelu žena među zastupnicima pojedinih stranaka, pokazuje se da je od 27 stranaka samo njih sedam bar u jednom mandatu imalo bar jednu zastupnicu. S druge strane, udio zastupnica u Saboru kontinuirano se povećavao. Promatrajući samo prvi dom Sabora (tek od posljednjeg saziva može se govoriti o cijelome Saboru) od 1990.do 2000. godine udio zastupnica je s početnih 3,8% preko 5,8 i 7,9 porastao na sadašnjih 22,5%. Ujedno se povećao i broj parlamentarnih stranaka koje imaju žene među svojim zastupnicima: od 14 stranaka koliko ih trenutno čini saborski sastav, njih šest ima zastupnike oba spola (naime, u prethodnom razdoblju takvih je stranaka u pojedinim mandatima bilo od dvije do maksimalno četiri). Poboljšanje je više nego očito i, unatoč tomu što većina političkih stranaka programski ne deklarira potrebu društvene regulacije u području političke reprezentacije žena, držim da ta tendencija nije slučajna, tj. da nije plod spontanoga razvoja društvene svijesti. Dapače, može se konstatirati da su i one političke stranke koje ne zagovaraju društvenu intervenciju, pod pritiskom žena u svom članstvu, koncipirale takve izborne liste na kojima su žene dobile više mjesta i bolje pozicije, a potom su ih birači automatski izabrali glasujući za određenu stranku.
Smatram da gotovo utrostručeni broj žena u aktualnom sazivu Hrvatskoga sabora (u usporedbi s prethodnim mandatom), također nije slučajnost nego zakonomjerna posljedica izborne pobjede modernijih političkih stranaka. Konkretno, većinu u pobjedničkoj koaliciji ima SDP kao stranka socijaldemokratske provenijencije, a iskustva iz svijeta pokazuju da stranke tog profila imaju više senzibiliteta i razrađenije mehanizme za političku promociju žena. Sažeto, prevlast socijaldemokrata u parlamentima redovito rezultira povećanjem udjela žena u redovima zastupnika. Ilustrativan je primjer Donjega doma britanskog parlamenta koji je tim lakše analizirati jer se radi o klasičnom dvostranačkom sustavu. Godine 1992., kada su većinu u Parlamentu imali konzervativci, žena je bilo nešto manje od 10%, a kada su nakon 18 godina njihove neprekidne vladavine 1997. godine pobijedili laburisti, udio žena se umalo udvostručio na 18,5%. Iste te godine među konzervativnim zastupnicima bilo je oko 8% žena, dok ih je među laburističkim parlamentarcima bilo 25%.
Navedeni podaci upućuju na to da je društvena regulacija političkoga predstavništva žena i te kako potrebna, te da se to primarno ostvaruje korištenjem instrumenta internih stranačkih kvota. Naime, svjetska su iskustva već pokazala da se problem podzastupljenosti žena u tijelima vlasti demokratskih zemalja ne može rješavati izbornim zakonima. To praktički znači da zakonodavac ne može "narediti" građanima koga s izborne liste moraju birati, kao što ne može ni političkim strankama propisati koje će kandidate istaknuti na svojim izbornim listama. Na koncu konca, političke stranke su dobrovoljna udruženja građana koja se unutar sebe konstituiraju kako žele i promiču vrijednosti koje žele (dakako, ako nisu u suprotnosti s Ustavom). Taj tip ograničenja ponovo dovodi u fokus već spomenutu političku korektnost i težnju postojećih stranaka da steknu ili zadrže demokratski image. Pritom bi hrvatske političke stranke trebale osvijestiti činjenicu da demokratizacija društva podrazumijeva i proces unutarstranačke demokratizacije. A takav proces, primjerice, pretpostavlja i promicanje interesa specifičnih skupina unutar stranaka kao što su žene, mladi, umirovljenici i slično. Kako mi živimo u društvu s naglašenim patrijarhalnim utjecajima i kako je marginalizacija žena u politici evidentna, u kontekstu donošenja novog zakona o izborima ženske bi udruge trebale sugerirati zakonodavcu da razradi neke mehanizme koji bi stimulirali političke stranke da više uvažavaju posebne interese različitih skupina u društvu i vlastitu članstvu, pa tako i interese žena.
Valja zaključno reći da su svjetska iskustva također pokazala da postoje dvije osnovne poluge za povećanje zastupljenosti žena u tijelima vlasti: promjene u javnoj svijesti u smjeru prihvaćanja pune ravnopravnosti spolova i uvođenje političkih i zakonskih instrumenata, koji će omogućiti pozitivnu diskriminaciju žena. Javna se svijest mijenja sporo, a tom dugotrajnom procesu, između ostalog, pomažu i skupovi kao što je ovaj današnji. Promjeni te svijesti svakako pridonosi i primjena regulativnih mehanizama koji su nužno ograničenoga dometa, ali koji dugotrajnom i dosljednom primjenom utječu na promjenu uvriježenih društvenih stajališta. Iz toga slijedi da će društvena intervencija biti potrebna sve dok društveni odnosi i procesi ne postanu takvi da jamče, bez ikakvih intervencija i korekcija, da nijedan spol neće biti politički i društveno marginaliziran. No, dok se to ne dogodi u najmanju je ruku licemjerno govoriti o načelu jednakosti šansi u političkoj kompeticiji, kada su startne pozicije potencijalnih takmaca izrazito nejednake. Otuda danas u Hrvatskoj primjena internih stranačkih kvota za žene ostaje najpouzdaniji instrument osiguranja njihove zastupljenosti u tijelima vlasti.

Đurđa Knežević: Hvala, Vlasta. Ovo o čemu si govorila ključno je pitanje za društvo i poklapa se s nastojanjima koje možemo pratiti u nevladinom sektoru u sklopu kojeg ženske grupe mnogo pažnje posvećuju tom osjetljivom momentu demokracije, da ne kažem propustu, gdje ne postoje stvarni mehanizmi za promicanje veće političke participacije žena. Osobito je važno prepoznati značenje stranačkog aspekta, to jest, odgovornosti za to, pri čemu doista sva svjetska iskustva govore o tome da se demokratizacija političkog života prvo počinje odvijati unutar samih stranaka.

Vesna Pusić: Dobro je pitanje što se mijenja s većim brojem žena u politici, s obzirom na to da cijela rasprava o sudjelovanju žena u politici polazi od implicitne pretpostavke da postoje specifični ženski interesi. Radi se zapravo o tome da se razni interesi reprezentiraju ili predstavljaju u tijelima vlasti u kojima se odlučuje. Ideja da žene trebaju biti zastupljene u tijelima vlasti pretpostavlja da žene imaju neke specifične interese zajedničke njima kao skupini, a različite od svih drugih grupacija. To je jedno privremeno stanje jer je moje mišljenje da su specifično ženski interesi socijalno kreirani, da su rezultat različitih povijesnih okolnosti, razvoja društva i da bi pod nekim apstraktno gledanim okolnostima žene imale najrazličitije interese u istoj mjeri u kojoj ih imaju i muškarci. Međutim, s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su se ti interesi kreirali, očito je da postoje neki specifični ženski interesi. Očito je isto tako da prisutnost žena na mjestima odlučivanja nije jamstvo reprezentacije ženskih interesa, i da se to ne može sa sigurnošću očekivati. Međutim, odsutnost žena s tih mjesta, jest jamstvo da ti interesi sigurno neće biti zastupljeni. Prema tome, prisutnost žena jest nuždan ali ne i dovoljan uvjet da ženski interesi budu zastupljeni. Sama činjenica da su tamo žene neće to jamčiti. Važno je da bude dovoljan broj žena, ne zato što manji broj možda ne bi mogao dobro pretstavljati interese nego zato što, ako je veći broj, postoji veća šansa da će ženski politički interesi biti zastupljeni! Ja sam provela 22 godine u akademskoj zajednici, od asistenta do redovitog profesora, a četiri godine u politici. Sigurno sam napravila puno više u akademskoj zajednici nego u politici, ali me sigurno svi puno više znaju po tome što se bavim politikom. To vam isto nešto govori o tipu angažmana kakav je politički. Razlika koju žene unose u politiku formirana je po mojem mišljenju na isti način kao i ideja o specifično ženskim interesima. Determinirana je povijesnim okolnostima, a ne nekim posebnim ženskim karakteristikama! Razlika je u pristupu i u stilu. U normalnim okolnostima ne vidim zašto bi uopće postojale razlike u pristupu i stilu, ali s obzirom na povijesnu uvjetovanost, razlika se u prvom redu očituje kroz to da su žene u politici više ciljno orijentirane. Dakle, orijentirane su na postizanje ciljeva i polaganje računa. Ti si tamo odsjedila godinu dana i šta si napravila, što su ti bili zadaci koje si sebi postavila i što si postigla! Žene imaju pristup politici kao ciljnoj djelatnosti, a ne kao načinu života zbog toga što načina života imate jako puno i u drugim aspektima života, i doma i s djecom i mnoge druge stvari ...
Što se političkih stajališta tiče, mislim da nije opravdano ženama negirati pravo na različita politička stajališta. Žene ulaze u politiku i zbog toga što imaju definirana politička stajališta i za njih se zauzimaju. Ovisno o političkim projektima unutar stranaka, ti će ciljevi biti različiti. Bit će u kontekstu onoga što politički projekt za koji ste se opredijelili sadržava. Ono što će biti vrlo slično jesu tipovi prepreka koje će vam se na putu realizacije ispriječiti. Tu postoji, čini mi se, bez obzira na političke stranke, isti tip prepreka. Istodobno tip prepreka koji se isprječava muškarcima također je sličan. Jedna od najočitijih i estradno nejefektnijih su načini diskvalifikacije. Žene se diskvalificiraju kroz seksualizirani način, uvijek se ide na diskvalifikaciju kroz spolno određenje. Bez obzira na to je li dvosmislena ili eksplicitna. Diskvalifikacija muškaraca ide obično u smjeru lopovluka. To treba točno tako gledati, jer kad se dođe do jedne razine u politici, konkurencija je vrlo jaka. Mogućnost da se odlučuje i da se, gledano dobronamjerno, realizira jedan politički projekt, velika je stvar. Mogućnost da se utječe na vlastitu zemlju to je ono zbog čega svi jesmo u politici. Prema tome, na poziciji na kojoj ste vrlo blizu da možete na to utjecati upotrebljavaju se sva sredstva, ovisno od stupnja civlizacijske razine nekog društva, da li se baš tuče ili se ne tuče. Ali verbalno, konkurencija je vrlo oštra. Nema razlike u tome što se želi postići. Želi se postići politička diskvalifikacija. S tog stajališta htjela bih reći nešto o jednom pozitivnom razvoju događaja, po mome viđenju i iskustvu, a to je da se gledajući pojedine događaje i gledajući s druge strane ispitivanje javnog mnijenja, funkcija seksističkih napada u onoj njihovoj organskoj namjeni malo poremetila. Naime, funkcija tih napada je da se onemogući onoga koga napadate, određenu ženu, za javni angažman, da se marginalizira. No, u zadnje vrijeme, prema ispitivanjima javnog mnijenja, popularnost napadnutih dramatično skoči! To je po mojem mišljenju najbolji rezlutat svega ovog posla koji Ženska infoteka radi, koji radimo mi u politici, koji sve moguće organizacije koje su se pojavile u javnosti i zauzimaju se za afirmaciju drugačijeg razumijevanja što je društvo i što je interesna reprezentacija u ovom odnosu muško-žensko, rade. Dakle, ima još seksističkih napada, ali je njihov efekt obrnut, on diskvalificira napadača, a kvalificira i mobilizira potporu za onu osobu koja je napadnuta. Možda malo radikaliziram tu tezu, zbog rasprave, ali mislim da je to jedan obrat koji je zanimljiv. Konačno, što treba učiniti da žene budu više zastupljene, odnosno da ih političke stranke više guraju naprijed. Cilj je svih političkih stranaka da pobijede na izborima i dođu u poziciju da realiziraju svoj program. Kao što za kopanje zemlje treba lopata, za participaciju u mjestima državnog odlučivanja trebaju političke stranke. Tako ih ja vidim i tako nastupam. Cilj je pobijediti bez daljnjega, jer ako nije, onda se nema što raditi u političkim strankama. Zato da bi se došlo u poziciju da ono što mislite da je najbolje u pojedinim aspektima jednog društva ili uopće u organizaciji jednog društva dođe do izražaja i da to možete ostvariti. A sad, što učiniti da političke stranke gurnu više napred žene?! Činjenica da ima više žena na vrhu lista treba političkim strankama donijeti više glasova. Za to je potrebno da birači i biračice tako reagiraju. Ako to što vi u političkoj stranci imate više žena na vrhu lista nema nikakavog efekta na biračko tijelo, onda ih političke stranke, koje u pravilu imaju više muškaraca na višim funkcijama, neće staviti na prva mjesta jer im nije funkcionalno. Ako imate u političkim strankama više žena koje se mogu zgurati u prve redove, to je jedan aspekt funkcioniranja političkih stranaka koji će utjecati pozitivno ili negativno na prisutnost žena. Hvala.

Đurđa Knežević: Vesna, hvala ti puno, tvoje je izlaganje bilo vrlo zanimljivo, osobito u onom dijelu s početka tvoje rasprave u kojem govoriš o socijalnoj kreiranosti i uvjetovanosti specifičnih ženskih interesa. Na neki način si upozorila na jednu aporiju s kojom se civilno društvo inače, a ženske grupe osobito, teško nose s obzirom na to da govoriš o tome da bi prisutnost žena na mjestima odlučivanja bila jedna vrsta ne baš garanta, ali omogućavala bi da se provedu ženski interesi pa je onda uvijek problem kako definirati ženske interese. O praksi u našoj politici zanimljiv je upravo insiderski ugao gledanja koji ti imaš kao predsjednica jedne od najjačih stranaka na hrvatskoj političkoj sceni, koji nam daje priliku da povirimo u to kako ti mehanizmi koje svi prizivamo i priželjkujemo iznutra izgledaju i što su bitne karakteristike.

Gordana Sobol: Mislim da ćete se svi složiti s konstatacijom da smo u zadnjih nekoliko godina puno učinili i negdje smo na kraju tih prvih pionirskih koraka u otvaranju većeg političkog prostora ženama. U zadnje vrijeme napravili smo nekoliko važnih stvari koje vrijedi istaknuti. Veća prisutnost žena u političkom prostoru, prije svega na državnoj razini, rezultirala je i osnivanjem Odbora za ravnopravnost spolova. Istina, koliko su neki mislili da je to važno dovoljno govori činjenica da je to najmlađi saborski odbor te da se "rađao" više od godinu dana. Konstituirajuću sjednicu smo napravili tek početkom trećeg mjeseca 2001.g.. Međutim, čini mi se da smo njegovim radom uspjeli, nakon nešto više od pola godine, opravdati postojanje. Mislim da je najveća vrijednost tog Odbora što smo njegovim postojanjem otvorile prostor da progovorimo o svim temama. Ilustrirat ću to primjerom. Na jednoj sjednici Odbora raspravljali smo o Zakonu o obrani. Javnost je reagirala na način da su uoči Odbora mediji zvali i pitali što ima Odbor za ravnopravnost spolova sa Zakonom o obrani. Pojednostavljeno, što ima Odbor s odnosom ministra i predsjednika države. Tek nakon sjednice su shvatili što ima, to je jedno područje u kojem smo pokazale da i te kako kao žene imamo o čemu govoriti. Osnovna vrijednost koju smo dosad postigli jest da otvaramo ženama prostor za sudjelovanje i u onim temama koje su do jučer bile rezervirane samo za muškarce. Ono što mi se čini da smo propustili u zadnjih godinu dana napraviti, prije svega govorim o državnom Parlamentu, jest kvalitetniji pomak na lokalnoj razini. Naime, lokalni izbori bili su izbori za općinska, gradska i skupštinska vijeća i u tom dijelu mislim da smo kao žene unutar stranaka propustile učiniti ono za što smo se evenutalno mogle izboriti.
Netko je ovdje govorio, mislim kolegica Kosor, o tome da u radu Parlamenta nedostaje ženska solidarnost. Ja mislim da bismo žensku solidarnost trebale postaviti kao cilj kojem ćemo u idućem razdoblju težiti. Danas je ta solidarnost još uvijek u sjeni stranačke lojalnosti svake od nas. Ja ne mislim da je to u ovom času tragično, nego da je to jedan od sljedećih koraka koje trebamo napraviti u dogledno vrijeme. Pritom mi se čini da smo danas u jednoj fazi kada nam je potrebna još veća suradnja, nego dosad. Jer, vraćam se na ono što sam rekla na početku, mi smo postigle određene pozicije na državnoj razini, postigle smo određeni postotak u Parlamentu, ali nema niti jedne žene potpredsjednice Sabora, od članova Vlade samo su dvije ministrice i potpredsjednica vlade. Prema tome, to su ono područje na kojem još uvijek gubimo bitku. I na državnoj i na lokalnoj razini. Dakle, ta suradnja svih nas je nužna. Ja, naime, mislim da se nećemo ni na sljedećim izborima pomaknuti dalje od ovog postotka koji sada imamo, ako se ne izborimo za pozicije i za stranačke kvote unutar političkih stanaka. Osobno nisam sigurna da je moguće da se kroz Izborni zakon izborimo za kvote, ali mislim da je moguće izboriti se za niz popratnih mjera kojima možemo stimulirati političke stranke da na visoka mjesta na listama stave žene. Ja ću sad spomenuti jednu koju smo donijeli u Parlamentu kroz Zakon o političkim strankama. Istina, i među jednim dijelom kolegica, i u Saboru čini mi se da te mjere nisu prepoznate kao mjere pozitivne diskriminacije. To je ona mjera da svaka žena koja dođe u Parlament, a na lokalnoj razini u vijeće, nosi stranci 10% više sredstava. Tu mjeru ne smatram vječnom, mislim da je ona privremena. Uz to, postoji niz drugih načina, neke od njih smo zacrtali kroz Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova koja nam je i te kako bitna da bi stimulirali političke stranke da žene izbiju na vrh. Dakle, kroz ovaj trokut, žene na pozicijama unutar Parlamenta i Vlade, žene u političkim strankama, žene u NVO-ima, možemo raditi na tome da žene dobiju bolje pozicije u politici. Zato nam je potrebna sada ta suradnja jer kad dođu izbori, u pet do dvanaest, tada se malo može učiniti.

Đurđa Knežević: Hvala lijepa. Valja povezati govor gđe. Kosor o solidarnosti i ovo što ste vi sada govorili. Možda bi trebalo negdje platformu za žensku međustranačku solidarnost vidjeti upravo u pritisku na stranke da uvedu u svoje programe obavezne kvote. Čini mi se da je to jedna znatno viša razina solidarnosti, koja može davati znatno bolje rezultate u skoroj budućnosti. Morana izvoli.

Morana Paliković Gruden: Problemima ženske participacije bavim se posljednjih deset godina. Najviše vremena potrošila sam unutar civilnih inicijativa, NVO-a, i mislim da sam stekla jedno iskustvo koje mi je na koncu konca i pokazalo put kamo treba dalje. Čini mi se da takvo jedno iskustvo možda može biti slika onoga što bi mlade žene, koje dolaze iza mene, mogle slijediti, naravno ako su za to zainteresirane. Naravno da postoji potreba za povećanjem participacije žena u političkom životu! Ja bih rekla ne samo u političkom već i u javnom, ali kod nas je politika sve i s obzirom na to da se kod nas bez politike ne može ništa, pa ni ekonomija, onda mislim da je to apsolutno pitanje od prvorazrednog značenja. Zbog čega su žene tamo potrebne! Naravno, jer imaju ženske interese. O tome je govorila Vesna Pusić. Spomenula bih još dvije stvari za koje mi se čini da su jako važne i imaju više praktičan, a manje teoretski smisao. Žene u politiku unose drugačije kriterije, oni su toliko različiti od muških da su koji put začuđujući. Ono što bih isto tako htjela naglasiti jest da je lista prioriteta koju stvaraju žene bitno drugačija od one koju stvaraju muškarci. Kad ova dva kriterija i ove prioritete stavite u kontekst izvršne vlasti, i kad shvatite da te dvije liste dolaze u sukob sa svim onim što u budžetu postoji, od najmanje lokalne zajednice do države, onda je već jasno koliko je tu ženska participacija važna. Dakle, bez obzira na to kojoj su se političkoj opciji priklonile, većina žena danas u Gradu Zagrebu zna da nedostaje 5 tisuća vrtićkih mjesta za djecu. Dakle, i po kriterijima, a to znači da će rješavanju toga problema dati prednost, i po prioritetima, znači da će tomu dati osobitu prednost, sasvim sigurno će glasati takav jedan problem i ulagati svoj trud da se riješi. Ne mislim da žena u politici treba biti više, već da ih treba biti oko 50%, jer nas jednostavno toliko ima u životu, toliko nas ima u poslu i ne vidim razloga zašto nas toliko ne bi bilo i u politici! Mislim da je važno konstatirati zašto nas nema, jer vjerojatno je to zato što u prvom redu živimo u kulturnome stereotipu koji smo naslijedile i koji, nažalost, nije išao nama u korist. Međutim, vrlo važno je konstatirati da je kod nas politika jedan vrlo dobro plaćen posao. I mislim da je vrlo važan. Danas je biti političar važnije nego biti vrhunski neurokirurg, danas će političar imati više promocije i javnog ugleda nego što će ga imati doktorica znanosti. Recimo, na primjer, u sjevernim zemljama, Norveška, Švedska, Finska, gdje se politika smatra poslom kao i svaki drugi, gdje nije toliko važna, gdje nije toliko dobro plaćen posao, tamo tu participaciju od 50% nije problem postići.

Tu je postavljeno i pitanje solidarnosti kao pitanje naše povećane snage, u toj borbi da zauzmemo 50% prostora. Htjela bih upozoriti na jednu stvar. Mislim da lažnom solidarnošću nećemo ništa postići! Dakle, da se tu svi zakunemo da ćemo stvarati mrežu i da ćemo se podupirati, mislim da, ako smo se angažirale u političkim strankama, moramo slijediti programe političkih stranaka, odnosno moramo biti svjesne onoga za što smo se odlučile. Ipak, i kroz te kriterije možemo djelovati na liniji onoga što se zove čuvanje ženskog interesa. Naravno, za to nam treba vremena i treba nas biti jako puno u političkim strankama da bi se to vidjelo kao rezultat.

Žene su fenomenalno zauzele prostor civilne scene, ima ih puno i puno znaju o ženskim interesima. Nažalost, to je posao koji se vrti pri dnu, i on nikad ne može donositi promjene. To djelovanje može stvarati kritičnu masu, koja je, naravno, potrebna za promjene, ali da biste izazvali promjene, vi morate biti tamo gdje se donose odluke. Odluke se ne mogu donositi na razini NVO-a, one se donose na razini vijeća i izvršnih vijeća lokalnih zajednica. Vraćajući se na zadnje, lokalne izbore hoću vas samo upozoriti da smo živjele u situaciji u kojoj nas je na lokalnoj razini bilo izabrano manje od 5%. Gornji podatak o političkoj participaciji žena u Hrvatskoj nisam nigdje našla. Zadnji lokalni izbori su taj postotak digli na dvostruko, čak i na trostruko u nekim dijelovima zemlje, jedino u dvije općine smo taj postotak čak i smanjile. Ali, razumijem da se to može dogoditi i da to možemo shvaćati i kao incident. Imamo neke odlične primjere, kao što je to recimo participacija u Vijeću u Zagrebačkoj skupštini, 30%, i recimo 50% u izvršnoj vlasti. O tome se malo govori. Osobno sudjelujem u toj vlasti i znam koliko je normalnije i lakše sudjelovati i braniti ženske interese, i slagati liste prioriteta koji su nam važni kad nas je više. Koristim se prilikom za još jednu stvar koju bih htjela ovdje otvoriti. Pitanje političkog utjecaja nije samo izraženo u predstavničkim tijelima. Znam da volimo u izvještajima napisati, tu nas je 29%, tu smo imali povećanje od 30%, tu smo postigli 25%, to je sve super, ali mora nas biti u izvršnoj vlasti. Jer, to je mjesto gdje se kreiraju, da tako kažem, strateške linije koje se onda mogu kroz ta ista predstavnička tijela obraniti. Znači, da bismo bile uspješne, moramo biti prisutne i u izvršnoj vlasti. Rekla bih da je možda čak lokalna politika bolja za nas jer ćemo lakše privući veći broj žena i lakše ćemo osnažiti žene u političkim partijama kad se radi o lokalnoj vlasti, nego kad se radi o državnoj politici. I mislim da će se onda naravno, kao što sve polazi odozdo, rezultat vidjeti i na vrhu. Sretna sam što sam na kraju odlučila otići u konkretnu politiku da bih efektuirala sve ono što sam saznala u civilnom sektoru i pomogla da se realiziraju ženska politika i ženski interesi u društvu. Mislim da će biti to jedno sjajno iskustvo.

Đurđa Knežević: Morana je zaista provela jako puno vremena u NVO "klubu", na ženskoj sceni i nekako, kako i sama kaže, lako se složiti s tim da treba više žena u politici, da treba više žena na mjestima odlučivanja i slično. Međutim, jako je važno, mislim da je pretpostavka i prvi uvjet da bi do toga uopće došlo, razvijena NVO scena i aktivizam, koji možda s vremena na vrijeme izgubi dah, ali mislim da je neobično bitan. A osim toga, znaš Morana, ako svi sa ženske scene odemo u politiku, tko će ostati? Zanimljivo je kako smo sjele po nekoj dobroj logici, očito smo užasno inutitivne, pa nas eto na kraju kruga kod Bojane Genov, vrlo vrijedne aktivistice s Lošinja, dakle, nije blizu centara moći, nego je čak vrlo daleko, da ona podijeli s nama svoja razmišljanja..

Bojana Genov: Pa ja bih malo, doista tako posve s periferije, govorila iz aktivističke vizure o tome što se promijenilo većom participacjim žena u politici. Kad smo mi svojedobno radili mobilizaciju za izbore, znači birača i biračica da izađu na izbore, onda smo koristili mnogo od onoga što je baš danas ovdje rečeno, a to je kako žene imaju različiti sadržaj, različit politički stil i različite kriterije. Obećavali smo ljudima kako će se dogoditi veoma velika promjena u kvaliteti politike s većom participacijom žena. Ja moram reći, budući da sam imala mnogo kontakata s biračima i biračicama na terenu, da su žene, prije svega žene, to povjerovale i da su to shvatile doista kao nekakav glasnik promjena i za sebe. Mi ne znamo koliko su žene doista sudjelovale na izborima, jer nemamo takva istraživanja, ali vjerojatno je broj bio velik. Dolaskom puno više žena, gotovo četverostruko više na mjesta gdje se donose odluke, očekivalo se da će se kvaliteta politke bitno promijeniti. Ona se međutim nije bitno promijenila i ne vidi se nikakva velika razlika niti u stilu, niti u kriterijima niti u sadržaju te politike. Dakle, sve ono što smo mi danas govorile, da su žene socijalno osjetljivije, da su finije, nježnije, pristojnije, uglavnom se ne može vidjeti! I to, nekako mislim, ima veze s pričama o ženskoj solidarnosti. Da bi žene bile solidarne one moraju imati moć za tu solidarnost, jer realnost je da žene djeluju u političkim strankama s različitim programima i da bi one mogle biti solidarne s drugim ženama u političkoj areni one bi ipak morale imati privolu tih svojih stanaka. Osobito ako ih je u strankama malo, ako nemaju moć unutar njih! Kao što je ovdje danas rečeno, što je mjesto donošenja odluka više pozicionirano, borba i konkurencija su puno veće. Dakako, to nekako doista izgleda kao da svakodnevni život žena koje su visoko pozicionirane u politici u velikoj mjeri izgleda kao plivanje s piranama. Da bi žene mogle biti solidarne, mora ih biti puno i moraju imati moć unutar stranaka da bi uopće uspjele realizirati tu solidarnost. Zato ja mislim, a to je nekako i usklađeno stajalište Ženske mreže Hrvatske, da je odista potrebna društvena regulacija, kvote, naravno kao prijelazno razdoblje, kako bi se žene ipak mogle u većem broju pojaviti na političkoj sceni. Jer, po poznatim iskustvima 20 % žena nije bitno ni bolje ni više od 5,7% žena. I misleći na sljedeće izbore, moglo bi se dogoditi čak da ih bude manje jer će kolege političari, bolje pozicionirani u strankama, zaključiti da žene neće uspjeti privući žene! Jer, sva su izborna obećanja uglavnom prekršena! Dakle, nemamo ih zašto staviti na dobra mjesta na listama. Stoga mislim da je društvena regulacija, praktički jedina pomoć danas da se poveća broj žena na mjestima odlučivanja, a možda čak i zadrži. Ne bih duljila više.

(Vesna Pusić i Jadranka Kosor se ispričavaju i odlaze zbog nekih drugih obaveza)

Đurđa Knežević: Hvala Bojana. Evo mi smo zapravo završile prvi krug izlaganja razmišljanja o nekim pitanjima. Želim reći povodom onoga što je govorila Bojana, jer ona po mojem sudu zaključuje priču onim znamenitim pitanjem iz ruske literature " Što nam je činiti?", da mi to vraća u sjećanje svježi materijal, Prijedlog nacionalne politike za ravnopravnost spolova, koji bi trebao biti zapravo sukus (i) ovakvih izvanrednih analiza i znanja, pa onda i mjesto promocije i jamstvo određene politike. Međutim taj dokument je, po mojem najdubljem uvjerenju, iznimno loš materijal, s kojim se niti ima što započeti niti ima šanse što postići, pa onda smo u ovom cijelom "napredovanju" napravili krug i došli na početak, barem što se mene tiče. Međutim, sad ipak želim otvoriti raspravu.

Gordana Sobol: Kad ste potaknuli pitanje nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova, mislim da je prošli utorak u Saboru taj dokument prihvaćen. Ja moram kazati da kao predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova nisam do kraja zadovoljna nekim stvarima. Čini mi se da se možda u nekim stvarima išlo suviše detaljno, možda je dio stvari izostavljen, a trebao je biti unutra. Međutim, takav je kakav je, i kako gledam stvari, očito je da je takav dokument koji je rađen ipak u jednom širokom krugu, ponajprije žena, onakav kakav se mogao u ovoj našoj realnosti napraviti. Međutim, ono što ja sad smatram važnim jest da sam se odlučila da se kao predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova "zakvačim" za taj dokument! I mogu vam reći da sam se i prije nego je donesen, već u nekim svojim prijašnjim raspravama u kojima smo pokušavale provući neke zakone, hvatala za tu nacionalnu politiku. To je dokument koji je prvi put donesen u Parlamentu i samim tim je važniji od onog koji je prije nekoliko godina donesen na razini Vlade. Ali, isto tako, gledam ga kao na dokument koji nije nepromjenjiv i ono što mi se čini jest da trebamo raditi na tome da utječemo na njegovo poboljšanje. Ako idu izmjene i dopune pojedinih zakona, onda mogu u parlamentarnu proceduru ići i izmjene i dopune jedne ovakve nacionalne politike. Jer, na osnovi nje možemo provlačiti kroz zakone neke druge stvari. Konkretno, opet ću se vratiti na Zakon o obrani, jer mi se čini jednom od svjetlijih točaka ovog Odbora, ja sam se već pozivala na tu nacionalnu politiku. Ono što je najbitnije, dobila sam pozitivan odgovor od Ministarstva.

Đurđa Knežević: Moj prvi impuls, kad sam pročitala Prijedlog nacionalne politike, bio je upravo na tragu vašeg prijedloga da se mijenja pa ćemo se vjerojatno lako dogovoriti da se sastanemo i da pokušamo poboljšati dokument.

Vlasta Ilišin: Dokument se može poboljšati - to nije Sveto pismo - ali najvažnije je to što je donesen. Njegovo donošenje je, naime, nužna pretpostavka da sada i ubuduće uopće imamo o čemu raspravljati i davati prijedloge koji će podići njegove kvalitete.

Đurđa Knežević: To je već treći!

Gordana Sobol: Ali prvi put u Saboru!

Pitanja iz publike

Slavica Jakobović:
Moram reći da mi je žao što su gospođe iz službene politike otišle pa ne mogu čuti ovo pitanje, koje se odnosi na njih. Ali gospođa Sobol je ovdje.
Htjela sam komentirati ono što je rekla gđa Morana Paliković, da je nekako sudjelovala u toj civilnoj sceni, a da je onda imala potrebu doći u izvršnu vlast jer da je ono što rade nevladine organizacije marginalno. Ja sam samo htjela reći to da su upravo nevladine udruge na bečkoj konferenciji o ljudskim pravima, danas je ipak Međunarodni dan ljudskih prava, u svoju agendu za sastanak prvi put stavile ženska ljudska prava. Da su prije toga održane konferencije na kojima je u 125 zemalja skupljeno pola milijuna potpisa preko jedne aktivističke mreže, i prevedeno na 23 jezika, da bi se uopće pitanje o tome što su ženska prava i ženski interesi, o kojima se ovdje govorilo kao o specifičnim, stavilo na dnevni red. Dakle, bio je potreban veliki napor nevladine scene osjetljive na pitanja ljudskih prava. Hoću reći jedno, kad se govori o ljudskim pravima, govori se o pravima koja su implementirana u sve osnovne dokumente jedne zemlje.
Htjela sam konkretno upitati gđu Sobol, zašto do danas nije službeno objavljena Konvencija o oblicima diskriminacije protiv žena koja ima obvezujući karakter. Jedino ju je objavila nevladina udruga B.a.b.e., grupa za ženska ljudska prava. To je važan dokument, koji ima obvezujući karakter i koji uključuje implementaciju u konkretnom zakonodovstvu. Moje je pitanje gospođi Sobol: kada će to biti službeno prevedeno i koliko ste od te Konvencije primijenili u ovom svom dokumentu? Eto toliko.

Gordana Sobol: Meni je žao što ovdje nema nekog u ime Vladina Povjerenstva za ravnopravnost spolova, jer mislim da je ovo pitanje upućeno u biti njima. Naime, ja sam saborska zastupnica. Ovaj dokument, Prijedlog nacionalne politike za ravnopravnost spolova, nije rađen u suradnji s nama. Odnosno, ja nisam bila članica radne skupine za izradu ove nacionalne politke. Znam da su kolegice iz udruge B.a.b.e. izdale knjižicu s tekstom Konvencije. Izdale su i knjižicu s nekim prevedenim međunarodnim zakonima o kojima ćemo, s obzirom na to da smo potpisali Sporazum o stabilizaciji, morati i te kako voditi računa. Ono što je meni kao saborskoj zastupnici obvezujuće, s obzirom na sve one dokumente kojih je i Hrvatska potpisnica, jest da zakonske prijedloge iz bilo koje sfere, koji dođu u saborsku proceduru, stavim na svoj Odbor. Pojedina rješenja iz tog zakona moraju biti usklađena s međunarodnim zakonima, tj. konvencijama.

Đurđa Knežević: Ja bih htjela poduprijeti ono što je gđa Sobol rekla. Doista su kolegice iz Povjerenstva odgovorne, u najboljem smislu riječi za taj Prijedlog, one su bile i pozvane na ovaj Okrugli stol, no, nažalost, nisu se odazvale pa nemamo sugovornike.

Željka Jelavić: Najprije ću komentirati, a onda bih postavila preostaloj saborskoj zastupnici pitanje. Moram reći da sam bila na nizu skupova na kojima su se susretale žene s civilne scene i žene iz tzv. visoke politike i uvijek sam osjetila istu vrstu frustracije. Kada treba doći do rasprave, žene iz visoke politike odlaze i ja zapravo nemam s kime razgovarati

Morana Paliković: Evo, ja sam iz visoke politike...

Željka Jelavić: Gospođo Sobol, možete li možda navesti primjere u kojima ste, bez obzira na stranačku pripadnost, učinile neke konkretne poteze u kojima bi se mogla vidjeti ženska solidarnost. Potpuno se slažem s tim što je Bojana rekla, da je važno imati puno žena, ali ipak me zanima jeste li napravili neke konkretne pomake?

Gordana Sobol: Već sam rekla da nešto što bi se zvalo ženska solidarnost, koja bi eventulano bila iskazana kroz formiranje kluba žena, bez obzira na stranačku pripadnost u Parlamentu, ne postoji. Isto sam tako izrekla i potrebu da do takvog stupnja u Parlamentu dođemo. No, u ovom času ne smatram tragičnim što toga nema, odnosno ne smatram to nečim što apsolutno nema perspektivu. Mislim da ima, ali nažalost i mi u Saboru dijelimo ukupna politička zbivanja kakva su u Hrvatskoj, pa je onda to vezano i za evenutalno osnivanje kluba žena u Saboru. Tim više što niti unutar pojednih političkih stranaka nema posebno formiranih klubova žena. Ja sad govorim konkretno o stranačkom klubu kojem pripadam i u kojem ima otprilike 40% žena. I kad govorimo o ženskoj solidarnosti, onda bi evenutalno ...trebalo raditi na tome da se ostvari klub žena u Saboru kroz koji bi se onda ta ženska solidarnost mogla promovirati. Ako ga mi ne ostvarimo u našem mandatu, trebali bismo barem ostaviti njegove začetke za neke buduće generacije.

Ruža Dilić: Ja bih htjela staviti akcent na ženska manjinska prava i pitati koliko su ova Vlada i tijela pri vlasti spremni zauzetiti se za njih ?

Gordana Sobol: Posebno smo ih izdvojili, tako da postoji dio koji je vezan uz probleme žena pripadnica nacionalnih manjina. Ne bih sad elaborirala ono što piše unutra, taj je dokumenat javan pa se može vidjeti.

Jasna Zdravčević: Ja bih htjela odgovoriti, a gospođa Dilić to i zna, da smo mi na nevladinoj sceni uočili taj problem ženskih manjinskih prava. Pokušali smo iskoristiti, ne znam koliko se to zna, projekt Vijeća Europe, Spone različitosti za koji sada čujemo da neće ići, čini se zbog financijskih razloga. Uočivši problem reagirale smo i ponudile projekt koji se odnosi na 4 nevladine organizacije koje se između ostalog bave i manjinama i koje su uključile i 4 romske organizacije. Mislim da nas nedostatak sredstava ne bi smio pokolebati da napravimo nešto zajedno. Mi smo i do sada dobro surađivale.

Marija Rajić: Profesorica sam povijesti i sociologije i razmišljam tako dok vi razgovarate. Mislim da su žene, što se tiče pravnog statusa, ravnopravne, da tu nema nikakve rasprave. Međutim, kad se pogleda koliko žena ima obveza vidi se da je neusporedivo opterećenija nego muškarac. Čula sam jutros u vijestima da u Hrvatskoj ima nešto manje od 400 000 nezaposlenih, kad se to podijeli s brojem nezaposlenih muškaraca i žena onda ispada da je oko 30% više nezaposlenih žena nego muškaraca. Mislim da žena, dok je toliko opterećena neimaštinom, ima premalo vremena za politiku. Mislim da je tu osnovni problem, zašto nema više žena u politici. Mora se rješavati taj problem i naše će žene imati više vremena za nekakav društveni, kreativan rad. A i naše bi zastupnice više trebale voditi brigu o ženskim temama, a ne samo o općim temama kao i muškarci. O svemu se više govori, nego o pitanju žena.

?urđa Knežević: Hvala vam lijepa. Maja Dubljević iz Ženske infoteke

Maja Dubljević: Htjela sam se vratiti na problem koji se cijelo vrijeme spominje u ovom ili onom kontekstu, na pitanje ženske solidarnosti. To je tema koja me i inače sve vrijeme intrigira, gledajući odnose na ženskoj nevladinoj sceni. Naime, svi su skloni na neki način pozivati se na žensku solidarnost, zagovarati je, a u praksi ispada da nje nema ni u tragovima. Zanima me, zagovornice ženske solidarnosti, može li mi netko reći, što mislite što je u osnovi ženske solidarnosti? Je li to možda neko načelo, zasnovano na principu zajedničke ugroženosti pa se iz toga stvara ideja ženske solidarnost? Ili je to na principu zajedničkih interesa o kojima je Snježana govorila, s time da bi onda, dakako, trebalo te zajedničke interese utvrditi? Da li možda ženska solidarnost u praksi uopće, ili gotovo uopće, ne funkcionira upravo zbog toga jer je fama o njoj umjetna tvorevina koja se ne temelji na autentičnim osobinama žena?

Vlasta Ilišin: Mislim da se pitanje ženske solidarnosti - točnije, nedostatka takve solidarnosti - ne može promatrati izvan ukupnog društvenog konteksta. Naime, mi smo, po mojem sudu, društvo koje općenito pokazuje zavidno nisku razinu solidarnosti. Isto tako i tolerancije, posebno spram različitosti bilo kojeg tipa. Kada postoji takva društvena klima normalno je (uvjetno rečeno) i očekivano da se ni na području o kojem govorimo neće odjedanput pojaviti uzorna solidarnost. Raspravu o ženskoj solidarnosti, zapravo, treba smjestiti u širi kontekst što podrazumijeva govor o svim onim skupinama koje su zbog socijalnih utjecaja i predrasuda društveno marginalizirane, a tu se onda mogu naći i žene bez obzira na svoju političku pripadnost. Žene su i građanke i stoga je normalno da mogu imati različita politička stajališta - štoviše, i trebaju ih imati! Zbog čega bismo sve mi odjedanput trebale isto misliti i željeti?
No, vratimo se problemu deficita ženske solidarnosti. Čini mi se da se na tom planu ne može puno postići - ma koliko to moglo izazivati razočaranje među aktivisticama ženskih grupa - dok u cijeloj zajednici ne bude više solidarnosti. Dok se u našem društvu ne osvijesti to što je diskriminacija, odnosno, što je društvena nejednakost, koga ona sve pogađa, kako je utemeljena… teško da će se postići veliki uspjesi. Međutim, stalno pokretanje i provođenje akcija koje smjeraju uspostavljanju bar neke minimalne razine ženske solidarnosti ipak imaju smisla. S jedne strane, one mogu donijeti neke konkretne rezultate, a s druge strane pridonose razvoju društvene svijesti o potrebi razvijanja solidarnosti u suvremenoj Hrvatskoj.

Snježana Prijić-Samaržija: Htjela bih prokomentirati pojam ženske solidarnosti. Moram reći da gajim stanovitu ambivalentnost prema konceptu ženske solidarnosti. S jedne strane, smatram da postoji samo temeljna ljudska solidarnost s drugim čovjekom i da na tome treba inzistirati. S druge strane, svjesna sam potrebe za tzv. ženskom solidarnosti u smislu podrške i pomoći koja počiva na boljem razumijevanju ili uživljavanju žene u probleme s kojima se druge žene susreću. U tom smislu, mogli bismo govoriti o potrebi bilo koje druge podvrste solidarnosti, koja se rađa iz stanovite zajedničke sudbine grupe ili stanovite ugroženosti grupe u specifičnim situacijama. Tako bismo mogli govoriti o solidarnosti putnika u pokvarenom autobusu. Ovakve vrste grupne solidarnosti su potrebne i korisne u mjeri u kojoj mogu pridonijeti bržem rješavanju problema. Međutim, ne mislim da treba posebno mistificirati koncept ženske solidarnosti u politici, niti inzistirati da se žene u Saboru međusobno solidariziraju oko stanovitih problema, stvarati neku žensku poziciju ili opoziciju onkraj političkih i drugih uvjerenja. Mogu prihvatiti da poziv na žensku solidarnost može biti djelotvorna vatrogasna mjera radi bržeg rješavanja konkretnog problema, ali nikako ne i koncept koji bi trebalo dizati na pijedestal norme političkoga djelovanja. Posebice mi se ne čini prihvatljivim tražiti solidariziranje po ženskoj osnovi, zanemarujući ostale razloge i argumente. Kao što smatram neprihvatljivim podupirati nekoga samo zato što je iste nacije, boje kože ili istoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na to koliko se s njim zapravo ne slagala, toliko mi je neprihvatljivo podupirati nekoga samo zato što je žena. Vjerujem da kada su u pitanju rodiljne naknade ili ukidanje diskriminacije pri zapošljavanju žena, ne treba tražiti žensko solidariziranje, već solidariziranje svih protiv neadekvatnih zakona ili nepravde.

Morana Paliković Gruden: Samo bih htjela ovdje odvojiti dvije razine, teorijsku i praktičnu. Teoretski nikomu ne pada na pamet da kaže da poduzetništvo ima spol. Sigurno sam najjača zagovornica ženskog poduzetništva i mislim da time radim nevjerojatno korisnu stvar, ali to zagovaranje ima praktičan smisao. Isto i ženska solidarnost u teorijskom smislu nema neku vrijednost, ona ima praktičnu vrijednost koja donosi neku sigurnost jednako kao i podupiranje ženskoga poduzetništva kroz tjeranje pozitivne diskriminacije u ženskom smislu. Ona je jedna palijativna mjera, diskurs koji prihvaćamo da bismo popravili za 5 ili 3 posto situaciju. U teorijskom smislu, svi smo ljudi i svako dokazivanje da je poduzetništvo ili solidarnost posebno "ženski" nije korektno.
S praktičnoga stajališta, kada žensko poduzetništvo užasno trpi i ne može se razviti, jer žene nemaju kapital ili druga argumentacija; ako Amerika ima program za žensko poduzetništvo, ne vidim razloga zašto ne može Hrvatska. Ako trebamo u nekim trenucima žensku solidarnost kao poticaj da se žena osjeća sigurnije u javnome prostoru, zašto ne. Osobno iskustvo vezano za ono što su me učile američke feministice, a i Norvežanke; ako ne moraš, nemoj gaziti ženu politički, bez obzira na to što ti je napravila! Osobno mi se dogodilo u Gradskoj skupštini da je žena na nagovor drugih krenula tenkovima i topovima na mene. Razmišljala sam, imala sam argumente u džepu…, a onda sam pomislila, možda će ta moja šutnja više njoj koristiti da razmisli o tome jer je ona sama znala da nema argumente i možda će joj pomoći da u jednoj drugoj situaciji politički bolje djeluje. Odlučila sam se na šutnju i rekla da ću odgovoriti jer mi je bilo neprimjereno da je pred 51 osobom u Gradskom vijeću diskreditiram. Mislim da sam učinila dobro. Ona je pripadnica desnoga bloka koji ima samo dvije žene. Za razliku od nas, koalicije sa 33% žena. Imala sam osjećaj da se ne osjećaju sigurno i da će tim posluhom pojačati svoju političku situaciju unutar svog bloka i da je bolje ne djelovati. Tu solidarnost o kojoj mi pričamo ne bi trebalo dizati na teorijsku razinu jer ona tamo ne stoji.

Snježana Prijić-Samaržija: Ali ni u praksi ne stoji ...!

Morana Paliković Gruden: Na praktičnoj razini solidarnost mora imati stvarni razlog i ne može biti umjetna. Ne možemo očekivati da ćemo biti solidarne ako nismo uvjerene da trebamo biti solidarne ili ako nas je strah od reperkusija zato što smo solidarne sa ženom iz druge stranke, političke opcije. Tada se ne treba izlagati.

Maja Dubljević: Znači, u nepovoljnim okolnostima ženska solidarnost ne funkcionira!?

Morana Paliković Gruden: U tom kontekstu ne treba ni jednu ženu dovoditi do toga da stavlja svoj politički položaj u pitanje radi toga što želi ženu podržati. Može odšutjeti, ali s druge strane, svijest o tome da bismo trebale biti solidarne moramo razvijati.

Đurđa Knežević: Solidarnost spada u jedno od kompleksnijih pitanja feminizma i bojim se da problem solidarnosti nećemo završiti ovog puta. Ipak se radi o sindromu male grupe, marginalne grupe, ugrožene grupe. Već samim time što je mala i marginalna, solidarnost ima svoje dobre karakteristike, jer čuva grupu, ali isto tako automatski nosi opasnost homogenizacije unutar grupe koja može biti neupitna i onda je to vrlo ozbiljan politički problem.

Željka Jelavić: Rado bih čula od predstavnica dviju različitih političkih stranaka što konkretno vide, iz stranačke perspektive, kao važan korak ženskih organizacija u cilju ostvarivanja bolje suradnje i priprema za sljedeće izbore, koje konkretne očekuju? Spominjano je civilno društvo, civilna scena, ženske organizacije, spominjani su izbori, da kad krenemo u aktivnosti ne bude opet kasno, kao što smo imali prilike čuti za vrijeme prijašnjih izbora.

Gordana Sobol: Dolazim iz SDP-a gdje smo se unutar svoje stranke uspjeli izboriti za spolnu kvotu. Kad smo na prošloj konvenciji u prosincu kroz izmjene Statuta pokušali dodati ja bih rekla, magične riječi, kandidiranja i "izbora" to nije prošlo. Govorim kao pripadnica stranke koja s ponosom govori da od 1996. imamo spolnu kvotu, a od prošle je godine uvedena i kvota mladih od 25%. No, još nismo prešle prag tj. obvezu kandidiranja ali i izbora. To je važna riječ kad se radi o izborima za stranačka tijela, na kojima se donose odluke pa i one o tome kako će izgledati liste bilo za Parlament, bilo za lokalne izbore. Vjerujem da će to biti korak dalje. Svaka stranka se razvija, pa tako i SDP. Što se tiče NVO-a i svih žena koje sudjeluju u radu različitih udruga, ja mislim, a to sam rekla i u uvodnom dijelu, da su odradile golem posao, ne samo uoči proteklih parlamentarnih izbora nego i godinama prije toga, kada mi iz pojedinih stranaka to nismo mogle. Kad sam govorila o potrebi suradnje - to je možda stvar da sjednemo za jedan poseban okrugli stol, sve zainteresirane strane, i da vidimo što je to što mi možemo napraviti, koji su to koraci. Ono što mi sada imamo, nije dovoljno. U početku nas je u Saboru mislim bilo oko 27%, ali kako je dolazilo do promjena mi smo došle na 21%. Sad smo izgubile kolegicu, otišla je doduše za ministricu, ali je umjesto nje došao kolega. Ima nas 20% u Parlamentu, zanemariv broj u Vladi, na lokalnoj razini tvrdim da smo ove godine propustile bitku. Ali, bez obzira na to što se to u ovom trenutku možda ne vidi, mislim da je ovaj broj žena u Parlamentu donio pozitivne pomake. Ako ništa drugo, uspjele smo zasjesti na vrh nekakvih odbora koji su do jučer bili rezervirani isključivo za muškarce. Meni je, kao saborskoj zastupnici i predsjednici Odbora za ravnopravnost spolova, potrebno više komunikacije, ali ne da se dopisujemo ili da se tu i tamo čujemo telefonom, nego da pokušamo razviti sustavan rad i djelovanje, vidjeti gdje to možemo jedni drugima pomoći. S tim da moramo biti svjesnin od početka do krajan da imamo različite pozicije. Mislim da vi žene u nevladinim organizacijama imate puno slobodniju mogućnost djelovanja. Vi imate pravo i dužnost da tražite i nemoguće, a moje pravo i dužnost je da od tog nemogućeg pokušam kroz saborsku proceduru izvesti ono što je u ovom času politički najrealnije. Onaj, naravno, dio koji ste vi žene iz NVO-a radile uspješno sve ove godine treba i dalje razvijati, a to je rad na terenu kroz razne seminare, obuke, ohrabrivanje žena itd. Ja mislim da tu negdje treba ostvariti suradnju. Ispričavam se ako sam bila preduga...

Morana Paloković Gruden: HNS nema osigurano 35% žena svugdje, ali mi se trudimo da to realiziramo. Na zadnjim zagrebačkim izborima imali smo 35% žena i 25% mladih na listi, s time da smo morali nešto i žrtvovati, kako bismo pokazali da poštujemo načelo. Onog trenutka kad sam bila izabrana na izvršnu funkciju tražila sam poštivanje tog načela, tako da umjesto mene na mjesto u Skupštini dođe žena nije bilo upitno. Na taj smo način zasad uspjeli spasiti strukturu, ne može se jamčiti da ćemo to uvijek uspjeti, niti to HNS ikada može jamčiti, ali mislim da žene koje djeluju i rade u stranci mogu o tome voditi računa. Mislim da je to važno realizirati u strankama. Ako u strankama ne uspijete žene izgurati na liste, one nemaju nikakve šanse.
Druga tema o kojoj smo raspravljali je odnos između NGO-a i političkih stranaka, odnosno angažmana žena kroz jedan ili drugi oblik organiziranja. Mislim da ta vrata moraju biti širom otvorena, to mora biti prohodno, za svaku ženu koja iz civila želi otići u političku stranku ili ženu iz stranke koja se umorila i neće više ni stegu, da može otići u civile. Svaku ženu koja se bavi pitanjima ženske politike treba pod svaku cijenu sačuvati.

Gordana sabol: Nakon ovoga što je Morana rekla da je inzistirala da umjesto nje uđe žena u Skupštinu, sad mi je palo na pamet nešto o čemu se možemo na vrijeme dogovoriti, to je pitanje kako će sutra izgledati naš Izborni zakon. Naime, i sama sam u novinama pročitala da se na Izbornom zakonu naveliko radi. To je i poraznije za mene, s obzirom na to da je kolega koji radi na Izbornom zakonu iz moje stranke. Recimo, nema razloga da na mjesto žene koja je izabrana u izvršnu vlast ne dođe druga žena. I ovo što je govorila Morana, o radu kroz političke stranke, odnosno o tome da se kroz političke stranke trebamo izboriti da budemo kandidirane. Nedavno sam bila u Prištini, a u proljeće sam bila u Sarajevu i razgovarala sa ženama parlamentarkama. I kod jednih i kod drugih je bila prisutna međunarodna zajednica koja je donosila pravila igre pa je u izbornom zakonu pisalo 30 % žena. Ali, što se dogodilo nakon dvije godine, kad više nije bilo međunarodne zajednice? Više nije bilo 30%! Izborni zakon nije dovijeka, on može ispuniti funkciju, ali ako ne djelujemo unutar samih političkih stranaka, jamčim da ćemo se za vrlo kratko vrijeme vratiti unatoč izbornim razultatima na prijašnje stanje.

Đurđa Knežević: Budući da se vrijeme kraja ovog našeg skupa primiče, želim vam svima još jednom zahvaliti na sudjelovanju na Okruglom stolu koji je organizirala Ženska infoteka. Želim istaknuti da su dosadašnji slični skupovi, na kojima smo otvoreno razgovarale/i o raznim temama koje se tiču žena i njihova položaja u našem društvu, bili poticajni i koristili nam za neke nove spoznaje. Stoga smo odlučne nastaviti s takvom praksom. Uskoro ćemo organizirati nekoliko sličnih javnih rasprava, ali u nekim drugim mjestima i gradovima u Hrvatskoj. Bilo bi nam drago da zajedno s nama budete u Osijeku, Varaždinu, Splitu, Vojniću i drugdje.