Sylvaine Agacinski zastupa posve određeno stajalište, no njezina je knjiga sučeljavanje s argumentima druge strane, a ne naprosto manifest. Rijetko se može naći analiza koja može povezati kritiku tzv.esencijalizma (pretpostavke da postoje “esencije”,  da postoji nešto trajno i izvanpovijesno “muško” i “žensko”) i jasno političko stajalište.

Mogli bismo reći da je bitka za ravnopravnu zastupljenost žena i muškaraca u politici u mnogim zemljama dobivena. Knjiga Sylvaine Agacinski  Politika spolova nastala je u jeku bitke u Francuskoj, mnogo oštrije nego one u skandinavskim zemljama (Engleski prijevod objavljen 2001. pod naslovom Parity of the Sexes, iz. Columbia University Press donosi bilješku o tomu).  Sylvaine Agacinski je supruga Lionela Jospina, francuskog premijera i kandidata za predsjednika republike, što je   relevantno za njezinu političku djelotvornost, u pozitivnom i negativnom smislu. No ona je prije svega profesorica filozofije na uglednoj  sveučilišnoj instituciji (Ecole des Hautes Etudes) i zainteresirana za raznovrsne stvari, filozofiju Sörena Kierkegaarda, probleme arhitekture i slično.

Paritet je zakonom utvrđena obveza političkih stranaka da polovica  kandidata na svim izborima budu žene, s dodatnim uputama  koje onemogućuju da kandidatkinje budu samo u donjem dijelu liste itd.

Takav specificiran zahtjev temelji se na nizu stajališta, koja Sylvaine Agacinski svestrano eksplicira ovom knjigom. Nije riječ o traženju jednakosti u smislu mjera da žene ne bi bile zakinute u političkoj borbi, nego o zahtjevu koji afirmira seksualnu razliku. Spolovi su različiti i  ta različitost znači da među političarima mora biti pola žena, inače one nisu adekvatno zastupljene. Cilj koji se nastoji postići opisan je drugom francuskom riječi, riječi mixité. Politika mora biti izmiješana na primjeren način.

No što zapravo znači takvo naglašavanje razlike? Jedan od kontroverznih predmeta je primjerice ravnopravnost istospolnih i raznospolnih brakova. Sylvaine Agacinski nastoji upozoriti na različite razine problema, na to da ono što vidi kao nedvojbenu činjenicu, da nastajemo nekom vezom različitih partnera, muškarca i žene, ne mora značiti osudu drugačijih vrsta ljubavnih i  životnih veza

U našoj političkoj kulturi strah pred priznavanjem razlike i konflikata ionako je prevelik, populistički pravci još uvijek naglašavaju potrebu jedinstva. Naglašavanje spolne podjele mora biti problem još mnogo veće vrste. No, on ne  mora značiti podjelu na dvije skupine s jasno suprotstavljenim interesima. Paritet se ostvaruje unutar pluralističkog stranačkog sustava: traži se ravnopravna zastupljenost unutar zastupnika neke opcije.

U svim raspravama o paritetu pretpostavlja se demokratski sustav, neka demokratska procedura. Bez želje da sažmem dvije tisuće i više godina raspravljanja o tome,  mislim da treba upozoriti na dvije tendencije. Jedna naglašava predstavljenost kao osnovu demokracije: to da vladajuće institucije u minijaturi oslikavaju sastav stanovništva (a patološka devijacija bila bi korporatistička  ili “stališka” država). Druga naglašava smjenljivost vladajućih: ne to je li broj poslanika ili ministara u skladu s brojem žena, seljaka, radnika nego mogu li se smijeniti ako ne zastupaju interese. Patološke devijacije toga sustava su brojne, većina može zanemariti manjine, može se nametati lažna univerzalnost..

Sylvaine Agacinski zastupa posve određeno stajalište, no njezina je knjiga sučeljavanje s argumentima druge strane, a ne naprosto manifest. Rijetko se može naći analiza koja može povezati probleme odnosno kritiku tzv.esencijalizma (pretpostavke da postoje “esencije”,  da postoji nešto trajno i izvanpovijesno “muško” i “žensko”) i jasno političko, dapače, dnevnopolitičko stajalište, izgrađeno u konkretnim političkim akcijama.