Republika Hrvatska je od svog osamostaljivanja prevela vrlo mali broj međunarodnih ugovora s područja ljudskih prava na hrvatski jezik; službenim prijevodom se smatra prijevod objavljen u Narodnim novinama. Većina tih ugovora preuzeta je sukcesijom od SFRJ, a oni su objavljeni u Službenom listu SFRJ.

Povijesna je činjenica  da su pisci Opće deklaracije o ljudskim pravima, i to na zahtjev Komisije za status žena, zamijenili termin “all men” s “all human beings” i da je Komisija ustrajala da se u cijeli tekst Deklaracije uvede nediskriminativni jezik na temelju spola

Budući da su pravno obvezujući, međunarodni  su ugovori svakako najvažniji izvor međunarodnoga prava, te kako pitanje ženskih ljudskih prava  još nije koncept koji je ušao u pravno obvezujuće dokumente, u zagovaranju i promociji ženskih ljudskih prava vrlo je važno poznavati i pravno neobvezujuće (ali politički obvezujuće) dokumente

Razlozi koji se navode za potrebu uvođenja pojma ženskih ljudskih prava u međunarodno pravo, mogu se svesti na postojanje različitih rodnih uloga, na činjenicu da muškarci i žene ljudska prava uživaju u različitom opsegu, da su oblici i učinak diskriminacije različiti u odnosu na žene, da je diskriminacija žena sustavne prirode te da se potrebe i iskustvo žena ne odražavaju u postojećim normama prava o ljudskim pravima.

Upravo je na Konferenciji o ljudskim pravima u Beču 1993. godine prihvaćena nova terminologija, novi standard  - ženska ljudska prava ( ljudska prava žena), što je jedan od primjera kako su konferencije važan stadij u razvoju koncepta ljudskih prava, pa i ženskih ljudskih prava.

ŽENSKA LJUDSKA PRAVA

Ljudska prava ili prava čovjeka? Hrvatski prijevod termina “human rights” je sporan, a ženska ljudska prava su pojam koji klasično međunarodno javno pravo nije poznavalo, ali on sve više ulazi u  jezik i dokumente toga prava.

U rječniku Međunarodnog javnog prava prof. dr. Vladimira Iblera iz 1987. godine [1] nalazimo ove pojmove:

√ Međunarodno( javno )pravo (international law  - public international law, droit international –droit international public, Völkerrecht –internationales öffentliches Recht): “Međunarodno pravo je stručni naziv (tehnički termin) za sistem pravnih pravila čija je prvenstvena funkcija i zadatak da uređuje (regulira) odnose između država...... Činjenica jest da države ne postoje bez pojedinaca (fizičkih osoba) i samo zato da bi služile potrebama i interesima fizičkih osoba.......Zato je međunarodno pravo uvijek bilo u nekom odnosu prema pravnom položaju pojedinaca, iako se tvrdilo da ono regulira samo odnose između država. U doba Ujedinjenih naroda i sve veće spoznaje o središnjoj ulozi prava čovjeka u suvremenome svijetu i suvremenoj civilizaciji, istinitost ove tvrdnje je sve očitija.

Ipak, zaštićenost fizičke osobe međunarodnim pravom vidljivija je i djelotvornija u odnosu pojedinca prema stranim državama – u kojima pojedinac uživa zaštitu vlastite države – dok je u mnogim dijelovima svijeta međunarodno pravo često vrlo nemoćno kad se radi o pojedincu u njegovoj vlastitoj zemlji i u odnosu prema vlastima države čiji  je državljanin. U toku su procesi koji barem načelno i deklarativno mijenjaju situaciju, jer su države zadnjih desetljeća u međunarodnim aktima (deklaracijama, rezolucijama – no nedovoljno u ugovorima) prihvatile različite obveze i dužnosti u odnosu prema svim pojedincima koji se nalaze pod njihovom vlašću, odnosno na njihovim područjima.”

(podcrtala autorica)

√ Pravačovjeka (human-rights, droits de l’homme, Menschenrechte): “Naziv za skup osnovnih prava ljudske osobe, tj. prava koje one ne moraju posebno stjecati, već treba da ih posjeduje na temelju samog svog postojanja i neovisno o zemljičije je državljanin ili u kojojživi, kao i bez obzira na tošto možda nema državljanstvo ilišto je izbjeglica.“

(podcrtala autorica)

√ Opća( univerzalna) deklaracija o pravima čovjeka ( Universal Declaration of Human

Rights) – “dokument što ga je 10.XII.1948. prihvatila Opća skupština Ujedinjenih naroda, a sadrži načela onih temeljnih čovjekovih prava čije je postojanje nužno za istinsko  poštovanje i očuvanje ljudskog dostojanstva, vrijednosti ljudske osobe, za ravnopravnost među ljudima neovisno o rasi, spolu, vjeri i jeziku. Taj je dokument izradila posebna komisija Gospodarskog (ekonomskog) i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda - Komisija za prava čovjeka [2] .”( podcrtala autorica).

U rječniku se govori i o paktovima Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima  -The  International Covenant on Civil and Political Rights, i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – The International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights ), Rimskoj konvenciji o zaštiti prava i temeljnih sloboda čovjeka (European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms), Odboru za prava čovjeka (Human Rights Committee), Komisiji za prava čovjeka (Commission on Human Rights) i sl., što znači da naša doktrina međunarodnoga javnog prava apsolutno  i dosljedno stoji iza teze da se određena prava, koja prema međunarodnom pravu pripadaju pojedincima i pojedinkama, zovu pravima čovjeka. Termin ljudska prava  u prijevodu na hrvatski jezik, u navedenom rječniku ne postoji, a jezično se, isto tako dosljedno, govori u muškome rodu (pojedinci, pojedincima).

Zanimljivo je, međutim, da rječnik, nelogično i nedosljedno, opisuje sam pojam prava čovjeka, kao ”naziv za skup osnovnih prava ljudske osobe”, što znači da je autor rječnika na ovome mjestu prešao s termina čovjek na “ljudsku osobu”.

Isto se tako u prijevodima, objavljenim u Zborniku Pravnoga fakulteta, koristi termin prava čovjeka [3] , baš kao i u prijevodima Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose. [4]

Međutim, u brojnim knjigama o međunarodnim ugovorima objavljenim kod nas, termin human rights gotovo se uvijek prevodi kao ljudska prava, a koriste ga i neki profesori pravnih fakulteta koji predaju na tu temu. I knjige im nose naslove koje sadrže pojam

“ljudska prava” [5] , a u tekstovima čak i izričite odredbe našeg Ustava o poštivanju prava čovjeka [6] katkad “prevode”s “ ljudska prava” [7] .  

Prema našem Ustavu [8] (čl. 3.), u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske spada i  “poštivanje prava čovjeka” (ali svi prijevodi Ustava na engleski jezik, kako na web stranici Ustavnoga suda Republike Hrvatske tako i u izdanju Narodnih novina [9] taj termin prevode kao “respect for human rights”), ali glava  III. Ustava nosi naziv:  Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda. [10]

U Ustavu iz 1990. godine glava III. nosila je naziv: Temeljne slobode čovjeka i građanina, a do promjene je došlo 2001. [11] Tada je došlo i do drugih važnih jezičnih promjena na kojima se nećemo zadržavati, jer to prelazi okvire ovog rada.

Nadalje, u strukturi naše zakonodavne i izvršne vlasti postoje tijela u čijim nazivima isključivo nalazimo pojam ljudskih prava, a ne prava čovjeka.

Hrvatski Sabor ima Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, među uredima Vlade Republike Hrvatske je i Ured za ljudska prava, kao i radno tijelo Koordinacija za društvene djelatnosti i ljudska prava.

Ministarstvo vanjskih poslova ima Odjel za ljudska prava, a Ministarstvo pravosuđa

Čl.1. našeg Kaznenog zakona (Temelj i ograničenje kaznenopravne prisile) govori o pravima čovjeka, a glava XI. tog Zakona nosi naziv: Kaznena djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, a u članku 105. (povreda ravnopravnosti građana) govori se o pravu čovjeka i građanina.

Međutim, u glavi XIII. Kaznenog zakona (Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom)  u čl. 174 (Rasna i druga diskriminacija)  govori se o kršenju

“ljudskih prava i sloboda priznatih od međunarodne zajednice“.

Republika Hrvatska je od svog osamostaljivanja prevela vrlo mali broj međunarodnih ugovora s područja ljudskih prava na hrvatski jezik; službenim prijevodom se smatra prijevod objavljen u Narodnim novinama. Većina tih ugovora preuzeta je sukcesijom od SFRJ, a oni su objavljeni u Službenom listu SFRJ.

U Narodnim novinama objavljeni su :

• Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokol br. 1, Protokol br. 4, Protokol br. 6 i Protokol br. 7 uz Konvenciju ( pročišćeni tekst) (N.N. 6/99 – ispravak u N.N. 8/99.),  u daljnjem tekstu : Europska konvencija ,
• razne odluke vezane uz Europski sud za ljudska prava,
• Zakon o potvrđivanju Ugovora o suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Visokoga povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (N.N. 11/01.), te
• Zakoni o potvrđivanju fakultativnih protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. godine (N.N. 7/95, N.N. 11/95.).

Dok se u Europskoj konvenciji govori o ljudskim pravima, što je prijevod termina human rights, u Zakonu o potvrđivanju fakultativnih protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. godine ( N.N. 7/95, N.N.11/95.) govori se o Odboru za prava čovjeka, koji u engleskom originalu nosi naziv Human Rights Committee.

Očito je da se oni koji human rights izbjegavaju prevesti kao ljudska prava  vraćaju francuskoj i američkoj terminologiji i tradiciji iz 18. stoljeća i upotrebi pojmova droits de l’homme odnosno rights of men. U engleskome jeziku, s kojeg se dokumenti danas uglavnom prevode i koji je postao dominantan jezik međunarodnog prava,  postoji jasna distinkcija. Engleski jezik poznaje i pojam prava čovjeka, rights of men koji  koriste teoretičari prirodnoga prava (Hume, Locke, Hobbes, Rousseau) kao i američka Deklaracija o nezavisnosti, a nastavljaju je i neki "konzervativniji" suvremeni teoretičari, ali postoji i pojam human rights, ljudska prava, koji je rodno neutralniji i gdje je naglasak na svojstvima osoba kao pripadnika i pripadnica ljudske vrste, a  koji prevladava u suvremenoj terminologiji, napose u dokumentima Ujedinjenih naroda [12] .

Povijesna je činjenica  da su pisci Opće deklaracije o ljudskim pravima, i to na zahtjev Komisije za status žena, zamijenili termin “all men” s “all human beings” i da je Komisija ustrajala da se u cijeli tekst Deklaracije uvede nediskriminativni jezik na temelju spola. [13] Godine 1945. Eleanore Roosevelt, članica američkog izaslanstva u UN-u predsjedala je Komisijom za ljudska prava koja je, uz njezine goleme napore donijela i Opću deklaraciju o ljudskim pravima, čijom se ona smatra roditeljicom.

Budući da su pravno obvezujući, međunarodni  su ugovori svakako najvažniji izvor međunarodnoga prava, te kako pitanje ženskih ljudskih prava  još nije koncept koji je ušao u pravno obvezujuće dokumente, u zagovaranju i promociji ženskih ljudskih prava vrlo je važno poznavati i pravno neobvezujuće (ali politički obvezujuće) dokumente, a tu je situacija bitno drugačija.

Naime, u ovoj terminološkoj konfuziji termin ženska ljudska prava, kao prijevod pojma women’s human rights, nalazimo samo u feminističkoj literaturi i u nekim dokumentima Vlade Republike Hrvatske vezanim za ravnopravnost spolova, kao što je Nacionalna politika o ravnopravnosti spolova.

Na engleskome ga nalazimo, uz feminističku literaturu,  i u nekim međunarodnim dokumentima, o kojima će biti više riječi.

Vrlo je važno inzistirati na terminu ženska ljudska prava - jer su ljudska prava pravna kategorija, pa se radi zaštite tih prava ta terminologija mora uvesti i u pravno obvezujuće dokumente.

Razlozi koji se navode za potrebu uvođenja pojma ženskih ljudskih prava u međunarodno pravo, mogu se svesti na postojanje različitih rodnih uloga, na činjenicu da muškarci i žene ljudska prava uživaju u različitom opsegu, da su oblici i učinak diskriminacije različiti u odnosu na žene, da je diskriminacija žena sustavne prirode te da se potrebe i iskustvo žena ne odražavaju u postojećim normama prava o ljudskim pravima.

Prema podacima UN-a:

• Od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene. 550 milijuna njih  siromašne su ruralne žene.
• Siromaštvo među ženama neposredno je povezano s nejednakim položajem koji one zauzimaju na tržištu rada, odnosom prema njima u sustavima socijalne pomoći i njihovim položajem i moći unutar obitelji.
• Žene čine većinu nepismenih ljudi na svijetu.
• Diljem svijeta žene imaju duže radno vrijeme nego muškarci i velik dio tog posla se ne plaća, ne priznaje i podcjenjuje.
• Žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova diljem svijeta i manje od 20% poslova u proizvodnji.
• Imaju nerazmjerno mali udio u kreditima formalnih bankovnih institucija.
• Sudjelovanje žena u privrednom i političkom odlučivanju vrlo je ograničeno. Žene zauzimaju svega 10% mjesta u parlamentu i čine manje od 5% svjetskih državnih poglavara.
• Najjasniji odraz niskog položaja žena jest diskriminacija nad njima pred zakonom. U mnogim zemljama prema ženama se ne odnosi jednako kao prema muškarcima - u pravima vlasništva, pravima nasljeđivanja, zakonima koji uređuju brak i razvod ili pravima dobivanja državljanstva, upravljanja vlasništvom ili pri traženju posla. (Izvor: UN)

Stoga su 1993. godine na Konferenciji o ljudskim pravima u Beču doneseni Deklaracija i Program akcije koji pozivaju na povećanu integraciju ženskih prava u sustav ljudskih prava Ujedinjenih naroda i uvode pojam ženskih ljudskih prava (human rights of women). U tom se dokumentu ističe:

"Ljudska prava žena i djevojaka su neotuđivi, integralni i nedjeljivi dio univerzalnih ljudskih prava. Potpuna i jednaka participacija žena u političkom, građanskom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom životu, na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini i iskorjenjivanje svih oblika diskriminacije na temelju spola jesu prioritetni ciljevi međunarodne zajednice. ( Bečka deklaracija i Program akcije, dio prvi, odjeljak 18.)

Činjenica je da je to bio rezultat velikih napora koje su uložile nevladine organizacije koje se bave ženskim ljudskim pravima.

O konceptu ženskih ljudskih prava Charlotte Bunch i Samantha Frost su napisale:

Koncept ženskih ljudskih prava svoj uspjeh i širenje primjene zahvaljuje tomu što je istodobno prozaičan i revolucionaran. S jedne strane, ideja o ženskim ljudskim pravima čini se zdravorazumnom. Ona iznosi tvrdnju, na posve jednostavan način, da žene kao ljudska bića imaju i ljudska prava. Svatko bi se našao u neprilici kada bi morao javno iznijeti i braniti protuargument u skladu s kojim žene nisu ljudi. Zbog toga se na mnogo načina tvrdnja da žene imaju ljudska prava čini posve običnom. S druge strane “ženska ljudska prava” revolucionaran su pojam. Ovo radikalno pozivanje na čovječanstvo i logično inzistiranje da su ženska prava i ljudska prava imaju dubok transformativni potencijal.

Uključivanje ženskih gledišta i života u standarde i prakse ljudskih prava iziskuje priznanje velikoga promašaja od strane država diljem svijeta da dodijele ženama ljudsko dostojanstvo i poštovanje koje one zaslužuju - jednostavno kao ljudska bića. Okvirno načelo ženskih ljudskih prava pomaže ženama da definiraju, analiziraju i artikuliraju svoja iskustva s nasiljem, degradacijom i marginaliziranjem.

Konačno, što je od izuzetne važnosti, ideja ženskih ljudskih prava nudi opći okvir za razvijanje širokog spektra vizija i konkretnih strategija promjene.

Svakako možemo reći da su osnovni principi zaštite međunarodnih ljudskih prava, a time i ženskih ljudskih prava: zabrana diskriminacije, načelo nedjeljivosti i međusobne povezanosti pojedinačnih prava, te načelo da su države obvezne odgovorno štititi, poštivati i osigurati ženska ljudska prava.

ZAŠTITA ŽENSKIH LJUDSKIH PRAVA PREMA MEĐUNARODNOME PRAVU

Žene za zagovaranje i promociju ženskih ljudskih prava koriste različite mogućnosti i prigode, sudjelujući na raznim konferencijama (na nekima i u stvaranju dokumenata, nastojeći uključiti jezik koji će jasno artikulirati njihove zahtjeve), tražeći primjenu već donesenih deklaracija, rezolucija i konvencija, težeći kreiranju snažnih, pravno obvezujućih dokumenata da bi svoje zahtjeve ostvarile, prije svega na nacionalnoj razini, a tek posredno na regionalnoj ili međunarodnoj razini.

Naime, utjecaj međunarodnih dokumenata na razvoj nacionalne legislative je vrlo važan,

i velik je broj primjera u Hrvatskoj da su se naši zakoni mijenjali unošenjem obvezujućih ili neobvezujućih međunarodnih standarda. Najpoznatiji je primjer ukidanje smrtne kazne u našem zakonodavstvu, jer je smrtna kazna po Europskoj konvenciji zabranjena.

Zato  i makar samo djelomična, međunarodna kodifikacija predstavlja važan doprinos, jer je uvijek bilo i bit će zemalja koje će pružati otpor promjenama u nacionalnoj legislativi, ali će biti obvezane međunarodnim pravom.

Kao što je navedeno, upravo je na Konferenciji o ljudskim pravima u Beču 1993. godine prihvaćena nova terminologija, novi standard  - ženska ljudska prava ( ljudska prava žena), što je jedan od primjera kako su konferencije važan stadij u razvoju koncepta ljudskih prava, pa i ženskih ljudskih prava.

U Teheranu je 1968. godine, povodom obilježavanja dvadesete godišnjice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima, održana Svjetska konferencija o ljudskim pravima. U završnom je dokumentu navedeno da se: mora eliminirati diskriminacija čije su žrtve žene u različitim regijama svijeta; da je podređeni položaj žena suprotan Povelji Ujedinjenih naroda kao i Općoj deklaraciji u ljudskim pravima; da je puna primjena Deklaracije o eliminaciji diskriminacije žena prijeko potrebna za napredak čovječanstva.

b) Svjetske konferencije posvećene ženama

Ženama su bile posvećene sljedeće svjetske konferencije:

1975. godine - Svjetska konferencija Međunarodne godine žena u Ciudad de Mexicu

1980.godine - Svjetska konferencija UN-ove Dekade žena u Kopenhagenu

1985. godine u Nairobiju na kojoj je donesena strategija o za poboljšanje položaja žena i

1995. godine u Pekingu – IV. svjetska konferencija o ženama.

Održane su i mnoge druge konferencije koje nisu izravno posvećene ženama (npr. Međunarodna konferencija o populaciji i razvoju 1994.), ili nisu svjetske (u smislu da ih je organizirao UN), ili su tematske (kao što je bila Konferencija o  organiziranju protiv seksualne eksploatacije u azijskoj regiji, Daka, Bangladeš, 1998) ili su   regionalne  (kao što je ministarska konferencija o jednakosti između muškaraca i žena, Rim, 1993) ili pak predstavljaju kombinaciju svega navedenog, a dokumenti koji su tamo doneseni bitni su za kreiranje standarda ženskih ljudskih prava (poput Deklaracije o politici suprotstavljanja nasilju prema ženama u demokratskoj Europi, Ministarska konferencija o jednakosti između muškaraca i žena, Rim, 1993).

Kako je ovaj rad posvećen samo najvažnijim mehanizmima za promociju i zaštitu ženskih ljudskih prava, to ćemo detaljnije opisati još samo postignuća Konferencije održane u Pekingu 1995. godine.

Pekinška konferencija

Godine 1972. Opća skupština Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom broj 3010 (XXVII), proglasila je 1975. godinu Međunarodnom godinom žena i posvetila je  intenziviranju aktivnosti koje promoviraju jednakost žena i muškaraca, osiguranju pune integracije žena u napore koji se poduzimaju radi razvoja i povećanju doprinosa žena svjetskomu miru, a rezolucijom br. 3520 (XXX),  proglasila je razdoblje od 1976. do 1985. godine Dekadom  žena: jednakost, razvoj i mir.

IV. svjetska konferencija o ženama  održana je u Pekingu od 4. do 15. rujna 1995. godine.

Procjenjuje se da joj je prisustvovalo oko  50.000 ljudi ( vladina i nevladina izaslanstva, predstavnici UN-a i medija), a održan je i poseban NGO forum.

Na kraju konferencije, izaslanici su prihvatili  Pekinšku deklaraciju i Platformu za akciju, koja je postavila agendu za osnaživanje žena i implementaciju  strategije iz Nairobija, a sve u cilju postizanja  bitnih promjena u statusu žena i to do 2000. godine.

Deklaracija se posebno bavi pitanjima uklanjanja prepreka participaciji žena u svim sferama javnog i privatnog života i  zahtijevanjem potpunog i jednakog sudjelovanja žena u donošenju gospodarskih, socijalnih, kulturnih  i političkih odluka.

Primjena Platforme predstavlja uglavnom odgovornost vlada pojedinih zemalja, ali uključuje i institucije javnog, privatnog i nevladinog sektora na svim stupnjevima. Ona identificira 12 područja koja izazivaju posebnu zabrinutost kada su u pitanju žene, a to su:

1.      Žene i siromaštvo

2.      Školovanje i stručno usavršavanje žena

3.      Žene i zdravlje

4.      Nasilje nad ženama

5.      Žene i oružani sukob

6.      Žene i gospodarstvo

7.      Žene na položajima moći i odlučivanja

8.      Institucionalni mehanizmi za poboljšavanje položaja žena

9.      Ljudska prava žena

10.  Žene u medijima

11.  Žene i okoliš

12.  Žensko dijete

U Pekinškoj deklaraciji se jasno ističe: Prava žena jesu ljudska prava ( Women’s rights are human rights) [14] , čime se osnažuje Bečka deklaracija.

Svojom rezolucijom 52/100 Opća skupština UN-a odlučila je da 2000. godine održi posebno zasjedanje da bi se utvrdio napredak u primjeni strategija iz Nairobija i Pekinške platforme, kao i da se donesu prijedlozi daljnjih akcija i inicijativa.

Cilj toga zasjedanja nije bio da se ponovno pregovara o dokumentima iz Nairobija i Pekinga, već da se ocijene uspjesi, neuspjesi i prepreke u implementaciji tih dokumenata. To je i učinjeno na posebnoj sjednici UN-a od 5. do 9. lipnja 2000. godine u  New Yorku.

Smatra se da to zasjedanje nije bilo posebno uspješno pa se trenutno ulažu napori da se 2005. godine održi svjetska konferencija posvećena ženama .

Problem koji se nazire predstavlja činjenica da postoje zemlje u svijetu koje nisu zadovoljne dokumentima iz Pekinga i rado bi u cilju ostvarenja svojih konzervativnih stajališta donijele nove dokumente koji bi za žene bili znatno nepovoljniji.

Zato i u sklopu ženskih nevladinih organizacija postoje otpori sazivanju nove konferencije, ako će se na njoj donositi dokumenti koji bi predstavljali izmjenu Pekinških dokumenta.

Ali, činjenica je da su radi zasjedanja Opće skupštine UN-a 2000. godine mnoge vlade, uključujući i hrvatsku, prethodno izvijestile UN o naporima koje su uložile od 1995. do 2000. godine na ostvarivanju dokumenata iz Pekinga. Mi znamo da je kod nas, a tako je praktički sa svim susjednim zemljama, te mnogim drugim zemljama, tek nakon donošenja  Pekinške deklaracije, Vlada prihvatila nacionalnu politiku za žene i uvela (ma kako slabe, za sada) institucionalne mehanizme za poboljšanje položaja žena. Tako sada u Hrvatskoj imamo Nacionalnu politiku za promicanje jednakosti, kao i posebna tijela i to: Povjerenstvo za pitanja ravnopravnosti spolova, kao radno tijelo Vlade, te Odbor za ravnopravnost spolova, kao radno tijelo Sabora.

c) Međunarodni mehanizmi za zaštitu ženskih ljudskih prava

Pod tim mehanizmima razumijevamo međunarodne ugovore i tijela koji se bave zaštitom ženskih ljudskih prava.

Najvažnije tijelo UN-a, u tom smislu, jest Komisija za status žena, koja zasjeda svake godine, a od 1996. godine obično raspravlja o nekim od područja navedenih u Pekinškoj platformi. Tako su 1998. godine teme bile:

• ženska ljudska prava (zatraženo je da vlade osiguraju podizanje opće svijesti o ljudskim pravima  žena i djece edukacijom o ljudskim pravima, te promocijom kulture o ljudskim pravima, razvoju i miru),
• prava djevojaka (predloženo je stvaranje Opcijskog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta),
• žene i oružani sukobi ( podržano je osnivanje Međunarodnog kaznenog suda)
• nasilje nad ženama, 

a 2002 godine to su:

• iskorjenjivanje siromaštva
• briga o okolišu i umanjivanje posljedica prirodnih katastrofa: rodna perspektiva

Godinu dana (2001.-2002.) Komisijom za status žena predsjedala je naša predstavnica Dubravka Šimonović.

Kao što je već rečeno, Komisija za status žena bitno je utjecala na donošenje teksta Opće deklaracije o ljudskim pravima, a rad se nastavio izradom Deklaracije o eliminaciji diskriminacije žena, koju je 1968. godine prihvatila Opća skupština Ujedinjenih naroda.

Ta je deklaracija bila temelj za donošenje bitnog, obvezujućeg, međunarodnog ugovora za žene: Konvencije za eliminiranje diskriminacije žena (CEDAW).

Naime, svi obvezujući međunarodni dokumenti o zaštiti ljudskih prava sadrže obvezu država potpisnica da uvedu  nediskriminatorno zakonodavstvo i osiguraju jednaka prava za žene i muškarce.

To vrijedi i za Povelju Ujedinjenih Naroda (UN Charter), Opću deklaraciju o ljudskim pravima

(Universal Declaration of Human Rights ), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ( International Covenant on Civil and Political Rights) kao i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ( International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights) - jer sadrže načelo nediskriminacije na temelju spola.

Prema tim međunarodnim ugovorima, obveza je država potpisnica da i muškarcima i ženama osiguraju život bez diskriminacije.

Konvencija se bavi sličnim područjima kao i Pekinška platforma (zapošljavanje , politički i javni život, obrazovanje i dr.), a na temelju same Konvencije osnovano je posebno tijelo koje se bavi nadgledanjem primjene Konvencije u zemljama koje su stranke Konvencije, Odbor za eliminaciju diskriminacije žena ( u daljnjem tekstu: Odbor).

Iznimno je važna definicija diskriminacije žena koju daje Konvencija, jer to nije definicija diskriminacije na temelju spola, nego baš diskriminacije žena, a glasi:

Članak 1.

“ U  svrhu ove Konvencije izraz «diskriminacija žena» označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje po spolu, kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, ostvarenja ili obavljanje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkome, ekonomskome, društvenome, kulturnome, građanskome ili drugom području bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena.”

Ta je definicija važna i zbog toga što diskriminaciju predstavlja ne samo formalna (i stoga lako prepoznatljiva) diskriminacija, nego i sve ono čemu je “posljedica ili svrha da ženama onemogući priznanje, ostvarenje ili obavljanje ljudskih prava...”

Konvencija ne poznaje termin ženska ljudska prava.

Uz Konvenciju  ide i Fakultativni protokol  po kojem države stranke ovog protokola priznaju nadležnost Odbora da prima i razmatra podneske pojedinaca ili skupine pojedinaca (pod sudbenošću države stranke), koji tvrde da su žrtve povrede nekog od prava utvrđenih Konvencijom. 

Republika Hrvatska ratificirala je taj Protokol.

Općom preporukom br. 12, Odbor (CEDAW Committee), koji nadgleda primjenu Konvencije, pozvao je države-stranke Konvencije, da prihvate, prošire i primjenjuju zakone kojima se zabranjuje nasilje nad ženama, a 1992. godine Općom preporukom br.19 isti je Odbor izričito izrazio stajalište da je rodno specifično nasilje oblik diskriminacije koji ozbiljno ugrožava mogućnost žena da uživaju prava i slobode temeljene na jednakosti s muškarcima, te da definicija diskriminacije uključuje rodno specifično nasilje, tj. nasilje upereno protiv žene zato što je žena ili koje neproporcionalno pogađa žene. Traži se od stranaka Konvencije da osiguraju adekvatnu zakonsku zaštitu ženama u slučaju obiteljskoga nasilja, kao i poštivanje njihova integriteta i dostojanstva.

Dakle, sama Konvencija nije se pokazala dovoljnom da bi stranke tog međunarodnog ugovora  u svoja periodična izvješća (svake 4 godine) unosile sve podatke relevantne za ocjenu položaja žena u nekoj zemlji (Konvencija se ne bavi posebno nasiljem nad ženama, za razliku od pekinških dokumenata), pa je Odbor počeo izdavati opće preporuke, kao one gore navedene, ali i o rodnoj statistici, zdravlju žena i sl.

Naime, ako je nasilje nad ženama oblik njihove diskriminacije, a Konvencija se tom diskriminacijom i bavi, onda je važno unositi i podatke o nasilju nad ženama.

Odbor svake godine izvještava, preko Gospodarskog i socijalnog vijeća, Opću skupštinu UN-a o svome radu u proteklom razdoblju.

Kako je velik broj država koje su stranke konvencije, Odbor se počeo sastajati dva puta godišnje, a ove godine planira tri zasjedanja.

Treba reći da je i velik broj država ratificirao Konvenciju uz tzv. rezervacije, zapravo djelomično, jer neke odredbe Konvencije ne želi primjenjivati.

U vrijeme pisanja ovog teksta 198 država su stranke Konvencije, a 33 Opcijskog protokola (koji se ne može ratificirati uz rezervacije).

Vlada Republike Hrvatske je u 1994. podnijela Odboru Inicijalno izvješće o primjeni Konvencije za razdoblje od 1990. do 1994. godine, a u siječnju 1995. i Posebno izvješće o stradanju žena u ratu.  

Ženske grupe u Hrvatskoj podnijele su tzv. izvještaj u sjeni u odnosu na izvješće hrvatske vlade, a predstavnice B.a.B.a. prisustvovale su zasjedanju Odbora kada se razmatralo to izvješće.

Odbor je razmatrao izvješće (kao i njegovu usmenu dopunu za razdoblje od 1994. do 1998. godine) u siječnju 1998. godine, te vodeći se velikim dijelom sugestijama iz izvještaja (shadow report) ženskih nevladinih udruga, prihvatio Preporuke za daljnju primjenu Konvencije u Republici Hrvatskoj.

Iz pitanja koja su postavljale ekspertice Odbora Vladinu izaslanstvu, kao i iz zaključnih primjedbi Odbora, posve se jasno može zaključiti da su se u velikoj mjeri referirale na izvještaj u sjeni.

Ovaj primjer pokazuje zbog čega su važni međunarodni ugovori ali i aktivnost nevladinih organizacija za  promociju i zaštitu ljudskih prava.

Uz Odbor, te Komisiju za status žena, postoje i brojna druga tijela, kako u Ujedinjenim narodima (za nasilje nad ženama posebno je važna posebna izvjestiteljica za nasilje nad ženama, koja svake godine dostavlja tematski izvještaj Komisiji za ljudska prava), tako i na regionalnoj razini (za nas je važna Europska unija, iako nismo članica te organizacije), kao i brojni dokumenti koji se donose na tim razinama i bave se ženskim ljudskim pravima.