Andrea Zlatar u svojoj poeziji tematizira ono što Kristeva naziva semiotičkim, dakle ono prediskurzivno, prije verbalnog, a što se veže uz ritam, ton i boju, slobodan fluks kretanja, zvukova, ritmova…A to je moguće dohvatiti samo  bijegom od “oponašanja tuđih ritmova prisile”, od stega društva i obitelji koji paraliziraju to kretanje.

Na poleđini prve knjige pjesama sveučilišne profesorice komparativne književnosti Andreje Zlatar, nimalo slučajno stoji otisnut ulomak iz njezine knjige teorijskih ogleda “Istinito, lažno, izmišljeno”( 1989). Važno je istaknuti da je ta knjiga nastala na presjecištu fikcije i teorije, da se radi o svojevrsnoj estetizaciji teorije. Autoričin znanstveni interes za odnos prepoznavanja ja/ja, koji je karakterističan za autobiografski dnevnički tekst ili ja/ ti odnos u pismu, s identitetom, transponiran je u poetski jezik. Čak je i jedan ulomak iz teorijskog teksta postao dio pjesme:” ima dana koji su kao otoci (kako je lako započeti tuđim početkom), ima dana koji su kao rešetka ograde…” U ulomku je citiran i Paul Valery, a upravo o njegovoj teoriji subjektiviteta, Zlatar je pisala u tekstu “Anima mea in ruinis” (Gordogan, 1990). Taj mi se tekst čini važnim u tumačenju njezine poezije. Paul Valery pitanje “tko je to ja” razlaže u pitanje “tko su moji ja”, a  za njegovu teoriju jastva temeljno je razlikovanje između moi et personnalite. Personnalite je ono što vide drugi, osoba kakvom se predstavljamo svijetu, identitet jamčen snagom označavanja koju nosi vlastito ime. Zlatar u svojim pjesmama tematizira imenovanje - jedno ime ne može biti dovoljno da označi sve promjene jastava : “zazovem te istim imenom, no to više nisi ti, niti sam više ja u odrazu tvojih naočala”. Moi označava sve varijante mogućih ja koji se protejski mijenjaju. Upravo “gledanje” tih ja, promatranje transformacija, ono je što autorica tematizira u svojim narativnim pjesmama. Tako piše: “nije to ona ja koju znam, nije to ona ja koju pamtiš”, ili “rijetko nazirem sebe od prije”ili “polu-ja” ili “ja, samo naizgled ja”.  Katkad uvodi i koncept drugog: “Ti sama bila si druga, drugo, i druga..”. Nekad se koristi i trećim licem: “ona ima dušu žene, i to je ono što ti mora pokazati.” U tom samospoznavanju pomaže upravo drugi, ti kojem se obraća i koji sudjeluje u kreiranju ja: “ti poznaješ svaki dio mene, ti me znaš, od podneva do ponoći.” Na kraju, ja se “preselio u bilježnicu”(ovdje nalazimo i vrlo eksplicitno referiranje na Valeryjeve dnevničke bilješke koje su ujedinjene pod nazivom Cahiers u prijevodu Bilježnice). 

U ciklusu “Gledanje sebe”, poetsko ja promatra svoje tijelo, katkad  komparira izraz lica i sjećanje na neku ja s fotografije, uvijek situiranu u prostoru (pritom se izmjenjuju prvo i treće lice). Dom, domesticet je mjesto koje bi trebalo nositi stabilnost, koherenciju, ali  to prestaje biti: ”Primorsko mirisno bilje, i dva šipka - to ću biti ja. Ali soba se nije otvorila, cvjetovi su se uvukli.” Katkad se ja obraća Bogu. Bog je predstavljen  kao tvorac svijeta, a slika svijeta je “naramak drva”: ono što preostaje jest skupljati  ih, odnosno uvesti red. No, istodobno, u nekim pjesmama spominje se “ja” kao kreator vlastitog života: “sve sam proizvela sama, našu ljubav, svoj život”.

U pjesmama  Andreje Zlatar kao da odzvanjaju satovi koji upozoravaju na svakodnevni svijet: “moramo paziti da dobro mjerimo vrijeme” ili uočavanje “trećeg signala za točno vrijeme”. Noć ostaje jedino vrijeme kada “sve biva izjednačeno”. Pjesme nastaju u čekanju - u predvorju između ukradenih susreta i rituala odlazaka: “osjećaj stalnog rastajanja, konačnog rastanka svaki put kad se razdvajaju”. Ono što je važnije od vremena jesu trenuci epifanije “bljeskova što najavljuju osjećaj ili snagu”. A ti trenuci ispunjenosti zapravo su iskorak iz nametnutog ritma: “Želim bilo što; jednu točku, jedno slovo, jedan redak da označi ovaj iskorak iz vremena…”

 Katkad je oznaka za mjeru popijena šalica kave: “kada je ispijemo, znam da moram ići kući”. Možda je zanimljivo uočiti da se često spominje posuda (šalice, čaše), ali i utroba “koju uzalud rukama spaja” ili pak put “iz utrobe prema gore”. Kako ističe Gilbert Durand, pojam posude je povezan s pojmom sadržaja u njoj. Posuda je na pola puta između slika digestivne ili seksualne utrobe i slika hranjive tekućine, eliksira života i mladosti. Jedna bi interpretacija mogla ići u tom smjeru... 

Ljeto je vrijeme kada se događaju promjene, kada se događaju ti iskoraci, dok jesen “život čini izvjesnim”. Ono što zimu čini odbojnom slike su tamnih i tamnijih ploha i mjeseci bez okusa i mirisa. Prosinac je “mjesec bez očiju” i to zato što ne pruža mogućnost gledanja, osjetila nemaju što dohvatiti : “prsti traže prihvat, udubinu za dodir”. Osim toga, kad  ja govori o nekom drugom, ističe da nema pojam o njemu, tek sliku. Andrea Zlatar u svojoj poeziji tematizira ono što Kristeva naziva semiotičkim, dakle ono prediskurzivno, prije verbalnog, a što se veže uz ritam, ton i boju, slobodan fluks kretanja, zvukova, ritmova…A to je moguće dohvatiti samo  bijegom od “oponašanja tuđih ritmova prisile”, od stega društva i obitelji koji paraliziraju to kretanje. Semiotičko je zapravo poetska dimenzija jezika, subverzivno bježanje od rubova, oštrih granica, od razuma koji biva zamijenjen šumom zadovljstva. Tako su u pjesmama i naglašeni “razblaženi rubovi na tijelu”, te se preferira akvarel nad “oštrinom riječi koje bi mogle pozlijediti”. U jednoj pjesmi navodi se i kontrast slike/štafelaja i života. Život, za razliku od štafelaja, nema rubove.

Elizabeth Grosz u svom eseju “Prostor, vrijeme, tijela” pokazuje kako prostor postaje mjesto. Naime, naš položaj unutar prostora, kao točka pristupa  prostoru iz određene perspektive i  kao objekt za druge u prostoru, ono je što daje subjektu dosljedan identitet i sposobnost upravljanja stvarima, uključujući i vlastite dijelove tijela. Ovo bi se poimanje prostora moglo aplicirati na tumačenje poezije Andreje Zlatar: “pisati o sreći - iz perspektive šalice. Iz perspektive šalice mi gledamo more. Iz perspektive sna…” Tijelo situirano u prostoru je zapravo “poligon za prepoznavanje”, uporište koje “ja” traži pri povratku u “vrijeme svijeta”. Pritom “prostor-vrijeme” bivaju spojeni: vrijeme je oprostoreno i obrnuto.  U ciklusu “Usudila sam se” nalazimo pregršt divnih slika -  okolicu koja se sastoji od istrošenog jastuka za plažu i jarbola iza leđa, mornarsku majicu koja lubenicu čini podatnijom… Autorica često sugerira na općenitoost riječ, ističući pritom svijest o tome kako jezik nije proizvod pojedinca, već je pojedinac proizvod jezika, pa je zato nemoguće  totalno prisvojiti sebe: diskurs je jači od nas. Tako  navodi “kako je lako započeti tuđim početkom” ili kako je “vlastita priča tuđa od pisanja”. Spominju se i riječi “koje posuđujemo od roditelja” ili “riječi ne moje nego one koje uspiju biti izgovorene mimo volje”. U jednoj pjesmi ističe se i “nenaučenost” na postavljanje osobnih pitanja: “govorili su u školi, treba samo impersonalno.” I dok je u nekim pjesmama na početku knjige uočljiva impersonalnost, u ciklusima “Sonja” i “Usudila sam se “nalazimo pjesme u kojima su izvrsno transponirana najintimnija iskustva..

 U nekim pjesmama nalazimo figuru melankolije, točnije melankolično raspoloženje koje želi očuvati objekt gubitka: “koncentracija na bol, za drugoga u sebi više nema mjesta, niti snage za pogled prema van”. U tematiziranje ženskog  iskustva izraženo je nadovezivanje, kontinuitet, ali i ponavljanje: “ista ti, s fotografije septembra 1982”. Predivne su pjesme u kojima se eufeminizira smrt: “tamo gdje su izvrnute strane svijeta sunčani ljetni božići ”. Slike smrti ponovno su vezane uz slike ljeta, mora: “tamo gdje su dulji dani, toplije zime”.

Na kraju, nešto o samom nazivu zbirke pjesama. Neparne ljubavi. Nisu li to one ljubavi koje se ne mogu uklopiti u svakodnevni život, onaj ostatak, suvišnost, koji nam pripadne, kao  “neparna breskva” pa od njega onda stvaramo poeziju od tvarnih slika ?