Dnevnik Dragojle Jarnević impresivno je putovanje - vremeplov u Karlovac, Grac, Trst, Veneciju, Pribiće i druga mjesta u devetnaestom stoljeću, kada je sve bilo drugačije (pa i jezik kojim je Dnevnik napisan) ali, na neki način, što se tematiziranje ženskog iskustva tiče, slično kao i danas. Riječ je o iskustvima-temama: žena i kreativnost, žena i njezin bračni status, žena i druge žene (majka, sestre), žena i njezino tijelo, ženski užitak, ženska racionalnost, žena i njezini muškarci, žena i jezik, žena i domovina.

   Dragojla Jarnević je, po ocjeni priređivačice Irene Lukšić, stekla ugled jedne od najzanimljivijih pojava hrvatske književnosti, no činjenica da je žena taj ugled relativizirala, stavljala ga u kontekst “očekivanja “ i “ograničenja”, a njezin status same i neudane žene često je bio istican i komentiran.  Milan Marjanović o njoj piše kao o “dobrovoljnoj usidjelici”, Nikola Andrić naziva ju “našom najvećom usidjelicom”, a Adela Milčinović ju opisuje kao nesigurnu i iskompleksiranu provincijalku koja bježi u maštu i snove, skriva se od pravih problema i izazova ženskosti (svoga roda).  Što se tiče izbora bračnog statusa (neudane žene), Dragojli Jarnević će se pridružiti mnoge druge književnice (Zagorka, Dora Pfanova... ) koje će tim izborom, kao i ona, provocirati pritiske sredine, (obitelji, poznanika i kritike). Šezdesetih godina 20. stoljeća, naprimjer, neki kritičari (Vlatko Pavletić i Saša Vereš)  Doru Pfanovu, također neudanu književnicu, etiketiraju zbog neostvarene ženskosti.  Da je status neudane žene uobičajen za hrvatske umjetnice pokazalo je i istraživanje provedeno 1979/8o. godine na uzorku reprezentativnom za čitavu Hrvatsku: tada 50 % umjetnica nije živjelo u braku i 50%  nije imalo djecu (J. Kodrnja: Umjetnik u društvenom kontekstu. Zagreb, Zavod za kulturu Hrvatske, 1985). Od Dragojle Jarnević pa do danas opredjeljenje za status neudane žene bilo je, bez obzira na navedene pritiske, opredjeljenje za slobodu pisanja koja je s tim statusom za ženu povezana. Sklonost  kritičara za žigosanjem onoga što se, kada je riječ o muškim biografijama  ostavlja po strani ili se ne povezuje neposredno s literaturom, očito je cijena koju  žene književnice plaćaju u društvenom kontekstu koji ih vidi prije svega kao žene, to jest unutar rodnih stereotipa udane žene ili fatalne ljubavnice.  

   Opredjeljenje za status neudane žene, međutim, nije bilo jednostavno. Jedna od predrasuda vezanih za “stare cure” jest njihova neprivlačnost. Dragojla Jarnević je, sudeći po broju muškaraca koji su joj se obraćali, bila atraktivna. Broj prosaca, udvarača, salijetalaca i napasnika gotovo nije moguće evidentirati. Prosili su ju ozbiljni prosci posredovanjem majke, šogora, poslodavaca, udvarali su joj kućni prijatelji, napastovali su je nepoznati i poznati muškarci, pa i rođaci. Ta galerija muških likova pokazuje zanimljivu skalu karaktera, a odgovor Dragojle Jarnević bio je u pravilu distanciran (idealistično romantičan s Redingerom i Trnskim) ili odbojan (prema “glupacima” i “prostacima”). Njezina polemika same sa sobom o mogućem braku i idealnom muškarcu provlači se kroz čitav Dnevnik i pokazuje da je riječ o stavu i izboru, a ne kako se to često misli, kada je riječ o neudanim ženama, nedostatku mogućnosti i tjelesnoj neprivlačnosti. Ona sasvim samouvjereno odbacuje status udane žene – ropkinje, iako tu mogućnost često razmatra, a one koji joj se nude najčešće naziva prostacima i surovnjacima. “Pa da se ja vežem za ovakova kakova surovnjaka, da mu postanem ženom, ropkinjom? Ja koja sam danomice nastojala da se usavršim u svakoj struci što na ženu spada, koja sam vrstna bila neodvisan od muža život si stvoriti, ja da idem zamuž samo zato da budem ženom!?” (str. 11) “Ja se udavati neću, bio moj udes kakav bio, ja se udavati neću!” (str. 80) “Oj kako je krasno bit neudatoj, ako se živi bez gdjekojih radostih, živi se ali i bez podložnosti. Ne, ne udavati se neću!” (str. 87) No, katkad ju obuzme želja za vlastitim ognjištem, bliskim bićem koje bi njezinu dušu skroz proniklo. “Često mi se uzbuni srdce gledajuć sretne majke i supruge i tada se u dubini duše moje pojavi tiha želja za vlastitim ognjištem, za i bar jednom dušom koju bi mogla svojom nazivati. Ali pustoš srdca moga tko da ispuni?” (str. 90) Kada razmišlja o mogućem mužu zaključuje da bi to “morao biti muž kakvog si moja duša predstavlja i srdce želi, muž koji bi me zavriedio”. (str. 96) I zaključuje “Ali takav muž nije do mene dospio...”. Nekoliko idealiziranih  ljubavi unaprijed je onemogućeno jer je riječ o muškarcima koji su nedostupni (zaručeni), pa se čini kao da ih je upravo stoga odabrala. Opredjeljenje za status neudane žene uz prednost slobode (letenja) koju Dragojla Jarnević implicira jer joj je potrebna kao život donosi, dakako, i nedostatke, pritiske sredine: prije svega majke koja joj neprestano nudi nove prosce, klevete jer joj se pripisuju nepostojeći ljubavnici i nesigurnost života same žene.

   Dragojla Jarnević je među ilircima zauzimala specifično, zapravo marginalno mjesto. Uz Sidoniju Rubilo bila je među muškarcima jedina žena, podrijetlom iz Karlovca (provincije) i razmjerno siromašne građanske obitelji (otac joj je bio trgovac). Radila je da bi preživjela (kao švelja, modistica, sluškinja, odgojiteljica...), u kući je obavljala sve kućanske poslove, a čitala je i pisala noću.

   Posebno mjesto u njezinom opusu zauzima Dnevnik koji je pisala od 1933. godine do svoje smrti 1875.godine i ispisala 1194 stranice (u tisku to iznosi 756 stranica). Dnevnik se, kao rubni neliterarni žanr, veže uz fenomen bilježenja fakticiteta, otkriva najintimnije osjećaje i doživljaje, a jedna je od značajki ženskog pisma. Iako u nekim slučajevima bljesne začudnom istinom (kao Dnevnik Ane Frank naprimjer), u osnovi se smatra marginalnim žanrom i nije slučajno što mu često pribjegava marginalni rod- žene. U odnosu na zadane forme, žanrove i fikciju, dnevnik omogućuje slobodu iskazivanja unutarnje istine i autentičnih osobnih iskustava. Upravo je ta potreba izvrsno iskazana na početku zapisivanja Dnevnika: “Moje je geslo neokrinkana istina u svakom položaju života...”. (str. 7) U Dnevniku autorica sustavno polemizira sama sa sobom i sa svijetom u kome živi, u njemu se ona javlja istodobno kao subjekt (koji piše) i objekt (koji sebe motri). Upravo ova samopercepcija omogućuje sagledavanje vlastite kreativnosti i vlastitog identiteta. U dnevniku,  žanru gdje se bilježi svakodnevno pa i svakodnevni ponavljajući poslovi, prezentna je autoričina ženska svakodnevica kroz rutinske kućanske poslove kao i potreba da se iznad tih poslova uzdigne pisanjem. “Meni ovo nije dostatan posao i ja nakon svega kućanskoga posla, kada trudne i umorne  udi uvečer u krevet donesem  ljuto plačem da sam dan izgubila  i da bi bila morala što plemenitia  raditi negoli variti, peći, mesti, šiti i kerpati i da cio moj život ovako uzalud gubim”. (str. 257) I dalje: “Ja osjećam da mi je moj djelokrig tijesan i da me nezadovoljuje igla i kuvinja.” (str. 114) Dnevnik je na neki način kao život u kome je prisutna beskrajna raznolikost iskustava, ali i česta ponavljanja uvijek istih motiva, stavova i dilema  što istodobno stvara osjećaj banalnosti, kaosa i tek nakon koncentracije stanovitog kontinuiteta.      

   Čitav Dnevnik impregniran je kontrastom različitih raspoloženja autorice - snage (volje i optimizma) i krhkosti (tuge, razočaranja, nerazumijevanja, neljubavi, suza). U rasponu od letenja (putovanja, odlaska u strane zemlje, visine) do utapanja u moru suza osjećajni život Dragojle Jarnević čini se neshvatljivo ambivalentan, pa ipak konsistentan i cjelovit. Slike letenja provlače se kroz čitav Dnevnik, bez obzira na kontekst i vrijeme i daju mu specifičnu gotovo astralnu razinu. “Da mi se sada uzdignuti u daleke krugove nebeske...” (str.19) “... jedino ima što si želim a to su krila orlova s kojima bi se mogla dignuti u zrak pak prebroditi pučinu nebesku” (str 18). “Poželih si danas moći se uzdignuti nad sve ove glavice i poletjeti daleko, daleko...”. (str. 21)  Ovaj let znači želju za nadvladavanjem konkretnih ograničenja (tijesne domovine, niskog staleža), ali i potrebu za nedefiniranim transcedentnim, za nesputanošću i većom slobodom. Letu nasuprot javlja se motiv plakanja i suza tako često da se pričinja kako je čitav Dnevnik suzama natopljen. “A ja sada opet sjedim i plačem, plačem da mi budu skoro oči iscurili!” (str. 29) 

    Ova suprotnost motiva leta i suza  komplementarna je još jednoj suprotnosti koja se u Dnevniku iščitava kao čest motiv: suprotnost razuma i svega onoga što razum nije (osjećaji, žudnja, tijelo). Autoričino opredjeljenje za razum (knjige, pisanjem, znanje) implicira distanciranje od svega što se ne može podvesti pod “razum”, unutarnje borbe i dakako pobjedu razuma. Njezina žeđ za znanjem katkad je začuđujuće dirljiva. Budući da je njezino redovito obrazovanje završilo s dvanaest godina, poslije se obrazovala sama: žudila je za knjigama i u početku je čitala sve što joj je došlo pod ruku, čitala je i pisala noću nakon naporna rada, željela je status učiteljice to jest one koja prenosi znanje... Opredjeljenje za razum prosvjetiteljsko je i ilirsko opredjeljenje i tom je vremenu bilo primjereno. Biti “mudračica” (opredjeljenje za mudrost) bilo je sukladno statusu same i neudane žene (ne biti supruga to jest ona koja se opredijelila za reprodukciju). “Ulovih se knjigah. Hotijah postati mudračicom. Ta mudraci su ljudi studena srca, razborita uma, znanje njihovo hladi im krv, ubija poželenje, pa će tako i sa mnom biti. Učit ću pisati, a muža smatrati kao meni tuđe biće pa će mi biti svaka napast daleko;” (str.12). Čitav Dnevnik, ako se tako čita, svjedoči o suprotnostima i borbi razuma i osjećaja, razuma i žudnje, razuma i tijela. Stav Dragojle  Jarnević prema tijelu i užitku, sukladno rodnim stereotipima vremena u kome je živjela, bio je negativan. Visoko vrednuje svoje djevičanstvo i krepost, a tijelo doživljava prije svega kao nelagodu (česti bolovi u prsima i opsesivni tjelesni nedostatak: noćno mokrenje u krevet). Mudračica negira svoje tijelo, između ostaloga i stoga što mogućnost užitka pripisuje muškarcima, a ne ženama. U prepoznatim društveno definiranim spolnim (rodnim) odnosima žensko tijelo je instrument upotrebe muškog užitka, žena je instrumentalizirani objekt. “Mužkarcem nevraćam ljubavi, jerbo je ne žele, oni bi uživali, a ne ljubili... Moje tielo ne bude nikom na užitak... Razbluda mi jošte ne zavlada srcem. (str. 59) “Ja preziravam mekoputnosti užitak i nebudem se za orudje jednog muža nikada u ovom obziru upotrebiti dala. Moja se duša samo kod ove misli jurve uzbuni, da bi moje telo ikada kakovom mužu za nasladje služiti moglo...(str 200).

  Katkad ju zaokupi neka neodređena čežnja. “Celo moje bitje diše jedno čeznutje, tiho, želno, neopisivo neko čeznutje.” (str. 200). Kada joj se pak u dobi od četrdeset godina dogodilo prvo tjelesno iskustvo s muškarcem taj događaj naziva bludom. “Stvar je činjena - niti je nesmiem žaliti. Četrdesetu godinu sam minula i u ovoj dobi tekar razbludila se.” (str. 459) No, neposredno nakon tog iskustva osjeća se razočaranom i želi to prekinuti. Slično doživljava i svoje sljedeće iskustvo s mladićem Mikom koji je od nje mlađi dvadeset dvije godine i koji je, kako kaže “prost, glup i jogunast”, te “koji bi mojim poštenjem igrao i osramotio me” (str. 511). Osuđuje samu sebe i želi u samostan. “...ovako nesmie biti! ...nesmie biti! Proklinjala bi udes, koji mi nije ništa drugo do razbludna života... Da se možem samo iz ove moje ćuti izhinuti, oteti joj se i duševnom snagom opet posluvati, bila bi zadovoljna, ali ovako, dok me godj ova muči planduje duša ili se bori sa sercem i ništa raditi ne može.”(str. 511) Želju naziva “kletom”, “neizrečenom mukom”  kojoj se “otimlje”. Pita se što je to zapravo i traži racionalni odgovor. Iako odgovor ne nalazi,  zna  da joj “tone sam razum” (str. 512)  i da je rješenje u racionalnoj odluci  i volji. “Kadra sam mnogo nositi mnoge napasti odbiti pa ću i ovu.” (str.512), te se vraća  svom stavu iz mladosti “Ja sam se naučila biti svakoj mojoj želji gospodarom, obuzdati svako poželenje...” (str. 18).                  

   Može se pretpostaviti da je na formiranje ženskog identiteta Dragojle Jarnević utjecao pozitivan stav prema ocu “poštenjaku” koji je davno preminuo (kada je ona bila djevojčica, pa se nije imala vremena razočarati) i odbojan stav prema majci koja ju nikada nije voljela. Majčinu ne-ljubav naziva nemilkom,  a pretpostavlja da je  rezultat činjenice što ju majka nije dojila. “Mati mi kazivala, netom da pojimati stadoh, djetešcu sitnu i nejačku, da me neljubi, jerbo nesisah njena mlieka.” (str. 9) “Rodjena majka bijaše mi mačuha” (str.10) “Mati me odbijaše od sebe, i nikada za moga vjeka ne osladi mi majkina njega...” (str.10) Majka ju nije podržavala niti u izboru statusa neudane žene (rugala joj se da je stara parta), niti u izboru njezinog životnog interesa - pisanja (spočitavala joj je “grintavo posrano pisanja” i upućivala ju da se ostavi knjige i prihvati igle).

   Ovaj kompliciran odnos s majkom Dragojla Jarnević prenosi na svoju nećakinju Zorku. Jednoj od njezinih sestara neprestano su umirala muška djeca (na njezino “veselje” jer su joj zadavala posla). Kada je sestra sljedeći put zatrudnjela, Dragojla je poželjela nećakinju, djevojčicu  uz koju  od tog trenutka veže svoje nade, a poslije i razočaranja. Ona joj je  nadjenula ime Zorka i bavila se njome kao s vlastitim djetetom, čak više nego majka. Nešto ju je posebno nukalo “žensko čeljade othranjivati” (str. 257). Osim tog, smatrala je da će joj njezina briga biti nadoknađena kao utjeha u starosti. No, još dok je Zorka bila dojenče ocijenila ju je čudnom jer je neprestano plakala. Poslije, Zorku  neprestano kritizira i zapravo odbacuje. Čitav je Dnevnik pun pritužbi na nju,  pokazuje svađe tete i nećakinje, pokušaje komunikacije i njihovu nemogućnost. Kada je Zorki bilo samo  pet godina, Dragojla procjenjuje da je “svaki dan sve opakija i ništa dobra se nenadam od nje” (str. 89) Pokuša li  se ta “opakost” rasčlaniti vidi se da je riječ o običnim dječjim svojstvima “strašno je svoje glave, a ovako malena već jezičava” (str. 78) ili pak o svojstvima djeteta jake volje (ega) kakva je vjerojatno bila i Dragojla.  Zorka postaje siroče jer joj umiru roditelji, a odnos tetke i nećakinje postaje sve teži. Kada je Zorki bilo samo trinaest godina, Dragojla se obraća Mažuraniću s molbom da ju primi u službu ili smjesti u neku instituciju jer ona s njom “ne može”(tvrdi da je lažica, tatica, tepica i pijanka), pa je se mora “riješiti”. Ova dirljiva epizoda sa Zorkom pokazuje, bez obzira na krajnji neuspjeh odnosa, potrebu za ženskim kontinuitetom ili kontinuitetom ženske genealogije koja međutim nije realizirana jer je navika odbacivanja ženskog djeteta (naučena od majke) bila jača. Zanimljiv je i odnos sa sestrom Minom koja zbog muževa zlostavljanja napušta njegovu kuću  i vraća se majci gdje je bila dobro došla. Mijenja ljubavnike i rađa izvanbračnu djecu, a u razdoblju  buđenja tjelesnosti svoje sestre pokušava joj oteti momka.

    Nepravdu Dragojla Jarnević doživljava i kada je riječ o različitom odnosu majke prema sestrama i braći. Dok kćeri rade i priskrbljuju, sinovi putuju po svijetu, obrazuju se i lakomisleno troše. Jedna od ponavljajućih tužaljki u Dnevniku je upravo sudbina osobe koja strpljivo i uporno radi, a to što zaradi troše rastrošna braća na kocke, kartanje, prijateljstva i putovanja. No, oni su muškarci, pa se u njih ulaže.    

    Čitav život Dragojla živi sa ženama (sestra, majka, Zorka), a uzor su joj neprisutni i daleki muškarci (otac koji je davno umro i ilirci s kojima rijetko kontaktira). Na nekoliko mjesta u Dnevniku autorica vapi za identitetom muškarca što je u vezi s većom slobodom pripadnika muškog roda. “Uh zašto me nije bog mužem stvorio” (str. 60) “Da sam muž kamo sreće moje. Uzela bih sveščić na rame, pa bi sunula u sviet i tako bi bilo svemu čeznuću moje duže svrha. Ovako kao ženi boriti mi se je sa tisuću zalah.” (str. 58)  Ovakve asocijacije su, može se pretpostaviti, motivirane njezinom potrebom za slobodom i u vezi su sa slikama letenja, odlaska, visina, svijeta.  Kao svijet i tuđina (iako je “domorotka”), privlači ju i sloboda vezana uz muški rod (iako je žena). Ona, moglo bi se reći, gradi identitet Atene, antičke boginje racionalne borkinje reducirane ženskosti.  Podsjetimo se, Atena je bila ljubimica svoga oca Zeusa, rođena iz njegove glave, bila je neudana i nije imala djecu.

   Stav prema domovini isprepleten sa stavom prema jeziku i ilirstvu, je ambivalentan: inspirativan i ograničavajući. Taj aspekt svoje osobnosti (ilirski identitet) postupno razvija i veže uz kreativnost - pisanje na ilirskom ili horvatskom jeziku. Kako se u građanskim kućama u devetnaestom stoljeću govorilo njemački to je bio i njezin materinji jezik. Zanimljivo je da je prvi dio Dnevnika (od 1833. do 1841. godine) Dragojla Jarnević pisala  na njemačkom jeziku i tek ga je naknadno prevela na hrvatski. Opredijelivši se za ilirstvo opredijelila se za pisanje i učenje jezika koji nije njezin, koji joj čini teškoće i koji teško svladava. Godine 1836. piše “... jerbo mi se neda nikako hrvatsko govoriti, a niti imademo knjigah za čitati hrvatski. Nagovaraju me na Danicu Ilirsku koja izlazi u Zagrebu, ali mene nije nikako volja na hrvatski razgovor, dok se neznam kako izraziti, niti imadem rieči za moja mišlenja i osjećanja” (str. 78), a slično piše i 1838. godine: “Bijah pokušala pisati hrvatski, ali to ne ide.  Baš ništa nerazumiem niti misliti hrvatski, a kamoli pisat.” (str 105) Iste te godine nastavlja: “Oj kakove sramote za mene da neznam čistim materinskim jezikom govoriti! Ali kako bih se bila naučila  kada neima knjiga iz kojih bi učiti mogla ... Tko god dodje govori njemački, a i škole su sve njemačke, pa kako i gde se usavršiti u hrvatskom” (str. 108) Nakon upoznavanja s Trnskim  1839. godine počinje pisati pjesme i druge literarne tekstove. “Počela sam povestice, pesme i igrokaze pisati, ali mi neide za rukom: još nisam čversta u jeziku i velike pogreške delam. Ali ja sam si preduzela da budem pisala  i zato ću se tersiti da napredujem. Ja mislim da mi će biti pisanje po vremenu još za utehu.” (str. 177). Pisanje Dnevnika bilo je istodobno učenje i stvaranje hrvatskog jezika. U vremenu kada je jezik bio još nestandardiziran, Dragojla ga je prihvaćala i istodobno stvarala. U navedenim okolnostima, ne znajući hrvatski jezik kao svoj prvi materinji jezik trudila se, ali je i griješila, što joj je kritika neprestano predbacivala (kao i nekim drugim hrvatskim književnicama, također već spomenutoj Dori Pfanovoj), no ona je jezik i stvarala. Mnoge riječi kojima se  koristi danas više nisu u uporabi -  to se prije svega odnosi na imenice ženskog roda koje su se poslije manje koristile, pa su gotovo nestale  (mudračica naprimjer).         

    Što se pak domovine tiče, uz svijest o pripadnosti “Horvatsko sam dete! domorotka sam!” (str. 192), neprestano je prisutna i svijest o sputanosti, pa teži putovanjima, odlasku, tuđini. Svoju sredinu (grad i domovinu) doživljava tijesnima i želi otići u svijet  (širinu, slobodu), “ srce za tudjinom čezne “ (str. 114) “Sve tiesnije mi staje biti u domovini mojoj i sve me iz nje tjera.” (str. 88) “Oj da bi ju ostaviti mogla domovinu moju! Tijesno mi je u njoj, i mislim kada bi bila daleko od nje da bi se opet oživila.” (str.90) A nakon povratka kući iz Graca, Trsta, Venecije ponekad požali što se vratila i ponovo želi tamo. “Van, van u sviet, tamo mi lasnie bude!”(str. 183)  S Hrvatima suosjeća kada ih kleveću stranci, no u osnovi doživljava ih prostacima: “Do osamnaeste godine moga vieka puklo mi medju očima i ja sam zamietila da Hrvati na nizkom stupnju naobraženja stoje i da su prostaki u svojoj naravi.  Učenjaci da su s malom iznimkom jedino odvjetnici i popi... Ali i učenjaci bijahu surovi, kakovih još i dandanas ima” (str. 11) Ta ocjena se prije svega odnosi na muškarce koji su “majmuni”, “tupaci”, “sebičnjaci”, “prostaci”. “Uz ove majmune, tupake, sebičnjake, prostake da osjetim sveto ono blaženo ćućenje koje srce uzhiti, dušu oplemeni.” (str. 21)

    Dnevnik Dragojle Jarnević može se iščitaviti kao kronologija, ali i kao kritika sredine, ljudi, odnosa. Njezina kritička oštrina nikoga ne štedi. Počinje, dakako, od sebe koju neprestano preispituje i muči, nastavlja s članovima obitelji, poznanicima, udvaračima, no kritici nisu izmaknuli ni ilirci kojima pripada. U Vrazu prepoznaje zavist: “Vraz je sada sve u mojih očiouh izgubio, i ja nikakovog štovanja niti cene na njega ne nalažem.” (str. 193) No, razočarala se i u Gaju koga ocjenjuje slavohlepnim intrigantom željnim moći (“carstvovanjem nad ilirskim narodom” str. 200), a neprestano se razočaravala i u Trnskom koji nije razumio njezino prijateljstvo. Svojom nemilosrdnom kritikom i razumom pokušavajući sve objasniti dolazi do krajnjih  točaka. I što onda?

     I na kraju, slika Dragojle Jarnević mogla bi se sažeti u tri riječi kojima samu sebe oslikava: mudračica (zbog naklonosti prema znanju i pisanju), domorotka (zbog pripadanja ilirstvu) i nemilka (zbog potisnutih emocija, tjelesnosti i žudnje). Njezino je iskustvo određeno  rodnim stereotipima, ali je i njihova dramatično snažna  refleksija i  osobni izbor.