Jennifer Langer organizirala je u sklopu konferencije Pisci u emigraciji, održane u londonskom Soho kazalištu 18. svibnja 2002. seminar Žene pisci u emigraciji. Incijatorica je i direktorica londonske udruge The Exile Writers Link. U sklopu svojih aktivnosti sakupila je i objavila tekstove pisaca emigranata u knjizi pod naslovom: The Bend in the Road (Krivina na putu - glasovi izbjeglica), a u skorije vrijeme i tekstove o pisanju žena u emigraciji, u knjizi pod naslovom Crossing the Border (Prelaženje granice).

The Exile Writers Link održava redovito, jednom na mjesec, književnu tribinu u Poetry Cafeu u Covent Gardenu u Londonu, na kojoj svoje tekstove i pjesme čitaju pisci raznih nacija, koji su kao emigranti našli utočište u Velikoj Britaniji.

Problemi oko emigracije vrlo su aktualni i ne prestaju biti tema kontinuirane političke rasprave. Da bi preduhitrila desničarsku propagandu netolerantnosti, umjerena vlada centra navodno je prisiljena vršiti pritisak da se smanji dolazak izbjeglica u zemlju. Zbog toga su odnedavno dodatno pooštreni ionako strogi kriteriji pružanja azila; apelacioni sud sve više slučajeva rješava negativno, tako da se sada mnogi tražitelji azila deportiraju u politički nesigurne zemlje iz kojih su pobjegli. Katkad se šalju natrag u sigurnu smrt, bez obzira na mnogobrojne apele Amnesty Internationala i drugih udruga koje zastupaju ljudska prava. Birokracija vlasti dijeli izbjeglice u politički progonjene i ekonomske emigrante, ne uzimajući pritom u obzir da je svaka emigracija u biti politički problem. I u drugim zapadnim demokracijama, primjerice u Francuskoj, Nizozemskoj i Danskoj, desničarski su pokreti stekli zamah i popularnost na širenju mržnje i nesnošljivosti prema došljacima iz nerazvijenih, diktatorskih ili zaraćenih zemalja.

 Emigracija je postala unosan posao za međunarodne kriminalce koji danas na njoj zarađuju više negoli na trgovini drogom i oružjem. Pojava robovskog rada, trgovina ženama, iskorištavanje djece radi pornografije i prostitucije samo su neki oblici ovog naizgled nazaustavljivog kriminalnog vala u sve globaliziranijem svijetu.

Usred žestokih političkih rasprava, tribina Jennifer Langer tim je važnija jer omogućava uvid iz izbjegličke perspektive. Budući da nitko ne ostavlja rado svoju zemlju i sigurnu egzistenciju da bi postao izbjeglica u drugoj sredini, Jennifer se zauzima da se čuje glas i iskustvo pisaca emigranata, posebno žena.

P : Kako se iskustvo žrtava nasilja u ratnim sukobima artikulira u ženskoj literaturi ? Je li azil u drugoj zemlji dovoljno sigurno mjesto za opisivanje užasnih iskustava i emocija ?

J.L. : Općenito govoreći, šutnja žena u toj je domeni velika. Dok se pisanje muškaraca u mojoj prvoj knjizi The Bend in the Road detaljno bavilo opisima mučenja i patnji, žene obično izbjegavaju pisati o tome detaljno, jer su te stvari previše bolne i teško ih je izraziti. Jedna bosanska spisateljica izgubila je majku u opsadi Sarajeva, ali morat će proći dosta vremena prije nego njezina priča bude eksternizirana. Mojem ocu, koji je bio u koncentracijskom logoru, trebalo je dvadeset godina da bi progovorio i napisao svoje svjedočanstvo. Negiranje možda i jest način na koji se mogu preživjeti događaji suviše strašni da bi se s njima suočavali. Dolazi do autocenzure sjećanja kroz posebne procese pročišćavanja i biranja.

P: Blokira li strah koji žrtve nasilja ponesu sa sobom u novu sredinu njihovu kreativnost?

J.L. : Strah je razlog koji sprječava mnoge žene pisce da se izražavaju onako slobodno kako bi željele. Taj strah katkad izazivaju posljedice koje bi njihovo pisanje moglo imati za njihove obitelji, kao i zbog špijuna i tajnih agenata iz njihove zemlje. Mogu se koristiti pseudonimom da bi pisale slobodnije. Jedna spisateljica, koja se krije iza imena ‘Šeherzada’ ispričala mi je na koji je način došla do svojih kratkih priča koje je ostavila u Iraku, kad je kao izbjeglica stigla u Veliku Britaniju. Podmitila je svoju sestru da bi joj u pismima iz Iraka slala njezine priče isprepletene u ostali sadržaj pisama. Postupak je trajao tri godine. Jedna je Alžirka javno na konferenciji govorila na temu problema Alžira. Otada prima misteriozne telefonske poruke i prijetnje smrću. Zbog toga uvijek inzistira da ju netko prati kući i pričeka dok ne uđe u sigurnost svoga stana. Pričala mi je o velikom broju Alžiraca ubijenih u Londonu. Jedna druga žena, azilantica iz Konga, za svoj glavni lik uzima život spisateljice Ambe Bongo u zatvorskoj ćeliji, i opisuje režim prisilne golotinje koji su joj nametnuli njezini muški tamničari. U svim kulturama žrtve silovanja pokušavaju to sakriti, jer ih činjenica da su silovane izlaže sramoti. Jedna žena s Kosova mi je rekla: “Tamo odakle mi dolazimo, bolje je umrijeti negoli biti silovana.” U priči unutar priče Aydine Mehmete Ali, mladu nevjestu koja je postala majka, silovao je njezin svekar u Londonu. Međutim, to ona nikad ne smije otkriti drugim ženama svoje nacije, već tek čitaocu priče, ocjenjujući da je tako nešto za njezine zemljakinje previše šokantno i bolno. Koliko znam, samo je jedna spisateljica, dr. Vahida Demorović, opisala te stvari u svojoj knjizi Lica iz Wastelanda, premda je bilo na tisuće žrtvi silovanja, korištenog u ime ratne strategije za plašenje stanovništva radi etničkog čišćenja. Ona je željela zabilježiti neljudskost, nadajući se da će njezina knjiga postati upozorenje čovječanstvu. Sama kaže da joj je bilo nepodnošljivo o tome pisati, premda to nije bilo njezino osobno iskustvo.

P: Na koji se način društveni običaji iz jedne sredine odražavaju u pisanju u zemlji azila?

J.L.: Društveni tabui su tako moćni da žene ostaju pod njihovim utjecajem i same sebe cenzuriraju, ili ih cenzuriraju njihove obitelji. Čak se u izbjeglištvu odražava tradicionalna struktura spolova unutar pojedinih kultura. U redovitom mjesečnim sastancima u Exiled Writers Ink’ u Poetry Cafeu, neke žene pisci su mi rekle da ne mogu javno čitati neke svoje napise, koji se bave osobnim i političkim pitanjima, budući da su u publici muškarci iz njihovih zajednica, jer kod njih prevladava etika časti i sramote. Jedna pjesnikinja nam je pričala kako joj je majka tvrdila da je njezina poezija osramotila obitelj.

P : Znači li to da za žene pisce čije ste tekstove sakupili problem predstavlja izlaženje u javnost ?

J.L : U većini zemalja koje pokriva moja knjiga, žene su zatvorenice privatnih prostora i od njih se ne očekuje da izražavaju svoje misli ili mišljenja u javnosti. Tabui koji nameću samocenzuru i obiteljsku cenzuru i dalje su vrlo moćni. Iranska spisateljica Rouhi Shafi govorila je o ‘šarmu’ kao vrlini koja se smatra poželjnim načinom ponašanja i koji ženu čini kako lijepom tako i poželjnom (šarm uključuje i unutarnje stanje i vanjsko ponašanje uvijek popraćeno osjećajem nelagode, stidljivosti ili samosavladavanja, kao i samobrisanje žene iz javnosti). Na konferenciji u SAOS-u ( Fakultet za azijske i afričke studije) o arapskim ženama, izrečeno je mišljenje da sve Arapkinje imaju još jedan dodatni sloj komplikacija i da se žene u nedemokratskim društvima služe raznim izumima, npr. lukavošću, ludilom i egzorcizmom, ili nošenjem feredža da bi stekle neku slobodu. Mnoge žene pisci koje poznajem, emocionalno govore: “Naš se glas ne čuje!”; “Naš je glas ušutkan!”; “Mi nemamo glasa!” misleći na svoje zajednice i kulture. Međutim, mnoge žene pisci su vrlo hrabre jer pišu o tome što znači biti žrtva u patrijarhalnom društvu koje je usko vezano s državnom politikom. Veliki dio onoga što pišu izražava dubinu njihove boli i očaja. Ovakva bi književnost sigurno bila zabranjena u mnogim zemljama i ja osjećam strah tih žena pisaca zbog golemog pritiska na njih. Udaljiti se od tih normi znači izložiti se opasnosti ili barem izolaciji. Jedna alžirska spisateljica u Londonu stalno me nazivala u vezi sa svojom kratkom pričom Mučenik i govorila koje promjene treba unijeti da bi priča bila što apolitičnija. Neke žene pisci izrazile su osjećaje o sukobu između njihove tradicionalno prihvaćene uloge bespomoćnosti ženskog glasa i slobode kojom se na Zapadu mogu izražavati.

P : Kako se takav tradicionalni način izražavanja konfrontira s prevladavajućim načinom mišljenja, ili izražavanja u zemlji azila ?

J.L.: Naprimjer, u Somaliji i somalijskoj kulturi po tradiciji postoje prihvaćene ženske lirske strukture izražavanja, “buranaabur”, koje se smiju izvoditi pred ženama. No, pjesnikinje se ne smiju koristiti muškim formama, govoriti poeziju pred muškarcima ili u miješanom društvu, premda se to sada u izbjeglištvu mijenja.

Ženska radna lirika bila je segregirana i pokrivala je osobne teme kao što su obitelj, kuća i muž, ili pitanje spola djeteta. Ritualna i vjerska poezija također je bila odvojena. Naime, starije žene pjevaju ili recitiraju poeziju mladim ženama. Međutim, u životu u emigraciji odjednom se otvoreno počinje pričati o kastriranju žena, kao u kratkoj priči Saidi Hagi Dirie Herzi. Alegorija i metafora često se koriste kao oblici samocenzure. Nahid Husseini, iranska novinarka u emigraciji vjeruje da je teško iranskim spisateljicama pisati otvoreno i izravno, čak i u egzilu, budući da su tako dugo bile izložene cenzuri i da pisati otvoreno nije ni stil niti način pisanja iranske kulture. Jedna iranska spisateljica opisala je svoju tenziju između slobodnog načina života u kući i prisilnog skrušenog ponašanja vani, zbog kontrole tajne policije. Afganska spisateljica Farah Hiwad koristi se alegorijom i mitovima u svojoj priči prikazujući ruske okupatore i talibane kao zmajeve koji vatrom pale sve na što naiđu. Slično je i s iračkom spisateljicom Haifom Zanganom koja mi je pričala o teškoćama na koje nailazi da bi se oslobodila ideološkog robovanja; tako da se pisci u emigraciji sukobljavaju s političkom slobodom i teško im se izražavati slobodno. Napisala je kratku priču pod naslovom Odjeci u kojoj vrlo simbolično optužuje tajnu policiju i seksualno iskorištavanje djece. Kosovska spisateljica Valbona Luta nalazi da joj je teško pisati slobodno, čak i u Engleskoj, zbog navike da se zbog srpske cenzure koristi alegorijama.

P: Znam iz iskustva da je pitanje jezika na kojem se izražavati jedan od bitnih problema za pisce u novoj sredini. Na koji način žene pisci u vašoj knjizi rješavaju ovu problematiku ?

J.L. Jezik je ključno pitanje jer je usko vezan uz identitet, što potvrđuje često korištena izreka “Moj jezik je moja domovina”. Jasno je da će većina pisaca pisati na materinjem jeziku da bi mogli izraziti složenost svojih osjećaja i ideja i obično ne mogu pisati učinkovito na jeziku nove zemlje. Općenito, svi imaju velik osjećaj  gubitka zbog gubitka jezika komuniciranja. Većina pisaca emigranata piše za vlastitu zajednicu, ili pokušava objaviti djela na svom jeziku koje se možda može distribuirati u njihovoj zemlji, a to je i kompleksan i skup postupak. 

Postoji općenit nedostatak prevedenih djela žena pisaca iz svih zemalja, pa tako i spisateljica u ovoj knjizi. Većina priloga pisana je na materinjem jeziku pa je mnogim autoricama bilo teško odlučiti što odabrati jer do sada nisu prevođene. Većina njihovih radova nije nikad objavljivana na engleskom jeziku; hrabrila sam ih i nagovarala da bar nešto prevedu da bi njihovo pisanje postalo pristupačno i drugima u široj zajednici. Pitanje prevođenja je vrlo složeno jer mnogi pisci govore kako je teško naći odgovarajuće i precizne izraze ili objasniti pojmove ukorijenjene u pojedinim kulturama. Prelaženje kulturnih granica je veliki problem jer je uvijek problematično prevoditi, npr. djela koja izražavaju drugačiji mentalitet i drugačije socijalne koncepte.

P : Feministički pokret je u posljednjih dvadesetak godina izborio do sada nezapamćene slobode za žene u razvijenim društvima. Na koji se način spisateljice iz zatvorenih društvenih sustava sukobljavaju s problematikom nejednakosti spolova?

J.L. : Feministička problematika je pitanje života i smrti u mnogim zemljama, npr. Alžiru ili Afganistanu. Žene koje se ne uklapaju u postojeće norme izlažu se opasnosti da postanu žrtve progona: premlaćivanja, bičevanja ili kamenovanja. Na konferenciji u SOAS-u, koju sam već spomenula, rečeno je da se žene koje se ne ponašaju prema muslimanskim propisima, u nekim  muslimanskim diktaturama, smatraju neprijateljem države. Arapska spisateljica, Samhia Dahnaan je to opisala u svojoj priči. U dijelu knjige pod naslovom Hrabrost žena, spisateljice pišu s ciljem da izlože nejednakost u svojim patrijarhalnim društvenim zajednicama koje su usko vezane uz državnu politiku. Velik dio ove knjige izražava dubinu ženske boli i očaja. Iznenađuje sličnost njihovih iskustava, a njihova je srdžba opipljiva. Prema tome, ovo je književnost s izričitom porukom, književnost koja pokušava promijeniti status quo, i koja bi sigurno bila cenzurirana u mnogim zemljama.

P : Je li to istinska feministička borba?

J.L.: Danas se koristi termin feministički pluralitet, što znači da se više ne prihvaća isključivo zapadni model; akademici su se počeli koristiti terminom ‘feminizmi’ da bi priznali različitost kultura i prilika. Interpretacije feminizma su potpuno drugačije u različitim društvima. Neke Arapkinje tvrde da je arapski feminizam svojstven arapskom svijetu. Nova istraživanja potpokavaju mit o monolitizmu zapadnog feminizma i izoštravaju naše razumijevanje feminizma kao proizvoda određenog vremena, mjesta, klasa ili rasa. Jedna od tema feminističke književne kritike je i dalje stereotipiziranje žena u djelima muških pisaca. Neki se pisci u emigraciji, kao Narrudiin Farah i Mohamed Afraax iz Somalije, stavljaju u ulogu ugnjetavanih žena da bi mogli čitatelju predočiti njihove patnje. Robin Morgan u The Eye of the Storm (Oku oluje) piše da “su žene u islamskom svijetu posebno dugo bile izložene uvredljivom stereotipiziranju, ali se one danas hrabro zauzimaju za promjenu”. Kako sam već navela, mnoge se žene tuže da se njihovi glasovi ne čuju, jer tako je u mnogim društvima, ali se stvari polako mijenjaju.    

Vesna Domany Hardy

Podaci o knjizi

PRELAŽENJE GRANICE (CROSSING THE BORDER)

Glasovi žena izbjeglica i azilantica

Sastavila, uredila i predgovor napisala Jennifer Langer

Izdavač: Five Leaves Publication

www.fiveleaves.co

U knjizi su radovima zastupljene žene pisci iz: Afganistana, Alžira, Bosne i Hercegovine, Cipra, Irana, Iraka, Konga, Kosova, Kurdistana, Somalije, Turske. Radovi su tematski raspoređeni u dijelove koji obuhvaćaju: Žene u ratnom sukobu; Utamničene žene; Odlasci; Glasovi u stranoj zemlji; Živa sjećanja i dodatak s osvrtima na žene u pojedinim ratnim situacijama i književno izražavanje žena.

Iako žene i djeca čine 80% svih izbjeglica u svijetu, njihovi se glasovi rijetko čuju. U ovoj knjizi žene iz nekih od tih zemalja pričaju svoje priče. Sve one sad žive u egzilu.

Jennifer Langer i sama kći izbjeglica, zaposlena je u obrazovanju za izbjeglice. Od bosanskohercegovačkih spisateljica svoj su prilog dale Darija Stojnić, bivša pravnica a sada consellor, te pjesnikinje Amna Dumpor i Fahrija Hodčić.