U dobu u kojem je nastala pornografska industrija te u kojem se naglasila i detabuizirala seksualnost ona je katkad u javnom prostoru još uvijek predstavljena metaforom.

Kao što je već Renata Salecl pokazala u britkoj analizi kliteroktomije i body arta u vremenu se može razlučiti trojak način odnošenja subjekta prema zajednici. U tradicionalnoj predmodernoj zajednici on nije individualiziran, da bi postao njezin dio on u nju mora biti iniciran, simbolička mu struktura inicijacijom osigurava mjesto i najopćenitije kazano psihički ga stabilizira; moderni subjekt izbačen je iz svoje zajednice, simbolički je kastriran te se za svoje mjesto tek mora izboriti, unatoč tome zajednica (društveni poredak, veliki Drugi) “još uvijek ima moć jer se socijalizacija provodi kroz podređivanje simboličkom poretku oličenom u očinskom autoritetu” te ukoliko subjekt ne izabere zajednicu postaje psihotikom

U visoko digitaliziranom dobu i stvarnosna i teoretska razina postaju prihvatljiva mjesta. Na svakodnevnoj razini nema više diskurzivne uzdržanosti- seksualnost je “dopušteno” predstavljena bilo u visokotiražnom političkom tjedniku u obliku veoma eksplicitnih savjeta popraćenih grafikonima i shemama bilo u svjetski popularnim humorističnim serijama gdje žene progovaraju o masturbaciji.

U javnosti većinom možemo vidjeti “punokrvan”, jednoznačan prikaz prodaje putem seksualnosti (glumica koja reklamira čarape ležeći raširenih nogu i uzdignute stražnjice ili pak čuveni plakat balerine prilagodljive svakoj podlozi); ono zbog čega je odabran plakat koji reklamira sladoled Magnum (na plakatu se vidi djevojka u bikiniju sa sladoledom koji joj je utaknut u gaćice i viri s prednje strane) te kontroverzan plakat za čuvenu salamu upravo je njihovo odskakanje od uobičajenog predstavljanja, te shodno tome njihov potencijal za višestruka iščitavanja.

Iako bi se moglo činiti da distingviranje predmoderne, moderne i postmoderne “situacije” kojima su onda pridružene različite društvene ustrojenosti, drugačije rečeno različite simboličke strukture koje impliciraju i različite načine bivanja uvijek uključuje dijakronijski pristup, moja je namjera pokazati da suvremeno prikazivanje i poimanje seksualnosti ponekad upravo u toj simboličkoj strukturi (velikom Drugom, zajednici, medijima) dakle onom sveprisutnom omotu podložnom različitom teoretiziranju objedinjuje sva tri gore spomenuta momenta, pri čemu mi se presudnim za ovu interpretaciju čini upravo prvi to jest predmoderan element. Pri tome naravno ne plediram za konzistentnost ovog kratkog rada a ponegdje i sasvim proizvoljno rabim određene termine, ono što zovem predmodernom seksualnošću tako je nazvano samo da bi se lakše razlučilo od modernog i postmodernog, odnosno samo da bi se pokazalo u čemu mu pridružen (učitan) obrazac seksualnosti divergira od potonjih; umjesto da se više ili manje uspješno kompilira suvremena teorija ovdje ju se nastoji oprimjeriti te interpretirati ono s čime smo svakodnevno suočeni i što katkad u našim životima nakratko ima status lajtmotiva ili “priča uz kavu”, no uglavnom mu ne pridajemo neko veće značenje. Sasvim jednostavno nastoji se pokazati slijedeće – u dobu u kojem je nastala pornografska industrija te u kojem se naglasila i detabuizirala seksualnost ona je katkad u javnom prostoru još uvijek predstavljena metaforom.

Trijada predmoderno, moderno, postmoderno i seksualnost

Kao što je već Renata Salecl pokazala u britkoj analizi kliteroktomije i body arta u vremenu se može razlučiti trojak način odnošenja subjekta prema zajednici. U tradicionalnoj predmodernoj zajednici on nije individualiziran, da bi postao njezin dio on u nju mora biti iniciran, simbolička mu struktura inicijacijom osigurava mjesto i najopćenitije kazano psihički ga stabilizira; moderni subjekt izbačen je iz svoje zajednice, simbolički je kastriran te se za svoje mjesto tek mora izboriti, unatoč tome zajednica (društveni poredak, veliki Drugi) “još uvijek ima moć jer se socijalizacija provodi kroz podređivanje simboličkom poretku oličenom u očinskom autoritetu” te ukoliko subjekt ne izabere zajednicu postaje psihotikom; u suvremenom, postmodernom društvu subjekt se suočava s nepostojanjem velikog Drugog , te se shodno tome na različite načine nosi sa visokim stupnjem individualizacije( npr. nekim novim skupnim identitetom koji onda preuzima ulogu nepostojećeg velikog Drugog) . Ovim tipovima subjekata i simboličkih struktura možemo pridružiti i određene tipove seksualnosti.
U neindividualiziranoj, predmodernoj simboličkoj strukturi, onoj u kojoj subjekt nije od nje odijeljen pojedinac seksualnost bismo mogli nazvati metaforičkom, prenesenom i izmještenom. Naravno ne na stvarnosnoj (svakodnevnoj, fizičkoj razini) gdje ju simbolički poredak predstavlja (i poima) kao prokreaciju (što opet ne znači da se “prakticira” u isključivo prokreacijske svrhe) nego je njeno uzmicanje i prihvatljivo mjesto postojanja upravo književnost gdje ju i možemo iščitati kao metaforu (gotovo savršena paradigma koja ovo ilustrira jest trubadurska poezija). Moderno je “otkriće” nesvjesnog, koje ide usporedo s individualizacijom mini kopernikanski obrat do kojeg se došlo Freudovim “izumom” psihoanalize. Ona je dotadašnji primat svijesti zamijenila nesvjesnim te je konzekventno preusmjerila filozofiju, istražila utjecaj tijela na duh odnosno najopćenitije kazano iznijela kako se seksualno upisuje u psihu. Na stvarnosnoj razini seksualnost je i dalje predstavljena prokreacijom (to samo znači da se njena “nova” uloga, ili možebitna korisnost još uvijek nije pretočila u svakodnevni diskurs na način na koji danas imamo “kako postići i zadovoljiti” seksualne priručnike) a i opet sasvim pojednostavljeno kazano, u teoriji (prihvatljivom mjestu postojanja) počinje se otkrivati (predstavljati, poimati) disfunkcionalna seksualnost (ovdje bi paradigme takve seksualnosti bile histerija i neuroza). Postmoderno društvo kao što je već prethodno navedeno obilježeno je nedostatkom velikog Drugog. U visoko digitaliziranom dobu i stvarnosna i teoretska razina postaju prihvatljiva mjesta. Na svakodnevnoj razini nema više diskurzivne uzdržanosti- seksualnost je “dopušteno” predstavljena bilo u visokotiražnom političkom tjedniku u obliku veoma eksplicitnih savjeta popraćenih grafikonima i shemama bilo u svjetski popularnim humorističnim serijama gdje žene progovaraju o masturbaciji. Suvremena teorija ili poput Lacana nastavlja na Freuda ili poput Grossove i Braidottijeve s onu stranu dihotomije tjelesnog i umskog razmatra utjelovljen i usađen subjekt.

Zagreb u proljeće/ljeto 2002.

Prethodnome bi sada pridružila ono što je evocirano naslovom članka, a tiče se toga kako nam simbolička struktura u javnom prostoru, jumbo plakatima koji su katkad jumbo metafore sugerira seksualno. U javnosti većinom možemo vidjeti “punokrvan”, jednoznačan prikaz prodaje putem seksualnosti (glumica koja reklamira čarape ležeći raširenih nogu i uzdignute stražnjice ili pak čuveni plakat balerine prilagodljive svakoj podlozi); ono zbog čega je odabran plakat koji reklamira sladoled Magnum (na plakatu se vidi djevojka u bikiniju sa sladoledom koji joj je utaknut u gaćice i viri s prednje strane) te kontroverzan plakat za čuvenu salamu upravo je njihovo odskakanje od uobičajenog predstavljanja, te shodno tome njihov potencijal za višestruka iščitavanja. Nije nevažno iako možda malo začuđuje da je prvi prošao gotovo nezapaženo dok je drugi proizveo čitav dijapazon reakcija od feminističke osude do efekta začudnosti. Ovdje nije upitna njihova funkcija, niti uspješnost, niti manipuliranje- i jedan i drugi prodaju hranu koketirajući pritom sa ženskom seksualnošću. Također čini mi se da ovdje nije posrijedi obezvređivanje žene (argumenti koji su nam nuđeni- obezglavljeno prikazivanje žene i nametnut falički simbol te tako izazvano gađenje prema nekoć omiljenom proizvodu ne zvuče previše uvjerljivo) tako da se ne mogu pridružiti feminističkoj hajci na Umjetnika. Moguće je zamisliti daleko “bolje” primjere iskorištavanja žena, to što ova nema glavu i vidi joj se samo dio trupa ionako je način na koji umjetnik i inače prikazuje žensko tijelo, to niti u nešto manje profinjenoj varijanti ne upućuje na vezu između ljubavi i želuca kao pučkog recepta za uspješan brak, a da umjetnikovu arumentaciju zlatnog reza, simbola križa i koječeg drugog i ne spominjemo.
Probajmo stvar radije ovako promotriti. Umjesto da pažnja bude usmjerena na “očitu” kobasicu-falus, prebacimo je na nešto “manje očit” sladoled-falus. Uistinu, ukoliko Magnum u gaćicama interpretiramo kao falus ( a pri tome se ne pozovemo na psihoanalizu i žensku zavist na) tada biće s grudima i falusom može jedino biti she male. Jednako tako umjesto da se zamaramo stoljetnom tradicijom koja je uzdrmana pogrešnom reklamom, radije imajmo u vidu da na plakatu, doduše nešto sitnijim slovima piše umjetnikovo ime, tako saznajemo, ako ga već nismo stilski prepoznali da se tu radi ne o bilo kojem umjetniku već o društveno proklamiranom i priznatom umjetniku, nekome tko je institucionalno ukotvljen u simboličkoj strukturi.
Prema Gail S. Rubin osim seksualnog esencijalizma postoje još neke “ideološke formacije čija je kontrola misli o seksualnosti toliko jaka da neuspjeh u njihovom diskutiranju podrazumijeva uhvaćenost u mrežu unutar njih”. Između ostalih to je i hijerarhijsko procjenjivanje seksualnih činova gdje se na vrhu nalaze supružnici i reproduktivni heteroseksualci a na samom su dnu oni najprezreniji- transseksualci, transvestiti, fetišisti, sadomazohisti i prostitutke.
Zbog toga što netko pripada institucijama zajednice (ukoliko nam to i nije poznato podsjeća nas se imenom) a pritom svakako sudjeluje i u distribuciji njene moći (reklama nije povjerena anonimcu) pa time utrostručuje pažnju kako prema sebi tako i prema proizvodu, zanemarujemo nešto što bi se nakon ove kratke analize trebalo činiti bjelodanim. Ovo ljeto nuđena nam je intrigantna jumbo metafora koja veoma suptilno koketira i upućuje na ono što bismo prema Gayle S. Rubin mogli nazvati niskostatusnom i gotovo dvospolnom seksualnosti. Jedina bi moguća intrigantnost salame i grudiju mogla biti da je ideja umjesto prepoznatljivim crtežom prikazana fotografijom. Jedan plakat pored proizvoda posreduje seksualnost, drugi osim proizvoda upućuje na umjetnika. Jednom Magnumu pripisujem faličku funkciju, jednoj je kobasici odričem.