Godine 1980, pionirka lezbijske povijesti Blanche Weisen Cook pisala je o “Povijesnom  negiranju  lezbijstva, koje dolazi uz trajno nepriznavanje raznovrsnosti i intenziteta ženskih emocionalnih i erotskih iskustava»1. To «povijesno negiranje » se u međuvremenu pretvorilo u kakofoniju glasova; studije o homoseksualnosti su tako iz krajnje sumnjičavog položaja prerasle u središnju temu istraživanja roda i seksualnosti i to putem razvoja kulturalnih studija u akademskim krugovima. Lezbijka je priznati subjekt istraživanja  – ona postoji, ali kako bismo definirali njezinu povijest, koga bismo u nju uključili, i kada je ta povijest započela?

Ova antologija uključuje eseje objavljene u Feminist Studies u periodu od 1980. do 1995., kao i esej iz Gender and History. Kao takva, ona je u isto vrijeme povijesni dokument koji bilježi razvoj lezbijskih studija od samih početaka i sažima ga do današnjeg vremena. Eseji ne predstavljaju teleološki pokret od jednostavnih generalizacija  do sofisticiranih kompleksnosti, već seriju ponovljenih tema i concerns. «Lezbijstvo» nikada nije bilo definirano samo kao «bedroom sex» ili «intenzivno prijateljstvo», već su poteškoće pri definiranju lezbijske perspektive i prošlosti – kultura, socijani milje, pa čak i mentalna stanja – prepoznate već u samim počecima. Zbirka predstavlja pregled ovog područja, njegove prošlosti i sadašnjosti.  Dva aspekta lezbijskih studija ostaju fundamentalna te su implicitni i eksplicitni u esejima koji slijede: to su biografijski i tjelesni aspekt lezbijskih studija.

Tko je «ja» u ovom tijelu? Što je tijelo koje posjedujem, ili koje želim posjedovati? Ako je ovo tijelo konstruirano licemjerje čije su želje stečene i oblikovane kompleksnim socijalnim i kulturnim moćima, možemo li tu konstrukciju tumačiti na bilo koji način izvan metafore i jezika? Koliko god nestabilnim nam se on činio, koliko on bio «learned performance», niti jedna autorica ne osporava postojanje lezbijskog subjekta. Možda ne postoji srž, niti fiksna definicija, ali lezbijski subjekt postoji.

S obzirom na sve brojnije kritičarke i teoretičarke lezbijskih studija, što su zapravo trenutačna glavna pitanja koja propitkuju lezbijski studiji? Studiji homoseksualnosti su sada popularni, ali unatoč toj popularnosti – ili možda baš zbog nje – ono što bi se moralo dešavati u lezbijskim studijima, jednostavno se ne dešava. Ovaj uvod ne ponavlja sadržaj knjige Lesbian Subjects, već pruža svojevrstan pregled bitnih ideololoških struja u recentnim istrživanjima lezbijske seksualnosti i kulture; propitkuje neke od pretpostavki i definicija koje su postale dio uobičajenog rječnika, te konačno predlaže moguće alternative.

Previše je ljudi, bili oni eksperti ili početnici, koji uporno žele saznati točnu istinu o lezbijstvu.2 Lezbijsku je povijest uvijek karakteriziralo «nepoznavanje» onog nečeg što bi moglo činiti njezinu definirajuću srž. Prije više od deset godina, istaknula sam sljedeć u paradoksalnu tendenciju: pisci su naizgled izbjegavali imenovati istospolnu žensku seksualnu žudnju, ali su istodobno bili isuviše 3 revnosni u kategoriziranju i definiranju ženske seksualnosti; to je nažalost još uvijek tako.  Naš literlizam, pomanjkanje izvora i, kao što je to nazvala Judith Butler «definitional uncertanity» inhibirali su mnoge od nas i presreli nas u preuzimanju bolnog posla iskopavanja neophodnog za razumijevanje raznolikih ženskih seksualnih subjektivnosti i načina na koji su različita društva dozvolila, zabranila, i interpretirala ta iskustva.4  Kao alternativa, sadašnji naglasak na playful rodnoj nestabilnosti dovela nas je do masovnog prihvaćanja seksualnog polimorfizma, bez dovoljne brige o distinktivnosti lezbijskog ponašanja, prošlog ili sadašnjeg. Naši novi modeli u SAD-u privilege očito muškarastoj ženi ili samo-identificiranoj lezbijki; romantična prijateljstava koja su nekoć bila vodeći primjer lezbijske prošlosti, sada su rekonfigurirana kako bi se uklopila u istaknute definicije, ili ih se smatra aseksualnim. Izgleda da možemo prihvatiti samo ono što je viđeno i rečeno kao dokaz, a ovakva su ograničenja oblikovala i ono što znamo a i način na koji zamišljamo lezbijke.

Moj argument ističe da «neizrečeno» i «neviđeno» mogu poslužiti kao koncepcijske alatke za lezbijske studije. Prepoznavanje moći koja leži u  neimenovanju- u neizrečenom, predstavlja krucijalno sredstvo za tumačenje prošlosti koja uvelike ovisi o djelomičnim dokazima, tračevima i sumnjičavosti. Štoviše, suvremena pespektiva koja je ograničena na vidljivu, samo-identificiranu lezbijku, reducirat će nužno razumijevanje svakodnevnog života homoseksualke i njezinih višestrukih odnosa  s dominatnim heteroseksualnim društvom i njegovim kulturnim produkcijama. Otvorenija definicija ženske seksualne subjektivnosti i prirode lezbijske želje, omogućit će nam da prošlost  sagledamo bogatijom, ali će nam također pružiti mogućnost da pojmimo kompleksne niti koje spajaju javni aktivizam žena i  njihove privatne želje.

Binarnosti koje dominiraju konceptualizacijom spola i roda  u posljednje vrijeme podliježu rigoroznim propitkivanjima. No to je propitkivanje prečesto urodilo polimorfnom igrom ili nestabilnim «trećim spolom» kojeg definira cross-dressing i marginalna seksualnost.5

Ja tvrdim da lezbijsko nikada ne izostaje iz bilo koje definicije žene, bez obzira na deklarirane seksualne preferencije. Ovdje inzistiram prvenstveno na kontinuitetu ženskog seksualnog ponašanja,  u kojima lezbijska seksualnost može biti sagledana kao dio, ali i kao odmak od  normativnog seksualnog braka i rađanja djece. To samo po sebi ne znači vraćanje  konceptu A. Rich o kontinuumu «women-identified experience» gdje je sveženska povezanost definirana kao neproblematično njegovanje i ljubav, suprotstavlja podjelama obavezne heteroseksualnosti.6 Zapravo bismo trebali prepoznati permeabilnost ženskih seksualnih granica, kontinuum njihovih seksualnih iskustava koje također sadrže neumanjiv smisao opasne razlike koja je implicitna u homoseksualnosti. Možda ni jedan imidž – kontinuum, krug ili granica – ne može utjeloviti subjekt toliko dominantan i važan kao što je seksualna želja. Ali ja tvrdim da je lezbijsko unutarnji dio moderne, zapadne seksualne imaginarnosti. 

Ženska istospolna ljubav uvijek ostaje opasna suprotnost muškim seksualnim prerogativima; ali, kao što Elizabeth Wilson ističe u ovoj knjizi, ona je također i opasan čin koji može ujediniti i razdvojiti dvije žene. Lezbijski studiji nisu samo marginalna preokupacija lezbijki, već su također od presudne važnosti za naše razumijevanje žena; sami po sebi, oni moraju uključivati i muškarce budući da živimo u svijetu rodova u kojemu potčinjeni rod nikada ne može izbjeći dominantnom.

Ironično je da «lezbijstvo» nastavlja ovisiti o dokazu seksualne konzumacije, dok se heteroseksualnost potvrđuje kroz širok spektar društvenih formacija. Na primjer, znamo za nekoliko nekonzmiranih brakova u britanskih intelektualaca srednje klase; obitelji Ruskin, Carlyle te George Bernard Shaw i Charlotte Payne Townshend su dobro poznati primjeri.  Ovi supružnici mogu biti promašeni heteroseksualci, ali nisu lišeni svoga seksualnog identiteta. Suprotno tome, čak i u slučajevima kada postoje dokazi o homoseksualnom ponašanju, oni se često interpretiraju kao aseksualna sentimentalnost i nespolno maženje. Američka skulptorica Harriet Hosmer (1830.-1908.) u svojim je pismima strogo razdvojila  ljubljenje svoje bliske prijateljice i «laookonske» strasti u krevetu sa svojom ljubavnicom, ali njezina najnovija biografkinja ističe kako Hosmer nije bila poput svoje lezbijske prijateljice, međunarodno poznate američke glumice Charlotte Cushman (1816.-1876.)7 Koliko god teško nam se učinilo interpretirati kićeni jezik pisama između prijatelja, i žena i muškaraca devetnaestoga stoljeća, ne oslanjamo li se ipak previše na doslovan jezik jednog od spolova ili na sentimentalnost? Zašto se eksplicitna izjava smatra istinitom, a izbjegavanje nesigurnošću?

Kao što Eve Kosofsky Sedgwick govori na temu muške homoseksualnosti, neznanje nije prazna kutija koja čeka da je se ispuni znanjem.8 Neznanju se i danas kao i prije mora oduprijeti. Želim istaknuti da lezbijstvo može postojati svuda bez da ga se spominje; suzdržano neisticanje imena može zapravo biti pravi mehanizam za produbljivanje njegove egzistencije kao definirane seksualne prakse.9  U stvari, mi imamo ono što je neimenovano sada i u prošlosti, kao i svoju vlastitu nesklonost imenu; determinirano neznanje produbljuje homofobiju and osiromašuje lezbijske studije.

Ovo ustrajanje na eksplicitnosti dovelo je do privilegiranja modela identiteta lezbijki. Usredotočili smo se na dvije očite kategorije istospolne ljubavi: romantična prijateljstva i butch-femme igranje uloga. Prva ovisi o našem suvremenom identificiranju ovakvih prijateljstava kao homoerotičnih, ako ne i homoseksualnih, dok druga ovisi o samoodređenju samih žena. Romantične prijateljice mogu se nazivati «dobrim djevojkama»-obrazovane su, monogamne i nježno vole žene. Brojni primjeri ovakve sapfijanske ljubavi dokumenitrani su u europskoj i američkoj povijesti, jer su predstavljali priznatu fazu inicijacije mlade djevojke do emocionalne zrelosti. Kao rezultat toga, opetovano se tvrdilo da su «nekada davno» žene mogle voljeti jedne druge i društvo je to prihvatilo.10 Ova ružičasta slika društvene prihvatljivosti, s jedne strane nikada u potpunosti prihvaćena od strane povjesničara, mnogim se suvremenim lezbijkama čini dosadno aseksualnom. One preferiraju, po riječima Alice Echols, «loše djevojke» i neposredne, povratne prošlosti.11 Butch lezbijke iz pedesetih godina su pile, tukle se i zabavljale; među lezbijkama je veom arasprostranjena nostalgija za bar-dyke kulturom tog vremena. Tako je samo-identifikacija leznijki kao butch ili femme postala definirajućim označjem njihova iskonskog idetiteta.12

Želim istaknuti da je ograničavanje lezbijske seksualnosti na ove dvije kategorije – romantično  prijateljstvo i butch-femme uloge bitno suzilo koncepcijske mogućnosti lezbijske seksualnosti. Obje ostavljaju vrlo malo prostora za žene koje se možda ponašaju drugačije, ili možd apripadaju obim kategorijama, ili možda nijednoj. Kako bismo definirali udanu ženu koja se zaljubila u drugu ženu?  Ili lezbijku koja sed zaljubi u muškarca?13 Charlotte Cushman je imala očito muški izgled, a istodobno je svojim ljubavnicama pisla romantična prijateljska pisma. Cushman i njezine prijetljice nosile su jakne i suknje u istom stilu, izgledale su slično, ali drugačije od heteroseksualnih žena.14 Izgleda da je «pohotna udovica» srednjevjekovne književnosti nestala iz lezbijskog pregleda, možda zato što smo prije 19. stoljeća odbijali bilo koju ženu nazvati lezbijkom, uz argument da se termin upotrebljava od tog vremena. Ako baš inzistiramo na doslovnosti  -protiv koje sam osono- pojam «lezbijska» se u modernom smislu pojavljuje već 1736., u virulentnom napadu na udovicu groficu od Newburgha.15 

Današnje preokupacije samo-identifikacijom dovele su do fetišizacije razlike, jasno ocrtane na fizičkoj vanjštini  žene, te tako i njezine naizgled neizbježne pratilje – coming-out priče. Mogli bismo reći da su znanstvenice i istraživačice romantičnog prijateljstva, poput Carroll Smith-Rosenberg i mene same,  «razotkrile» žene srednje klase iz 19. stoljeća, čiji dnevnici i pisma tako elokventno opisuju njihove erotski nabijene emotivne veze sa ženama. 16  

Elisabeth Lpovsky Kennedy i Madeline D. Davis bile su među pionirkama koje su intervjuirale sudionice tzv. bar-community  u Buffalu tijekom 1940-ih  i 1950-ih; njihova su nastojanja slijedile mnogobrojne, uglavnom lezbijske softball lige,barovi i druga specifična mjesta.17 Antologije coming-out biografija omogućile su prosječnim ženama svih etničkih skupina da govore o svojim seksualnim preferencijama.18 Koliko god su ove političke geste bile važne – i ja ih ne želim minimalizirati-on e sve ovis eo pojmu lezbijske vidljivosti - o prepoznavanju i razgovaranju o o nom što je prethodno bilo potisnuto, ignorirano ili osporavano.

Uzimajući u obzir konceptualnu bezizlaznost lezbijske povijesti do sredine osamdesetih, nije iznenađujuće da je queer teorija, temeljena na kulturnim studijama, postala najuzbudljiviji način razmišljanja o izboru seksualnog objekta. Queer teorija je postavila novi set pitanja s kojima se moglo nositi bolje nego s poviješću ovisnoj o atestiranoj homoerotici. Najelokventnija zagovarateljice queer stajališta je Eve Kosofsky Sedgwick u Epistemology of the Closet, koje se temelji na premisi koj akaže «da razumijevanje virtrualno bilo kojeg aspekta moderne zapadne kulture mora bitiviše nego nepotpuno, odnosno polovno ili oštećeno do mjere da ne inkorporira kritičku analizu moderne homo/heteroseksualne definicije.»19

Godine 1988, mnoge su lezbijske s velikim zadovoljstvom pozdravile publikaciju dijelova dnevnika Anne Lister (1791-1840), engleske dame koja je živjela u 19. stoljeću. Listerova je razvila specifičan vokabular kojim je definirala svoje lezbijsko ponašanje, a u njemu su se našle riječi poput «poljupca», kojom je opisvivala svoje orgazme i orgazme svojih partnerica. Kodirani dijelovi dnevnika eksplicitno upućuju na to što je radila u krevetu i sve za što je pretpostavljala da druge žene rade. I time smo napokon dobile dokaze da su žene u prošlosti znale što u krevetu trebaju činiti i štoviše, dokaze da su to i radile – i stvorile svoj seksualni vokabular.Listerova je pronašla i druge žene koj e su uživale istospoln eseksualne odnoseona možda nije pripadala modernoj lezbijskoj subkulturi, ali je znala da druge žene njezina društvenog statusa dijele njezine sklonosti.Esej Karen V. Hansen potvđujeseksualnu bazu mnogih romatičnih prijateljstava, bez obzira na rase, klase i nacionalne pozadine. Hansenova istražuje korespondenciju dviju Afroamerikanki tijekom sredine 19. stoljeća. Kao i Lister, Addie Brown i Rebecca Primus govore jeziukom eksplicitne seksualne ljubavi, govoreći o strastvenim pojmovima kao što je «bosom sex».

No, ja ne smatram da istraživačice trebaju slične dnevnike ili pisma kako bi iščitale prošlost, bez obzira na njihovu vrijednost. Štoviše, želim upozoriti na opasnost fokusiranja na ovakve izvore, jer ukoliko im se priklonimo, možemo upasti u zamku istog literalizma koji je okarakterizirao našu potragu za vidljivim oznakama lezbijske seksualnosti.  Upravo je analiza romantičnih prijateljstava obilježena pretpostavkom da viktorijanske žene iz više klase nisu mogle znati što im je činiti u krevetu, jer nisu govorile jezikom seksa. I ne možemo samo zbog toga što Anne Lister izokreće ovu rasprostranjenu generalizaciju i mi, u neproblematičnoj i nehistorijskoj maniri pretpostaviti da su se dvije žene, kada god bi spavale zajedno, jednostavno zabavljale. Došlo je i vrijeme da se prestanemo koncentrirati na ono što je neko možda rekao i napravio u privatnoj sferi i da fokus prebacimo na neka druga pitanja.

Kao što je primijetila Terry Castle, lezbijke su uporno tretirane kao duhovi, čije se seksualne aktivnosti ne mogu definirati, ali se one unatoč tome uvijek iznova pojavljuju i proganjaju heteroseksualnost. Ovo fantazmiranje lezbijske želje je predugo omogućavalo opovrgavanje njezinog postojanja. Castle kaže da «sablast lezbijstva» ne izbiva iz povijesti, već je sveprisutna. Castleova nadalje sugerira da se valja «fokusirati na prisutnost, a ne neprisutnost, te tako i na mnoštvo,  a ne malobrojnost.» U smislu tog mnoštva, vraćam se sada svojem ranijem argumentu: ukoliko nam je polazišna točka continuum, raspon seksualnih ponašanja koja su svim ženama moguća i otvorena, tada lezbijstvo ne zauzima marginalnu, već ključnu poziciju u toj seksualnosti. Kao što su već ustvrdili queer teoretičari, moramo se podsjetiti da je svako seksualno ponašanje polimorfno, promjenjivo i da ga je nemoguće apsolutno definirati; možemo ga razumjeti samo u odnosu na raznolike elemente koji sačinjavaju ljudski identitet.  Mnogo će žena, kada prepoznamo različitosti i bogatstva ženskih seksualnih želja i akcija postati dijelom tog kontinuuma, privremeno ili pak trajno.

Ne možemo utvrđivati istinitosti, ali možemo doprinijeti izgradnji obuhvatnijih lezbijskih studija.