U svakom društvu, bilo u patrijarhalnome kakvo je primjerice naše, bilo u onima s visoko razvijenom i tradicionalnom demokracijom, lezbijstvo se sagledava u negativnom svjetlu. Isto tako, neovisno o stupnju razvijenosti demokracije i shvaćanja individualnih sloboda u pojedinim društvima, po nekom automatizmu poistovjećuju se feminizam i lezbijstvo, naravno i opet s negativnim prizvukom. Dakle, zajedničko jest da svi odrastamo u društvima gdje stereotipi o lezbijkama barataju istim kodovima i sličnim rječnikom. Patrijarhalno društvo i formalno negira lezbijsku egzistenciju, naime npr. u Krivičnom zakonu republike Hrvatske, homoseksualna veza može biti samo između muških osoba (sic!). U svakodnevnom životu lezbijkama se a priori pripisuju negativnosti kao narkomanija, prostitucija, kriminal. Prema istim predrasudama lezbijka je zapravo (heteroseksualna) žena koja naime mrzi muškarce, a lezbijstvo je samo pervertirana faza u životu jedne heteroseksualne, »normalne« žene. Slijedeći iste predrasude, lezbijka je žena koja ne može imati seksualni odnos s muškarcem, odnosno ona je zapravo muškarac u heteroseksualnom, ženskom tijelu! Iz te posljednje teze proizlazi nadalje stav o spolnim ulogama, tj. njihovoj podjeli, pa se govori o »muškim« odnosno »ženskim« svojstvima kod lezbijki. Sama jednostavna ideja da žena voli ženu bez ikakve uloge muškarca (fizičke, psihološke, pa čak ni u imitativnom smislu) dominantno muškom društvu je toliko neprihvatljiva da je ujedno i neshvatljiva. Stoga osim gornjih stereotipa i predrasuda postoje i takvi stavovi koji »uzroke« lezbijstvu vide u medicinskim poteškoćama (poremećeni hormoni, mentalna bolest itsl.), odnosno u lošim socijalno-psihološkim uvjetima (dominantna majka, dominantan otac, asocijalna obitelj itd.).

Dugačka lista predrasuda o lezbijkama, kao npr. da one mrze djecu, da su agresivne, osobito prema heteroseksualnim ženama, da imaju nestabilne odnose budući da ih zanima samo seks itsl., ima zajedničku rezultantu. Zbog tih jako rasprostranjenih i duboko ukorijenjenih, te i dalje njegovanih predrasuda, velika većina lezbijki zapravo se osjeća loše zbog svoje ljubavi prema ženi. Zbog istih razloga lezbijstvo je i danas i kroz čitavu povijest nevidljivi dio društva.

Pokušajmo ovdje vrlo kratko analizirati neke od tih uvriježenih predrasuda. Što znači stav da »sve lezbijke mrze muškarce«? Činjenica je da će mnoge lezbijke potvrditi da osjećaju nelagodu u muškom društvu, ali će se vrlo brzo pokazati da se radi o mnogo općenitijem impulsu naspram muškog ugnjetavanja. Neke radikalne lezbijske grupe smatraju čak da je mržnja naspram muškaraca važna kao moguća terapija u otklanjanju muške opresije. Međutim, ovako isključiv stav moguće je lako naći ne samo kod radikalnih grupa već i u stavovima tzv. normalnih heteroseksualnih žena u njihovom dnevnom izražavanju, umjetnosti itsl. Jednostavno rečeno, lezbijke, dakle žene koje vole žene, unose permanentnu zabunu i nered u muški sistem razmišljanja, stavova, postupaka, osobito u domeni seksualnosti. Sa muškog aspekta preciznije rečeno, nedopustivo je pa tako i neshvatljivo da se išta u životu žene može odvijati bez njihovog duhovnog i/ili fizičkog prisustva, odnosno kontrole.

Druga, široko rasprostranjena predrasuda odnosi se na vrlo često poistovjećivanje lezbijki i transseksualaca. Zabuna pak postaje kompletna kada se uzme u obzir da transseksualci sebe doživljavaju kao heteroseksualne. Statistike pokazuju da su ogromna većina onih koji žele promijeniti spol - muškarci. Žene se po svim pokazateljima osjećaju ugodno u svome spolu, i rijetke koje to ipak žele učiniti (promijeniti spol) čine to stoga što u društvima u kojima žive nemaju nikakvih informacija, a još manje potpore za vlastitu seksualnu orijentaciju. Čini im se da bi promjenom spola mogle dovesti svoj emocionalni odnos prema ženama u sklad sa općeprihvaćenim normama muški dominantnog heteroseksualnog društva.

Društveni razvoj posljednjih dvadesetak godina, osobito se to odnosi na zemlje Zapadne Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, donio je značajne promijene u shvaćanju i tretmanu homoseksualnosti uopće. Svojevrsni društveni »coming out« omogućio je otvaranje diskusije o homoseksualnosti, a istovremeno je započela borba za ljudska prava i poštivanje dostojanstva homoseksualaca u heteroseksualnom društvu. Kao poslijedica toga, nešto kasnije pojavili su se zahtjevi za autentično, osviješteno lezbijstvo, koji su se unekoliko razlikovali od stavova radikalnih feministkinja, lezbijki separatistkinja i lezbijki koje su bile povezane s »gay« pokretom.

No prije no što se upustimo u dublje razmatranje lezbijskog aktivizma treba se zapitati elementarno: kako se lezbijke osjećaju te kako razumiju svoju dvostruku pripadnost dvjema skupinama: homoseksualnoj skupini i skupini žena. U svakoj od tih skupina postoje specifična područja koja lezbijke ne dijele s ostalim pripadnicima skupine. U prvom slučaju vidimo da, iako pripadaju homoseksualnoj skupini, u odnosu na Gay ekonomiju i AIDS, lezbijke su ženski homoseksualci. U ovom slučaju njihov rod je važniji od njihove seksualnosti. U drugom slučaju, lezbijke, naravno, pripadaju skupini žena ali istovremeno nisu npr. involvirane u problem seksualnog zlostavljanja u braku ili u probleme prava na abortus. S druge strane tu isključivost podupire i stav mnogih ženskih feminističkih organizacija koje ne uključuju u svoj rad i specifične probleme lezbijki, vrlo često podrazumijevajući da je lezbijkama važnija njihova seksualnost nego široki spektar problema ženskog roda. Međutim, jasno je da su te dvije skupine jedine uz koje je moguće razvijati specifičnu lezbijsku strategiju budući da su, uz mnoge druge zajedničke interese, njihov zajednički neprijatelj - homofobični, heteroseksualni muškarci.

Dok se u zemljama s manjom tradicijom u borbi za ženska prava i znatno nižom razinom osvještenja unutar feminističkog i lezbijskog pokreta odnos feminizma i lezbijstva uzima zdravo za gotovo, broj pitanja i stanovita skepsa u zemljama zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država raste iz dana u dan.

Da li lezbijski pokret treba biti čvrsto vezan uz feminizam i da li ta veza narušava neke značajne segmente lezbijske grupacije?

Zbog čega i da li uopće lezbijstvo treba biti dio feminističkog pokreta?

Da li veza s feminizmom može pomoći lezbijskoj grupi u njenoj boljoj organiziranosti i jačanju?

Istina je da je feminizam otvorio mnoga pitanja i ostvario mnoge rezultate u nastajanju i osvještavanju lezbijskih zajednica na prostoru zapadne Europe i Amerike, no ništa manje nije činjenica i to da je feministički diskurs bio u znatnoj mjeri autoritaran i moralistički s obzirom na lezbijsku politiku, u odnosu na ponašanje lezbijki u određenim situacijama, te da je pokazivao jaku intenciju sprečavanja odnosno zanemarivanja govorenja o lezbijskoj seksualnosti u korist šire kategorije roda i problema vezanih uz nju. Nema nikakve sumnje da, bile mi lezbijke ili heteroseksualno orijentirane žene, sve živimo u društvima gdje je većina ženskih privatnih, socijalnih, političkih i kulturnih odnosa određena muškom ideologijom u kojoj je jedan od temeljnih stavova da žena pripada muškarcu. U tom smislu i lezbijke i heteroseksualno orijentirane žene dijele isti kontekst i pripadajuće mu probleme i razloge za otpor i promjene. No i pored tog zajedničkog okvira, postoje specifičnosti lezbijske egzistencije za koje feminističke grupe još nisu pokazale previše razumijevanja. Feministička nastojanja, kroz čitav razvoj feminizma, često su usmjeravala žene da svoju kritičku pažnju fokusiraju na muškarce, na njihovu percepciju žene, na muške reakcije, mass-medijske stereotipe o ženama itsl. Isto tako trebalo je muškarce uvjeriti da je njihov strah od feminizma neopravdan i da žene, ili bolje »prave« žene, nisu lezbijke, ne mrze muškarce i nisu separatistkinje heteroseksualnog društva.

Kada je 1978. godine, na godišnjoj konferenciji zajednice modernih lingvista u New Yorku, Monique Wittig završila svoju prezentaciju eseja »Straight Mind« tezom da lezbijke nisu žene, toplom prijemu publike prethodio je trenutak ledene tišine. Tvrdnja Monique Wittig dovela je u pitanje, za nju fundamentalnu, točku koju feminizam nikada nije osporavao - heteroseksualnost. Naravno, Monique Wittig nije dovela u pitanje heteroseksualnost kao seksualnost već kao - politički režim. Do tada je feminizam shvaćao i objašnjavao patrijarhalni sistem kao ideološki sistem baziran na dominaciji klase muškaraca nad klasom žena, dok se analiza samih kategorija muškarac i žena nikada nije dovodila u pitanje, o tome se nije raspravljalo. Upravo ovdje lezbijska egzistencija izlazi izvan okvira zadanih kategorija muškarac-žena, budući da su u drugačijem odnosu, kao žena-žena. Kategorija muškarac jednostavno ovdje gubi smisao, nestaje. Stoga je izjava da lezbijke nisu žene istovremeno i teoretski i politički izazov i uzburkala je teoretski i politički cijeli pokret. Naime, od samog početka feminističke borbe i uopće borbe žena, počev od raznih grupa za obranu ženskih prava pa sve do feminističke analize tlačenja žena, sve su one u temelju imale tzv. žensko mišljenje, tj. heteroseksualnost kao jedinu kategoriju.

Odbiti heteroseksualnost kao način života, znači odbiti podvesti se pod kategorije muškarac odnosno žena. To naime ne znači odustajenje od vlastitog spola već odbijanje uloge koju je heteroseksualno društvo namijenilo ženama odnosno muškarcima. To znači odbijanje ekonomske, ideološke i političke dominacije i moći muškaraca. Heteroseksualni način života naime sankcionira dominaciju jednog spola nad drugime i to ne samo u seksualnom smislu, već dapače u cjelokupnom načinu života koji je određen, nametnut i promoviran od strane svake, pa i najsitnije institucije muškog društva: od religije, politike, kulture, medicine, pornografije, ekonomije itd. itsl. Lezbijstvo tako zapravo predstavlja jedini koncept društva koji je izvan kategorija spolova žena i muškaraca. Adrienne Rich govori o heteroseksualnom sistemu kao o političkoj instituciji koja osigurava muškarcima neupitno pravo na psihološki, ekonomski i emocionalni pristup ženi i faktičku dominaciju nad njom. Rich isto tako vidi postojanje lezbijstva kao svojevrstan otpor institucijama patrijarhalnog društva, ali samo ukoliko se sadržaji lezbijske egzistencije realiziraju u slobodnoj formi, gdje erotski izbor treba ovisiti o svijesti žena i njihovoj seksualnoj identifikaciji i širiti se putem njihovog razvijanja. Radikalnije struje među feministkinjama i lezbijkama idu i dalje te tvrde da je lezbijstvo politički stav i neophodno kao politički pokret bez obzira na to da li je pojedina žena koja se bori za oslobođenje žena homoseksualna ili heteroseksualna.

No zadržimo se ipak na razmatranju u vezi sa statusom lezbijki u ovom trenutku. Velik broj njih na primjer smatra da će ulaskom u određenu feminističku grupu ili organizaciju lakše zaštititi svoju osobnost tj. seksualnu opredijeljenost od osude javnosti i istovremeno lakše dobiti podršku, a u krajnjoj instanci smatraju da je veća vjerojatnost susreta sa istomišljenicama. Sama pomisao na mogućnost da se opredijele za rad u nekoj lezbijskoj grupi izaziva strah (pa onda i odbojnost) da će biti dovedene u vezu i etiketirane kao lezbijke, što se razumije kao »najgori mogući oblik ženske egzistencije«. Ti strahovi i frustracije lezbijki najčešće se racionaliziraju u stavu mnogih lezbijki da zbog raznoraznih razloga upravo treba biti povezan s feminističkim, a ne isključivo lezbijskim grupama. S jedne strane, feminističke grupe se prikazuju kao širi okvir i jača baza borbe za ženska prava, a s druge se ide tako daleko da se tvrdi kako lezbijke koje nisu povezane s feminističkim pokretom i nisu »prave lezbijke«, jer »bez feminizma nemaju političku bazu«. Upravo taj stav razotkriva bitnu zabunu jer tvrditi da lezbijstvo bez feminizma nema političke baze znači upravo da se sámo lezbijstvo ne razumije kao političko već isključivo kao seksualno i time se odguruje s javne scene u nevidljivu privatnost. Lezbijstvo je naime i seksualno i političko, a lezbijke su diskriminirane i kao lezbijke i kao žene.

Ulaskom u feministički pokret lezbijka često nailazi na različita »pravila« ponašanja, u smislu što je dobro odnosno loše za ženski pokret i kako treba djelovati. Paradoks je da takvi zahtjevi najčešće dolaze od strane aktivistkinja koje sebe (iz ideoloških razloga, jer ih to dovodi na točku najudaljeniju od patrijarhalnog sistema) nazivaju lezbijkama iako ih većina nikad i nije imala nikakav seksualni odnos s drugom ženom. S druge strane, stvarne lezbijke osjećaju se donekle obavezne da prikrivaju svoju seksualnost, pa i samo korištenje pojma lezbijka, s kojim se podosta manipulira unutar feminističkog pokreta. Ako je, naime, lezbijka i ona koja spava i sa muškarcem i sa ženom, ako je isto tako lezbijka i žena koja je samo spiritualno tijesno povezana s drugom ženom, ako je napokon transeksualni muškarac isto tako lezbijka, pitanje je napokon što je zapravo lezbijka?! Ti si ja, ona je on, mi smo svi zajedno. Transseksualni muškarci nazivaju lezbijke fašistkinjama i esencijalistkinjama stoga što ne pokazuju sklonost da lezbijsku ili žensku organizaciju otvore za njih, za njihov aktivizam.

Ako odbijemo koristiti određene nazive za određene životne stilove i opredjeljenja ili preuzeti odgovornost za ono što jesmo, dokazujemo da niti jedna kategorija ne egzistira. Stvara se još jedna forma negacije naše egzistencije, ali ovoga puta ta negacija dolazi s naše vlastite strane i očigledno je rezultat naših strahova i frustracija. Ako jedna lezbijka, primjerice, izbjegava vlastito imenovanje kao lezbijke i označava se kao feministkinja ili gay-homoseksualka (gay je u engleskom jeziku izraz za homoseksualni način života), onda ona očigledno pokazuje strah i distancu naspram (vlastitog) lezbijstva. Gotovo da bismo mogli govoriti o svojevrsnoj lezbofobiji. Pojam lezbijka ne smije izgubiti svoje značenje i potencijal, budući da svaki put kad govorimo otvoreno o svojem seksualnom opredjeljenju i koristiomo izravno izraz lezbijka, osnažujemo i potvrđujemo lezbijsku kulturu. Kada nam većina muškaraca i heteroseksualnih žena pokušava nametnuti osjećaj krivice što, eto, ne dijelimo nešto s njima, tada je vrlo važno upravo insistirati na vlastitom određenju jer je to napokon bitno za našu egzistenciju. Danas, kada je zahvaljujući ipak zamjetno liberalnijoj atmosferi, gotovo postalo moda biti biseksualan »jer je to prorodno i to su napokon svi ljudi u biti«, biti lezbijka ponovo dobiva status nečeg neprikladnoga, ako ne i nadalje neprirodnoga.

Ženama koje su aktivne unutar feminističkog pokreta poznato je da su lezbijke prisutne u gotovo svakoj grupi i organizaciji te da su mnoge vrlo značajne i utjecajne feminističke grupe i organizacije osnivale upravo lezbijke. No bez obzira na to, lezbijska problematika i sam doprinos lezbijskih aktivistkinja i teoretičarki najčešće se zanemaruju ili postavljaju u drugi plan. Lezbijke su tokom cijele, doduše kratke, povijesti feminizma bile dosta potcjenjivane a često čak i izbacivane iz članstva feminističkih grupa, te pogotovo iz ženskih organizacija koje su imale brojnije članstvo i veći značaj i utjecaj u borbi za ženska prava u pojedinim zemljama. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva dogodio se 1969. godine kada je Američka nacionalna ženska organizacija (NOW) prisilila sve lezbijke članice organizacije da dadu ostavku na članstvo.

Destruktivnost i negativna energija unutar ženskih grupa često je proizvodila mnoge žrtve, žene koje su zbog toga dovele u sumnju značaj ženskog zajedništva i povezanosti.

Da bi se danas bolje razumjela uloga koju su lezbijke imale i još uvijek imaju u radu feminističkih grupa, valja se vratiti tridesetak godina unazad i ponovo razmotriti specifične lezbijske diskusije o rodu i seksualnosti.

Jedna od spornih točaka lezbijstva oko kojih su se vodile široke diskusije (i još se uvijek vode) je značenje podjele uloga na »butch« i »femm« (masculine i feminine) u lezbijskom životu. Zagovornice takve podjele smatraju da politiku odnosa »butch« i »femm« treba razmatrati kroz povijesni koncept lezbijskog samoizražavanja, u kojem takav način ponašanja predstavlja izazov muškoj dominaciji, i prije nego što se feminizan osvijestio i oformio kao pokret. One smatraju da se tu radi o kopiranju heteroseksualnih modela, ali u kontekstu autentične lezbijske interakcije. »Butch« lezbijke nisu niti imale nikakve namjere postati muškarci, već su htjele samo odlike koje su »pripadale« muškarcima: moć, slobodu, samostalnost i pravo na svoje tijelo, dakle i opet socijalne kategorije.

U tako formiranoj subkulturi unutar lezbijskog pokreta oblikovala su se radikalna seksualna politička mišljenja.

Većina lezbijki-feministkinja smatra da je igranje uloga »butch« i »femm« nekritičko »presnimavanje« heteroseksualne patrijarhalne prakse, erotizacija moći i ugnjetavanja koja sprečava razvoj autentične lezbijske erotike.

Valja također istaći da, s druge strane, težnja ka idealizaciji lezbijskog odnosa od strane lezbijki-feministkinja često previđa određene realnosti. Tako one imaju znatnih problema u sagledavanju i prihvaćanju činjenice da lezbijska zajednica nije harmonična. Izrazita polarizacija stavova spram uloga (»butch« i »femm«) dovela je do svojevrsne cenzure. Neki feministički časopisi ne objavljuju »ideološki nepodobne« tekstove, koji imaju pozitivan odnos spram podjele uloga što se nesvjesno podudara sa heteroseksualnim primjerima i nasilnim gay seksom. Takva stajališta primjerice zastupa i američki lezbijsko feministički časopis »Off our Backs«. Kao njegova suprotnost u Kaliforniji izlazi »On our Backs«, koji objavljuje erotske lezbijske fotografije i sve ono što ne bi smjelo biti povezano s »osviještenim ženama«. Od 1982. godine feministkinje u Americi su počele raspravljati pitanje da li žena koja se identificira kao feministkinja može istinski raditi za žene, ako isto tako radi na reprezentaciji ženske seksualnosti za koju mnoge lezbijke-feministkinje smatraju da je odraz muške forme opresije. Danas sve više lezbijki, nasuprot lezbijkama-feministkinjama i feministkinjama, smatra da je moguće ostvariti ženski heroinični subjekt koji ne predstavlja žrtvu, te da je lezbijska erotika vrlo uspješna u prikazivanju ženskog užitka koji pak heteroseksualna pornografija potire. Naime, izražavanje zanimanja za spolnost, seksualnost i spolni užitak za žene je uvijek bilo tabu.

Danas se oko tih tema unutar feminističkih i lezbijskih krugova vode veliki sporovi, koji su doveli do prilično oštrih podjela na tzv. pro-sex odnosno anti-sex lobby-e, tj. na grupacije koje se odnose pozitivno odnosno negativno prema seksualnosti. Taj raskol na »dobre« i »loše« djevojke primorava lezbijke da se identificiraju s jednom ili drugom grupacijom.

U posljednje vrijeme razvila se također žustra diskusija oko pitanja kako to da se danas ponegdje npr. u nekim razvijenim društvima, usprkos ženskoj ekonomskoj nezavisnosti od muškaraca te jednakoj raspodjeli poslova među spolovima nije uspjelo odstraniti mušku dominaciju nad ženama. Mogući odgovor treba potražiti vjerojatno na razini postojećih seksualnih potreba, koje su materijalistički i društveno formirane i nisu ekonomske. Patrijarhalno je društvo, naime, prije bilo sklono dopustiti ženi pristup radnom mjestu u javnom sektoru nego li joj ostaviti slobodu u njezinoj seksualnosti. O tome se nije mnogo vodila diskusija, ali ostaje moguća teza da je ekonomska jednakost muškaraca i žena manja prijetnja za patrijarhalni sistem negoli je to seksualna ravnopravnost. Nije daleko od pomisli da bi, kada se problematizira sadašnja muška dominacija u heteroseksualnom sistemu i artikulacija seksističke moći u modernim društvima, možda prije trebalo raspraviti problematiku seksualnosti i ljubavi, sa svim postojećim stereotipima i njegovanim predrasudama, nego ekonomiju i rad.

Seksualnost bi ubuduće trebalo promatrati kao polje socijalnih i političkih odnosa moći i bazični problem feminizma. Veliki dio feminističke kritike danas usredotočuje se na strukturu muškog svjetonazora unutar kojega je muškarac subjekt a seksualizirano žensko tijelo objekt. To se naravno odražava i prepoznaje kao nerazmjer moći među spolovima. Jednako tako, takva vrsta kritike (feministička) negira mogućnost drugačijeg, ženskog pristupa erotici i pornografiji. U nekim primjerima to je dovelo do reakcionarne feminističke ideologije koja je deseksualizirala žensko tijelo i, ustvari, odrekla mu užitke. Nasuprot tome, većina lezbijki sve više postavlja mnoga pitanja o seksualnosti, vrijednostima i oblicima seksa, seksualnom zdravlju itsl., tim više što je lezbijska seksualnost oduvjek bila potlačena, nevidljiva u društvu i smatrana čak impotentnom.

Govoreći još uvjek o pornografiji valja se osvrnuti na njezin ambiguitet. Postoji, naime, heteroseksualna i gay - muška pornografija koja ne vidi nikakvu razliku između te pornografije i one lezbijske. Lezbijke naravno znaju da ta pornografija nema baš nikakve veze s iskustvima lezbijske ljubavi. Heteroseksualna pornografija implicira da se zadovoljenje može doseći samo penetracijom, a nepenetracijski prizori tj. masturbacija služe samo kao uvod u »pravi« spolni kontakt, pri čemu ključno mjesto ima penis. Autentična lezbijska erotika ili pornografija pak ima za cilj prikazati žensko tijelo kao subjekt, njoj nije cilj nastaviti represivnu identifikaciju s heteroseksualnom pornografijom, već joj je namjera zadovoljiti želju za užitkom. Ovisno o ciljevima i oblicima nastajanja, pornografija može biti oslobađajuća odnosno ponižavajuća i ugnjetavajuća. No diskusije su se vrtile uglavnom oko njezina ugnjetavajućeg odnosno ponižavajućeg aspekta i mnoge radikalne feministkinje nas pokušavaju zastrašiti njezinom koruptivnom snagom. Katastrofalna posljedica jedne od najvećih feminističkih antipornografskih kampanja bila je zabrana distribucije časopisa i literature koje su žene proizvodile za žene. Upravo borba koja se vodi oko toga pitanja dovela je do velikih razmimoilaženja unutar feminističkog i lezbijskog pokreta u Americi i Engleskoj. Primjerice, Andrea Dworkin, jedna je od najpoznatijih predstavnica onih koje se zalažu za zabranu svih oblika pornografije. Nasuprot njoj i sličnima, postoje grupe kao što su npr. Feminist Anti-Censorship Task Force iz Amerike te u Engleskoj Feminist against Censorship. Osnovni stavovi tih potonjih su, nepodržavanje svih vrsta pornografije te stav da ne postoji dokazana veza između pornografije i nasilja nad ženama. U Sjedinjenim Američkim Državama je oko stopedeset poznatih američkih feministkinja, uključujući Adrienne Rich, Betty Friedan, te među ostalima i poznatu dječiju autoricu, Judy Blumm, osnovalo Ad Hoc komitet feministkinja za slobodno izražavanje tj. za slobodu govora, s ciljem da se suprotstave postupcima koji su im to osporavali a dolazili su od strane grupe oko Dworkin i McKinnon. Nažalost, nastojanja ovih potonjih da se ukine svaka vrsta pornografije već su dala rezultate. Vrhovni sud Kanade odredio je da se erotski lezbijski materijal smatra štetnim za društvo, a posebno za žene (sic!). Nakon toga je policija također ukinula najpoznatiji lezbijski erotski magazin Bad Attitude.

Kao što se iz svega ovoga dade razabrati, do najvećih razmimoilaženja između lezbijskog i feminističkog promišljanja došlo je upravo na području rasprava o ženskoj seksualnosti. Međutim, rastom i širenjem i feminističkog i lezbijskog pokreta u svijetu ne samo da su se množili problemi pa i konflikti unutar i između različitih grupa, već je, s druge strane, izvršen i snažan utjecaj na društvene tokove, državne institucije i političke strukture vlasti u mnogim (zasad uglavnom razvijenim) zemljama. Aktivan politički rad i lobiranja npr. unutar raznih internacionalnih institucija (EU, UN) omogućili su poboljšanje mnogih zakona u sferi ženskih i lezbijskih prava. Afirmacija feminističkog i lezbijskog pokreta dovela je do enormnog rasta različitih vrsta grupa, organizacija, stilova, političkih ideja itsl. Ova kultura prestaje biti nevidljiva zahvaljujući stotinama novina, izdavačkih kuća, filmskih kompanija, velikih organizacija, škola, arhiva, klubova itd., ali prije svega osviještenosti mnogih lezbijki da je slobodno i ravnopravno učešće u javnosti njihovo prirodno pravo.