1.

Na početku sam osjeæala bijes zbog načina na koji su mediji izvještavali o silovanim ženama u Bosni i Hercegovini, zloupotrijebivši ih time po drugi put. Prisjeæam se dogaðaja u Zenici: jedan suradnik »Centra za dokumentaciju ratnih zločina i zločina protiv humanosti« doveo je novinara američke stanice ABC u logor za izbjeglice smješten u blizini MEDICE. Jedna od žena u logoru bila je voljna ispričati svoja iskustva silovanja, pod jednim uvjetom, da njeno lice ne bude prikazano, niti da joj se spominje ime, obzirom da ima roðake u USA. Novinar je dobio intervju, lice je prikazano, a navedeno je i ime. Još i danas ta žena šuti. Upravo tada počela sam s njom razgovarati, želeæi je motivirati da doðe u MEDICU. Nakon intervjua je izjavila da joj sada niti jedna terapija na svijetu više ne može pomoæi.

Ljutilo me je i to isključivo prikazivanje žena kao rasplakanih i pasivnih žrtava. Postalo mi je jasno da voajerizam medija nema nikakve veze sa suosjeæanjem s tim ženama, veæ da je njihova priča samo sredstvo koje vodi do cilja podgrijavanja ratnog raspoloženja protiv »neprijatelja«.

Osjeæala sam bijes prema nacionalnim i internacionalnim humanitarnim organizacijama, koje su problem prepoznale, jer ga je bilo nemoguæe previdjeti, ali koje su malo brinule o tome kao bi se na jedan mjerodavan način moglo pomoæi tim ženama. Tako je primjerice jedan suradnik njemačkog društva za tehničku suradnju GTZ rekao: »Mogu se za dva do tri mjeseca opet raspitati, mislite li da æe se muslimanske žene nakon tako nečega ikada više moæi resocijalizirati?«

Kada sam u prosincu 1992. otišla u Zagreb u želji da se osobno angažiram, bezuspješno sam tragala za prikladnim projektom za žene. Imala sam na umu jednu kombinaciju psihološke terapije i ginekološke ambulante. Zapanjena izvještajima, proradila je napokon njemačka i internacionalna ženska solidarnost: javnost je detaljnije informirana i sakupljena su financijska sredstva. Unatoč tome bila sam razočarana reakcijom njemačkog pokreta žena. U svojoj emocionalnoj zbunjenosti uputila sam se u slijepe akcije bez dovoljno činjenica, informacija o backgroundu i regiji u kojoj su se odigravale te strahote.

U Zagrebu sam se i po prvi put susrela i s hrvatskim šovinizmom usmjerenim ka izbjeglim ženama iz Bosne. Katolička crkva je najozbiljnije razmišljala da djecu silovanih majki preda Vatikanu na odgoj.

Doživjela sam i to da osobna katastrofa jednoga može drugome donijeti napredovanje u karijeri. Odjednom su muški ginekolozi širom svijeta pokazali neviðeni interes za silovane žene. Nanjušili su svoju šansu da prošire prenatalnu dijagnostiku, koja se u zapadnoj Europi sve više odbacuje, eksperimentirajuæi na bespomoænim bosanskim ženama, a u cilju vlastitog internacionalnog renomea. Za nerazmjerne moguænosti zarade trgovinom fetalnim organima postoje indicije, makar ne i dokazi.

2.

Vrhunac zloupotrebe vidjela sam meðutim na političkoj razini. Za Hrvate su silovane žene poslužile kao propagandno oružje protiv »neprijatelja«. Njihovo ophoðenje s izbjeglicama danas u Hrvatskoj pokazuje koliko im je zapravo stalo do ljudi iz Bosne.

Tako sam krajem 1992. otišla u Zenicu u centralnoj Bosni. Uspjelo mi je sastaviti jedan kompetentan i visoko motiviran bosanski, etnički mješan tim žena. Našla sam žene koje su bile u stanju uvidjeti potrebu postojanja MEDICE, kao i politički smisao jednog takvog projekta za žene. Za mene je to značilo da žene drugim ženama ponude svoju profesionalnu pomoæ i to izdvojeno iz muških struktura moæi, koje upravo najviše dolaze do izražaja na područjima ginekologije i psihoterapije.

Gradska uprava, ravnatelj bolnice i zenički imam ipak su pozitivno reagirali na moju ideju o otvaranju medicinsko-psihološkog centra za žene, što je vjerojatno bio rezultat opæeg negodovanja u svijetu. Mogla sam ih uvjeriti usprkos predrasudama s njihove strane, i to zato što sam uvijek bila i jesam feministkinja i stručnjak u svom poslu.

Nakon prikazivanja priloga »Mona Lisa« o silovanjima u Bosni, Maria von Welser i Herte Döubler-Gmelin otvorile su račun za sakupljanje dobrovoljnih priloga pri »Arbeiterwohlfahrt«, na koji je u meðuvremenu pristiglo preko milijun DM. Pritisak da se novac razumno iskoristi bio je ogroman. U veljači 1993. sam sa četvrt milijuna, koje su mi fondovi pomoæi brzo i bez birokratskih zavrzlama dali na raspolaganje, kupila cjelokupnu opremu za ginekološku ambulantu, operacionu dvoranu, kao i opremu za ured i stacionar. Nedugo prije totalne blokade, tj. početkom ožujka, stigla sam s 25 tona materijala u Zenicu. Tamo me je dočekao iznajmljeni vrtiæ, koji se nalazio u fazi preureðenja po našim zamislima. 2. travnja 1993. otvoren je terapijski centar za žene uz sudjelovanje cijelog grada.

50 bosanskih žena stručnjaka rade danas u raznim ustanovama MEDICE. Od početka našeg rada 150 žena i njihove djece prošlo je kroz stacionarni psihološki tretman, a preko 4000 žena liječeno je ambulantno, što ginekološki što psihološki. Osjeæali smo obavezu da osim našeg psihološko-medicinskog angažmana opskrbimo žene (500 žena mjesečno) paketima pomoæi i lijekovima, pošto je početkom travnja 1993. hrvatskog-bosanski HVO uveo blokadu konvoja, a time i blokadu obskrbe hranom. Da bismo stacionarno mogle primiti sve pacijentice morale smo iznajmiti više kuæa. U ukupno četiri kuæe živi danas cca. 50 žena sa svojom djecom. Predškolska djeca idu u vrtiæe MEDICA, a s veæima je organizirana nastava. Njihove majke uče u sklopu našeg programa šivati, tkati, plesti, te strane jezike. One žene koje izraze želju za daljnjom ambulantnom terapijom imaju uvijek tu moguænost.

U rujnu 1993. otvoren je vrtiæ za 40-ero djece koja su patila od trauma uzrokovanih ratom. Osim nas, sličan projekt sprovodi norveška organizacija NPA-Norwegian People's Aid. UNICEF, koji je u Zenici skoro godinu dana, nije bio u stanju usprkos svojoj ogromnoj mašineriji ostvariti jedan takav jednostavan zadatak. Upravo crteži djece govore jasnim jezikom: kuæe u plamenu, krvavi ljudi na livadama, tenkovi koji pucaju po ženama i djeci u bijegu. Vojnici koji s brijega pucaju na grad nemaju ruke veæ puške koje im rastu iz ramena. Ta djeca su vidjela sve: ubojstva i mučenja roðaka i prijatelja, silovanja majki i sestara u logorima, doživjela su što znači bježati pješice preko planina u stalnom strahu od četnika ili od hrvatsko-bosanskog HVO. Puna nade došla su iz svih krajeva istočne i sjeverne Bosne i iz Hercegovine u »slobodnu« Bosnu, i tu ih je dočekalo dugotrajno i beznadno čekanje u očajnim masovnim utočištima. Mnogi čekaju tako veæ dvije godine, a povratak u njihove domove je neizvjestan. Tek u zadnje vrijeme pruža im se moguænost improvizirane nastave.

3.

Nije samo UNICEF zakazao u centralnoj Bosni; UNHCR nije izgradio u Zenici niti jednu ustanovu za izbjeglice, a opskrba hranom je bijedna. Samovoljni propisi oba agresora, srpskoga kao i hrvatskoga, bez prigovora se akceptiraju. Isto tako neodgovorno su dozvolili da nepoznata količna hrane nestane kanalima crnog tržišta. Živjela sam 1993. u Zenici i doživjela kako je blokada konvoja od strane HVO psihički i fizički uništila narod u centralnoj Bosni. Skoro svi su patili od gladi, konvoji su puštani samo sporadično. Ta situacija se malo poboljšala tek nakon pregovora o federaciji u travnju 1994. Psihičko i intelektualno mučenje zbog blokade komunikacija (nema pošte, telefona, časopisa, novina...) nastavlja se idalje. U tim uvjetima je ravna šikaniranju činjenica da ja kao suradnica jedne humanitarne organizacije mogu unijeti i iznijeti samo šest pisama.

UNHCR je skupa s Crvenim križem propustio moguænost provjeriti konkretne navode o ratnim zločinima. U više navrata su ove dvije velike humanitarne organizacije odbile provjeriti izvještaje očevidaca, naših pacijentica, i to unatoč tome što su ti izvještaji upuæivali na to da se žene u područjima pod okupacijom HVO u našoj neposrednoj blizini nalaze u životnoj opasnosti. Ne samo to, veæ su nam odbili pružiti barem pratnju do navedenih sela, kako bismo mogle izvuæi žene i djecu. To odbijanje pomoæi mogu jedino nazvati kriminalnim aktom. Ponašanje meðunarodnog Crvenog križa i UNHCR-a je u mnogo čemu doprinijelo i tome da smo samo djelomično mogle ispuniti zadaæe koje smo same sebi postavile. Za razliku od malih nevladinih organizacija (NGO), ove dvije velike dobro opremljene i ugledne organizacije nisu iskoristile svoju moguænost izvještavanja svjetske javnosti o svakodnevnim novim zlostavljanjima koja su provodili četnici i bosansko-hrvatski HVO.

Samo mali broj pojedinaca iz UNHCR-a i UNPROFOR-a je imao hrabrosti, koja to uopæe i nije, podržati MEDICU, i to zato što ih se naš rad dojmio. U takozvanim zaštiæenim zonama nema govora o zaštiti, dok emabargo na uvoz oružja i razoružavanje bosanske vojske ujedno sprečavaju djelotvornu obranu naroda.

Po članu 51 Povelje UN članice UN bi članici UN Bosni i Hercegovini morale pomoæi protiv srpskog agresora tj. prekinuti embargo na uvoz oružja. Umjesto toga, SAD, Europa i veæina medija služe se namjenskom laži o graðanskom ratu u kojemu sve strane snose istu krivicu. Kada bi se stvari nazvale pravim imenom moglo bi to pozvati na djelovanje. I ja se bojim intervencije NATO snaga u Bosni i nepredvidivih posljedica takve intervencije, ali najmanje što očekujem od demokratskog zapada jest njegovo protivljenje udvaranju ratnim zločincima po medijima i prihvaæanju tih istih zločinaca kao partnera u pregovorima. Zar nitko ne primjeæuje tu nevjerojatnu farsu, kada se u jednoj sali pregovara s Karadžiæem, a u susjednoj prostoriji se priprema UN-ov tribunal za ratne zločince kojima i on sam pripada.

Na koje djelovanje mislim, buduæi da kao feministkinja odbijam svaku vojnu logiku, jer svaka njena osnova znači omalovažavanje žena. Predbacujem vladi Savezne Republike Njemačke, drugim europskim državama i SAD da su me svojom polarizirajuæom politikom priznavanja, svojom nemaštovitošæu pri savladavanju konflikta i svojom kvazi aktivnišæu dovele u prisilnu situaciju da i ja uslijed pokolja u Goraždu razmišljam jedino o zaštiti putem oružja. Koje bi sve mirovne programe bili mogli sprovesti sa svim tim bačenim milijardama potrošenim za naoružavanje? Mirovni pokret je oduvijek tvrdio da vojska služi samoostvarenju, a nikada miru. Sada sam očajna jer su se ta predviðanja obistinila. Vojska ne koristi svoj nakupljeni arsenal za spašavanje zarobljenog bosanskog naroda. Ona se čak ne može odlučiti za uništenje teškog naoružanja, koje su bosanski Srbi morali predati nakon Sarajevskog ultimatuma. Zašto se štiti oružje a ne ljudi, mogu objasniti jedino velikim muškim obožavanjem skupih tenkova.

A zapadnoeuropski muški političari u vožnji sanjkama s Karadžiæem & Co., izvrgnuti ruglu, ne mogu prikriti iritirajuæu fascinaciju srpskom ekspanzivnom muškom taštinom. Nije uopæe nikakvo čudo da rasističko mišljenje u etničkim kategorijama i prešutno prihvaæanje raspada multikulturalne Bosne veæ odavno služi kao uzor vanjskoj politici svih europskih vlada, a da i ne govorimo o istočnoj Europi.

To takoðer ne razumije jedan dio njemačkog pokreta za mir. Ukočeni vlastitom mirovnom utopijom i neprovjerenom solidarnošæu s povijesnim antifašistima, nisu sposobni reagirati na sadašnja ubijanja. Njihov prema unatrag usmjeren antifašistički pogled zaklanja im svako suosjeæanje sa žrtvama današnjeg fašizma, koji bi ovaj put morali prepoznati na srpskoj strani. Citiram Petera Glotza iz novina Die Woche od 10. 2. 1994.: »Pompozna kampanja o navodnim silovanjima 60.000 muslimanskih žena od strane Srba mogla bi se pokazati kao najuspješniji primjer neistinite huškačke propagande od 1. svjetskog rata.« U isti rog puše i novinar Martin Lettmayer iz švicarskih novina Weltwoche od 10. 3. 1994. Da su gospoda Glotz i Lettmayer kojim slučajem navratili do MEDICE, mogle su ih naše psihologinje iz prve ruke uvjeriti u ono što oni i njima slični negiraju.

U tom kontekstu želim ukazati na činjenicu da ni pokret za mir niti poznata internacionalna organizacija kao Amnesty International ne žele priznati specifične povrede ljudskih prava kod žena kao takve. Ljudska prava su muška prava. Nezamjeæivanje ženskih prava i interesa svaki je put i jedan od razloga za rat i iskorištavanje.

Propagandističko pretjerivanje s brojkama i meni je odvratno, buduæi da mislim da točan broj još dugo neæemo saznati. Brojke su mi sada manje važne od izvještaja tih žena, koje se javljaju nama i drugim organizacijama. Bez sumnje su u ovom ratu - kao i u svakom ratu - žene bez obzira na narodnost i religioznu pripadnost seksualno mučene i silovane. Na temelju mojeg jednogodišnjeg iskustva u centralnoj Bosni, nepobitna je činjenica da Muslimanke nisu samo »normalne« žrtve rata, veæ da su one žrtve ratne strategije zvane genocid.

4.

Nekada sanjam o uništenju muškog privilegija ubijanja. Tada vidim helikopter koji sa ženskom trupom slijeæe u logor za silovanje. Oslobaðamo put do zatvorenih žena i rasporeðujemo oružje. Nakon toga ih ubijamo, sve te šefove logora i silovatelje, inspektore Crvenog križa, koji donose čokolade i cigarete umjesto da oslobode zatvorenike, i komandante UNPROFOR-a, koji nedjelotvorno prebivaju u svojim sjedištima dok se vani umire.

U stvarnosti činim nešto potpuno drugo, veæ iz razloga što mi nedostaju moguænosti da ostvarim svoju viziju. Vršim »popravke«, krpam tijela i duše žena, ošteæene silom muškaraca. To ne činim zato da bi opet bile sposobne za seksualne usluge sličnim muškarcima, veæ da naðu put k sebi i iskuse žensku solidarnost protiv muške sile. U MEDICI pacijentice i osoblje uče kroz zajednički život i rad u grupama što je solidarnost i što su vlastiti oblici obrane.

Znam da je to malo svjetlo nade u usporedbi s golemom mjerom muške sile. Solidarnost žena i otpor protiv patrijarhalnih odnosa u krajnjoj su liniji za mene jedina nada koju svijet još ima. Ne zbog toga što su žene bolji ljudi, veæ zato što ženski životni sklop, uključujuæi i poznavanje razarajuæe snage fizičkog i psihičkog nasilja, čini žene djelotvornijima i sposobnijima za život.

Živjela sam godinu dana u Zenici i doživjela nevjerojatne stvari: Razaranje i agresija su kročile naprijed, a svjetska javnost je to paralizirano promatrala, dopuštajuæi da joj lažu, proglašavajuæi samu sebe bespomoænom i zavaravajuæi se da sve to nema nikakve veze s njom. To što meðutim u ovom trenutku od Sarajeva i Goražda prelazi na Brčko i Tuzlu ima i te kakve veze s nama. Jer sama činjenica da su tragedija Goražda i posrbljavanje u regijama Prijedor i Banja Luka slično procesu stvaranja arijevske rase uopæe moguæi, znači da æe nas sve to skupa kad tad stiæi, a i sve ostalo razarajuæe u našim životima, ovdje u Njemačkoj a i drugdje u Europi.

Ne moramo svi iæi u Bosnu. I ovdje možemo preuzeti odgovornost. Sto tisuæa izbjeglica iz Bosne i Hercegovine žive u meðuvremenu u Njemačkoj. Njihov prihvat i integracija niti su poželjni niti moguæi zato što se njihova dozvola za boravak svakih pola godine mora produžiti. Time se sugerira da je njihov povratak u domovinu u buduænosti moguæ. Kada bi se organizacije za ljudska prava više interesirale za bosansku Krajinu, morale bi znati da se takva politika može usporediti s vraæanjem Židovki i Židova u nacističku Njemačku. One izbjeglice koje nisu smještene kod roðaka ili njemačkih obitelji žive kao i ostale izbjeglice iz drugih dijelova svijeta, pod deprimirajuæim uvjetima u kontejnerima ili zajedničkom smještaju. Odgovornost političarki i političara ne doseže niti toliko da omoguæi silovanim ženama i muškarcima mučenim u logorima primjerenu terapeutsku njegu. Bijeg u njemačke kontejnere spašava život obzirom na akutnu i permanentnu životnu opasnost u situaciji rata. Biti ostavljen sam nakon toga, u očajnom fizičkom i psihičkom stanju i pored svih tih silnih terapeutskih moguænosti, znak je prezira prema čovjeku. Tako primjerice izbjeglice s kroničnim oboljenjima ne mogu biti liječene u današnjem klasnom sustavu zdravstva.

»Bila sam prisiljena postaviti si mnoštvo pitanja o životu i ljudskoj egzistenciji«, izjavila je devetnaestgodišnja suradnica MEDICE nakon dvije godine rata.

»Shvatila sam da je najvažnija stvar u životu sam život.«

Prijevod: Višnja Petrovečki