»Uzmi taj pozlaćen kavez bola i oslobodi me,
Uzmi taj kaput sramote, nije mi nikada pripadao«
Annie Lenox, Diva

U Žensku infoteku sam prvo došla očajnički tražeći kakav lezbijski roman. Pošto sam se istrgnula iz Engleske, zamorena od svađa u lezbijskoj zajednici, u mojem životu su nedostajale čvrste točke lezbijskog svjetla, mnoga mjesta u Londonu na kojima se može uroniti u kulturu ljubavi žena spram žena, i zajednice što bujaju u Yorkshireu, gdje se može naći lezbijke umjetnice, graditeljice, te žene svih profesija.

Kakve sam knjige našla u Infoteci? Pa, izgledalo je da ima mnogo knjiga s pričama o »coming out«. Uh! Ja sam »came out« pred deset godina. Sada sam mislila da mi te pripovijesti nemaju što reći. Bila sam u krivu.

»Coming out« je jednostavno jedna od najvažnijih stvari u životu svake lezbijke. »Come out« ne znači onaj prvi put kad si ikada nekome drugome naglas rekla: »Ja sam lezbijka.« To je ono dublje prihvaćanje u samoj sebi da si lezbijka, i razumijevanje što znači reći to.

Odrasla sam u kršćanskoj obitelji. U svojem neznanju, mislila sam da sam istupila zbog toga što je moja obitelj znala da volim žene i što sam pred njihovom nelagodom mogla misliti »Jebite se i vi i ta religija. Ja sam ono što jesam. A jesam lezbijka.« Ali u sebi sam nosila njihovo neodobravanje i osjećaj stida, brigu da u izvjesnim situacijama i sa stanovitim ljudima nemam pravo da ih izložim svojoj seksualnosti.

Krivo. Da bi se potpuno izrazila, treba da budeš u stanju reći, naglas: »Imam pravo na svoju lezbijsku seksualnost. Imam pravo na svoju lezbijsku osjećajnost. Imam pravo na svoju lezbijsku duhovnost.«

Gledajući unatrag shvaćam da mi je moj nevidljivi kaput sramote stvorio mnogo nevolje. Kraj moje prve veze sa ženom uzdrmao je moje samopoštovanje. Nisam mogla zamisliti svoju seksualnost bez nje. Nije mi se čak činila važnom. Nakon pokušaja samoubojstva slijedilo je žrtvovanje vlastitih htijenja u vezi s muškarcem, a zatim sve veća ovisnost o alkoholu. Na neki tajanstven način, na raznim poslovima i u raznim prijateljstvima s »ispravnim« ženama upadala sam u sukobe, nalazeći izgovore da se borim i prepirem s njima. Onda sam se bunila da one ne mogu prihvatiti moju seksualnost. Krivo. Ja nisam u njoj mogla biti ponosna. To je bio taj kaput sramote. Nije ni čudo da su mi ramena bila tako pognuta.

Zato što živimo u heteroseksualnom svijetu koji guši, stalno se konfrontiramo s razlikom između naše i njegove zbilje. To nije lako. Moraš »come out« uvijek iznova. U paranoji i nepovjerenju koje sam izgradila da bih se zaštitila od njihovog nerazumijevanja izgubila sam mnoga prijateljstva. Nisam ih mnogo izgubila kad sam bila u stanju biti iskrena s prijateljima.

Kad jednom shvatiš i prihvatiš svoju seksualnost, onda možeš početi priznavati vlastite potrebe i potrebe drugih lezbijki i početi graditi zajednicu koja ih može zadovoljiti. Upravo zahvaljujući mnogim lezbijkama koje su godinama »vani, s ponosom«, postoji u mnogim zemljama svijet knjižara, klubova, barova, izdavačkih kuća, ženskih centara i ostaloga što mi je u početku nedostajalo kad sam stigla u Hrvatsku.

Ako si okružena takvim stvarima, još uvijek se lako može desiti da ne prepoznaš da još uvijek nosiš kaput sramote. Hrvatske su žene, kako »ispravne« tako i lezbijke, zapazile da nosim ružno, nepristalo, nepotrebno ruho. Ali na meni je bilo da ga skinem.