U početnom razmišljanju o ovom eseju imala sam dva naslova. Prvi e nalazi u zaglavlju ove stranice. Drugi je došao iz ulomka knjige Mary Beard, Žena kao snaga u povijesti (Woman as Force in History), u kojoj prije rasprave o ulozi koju su žene imale u intelektualnom životu, ona opisuje uvjete za mišljenje i obrazovanje u Renesansi.

Za promicanje novih znanja bile u potrebne dvije zadaće. Prva se odnosila na otkrivanje dodatnih klasičnih djela, pripremu kritičkih izdanja, reizdanja onih najboljih … i kritičko izučavanje novih tekstova. Druga je bila diseminacija spoznaja koje su stečene takvim kritičkim studiranjem.

            U diseminaciji novih znanja … uvelike i vrlo intenzivno korišteno je pet metoda: nadgledanje i samostalno učenje u obitelji, obrazovanje u školi, humanistička predavanja, razgovori u manjim privatnim skupinama i većim koterijama, i prepiska. [1]

Netom sam pročitala sažeti pregled ženskih studija i tečajeva iz cijele zemlje, pa mi je bilo posve prirodno opis Bearde prevesti u terminima tog novog nastavnog programa, kao i feminističkih studijskih grupa, konferencija, periodika i "razgovora u manjim privatnim skupinama i većim koterijama" koje su se za proteklih nekoliko godina pretvorile u prave legije. Stoga je privremeno radni naslov ovog eseja glasio "Napomene o feminističkoj renesansi". Do sada je postalo jasno kako je feministička renesansa na djelu, kako u nastojanju da otkriju žene i našu zakopanu odnosno pogrešno shvaćenu prošlost, feministice čine dvije stvari: propitivanje i novo istraživanje prošlosti, i zahtijevanje humanizacije intelektualnih interesa i javnih mjera sadašnjosti. Tijekom tog rada, mi otkrivamo izgubljene izvore znanja i duhovne vitalnosti, poznati tekstovi zadobivaju novu kritičku procjenu, a cjelokupni proces je osnažen promjenom perspektive koja je daleko više iznimna i utjecajna od zamjene teologije humanizmom u europskoj Renesansi. Dobar se dio tih istraživanja, rasprava i analiza već zbiva na sveučilištu, a u još većoj mjeri izvan njega, upravo u onakvim neslužbenim, samonastalim skupinama koje je opisala Mary Beard. Može se reći kao u Americi već postoji žensko-sveučilište-bez-zidova, u obliku čitanja i pisanja žena s novom svrhom, te sve većim brojem feminističkih knjižara, izdavača, bibliografskih službi, ženskih centara, zdravstvenih klinika, knjižnica, umjetničkih galerija i radionica, a svima je zajednička istinska edukacijska misija; a članice tog sveučilišta rade i studiraju poradi izrazite zabrinutosti za kvalitetu ljudskog života kao bitno različitog od egom sputanih individualnih postignuća. Pomoći strojeva za umnožavanje, dokumenta, eseji, pjesme, statističke tabele kolaju od ruke do ruke, putuju poštom; " diseminacija spoznaja koje su stečene takvim studiranjem" nije mjerljiva u smislu prodavanosti nekog izdanja, čak nije isključivo ovisna o komercijalnim izdanjima.

            Vratila sam se izvornom naslovu – manje elegantnom, izravnijem, neki bi rekli provokativnijem – jer se goleme sile na sveučilištu, kao i patrijarhalnog društva u cjelini, iznutra protive bilo čemu što podsjeća na stvarnu feminističku renesansu svagdje gdje se takav proces ozbiljno odvija i nije tek dio dekorativne reforme. Ako fraza "ženski centrirano sveučilište" zvuči odbojno, pristrano ili neprikladno, onda samo treba osluhnuti kako zvuči njemu nasuprotno, "muški centrirano sveučilište" – ne zaboravimo da gramatika otkriva istinu i da je "čovjek", središnja figura te rane renesanse ustvari bio muškarac, a tako je i danas. Odnosno, kako to stoji u katalogu jedne "suobrazovne" institucije:

Sveučilište Brandies želi razviti cjelovitog čovjeka, senzitivnog, kulturnog, slobodoumnog građana koji razmišlja na temelju činjenica, intelektualno i duhovno osviještenog, koji vjeruje u vrijednost života i koji se brine za društvo i ulogu koja mu je u njemu namijenjena. [2]

To nije nikakva semantička igra odnosno beznačajni jezični lapsus. Ono što sad imamo jest muški orijentirano sveučilište, koje nije rasadište humanizma nego muških povlastica. Kako su žene postupno i nevoljko pripuštene u glavni tok visokog obrazovanja postale su učesnice i sustavu koji priprema muškarce da preuzmu uloge moći u muški orijentiranom društvu koje postavlja pitanja i prenosi "činjenice" koje generira muška intelektualna tradicija, i koje suptilno ali i otvoreno afirmira muškarce kao lidere i oblikovatelje ljudske sudbine unutar i izvan akademije. Iznimne žene koje su izašle iz takvog sustava i koje su zauzele istaknute položaje upravo su spomenuto: tražene iznimke koje svaki sustav koristi da bi se opravdao i održao. A da je sve to na neki način "prirodno" i razumno i dalje je nesvjesnom pretpostavkom čak i onih koji drže da se uloga žena u društvu mijenja i da se mora promijeniti.

            Pošto takvo stanje odražava neizgovorene – i glasno izgovorene – pretpostavke o muški orijentiranom sveučilištu, bilo bi naivno zamisliti da sveučilište kao takvo može predvoditi promjenu. Vjerojatno će se ono nepriznato, neslužbeno sveučilište-bez-zidova koje sam opisala dokazati kao daleko značajnijim agentom u preoblikovanju temelja na kojima se sada organizira ljudski život. Ortodoksno sveučilište i dalje je vitalna točka, upravo po tome što je to mjesto gdje se ljudi sastaju i slušaju jedni druge. (To je također i izvor određenih vrsta moći. [3] )

            Stoga se žene na sveučilištu moraju obratiti jedna drugoj – protiv oporbenjaštva i opstrukcije koje vrše i na koju nailaze – da u što je većoj mogućoj mjeri izmijene središte gravitacije; da djeluju u smjeru ženski orijentiranog sveučilišta jer samo ako se to središte gravitacije može izmjestiti žene će doista biti slobodne da uče, predaju, jačaju se, istražuju, kritiziraju i moć ispune znanjem. Neki će zamijetiti kako se radi tek o "obrnutom šovinizmu". Ali uz intenzivnu obuku koju sve žene prolaze u svakom društvu da naše dugoročne i kolektivne interese učine drugorazrednima odnosno beznačajnima, i da altruizam vrednuju nauštrb samostalnosti i cjelovitosti – uz to ide i stupanj u kojem sveučilišta nameću takvu obuku u svakom njezinom aspektu – danas je važnije od svega da žene, nakon stoljetne intelektualne i duhovne blokade, shvate i djeluju u skladu s prioritetom preoblikovanja sebe samih i jedna drugih. Nusproizvod takve preorijentacije prioriteta na kraju će svakako biti otvoreni intelektualni izazov upućen onim muškarcima koji su emotivno zreli i intuitivno dovoljno smjeli da uvide razmjere u kojima je i njih muški orijentirana kultura ograničavala i zasljepljivala.

             Nekoliko je znanstvenika istraživalo akademsku tradiciju polazeći od spolne pristranosti. Walter J. Ong, S. J., smatra kako su sami izvori akademskog načina čudnovato muževni.

Retorika … je nastala u prošlosti kao osnovni izraz racionalizacije ceremonijalnog sukoba koji izbija između muškaraca, a tipičan je na psihološkoj razini samo za mužjake u čitavom životinjskom carstvu … Retorika se napose vezuje za učeni latinski kojemu se, nakon što je latinski prestao biti "materinji" jezik (to će reći da više njime nije kod kuće govorila nečija majka), muška psiha prilagođava kao stranom jeziku. Latinski, koji uz neznatne iznimke govore i na kojem 1500 godine pišu isključivo muškarci, postaje ceremonijalni jezik koji posebnom snagom institucionalizira ceremonijalnu polemiku kojom se do romantizma određivao način svakog obrazovanja. Sve do razdoblja romantizma akademsko je obrazovanje bilo isključivo fokusirano na obranu položaja (teze) odnosno na napad položaja druge osobe – na taj je način predavana čak i medicina. [4]

Ong zamjećuje kako "antičko umijeće retorike nije bilo u stanju preživjeti suobrazovanje" – stajalište koje je nažalost točno samo u posve doslovnom smislu.

            Suvremeno stajalište daje Leonard Kriegel:

            … moji nastavnici na Columbiji … znali su kolika je važnost reputacije, pa su se štitili sa neustrašivim ponosom Wall St. odvjetnika. … Proces stjecanja reputacije ulazio je u postdiplomsko obrazovanje na Columbiji i tome smo bili izloženi već na početku nastave. Tu je bila potrebna suzdržanost, stil i odmak; inteligencija nije bila dovoljna. …

Sama je profesorska "titula", one sposobnosti na čijim je ramenima počivala reputacija nekog odsjeka, posjedovala taj odmak i doličnost. Posjedovali su i druge kvalitete. Neki su tako prezirali studente. … Dva profesora moderne drame borila su se za studente, insistirajući na izjavi o savezništvu, privrženosti ne određenoj kritičkoj perspektivi nego njima samima. …

Ubrzo sam shvatio da se značaj ne određuje spram znanosti nego spram moći unutar određenog odsjeka. Većina studenata … bila je toliko uhvaćena u tu igru, toliko obmanuta žudnjom za karijerom, tolika voljna da po svaku cijenu sačuva mjesto uz nekog akademskog uglednika, da su im životi postali pukim protegama dehumanizacije sveučilišta … Razglabali smo naše modele, pripremali se za dan kada ćemo i mi moći za sebe zatražiti profesorski status … vjernici u hramu gdje se on stvarao.

… Za većinu nas akademski je svijet obećavao način na koji smo mogli zanemariti zavodljivost materijalizma. Nažalost, pretvorili smo se u voljne žrtve onoga što smo željeli zanemariti. Ako je neki student htio kupiti akademski svijet, onda je s njime morao kupiti i ostatak Amerike. [5]

Neki izrazi u gornjem citatu zvuče poznato: obrana, napad, borba, status, zaštita, sukob, stvaranje. Njima se sugerira veza – aktualna i metaforična – između stila sveučilišta i stila društva koje investira u vojnu i ekonomsku agresivnost. U tim prikazima u prvi plan ne izbija strast za "znanjem zbog njega samoga" ili osjećaj određene intelektualne zajednice, nego prevlast muškog ideala, jedne rase muškaraca protiv neke druge, zamjena cilja sredstvima. Ako sveučilište tako može postati otuđenim okolišem čak i za muškarce koji unutar njega imaju primarna prava, za žene to je onda podmuklo eksploatatorsko okruženje.

            Brojni su pisci počeli uviđati spolne korijene neuspjeha muške kulture, te muškog poretka obilježenog depersonalizacijom, fragmentacijom, gubitkom, umjetno nastalom oskudicom i emotivnom površnošću, da ne spominjemo njegovu suicidalnu opsesiju moći i tehnologijom kao ciljevima a ne sredstvima. Neki predviđaju novo pojavljivanje "ženskog načela" kao spasa ljudske vrste. Za skorašnje izjave takve vrste, od sociologa i pjesnika, vidi Philipa Slatera The Pursuit of Loneliness: "Žene su u boljoj poziciji da emotivno oslobode naše društvo", [6] ili esej Roberta Blya, "Iz majke sam izašao nag": "… u psihi se opet kreće Velika majka. Svakog je dana njezino lice sve jasnije." [7] Međutim, kada takvi pisci priznaju spolnu ukorijenjenost problema, oni kao da očekuju neku čudotvornu transformaciju vrijednosti koju neće donijeti stvarne žene koje rade na stvarnoj promjeni životnih uvjeta i obnašanja stvarne vlasti, nego neko nedodirljivo "žensko načelo" odnosno "majčinska svijest". Ni Bly ni Slater ne priznaju postojanje ženskog pokreta niti govore o tome kako to može utjecati na muškarce; Slater je ustvari još 1970. ignorantski i samozadovoljno prorekao da se "takvo što vrlo teško može dogoditi". Herbert Marcuse ženski oslobodilački pokret vidi kao "radikalnu snagu", a "slobodno društvo" kao "žensko društvo"; tomu odmah dodaje kako to "nema nikakve veze sa bilo kakvim matrijarhatom", nego se odnosi na "feminizaciju muškaraca" (kako se to točno postiže ne kaže nam ništa). On ne uzima u obzir činjenicu kako su ustvari muškarci stvorili patrijarhat i profitirali od njega, osim u slučaju kada kaže kako je "patrijarhalno društvo stvorilo sliku žene, žensku protu snagu koja još uvijek može postati jednim od grobara patrijarhalnog društva". (Onda se čini da su i ženski pokret na neki način stvorili muškarci.) "I u tom smislu žene nose obećanje oslobođenja." [8]

            Očigledno, od muškaraca više ne možemo očekivati konkretnije i manje proizvoljno razmišljanje o središtima promjene ili novim konstrukcijama za širenje promjene kroz društvo. Ovaj je esej pokušaj sugeriranja nekih načina na koje određena institucija – sveučilište – može postati žarištem i magnetom za "žensku protu snagu". Moj će opis biti približan i parcijalan; preuranjeno je i apsurdno pretpostaviti kako točno znamo koje će forme biti najprikladnije promjenama koje želimo, odnosno da se same forme neće mijenjati i razvijati. Moj opis, naravno, računa na simultane promjene u svakoj drugoj ćeliji društvenog tijela.

II

Rane feministice, intelektualke iz prošlosti, s nekim obrazovanim muškarcima, držale su kako je održiva intelektualna struktura kao i sadržaj obrazovanja koji su dostupni muškarcima: dakle, trajno, univerzalno, disciplinirano civiliziranje uma i senzibiliziranje duha. Njegov humanizam i objektivnost nisu dovođeni u pitanje. Jedna od rijetkih koja je to dovela u pitanje bila je Virginia Woolf, u svom slabo poznatom, a iznimnom tekstu Tri gvineje, eseju u kojem je izravno povezala rat i fašizam s patrijarhalnim sustavom, te s isključivanjem žena iz obrazovanja i vlasti. Daleko radikalnija u viziji nego što je bila i poznatijoj Vlastitoj sobi, ona tu ne staje kod protesta poradi takvog isključivanja, već dovodi u pitanje samu narav profesija kako ih prakticiraju muškarci, samu kvalitetu intelektualne baštine koju štiti sveučilište.

Pitanja koja moramo postaviti i na njih odgovoriti glede te [akademska] procesije u ovom trenutku tranzicije toliko su važna da bi mogla zauvijek promijeniti živote svih muškaraca i žena. Jer mi se moramo zapitati, sada i ovdje, želimo li se pridružiti toj procesiji ili ne želimo? Pod kojim bi se uvjetima tomu pridružili? A prije svega, gdje nas to vodi, ta procesija obrazovanih muškaraca? … Neprestano razmišljajmo – kakva je ta "civilizacija" u kojoj se nalazimo? Kakve su te ceremonije i zašto bi u tome sudjelovale? Kakve su te profesije i zašto bi na taj način zarađivali novac? Gdje nas ukratko to vodi, ta procesija sinova obrazovanih muškaraca? [9]

Glavno obrazovno pitanje za devetnaesto i početkom dvadesetog stoljeća bilo je trebaju li postojeće strukture i sadržaji obrazovanja postati dostupni ženama. U devetnaestom stoljeću raspravljalo se o tome je li ženskom umu i tijelu po "prirodi" dano da se posveti intelektualnom uvježbavanju. Za početnih šezdeset godina našeg stoljeća "problemom" je postalo obrazovanje koje je "straćeno" na žene koje se udaju, imaju obitelji i efektivno se povlače iz intelektualnog života. Ta pitanja, naravno, umjesto da se o njima raspravlja, ustvari skrivala (kao što pitanje o "standardu" skriva pitanje o sudjelovanju ne-bijelaca u višem obrazovanju) srž politike i društvene moći. Zašto se žene nakon udaje odriču svojih karijera, zašto je i među neudanima odnosno onima bez djece tako malo onih koje su u prvim redovima intelektualnog života, pitanja su koja se postavljaju jedino kada ih žene reknu i počnu tražiti odgovore.

            Sve do 1960-ih sveučilište je smatrano privilegiranom enklavom, na neki način više defanzivnom od drugih privilegiranih enklava, kritiziranom jedino poradi prevelikog idealizma, preslabog doticaja s korištenjem i zloporabom moći; a romantizirano kao mjesto gdje se znanje ljubi poradi njega samog, a svako je mišljenje slobodoumno saslušano, "boravište trajnih vrijednosti … ljepote, ispravnosti, slobode", kako se to ističe u biltenu Sveučilišta Brandeis. Radikalna studentska kritika – crnačka i bijelaca – šezdesetih spremno je uprla prstom u činjenice koje se nalaze ispod takve fikcije: rasizam akademije i njenog nastavnog programa, prijemčivost za pritiske prikrivenih interesa, političkih, ekonomskih i vojnih; korištenje akademije kao baze za razvijanje naoružanja i društvene kontrole, te kao mašinerije za perpetuiranje moći bijelaca srednje klase. Danas pitanje ne glasi jesu li žene (ili ne-bijelci) intelektualno i po "prirodi" osposobljeni za više obrazovanje, nego je li ta muško-stvorena, muško-dominantna struktura doista sposobna za služenje humanizmu i slobodi koju proklamira.

            Woolf kaže da bi žene koje ulaze u određene profesije sa sobom morale donijeti obrazovanje – neslužbeno, neplaćeno, prezreno od društva – stečeno vlastitim ženskim iskustvom, ukoliko ne žele postati dijelom dehumanizirajuće kompeticije, pohlepe za novcem, zavedene osobnom slavom i individualnim veličanjem, i "nerealnim lojalnostima". Drugim riječima, moramo birati što ćemo prihvatiti a što odbaciti od institucija koje su već strukturirane i definirane spram patrijarhalnih vrijednosti. Danas, važniji čak i od broja nastavničkih mjesta otvorenih za žene – važan sve dok tako stvari stoje – je proces odlučivanja "pod kojim bi se uvjetima pridružili toj procesiji". I pored svih optužbi za pomanjkanje klasne svijesti, Woolf je ustvari bila iznimno svjesna zla isključivosti i elitizma. Do određene je mjere imala žensku spoznaju o tome što to znači biti izvana, otuđen od moći i znanja i na koji način položaj "iznutra" korumpira čak i liberalne duhove.

… profesije imaju određeni neporecivi efekt na one koji ih obnašaju. Ljudi koji se time bave postaju posesivni, ljubomorni na bilo kakvu povredu njihovih prava i izrazito borbeni ako se itko usudi da im proturječi. … Otud ova gvineja da vam pomogne da pomognete ženama da uđu u određene profesije gdje je taj uvjet onaj prvi koji uz to ide. Trebate se zakleti da će te učiniti sve što je u vašoj moći da inzistirate na tome da svaka žena koja uđe u određenu profesiju ne smije ni na koji način zakinuti bilo koje ljudsko biće, muškaraca ili ženu, bijelca ili crnca, uz uvjet da je kvalificirana za tu profesiju, od ulaska u nju; već će učiniti sve što je u njezinoj moći da im pomogne. [10]

Današnje radikalne feministice su shvatile kako da bi postale sila protiv elitizma i isključivosti moramo naučiti da svaka od nas ne smije oštetiti drugo ljudsko biće, već da iskoristimo onu moć i znanje koje postoji – zakopano, raspršeno, pogrešno nazvano, ponekad pogrešno usmjereno – u ženama. [11] U ovom nam je trenutku potrebno sveučilište, sa svojim bibliotekama, laboratorijima, arhivima, zbirkama, i neka – ali ne sva – vrsta školovanog mišljenja i ekspertize koja se tu nalazi. Trebamo svjesno i kritički izabrati što je izvorno održivo i što od muške intelektualne tradicije može iskoristiti, jer mi same posjedujemo znanje, vještine i perspektive koje na discipliniran i mudar način mogu rafinirati naše samo-određivanje. (Svakako nam ne treba sveučilište koje bi dalje proizvodilo tradiciju iz koje smo isključene, ili da postanemo "amaterski muškarci".) Sveučilište ni u kom slučaju nije jedino mjesto za obavljanje takve zadaće; niti, očigledno, u društvu koje je i dalje androcentrično, sveučilište može postati više ženski orijentirano i manje elitističko.

III

Dva su načina na koja će ženski integritet u procesu sveučilišnog obrazovanja zacijelo biti potkopan. To je obrazovanje, naravno, tek još jedna faza u procesu njezinog cjelokupnog obrazovanja, od najranijih televizijskih emisija kod kuće do praćenja i prilagođavanja "ženstvenosti" koja najviše dolazi do izražaja u srednjoj školi. Ali kada je ženi otvoreno više obrazovanje – napose postdiplomski studij – često se čini kao da ona ulazi u spolno neutralan svijet koji ima "nezainteresiranu" i "univerzalnu" perspektivu. Pretpostavlja se da suobrazovanje znači ravnopravno obrazovanje, jedno uz drugoga, žena i muškaraca. Ništa nije dalje od istine; i ništa ne može učinkovitije zapečatiti ženski osjećaj sekundarne vrijednosti u muški orijentiranom svijetu od njezinog iskustva "povlaštene" žene na sveučilištu – ukoliko bi znala protumačiti što dnevno proživljava.

            Glede sadržaja njezinog obrazovanja, ne postoji disciplina koja ne zamućuje ili ne devalvira povijest i iskustvo žena kao skupine. Ono što je Otto Rank rekao za psihologiju može se reći za svaku drugu disciplinu, uključujući "neutralne" znanosti: ona je "ne samo muški-stvorena … nego je po mentalitetu muževna". [12] Hoće li za četrdeset godina izgledati zapanjujuće što je 1946. mogla biti napisana knjiga s naslovom Žena kao snaga u povijesti? Sada nam taj naslov ne izgleda bizarno. Izvan ženskih studija, premda muški liberalni profesori mogu u nastavi koriste materijale o ženama, živimo s udžbenicima, istraživanjima, znanstvenim izvorima i predavanjima gdje se žene tretiraju kao podvrsta i uzgredno spominju u povijesti muškaraca. U svakoj disciplini o nama se govori, žene su promatrane kao objekti a ne kao inicijatori istraživanja, dakle primarno kroz muške oči, dakle kao posebna kategorija. Da je pravi posao civilizacije u rukama muškaraca lekcija je koju usvaja svaki student tradicionalnih izvora znanja. Kako je do toga došlo, i kojim je procesima to zadržano, možda je najvažnije pitanje za samorazumijevanje i opstanak ljudske vrste; ali razmjer u kojem je civilizacija izgrađena na tijelima i služenju žena – nepriznat, neplaćen u uglavnom neosporen – subjekt je koji je očigledno nedoličan za znanost. Progon vještica od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća, primjerice, uključivao je jednu od velikih povijesnih borbi – klasnu borbu i borbu za znanjem – između nepismenih ali djelatnih ženskih iscjelitelja i početaka aristokratske nove znanosti, između moćne patrijarhalne Crkve i golemog broja seljanki, između pragmatičnog iskustva mudrih žena i predrasuda koje su bile uvriježene u počecima muške medicinske profesije. [13] Fenomen straha od žena i mržnje prema ženama koji je došao do izražaja u tim stoljećima ginocida i dalje je s nama; određena povijest psihologije ili povijest znanosti koja nije beznadno jednostrana zacijelo bi se trebala suočiti i istražiti to razdoblje i njegove posljedice. Poput povijesti pobune robova, povijest ženskog otpora vladanju čeka da bude otkrivena od potomstva onih nad kojima se vladalo. Kronike, sustavi i istraživanje društvenih i prirodnih znanosti ustvari su zbirka poluistina i manjkavosti koje su nanijele neizmjernu štetu sposobnosti spolova da razumiju sebe i jedni druge.

            Ako se ta promjena zbiva pod rubrikom ženskih studija, onda nailazi na predrasude, prezir i otvorene opstrukcije. Ako je točno da je kultura koju uvažava i prenosi sveučilište dominantno zapadnjačka kultura bijelaca, onda je točno i to da je na crnačkim studijima i onima Trećeg svijeta naglasak i dalje izrazito muški, a ženska se perspektiva tu mora izboriti i obraniti kao i u akademiji općenito.

            Raspravljala sam o sadržaju sveučilišnog programa, dakle glavnoj struji nastavnog programa. Žene na koledžima koji već imaju program ženskih studija, odnosno gdje se uvode feministički tečajevi, i dalje se često osjećaju kako je "pravi" nastavni program onaj muški orijentiran; da su ženski studiji (poput onih Trećeg svijeta) "prolazna moda"; da su feminističke nastavnice "neznanstvene", "neprofesionalne" ili "lezbe". Ali sadržaj tečajeva i programa samo je konkretna forma opstrukcije kroz koju prolaze studentice. Vidljivija, manje podložna promjeni preko prijedloga komiteta ili naredbom, je hijerarhijska slika, struktura odnosa, pa i način rasprave, uključujući pretpostavke o teoriji i praksi, sredstvima i ciljevima, procesu i svrsi.

            Sveučilište prije svega predstavlja određenu hijerarhiju. Na vrhu je grupica sjajno plaćenih i uglednih osoba, uglavnom muškaraca, čija je karijera omogućena službom vrlo široke baze slabo plaćenih odnosno neplaćenih osoba, uglavnom žena; supruga, znanstvenih asistentica, tajnica, nastavnih asistentica, čistačica, konobarica u fakultetskom klubu, niže razrednih administratorica i studentica koje se koriste na različite načine za zadovoljenje ega. Svaka od tih skupina žena zna da je drugačija od ostalih jer ima drugačije interese i drugačiju sudbinu. Studentica može postati znanstvena asistentica, ljubavnica, pa čak i supruga; supruga može za svog muža raditi kao tajnica ili osobna tipkačica, ili preuzeti posao nastavnika ili nižeg administratora; postdiplomantica ako pokaže iznimnu darovitost i pažljivo slijedi pravila, može se uspeti još više na piramidi, pri čemu se više ne poistovjećuje s kolegama nastavnicima, kao što supruga zaboravlja svoje poistovjećivanje sa studenticom ili tajnicom kakva je prije bila. Konobarica ili čistačica nema takvu mobilnost, pa je druge žene na sveučilištu, pored nekoliko društveno svjesnih ili feminističkih studentica, vrlo rijetko podržavaju ako je u štrajku ili je bezrazložno otpuštena. Svaka je žena na sveučilištu određena svojom vezom s muškarcima koji vladaju, a ne svojom vezom s drugim ženama iznad i ispod nje na ljestvici.

            E sad, fragmentacija među ženama tek je replika fragmentacije između njih koju prolazimo u vanjskom društvu; prihvaćajući premisu da napredovanje i sigurnost – čak i prilika da se radi najbolje što se može – leži u pomirenju i poistovjećivanju s muškarcima koji imaju nekakvu vlast, uvijek smo se međusobno takmičile i nismo bile u stanju vidjeti našu zajedničku borbu. Ta fragmentacija i nevidljiva demoralizacija koja pri tome nastaje neprestano radi protiv intelektualnih i emotivnih energija studentica.

            Skrivene pretpostavke na kojima je izgrađeno sveučilište vrlo se jednostavno sastoji od klasnog sustava. Na čudnovat i podmukli način "rad" malobrojnih muškaraca – napose na znanstvenim i uglednijim institucijama – postaje svetinja u čije se ime emotivna i ekonomska eksploatacija žena uzima zdravo za gotovo. Ugledni profesor može posve razumljivo biti sklon komforu, pa i luksuzu, a njegovom je egu potrebna ne samo žena i tajnica, nego i njemu ravna djevojka, nastavna asistentica, programerka i studentica ljubavnica; ali sve se te službe pravdaju gotovo religioznim konceptom "njegovog rada". (Onih nekoliko žena koje su izbile na vrh svoje profesije izgleda da su zadovoljne s manjim, i svoj posao obavljaju uz kuhanje, pranje rublja i krpanje bez potpore svite.) Drugim riječima, struktura muški orijentiranog sveučilišta konstantno ukazuje na korištenje žena kao sredstva za ostvarivanje muškog "posla" – u smislu muških karijera i profesionalnog uspjeha. Profesori kantijanske etike ili marksističke kritike nisu ništa manje izuzeti iz te eksploatacije žena od profesora vojnih znanosti ili behaviorističke psihologije. Sveučilište tako samom svojom strukturom potiče žene da se smatraju sredstvima a ne ciljevima – kao što to ustvari čini njihova cjelokupna socijalizacija.

            Ponekad se ističe da poradi toga što većina žena koje rade na sveučilištu zauzima niže pozicije, studentice imaju vrlo malo, ako ih uopće ima, "uzora" s kojima se mogu poistovjetiti u obliku profesorice ili pak visoko rangirane administratorice. Stoga vlastitu budućnost vide u smislu ograničene ambicije. Ali jedan od ciljeva ženski orijentiranog sveučilišta mora postati uklanjanje same piramide, ukoliko je bazirana na spolnim, dobnim, rasnim, klasnim i drugim nevažnim distinkcijama. O tomu će još biti riječi.

IV

Poradi vrlo složenih a isto tako i bolnih razloga, "iznimna" žena koja je stekla status u profesuru na sveučilištu često nije nimalo sklona da pomogne mladim ženama koje su na početku svojih karijera. U borbi za preživljavanje naučila se izjašnjavati protiv drugih žena, usvojila je muževni stil u ophođenju, i pažljivo izbjegava bilo kakav način odnosno metodu koja bi mogla naići na optužbe za "iracionalnost" ili "pretjeranu emotivnost". U istraživanju bira one predmete koji su što je moguće dalji od njezinih interesa kao žene, [14] ili ako su žene predmeti njezinog istraživanja o njima piše kao da pripadaju nekom nepoznatom plemenu. Ono osobno znanje i mišljenje koje bi moglo rasvijetliti izučavanje, primjerice, fantazija o smrti u trudnoći, učestali lik Prekrasne mrtve žene u muškoj umjetnosti, ili bi vodilo ka istraživanju metode kontrole rađanja u usporedbi s drugim postignućima u medicini i tehnologiji – to je isključeno ukoliko ne želi biti "neznanstvena" ili "subjektivna". (Groteskno je to što su gotovo cjelokupnu literaturu u ženskom orgazmu i lezbijstvu napisali muški istraživači.) Naravno, pojava ženskih studija ubrzano mijenja takvo stanje, a mijenjat će ga i dalje. Ponavljam, mlađe feminističke znanstvenice najčešće nemaju profesuru i bore se za priznanje, jer glavno strujanje i dalje se određuje spram stila i interesa muških znanstvenika.

            Mentalne bolnice i psihoterapijske situacije opisane su kao replike situacija u kojima se nalaze žene u patrijarhalnoj obitelji. [15] I sveučilište je na taj način replika patrijarhalne obitelji. Nastavnik može uspostaviti pravi "očinski" odnos sa svojom nadarenom studenticom-kćeri, a brojne su intelektualke ohrabrene i uvježbane od strane svojih nadarenih očeva odnosno nadarenih nastavnika. Ali upravo je odsutnost briljantnih i kreativni majki, ili nastavnica, koja je na kraju više znakovita od prisutnosti briljantnih i kreativnih muškaraca. Poput očeve omiljene kćeri u patrijarhalnoj obitelji, studentica koja obećava snažnije se identificira sa svojim nastavnikom negoli sa svojim sestrama. On je vjerojatno na položaju s kojeg joj može dati više, u smislu utjecaja, obuke i emotivne satisfakcije, od bilo koje sveučilištarke na toj sceni. On u dvostrukom smislu potvrđuje njezine sumnje da li je "iznimna". Ako ona uspije, tomu je dijelom tako poradi toga što je zadovoljila njega, osvojivši njegov muški interes i pažnju. Tu odjekuje erotizam odnosa otac-kći, a romansa i udvaranje na nevidljiv su način prisutni čak i tamo gdje nije došlo do stvarnog zavođenja. Alice Rossi je ukazala na potencijalno potkopavanje ženskog samopouzdanja kada se upustila u stvarnu seksualnu vezu sa svojim mentorom: kako ona može biti sigurna da njegova pohvale nisu oblik zavođenja, da njegove preporuke nisu osvojene u krevetu? [16] Ne tako rijetko profesor se oženi za svoju nadarenu studenticu i doživotno ju zbrine kako glede pameti tako i tijela, kao kritičarku i urednicu svojih knjiga, "bez koje …", kako to već stoji u posvetama. Ženski orijentirano sveučilište bilo bi mjesto u kojem bi iskrivljeni odnos majka-kći mogao pronaći novi model: gdje bi žene s iskustvom u svim područjima mogle pružiti intelektualno vodstvo kao i skrb za cjelovitost svojih mladih studentica, naklonost starijih žena i jedinstveno poznavanje procesa kroz koji prolaze mlade žene, koja bi išla uz moć da im konkretno pomognu i podrže ih. U takvim okolnostima nastavnici bi zacijelo bili daleko manje erotični, a studentice bi se mogle koristiti svime što im može ponuditi bez da se pri tome identificira s njime odnosno bez usvajanja njegove perspektive kao svoje vlastite. [17]

V

Pokušala sam pokazati kako androcentrično sveučilište ne samo što potkopava i eksploatira žene, nego muškarce koji žele napredovati primorava da zađu dublje u slijepu ulicu jednostranog maskuliniteta. Po tome ono jednostavno predstavlja mikrokozmos društva. Virginia Woolf bila je prethodnicom suvremenih feminističkih analiza kad je kritizirala nagon da se uspije bez obzira na sredstva i postupke, glorifikaciju takmičenja, brkanje ljudskih bića i predmeta kao produkta tog jednostranog maskuliniteta društva; a upravo poradi toga u ovom je stoljeću kultura nisko pala i bila diskreditirana. Ne pretvarajući se da na ovom stupnju razumijevanja i postojećeg mistificiranja možemo u jeziku jasno i zauvijek definirati što je to "muževno" a što "ženstveno", možemo barem reći kako je spomenuta korumpiranost i konfuzija proizvod povijesti kojom dominiraju muškarci.

            Svijet se u cjelini sve brže pozapadnjuje. U zapadnjačkoj kulturi, kao ni u jednoj drugoj, razvidan je neuspjeh ideja kao što su "industrijalizacija" i "razvoj"; pored toga što nema gladi, izvorne oskudice, što nema gole borbe za opstanak, što očigledno postoji "sloboda" pismenih žena koje ne moraju nositi veo, žena i dalje živi kao neodrasla osoba čije se izrabljivanje – fizičko, ekonomsko ili psihičko – prihvaća bez obzira kojoj klasi pripada. Društvo koje bilo koju skupinu odraslih tretira kao neodrasle – dakle, kao nesposobne da prime krajnju odgovornost u društvu, kao nesposobne da obavljaju posao po vlastitom izboru – na kraju će većinu svojih građana tretirati kao što patrijarhalno društvo tretira djecu – dakle, da im laže i kontrolira ih otvorenim korištenjem sile odnosno manipuliranjem.

            Po meni postoje dvije kategorije ženskih potreba koje bi, ako se doista ispune, mogle izmijeniti narav sveučilišta, u određenoj mjeri i zajednice izvan sveučilišta, a pored toga smatram kako su te potrebe žena podudaraju s humaniziranjem zajednice u cjelini. U prvu kategoriju ulaze sadržaji obrazovanja kao i način na koji se tretiraju. Druga uključuje institucijske prepreke koje učinkovito uklanjaju znatan broj sposobnih žena iz punog odnosno djelomičnog sudjelovanja u višem obrazovanju.

            Prvo, glede nastavnog programa: kao do sada "nevidljive" i marginalne sudionice u kulturi, čija je urođena kultura posve zanijekana, ženama je potrebna reorganizacija znanja, perspektiva i analitičkih oruđa koja nam mogu pomoći da upoznamo svoje pramajke, da procijenimo našu sadašnju povijesnu, političku i osobnu situaciju, i da se ozbiljno shvatimo kao sudionicama u stvaranju više uravnotežene kulture. Neke feministice tu kulturu vide utemeljenom u ženskom primatu, druge kao "androginu"; kakva god bila, žene će ju prije svih oblikovati. To ne mora nužno značiti kako treba odbaciti cjelokupni aparat muških intelektualnih postignuća, odnosno da žene jednostavno trebaju preokrenuti čitav taj aparat i umjesto "on" staviti "ona". Neke će od struktura biti shvaćene kao nezdrave da se time ljudi bave iako im se ne može poreći veličina koju su u svoje vrijeme imale; poput starih i dotrajalih građevina, mogli bi ih fotografirati za budućnost i potom srušiti; neke bi po drugačijem nacrtu mogle biti rekonstruirane; u nekima bi se moglo i dalje živjeti. Ali treba nam radikalna promjena predmeta, načina istraživanja i metoda. Kako je to napisala Mary Daly:

Tiranija metodolatrije priječi nova otkrića. Sprječava nas da postavimo pitanja koja nikada nisu bila postavljena i od prosvjećivanja idejama koje se ne uklapaju u već postojeće pretince i forme. … Pod patrijarhatom, Metoda je temeljito izbrisala ženska pitanja, pa čak ni žene nisu bile u stanju da čuju i formuliraju naša vlastita pitanja koja se odnose na naše vlastito iskustvo.

Daly također poziva na "uklanjanje barijera između tehničkog znanja i onog dubokog carstva intuitivnog znanja koje neki teolozi mogu ontološki opravdati". [18] Ustvari, najveće modifikacije i prevrednovanja zacijelo će se pojaviti upravo u carstvu besprijekornih znanosti. Vjerojatno će u tom području koje se pokazalo kao manje sklono ili atraktivno za žene – teorijskih znanosti – utjecaj feminizma i ženski orijentirane kulture biti najrevolucionarniji. Upravo je žena, Simone Weil, početkom tridesetih pisala:

… tehničari ne poznaju teorijsku osnovu znanja kojim se služe. Znanstvenici sa svoje strane nisu samo bez doticaja sa tehničkim problemima, već su pored toga odsječeni od one cjelovite vizije koja se nalazi u samoj biti teorijske kulture. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti znanstvenici cijelog svijeta koji imaju neku općenitu ideju o povijesti i razvoju svoje posebne znanosti; a nema nikoga tko je doista upućen u neku drugu znanost pored svoje … [19]

Jedan je pisac nedavno ukazao na povijesne izvore tvrdnje znanstvenika o neutralnosti, njegovog [sic] isticanja normativne slobode i njegovog "svjesnog odbacivanja i neznanja o subjektivnom i aracionalnom u ljudskim aktivnostima". [20] On kaže kako je svaki pokušaj uvođenja javnih i društvenih sankcija za znanstvene zamisli do sada bio neuspješan, i kako je svaki pokušaj proširivanja granica prihvaćene epistemologije, uključujući psihoanalizu etiketiran kao "pseudo znanost". (On, međutim, nije spomenuo iscjeljivanje i porodiljstvo mudrih žena koje su još nasilnije stjerane u podzemlje. Mendelsohnov članak, iako se bavi povratkom znanosti služenju ljudskim potrebama, i premda je predstavljen kao predavanje na simpoziju o ženama Radcliffe instituta, ustvari se nigdje ne dotiče veze između maskulinizacije znanosti i pripadajućeg elitizma, ravnodušnosti spram vrijednosti i krutosti metoda.) Na kraju, međutim, poziva na nekakvu promjenu u znanstvenim procedurama i prioritetima koja bi se mogla protegnuti na čitavo tijelo znanja i metoda koje je sveučilište usvojilo kao svoje područje:

Rekonstruirana znanost cijenila bi istinu, ali i sućut. U nju bi bila ugrađena etika koja bi štitila i bića i život; dakle, znanje koje bi bilo ne-nasilno, ne-prisilno, ne-izrabljivačko, ne-manipulativno … koja bi na koncu pomirilo faustovsku potragu za granicama univerzuma odnosno totalnim znanjem, koje bi radilo na konstruiranju modela koji bi bolje pojašnjavali i bili inkluzivni – znanost koja se prakticira i izlazi iz javnosti. A što ako bi rekli da nećemo razvijati ono što se ne može objasniti i usvojiti od strane javnosti, da smjeramo graditi znanost koje neće biti ograničena na akademije i institucije. [21]

Znatna promjena svakako će se zbiti na način koji je već vidljiv na ženskim studijima: razbijanje tradicionalnih odsjeka i "disciplina", one fragmentacije znanja koja slabi mišljenje i dopušta samouvjereno neznanje specijalista koje ih štiti od odgovornosti za primjenu njihovih teorija. Teško je zamisliti ženski orijentiran nastavni program gdje bi kvantitativne metode i tehnički razlozi i dalje mogli biti sredstvima redukcije ljudskih života, i gdje bi se specijalizacija i dalje koristila kao bijeg od cjelovitosti. [22]

            Kod ženskih je tečajeva gotovo zadana neodvojivost stila i sadržaja. Stil se razvio i razredu, kroz više razgovora, objašnjavanja, a manje zadane pseudo objektivnosti negoli kod tradicionalnog načina. Dalje navodim par primjera feminističkog pristupa. Prvi je iz opisa tečaja primijenjene psihologije o diskriminaciji žena koji se drži na Velškom sveučilištu u Cardiffu:

Usvojen je "osobni stil". Pod time mislim stil komuniciranja u kojem se izbjegavaju konstrukcije kao što su, "kaže se", "misli se", "smatra se". Ukratko, subjektivni element priznajem time što se ne izbjegava korištenje osobne zamjenice. Taj je stil prikladniji za ne-izrabljivačku, ne-patrijarhalnu interakciju studenata i nastavnika. U velikoj je mjeri prijemčiv za akademsku strogost … Po meni forma dobrog dijela komunikacije u akademiji, pisane i usmene, takva je da ne samo što zamagljuje utjecaj osobnog ili subjektivnog, već isto tako odaje dojam o božanskom podrijetlu – mistifikaciji sklopljenoj od proročkih izjava – od bića koja su navodno ispražnjena od "drozge" jastva. Pored toga držim da "osobni stil" na neki način potiče veću kreativnost. Nadalje, po meni, u nastavi takav stil potiče aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih. Nasuprotan je svakom obliku otuđenja. A napose je prikladan kad ženske studije naiđu na pogrešno usmjerene tendencije u akademiji gdje se maskira utjecaj subjekta.

Drugi primjer dolazi iz postojećeg nastavnog programa koji je podijeljen studentima tečaja "Obrazovanje žena u povijesnoj perspektivi".

Ovaj tečaj držim jer vjerujem kako je obrazovanje ključ društvene promjene. Usprkos općenito konzervativne uloge koju formalne institucije imaju u društvu, filozofi, državnici i roditelji od škole su očekivali poboljšanje statusa quo. Mogućnost školovanja korištena je kao metoda društvene kontrole, kao i nastavni program i nastavne metode. Škole mogu postati sredstva za indoktrinaciju, opresiju, kao i za zdravije stimuliranje individualnih i društvenih sloboda; teško je odrediti granicu između "obrazovanja" i indoktrinacije, ali od esencijalne je važnosti da se ustanovi.

… Na pitanja gledam iz povijesne perspektive; na taj sam način školovana i to je moj primarni interes. Imam poteškoća s dvadesetim stoljećem i daleko sam sklonija slagalici devetnaestog. Tada su se zbile najveće promjene u ženskom obrazovanju, obrazovanje žena bilo je revolucionarno pitanje. Međutim, možda se nalazimo usred drugog revolucionarnog vremena, pa je razumijevanje prošlosti esencijalno za shvaćanje suvremene scene. Povijest može biti sjajnim bijegom u svijet u kojem postoji određen broj pitanja … Ovaj je tečaj moj pokušaj da pobjegnem od vlastite tendencije zatvaranja, da shvatim vlastitu ulogu u sadašnjem pokretu.

Želim naglasiti problem pristranosti jer znanost bi trebala biti što je moguće više nepristrana. Sva ćemo pitanja i probleme razmotriti na što je više moguće načina; ali ja sam neizbježno feministica … Morate dovesti u pitanje moje pretpostavke, moje izvore, informacije; to je dio učenja kako se uči. Također trebate propitati vlastite pretpostavke. Skeptičan pristup sebi bitan je za daljnji napredak i balansiranu perspektivu. [23]

Osnovni način feminističkog stila predavanja stoga je po prirodi antihijerarhijski.

VI

Sveučilište sam opisala kao hijerarhiju izgrađenu na eksploataciji. Da bi bila istinski obrazovana i samosvjesna, što se kosi sa postojećim patrijarhalnim obrazovanjem, žena mora biti u stanju da otkrije i istraži svoju korijensku povezanost sa svim ženama. U dosadašnjem obrazovanju naučila se jedino propisanim odnosima s muškarcima, odnosno "Žene čuvajte se žena". Svaki pravi pokušaj zadovoljenja te potrebe postati će snagom dehijerarhizacije sveučilišta. Jer bi simultano uključio sve žene unutar institucije, studentice i nastavnice, pored ukazivanja na posebno iskustvo neakademskih žena unutar i izvan sveučilišta – bake, one koje nisu uspjele u srednjoj školi, zaposlene, umjetnice, političarke, domaćice. A uključilo bi ih se na organskoj razini, a ne kao zanimljive izloške ili primjerke.

            Ključno središte oko kojeg se vrti sve gore spomenuto jest potreba koja je primarna ukoliko bi žene dobile bilo kakvu stvarnu ravnopravnost u akademskom svijetu, izazov koji sveučilište danas, kao i društvo oko njega, izbjegava na sve moguće načine. To je pitanje predškolske djece. Majka na socijalnoj skrbi koja je primorana da potraži posao, radnice u kafeteriji čija djeca nose ključ na uzici oko vrata, studentica ili asistentica koja ne može biti sigurna odakle dolazi i kakva je naredna bejbisiterica, sve se one brinu; sve u konstantno primorane da improviziraju ili da odustanu od borbe za popunjavanjem te društvene praznine. Cjelodnevni predškolski smještaj djece poseban je društveni fenomen skorašnjeg datuma koji se uzima kao "normalan" način zbrinjavanja djece u Sjedinjenim Državama; ali cjelodnevni predškolski smještaj djece, čak i po vlastitom izboru, za većinu žena ne dolazi u obzir. Nema te improvizirane brige za djecu – čak i kada se otac djeteta "velikodušno" složi da preuzme dio brige – koja bi mogla zamijeniti vrsni, pouzdani, nonseksistički, maštoviti sustav predškolskog odgoja koji je pristupačan svima i daje istovjetne prilike djeci najsiromašnijih i najbolje plaćenih žena na kampusu.

            Alice Rossi je opisala neke mogućnosti i praktična rješenja na to pitanje u tekstu "Jednakost spolova: nedolični prijedlog", [24] pa je dobar dio toga što ću ovdje iznijeti tek razvijanje onoga što je ona već naznačila. Možda ću ja to reći sa snažnijim osjećajem važnosti, jer u godinama nakon što je napisala taj esej borba za predškolski smještaj djece i potreba za time postala još izrazitija. Pozornost na to kako se brinuti za djecu i kako ih socijalizirati može se shvatiti kao svojevrsni test "humanizma" za sveučilište koje se do sada uvijek odazivalo gospodarima rata. U prošlosti sveučilište je iskorištavalo djecu, u svojim posebnim vrtićima i laboratorijskim školama, kao pokusne kuniće za ispitivanje novih metoda, kao što je i zajednicu oko njega koristilo u iste svrhe.

            Stupanj u kojem je patrijarhalno društvo zanemarilo problem predškolske djece na određeni način odražava njegovu potrebu za ograničavanjem života žena. Čak i u "revolucionarnim" socijalističkim državama, gdje su žene nužan sektor radne snage, i gdje postoji kolektivni predškolski smještaj djece pod pokroviteljstvom države, ti su centri popunjeni ženama i žene snose krajnju odgovornost za djecu. To po sebi nije nepoželjno; ali prenošenje takve odgovornosti na žene odražava reakcionarno mišljenje o spolnim ulogama, a ne svjestan izbor obavljen u svjetlu feminističke analize. I u Kini i u Sovjetskom Savezu baka je neophodna u kolektivnoj dnevnoj brizi; djed se ne pojavljuje u takvoj ulozi. [25] U Sjedinjenim Državama sve veći broj obitelji s jednim roditeljem i kućanstava koja vode žene nije promijenio činjenicu da se poželjna obitelj sastoji od oca koji zarađuje, majke koja vodi kućanstvo i djece, i da se na tom modelu zasniva većina društvenih konstrukcija. Školski praznici, objed i vrijeme dolaska kući, primjerice, često odražavaju pretpostavku kako postoji nezaposlena majka čija je glavna odgovornost da bude kod kuće kada se djeca vraćaju iz škole. I unutar ženskog pokreta, žene koje se žele politički ili kulturno aktivirati ponekad u pripremi konferencija i radionica zapostavljaju predškolsku djecu.

            Teško je zamisliti, ako se to nije doživjelo, osobnu rastrganost, beskonačno improviziranjem, te kreativno i intelektualno zaostajanje većine žena koje nastoje uskladiti emotivne i fizičke izazove roditeljstva sa zahtjevima na poslu. Pretpostavka kako se to može prirodno uskladiti predstavlja mušku povlasticu diljem svijeta. Za žene, energija koja se troši u sukobima i improvizacijama mnoge je od njih spriječila da započnu profesionalne karijere, i predstavljala je tešku odgovornost u postojećim karijerama. Malobrojne iznimke u ovoj zemlji našle su osobna rješenja; ali za većinu majki takva opcija ne postoji.

            Kako se ovaj esej ne bavi idealnom budućnošću nego nekim putovima prema njoj, po meni će u skorijoj budućnosti biti dostupno vrlo malo, ako ih uopće bude, adekvatnih društvenih centara za djecu, svakako ne na onoj kvalitativnoj razini koju trebamo. Dok takvi centri ne budu postojali u svakoj zajednici, svako će se sveučilište koje želi promijeniti svoju androcentričnu neravnotežu morati za to pobrinuti. Ali, kažem opet, to ne mogu biti tek simbolične jedinica za skrb, odnosno područja za ispitivanja koja služe sveučilištu za vlastite eksperimentalne ciljeve. Ona vrsta predškolskog smještaja djeca koju namjeravam opisati bila bi prije svega osmišljena u interesu djece i majki.

(1)   Djeca svih studenata, osoblja i namještenika trebaju biti zbrinuta, a potrebna su dodatna mjesta za djecu iz tog područja koja bi bila subvencionirana poradi dostupnosti svima. To je apsolutno potreban, premda ne dostatan, uvjet za one promjene kojima težimo.

(2)   Djeca bi se zbrinjavala na najbolji način; nikakvi društveni centri ne bi bili prihvatljivi. Rano zbrinjavanje i obrazovanje djece bilo bi što je više moguće fleksibilno i maštovito. Svjesno bi se išlo protiv programiranja spolnih uloga patrijarhalnog društva.

(3)   Iskusna i kvalificirana uprava tih centara zapošljavala bi žene i muškarce koji su odabrali taj posao i za njega su obučeni. Imali bi više vrsta pomoćnika:

(a)   Studente koledža, ženske i muške, koji žele steći iskustvo obrazovanja za najmlađe ili samo žele provoditi vrijeme s djecom. (Nekoliko iskusnih bejbisiterica moglo bi raditi s daleko većim brojem djece nego što ih inače čuvaju u privatnim kućama, uz stručniji nadzor.)

(b)   Srednjoškolci slično studentima pod (a).

(c)   Starije žene i muškarci iz tog područja – "bake i djedovi" sa posebnim kvalifikacijama, formalnim i neformalnim.

(d)   Roditelji koji za radnog tjedna žele provesti dio vremena sa svojom djecom.

(e)   Postdiplomci sa pedagogije, pedijatrije, psihologije, umjetnosti, itd.

Djeca bi tako bila u kontaktu sa raznolikim ženama i muškarcima, različite dobi, kao "odgojnim" likovima u najranijoj dobi. U uže osoblje tih centara ulazio bi jednak broj stalno angažiranih muškaraca i žena.

            Svjesna sam da bi neke feministice, uključujući i neke lezbijske majke, htjele predškolski odgoj i akulturaciju djece povjeriti isključivo ženama – ne poradi ostvarivanja tradicionalnih uloga nego kao kulturalni i politički izbor. Osobno se pak slažem sa Michelle Rosaldo koja piše:

… Američko društvo je …. organizirano tako da stvara i iskorištava radikalnu razliku između privatnog i javnog, kućnog i društvenog, ženskog i muškog … taj se sukob nalazi u samom središtu suvremenog promišljanja o spolnim ulogama. … Ako javnost otvori svoje vrata ne samo za žensku elitu, izmijenit će se narav samog posla i ublažiti asimetrija između posla i kuće. U te svrhe moramo … uvesti muškarce u područje kućnih poslova u odgovornosti. [26]

(4)   Treba biti dovoljno fleksibilan da bi roditelji mogli, recimo, odvesti svoju djecu u sveučilišni muzej ili na ručak u kafeteriju ukoliko to žele. Majke koje doje trebale bi nesmetano dolaziti i hraniti svoje bebe.

(5)   Klinika za bebe, medicinska i zubarska, trebala bi biti u sklopu takvog centra dostupna svoj djeci. Posebna služba za majke s fizičkim odnosno psihičkim problemima trebala bi također biti dostupna.

(6)   Osoblje i roditelji trebaju imati mogućnost da u manjim skupinama u sklopu centra raspravljaju o podizanju djece, načinima za poboljšanje službe i da kritiziraju upravu centra.

Kako najbolji univerzalni predškolski smještaj djece treba biti glavnim prioritetom svakog razumnog ljudskog društva, primarni i pokretački impuls dječjeg centra bila bi pomoć u izjednačavanju položaja žene. [27]

VII

Ideja o "cjelodnevnom" studentu ide nauštrb žena i siromašnih. Student koji je zaposlen s punim radnim vremenom i koji ima cjelodnevni akademski program očigledno je više zakinut od studenta koji može studirati bez rada. Mnoge su žene – udane, razvedene ili samohrane majke – u istom položaju glede neplaćenog cjelodnevnog posla kod kuće pa im se teško odlučiti da nastave studij. Sve dok se ne razvije univerzalni i vrsni predškolski odgoj te su žene hendikepirane glede upisivanja cjelodnevnog programa. Ponekad je dovoljna samo godina izvanrednog studija da se odluči između nastavljanja ili odustajanja od školovanja, ili između stvarnih postignuća i paničnih pokušaja da se provuče. [28]

            Ali na sveučilištu koje nije primarno posvećeno dupliciranju stare piramide, izvanredni studij treba omogućiti drugim dvjema skupinama. Posebna briga ženskog fakulteta trebalo bi biti uvođenje u proces obrazovanja zaposlenih žena i onih iz tog područja. Cjelokupno osoblje – žene i muškarci – treba biti plaćeno za vrijeme koje bi proveli na nastavi ili tečajevima, imati pristup biblioteci i akademska savjetovališta. Žene iz tog područja moraju se uzeti ozbiljno kao potencijalni korisnici sveučilišta. Mnoge su od tih žena patile pod teretom rase i spola; u srednjim su školama bile lišene mogućnosti da krenu na studij, rano su s udavale i brinule za velike obitelji, naporno su radile unutar i izvan kuće, a ipak su često bile otpisane površnim stereotipima od strane radikalne muške ljevice i muških "liberala".

            Bilo da su nevidljive kao čistačice ili radnice u kafeteriji, ili jedva zamjetne kao prodavačice u lokalnoj samoposluzi, kao majke koje guraju kolica po kvartu, te su žene također sve svjesnije što im je sve uskraćeno. [29] Žene koje su zaposlene na sveučilištu i žene iz lokalne zajednice imaju svoje zahtjeve glede njegovih sredstava koja su ljubomorno čuvana. Non-elitističko sveučilište bi im trebalo biti dostupno iz više razloga: ženski zdravstveni centar, sa savjetovalištem o kontracepciji i pobačaju, Pap testom, brošurama i razgovorima o zdravstvenim problemima žena; krizni centar za silovane; obrazovni program za odrasle koji žene isprva nerado upisuju jer su previše sramežljive ili nesigurne, i jer bi takva nastava mogla testirati njihove interese i sposobnosti (tu ulazi dopunsko čitanje i pisanje, matematika, ženska povijest, osnove ekonomije, tekuća zbivanja, radionice koje organizira lokalna zajednica, pjesničke i umjetničke radionice, itd.); ženski psihološki savjetodavni centar u kojemu rade žene za grupno u individualno savjetovanje; pravna klinika. Velika sveučilišta trebala bi biti spremna da službe koje idu uz takve centre spoje s drugim akademskim obvezama bilo kojeg pripadnika sveučilišta koji je voljan i kvalificiran da tu radi. A svakako će se znatan dio uzajamnog obrazovanja zbivati u druženju i raspravama žena posve različitog podrijetla i drugačijih stajališta koje će otkrivati što im je zajedničko.

            Već mogu vidjeti jedan odgovor na ovakve preporuke, dijelom zato jer mi je upućen u razgovoru, a dijelom jer sam i sama razmišljala o tome. Može se reći da sveučilište ne može sve ti zadovoljiti; ne može obrazovati mlade, obučavati buduće specijaliste, pružiti uvjete za istraživanje i stipendije, i sve ostalo što je tu spomenuto. Priznajem da sam dugo i temeljito razmišljala o tome. Dio mog konačnog rješenja oslanja se na činjenicu da razgovaramo o procesu koji simultano uključuje promjene u društvu "oko nas" i sveučilištu, a kad lokalna i nacionalna zajednica bude mogla osnovati snažne i odgovorne centre kakve sam opisala za sve građane, teret neće pasti na sveučilište. U idealnom slučaju, zamišljam posve drugačiju granicu između "sveučilišta" i "zajednice", umjesto poznatog grada-na-brdu koje s visoka gleda na susjede, ili kapije od kovanog željeza s kojima su grad i selo tradicionalno određivali svoje odnose. Stoljećima su žene po definiciji bile stanovnicima grada, a ne sela; a ipak, mnoge se od nas nalaze "tamo dolje".

            Štoviše, sveučilište u suvremenoj Americi nije se baš moralo odreći pružanja usluga određenim zajednicama; konzultacije za industriju i vladu, obavljanje tajnih vojnih istraživanja, djelovanja kao centar za novačenje za vojno-industrijske i obavještajne zajednice. Ono što doista želim reći jest da ono mijenja svoj fokus, ali i dalje je angažirano izvan bršljanom – ili grafitima – pokrivenim zidovima. Umjesto da služi tim udaljenim i bezličnim gospodarima kao što je "konkurencija Sputniku", hladnoratovsko "kanaliziranje" ili Ratno zrakoplovstvo, sveučilište koja zadovoljava ženske potrebe služilo bi humanoj, vidljivoj zajednici u kojoj se nalazi – susjedstvo, grad, ruralna okolica, svom pravom okolišu. Moje je rješenje na određeni način anarhističko: sveučilište se treba obratiti mikrokozmosu nacionalnih problema i pitanja koja postoje lokalno, a to bi trebalo učiniti s najvećim mogućim osjećajem kako ne samo što daje, nego i prima, jer akademija može mnogo toga naučiti od žena i drugih neprivilegiranih ljudi.

            Opisala sam vrstu ad hoc nastave koja bi se mogla odvijati u sklopu sveučilišta. Kao istraživačka institucija, ono bi trebalo svoja sredstva okrenuti problemima specifičnima za svoju zajednicu; primjerice, opismenjivanje odraslih; zdravlje stanovništva; sigurnija, jeftinija i jednostavnija kontracepcija; narkomani; lokalni problemi; gerijatrija, sociologija i psihologija starenja i smrti; povijest i problemi žena i osoba koje pripadaju kulturi ne-bijele, ne-srednje-klase; urbana (ili ruralna) adolescencija; javne građevine; podizanje djece i pedijatrija; urbanizam sa savjetima i pristankom onih koji žive na dotičnom području; narodna medicina; psihologija, arhitektura, ekonomija i prehrana u zatvorima; povijest sindikata; ekonomija malih farmera – mogućnosti bi varirale ovisno o mjestu. "Zajednica" je vjerojatno termin koji navodi na pogrešnu stranu. Ustvari, većina velikih urbanih sveučilišta ima više zajednica. "Zajednica" oko Sveučilišta Columbia, primjerice, nije samo crnačka i portorikanska, nego i ona bijelaca srednje klase, siromaha i staraca, Židova, Japanaca, Kubanaca, itd. Naklonost i briga za sve te skupine donijela bi pripadnicima sveučilišta iznimno bogat konglomerat problema. A narav većine istraživanja (kao i njihova korisnost) mogla bi se poboljšati ako se shvati kao istraživanje za, umjesto na ljudskim bićima.

VIII

Pokušala sam razmišljati o slavnim književnim utopijama koje su napisale žene. Neke su suvremenice: Monique Witting, Les Guerillères, ali to je ustvari vizija epske borbe, ili prva poglavlja u Prvi spol (The First Seks), Elizabeth Gould Davis, ali ona se uglavnom zasnivaju na Bachofenu. Shulamith Firestone je u Dijalektici spola (The Dialectic of Sex) zamijetila manjak ženskih utopija, pa je u posljednjem poglavlju izmislila vlastitu. Takve se misli pojavljuju jer se svaka vizija stvari-drugačijih-negoli-su-sada nailazi na optužbu za "utopijanstvo", tolika je snaga kako-stvari-stoje u ogoljivanju i osiromašivanju mašte. Čak i umovi koji su vični kritici statusa quo posve malodušno odbacuju viziju koja predviđa kraj muške privilegiranosti i promjenu u odnosima među spolovima. Sveučilište koje sam pokušala zamisliti meni ne izgleda utopijsko, premda su problemi i kontradikcije glede stvarne transformacije u svakom slučaju realni i ozbiljni. Dugo su vremena akademske feministice, poput svih feministica, trebale preuzeti osobni rizik – u sukobljavanju s vlastitom realnošću, izražavanju vlastitog mišljenja, od otpuštanja ili ignoriranja kada tako čine, od stereotipova "muško-mrziteljica" u izražavaju primarne lojalnosti ženama. Također će naići na otpor kod uspješnih žena koje su simbolične "iznimke". Taj otpor – ta ženska mizoginija – ostatak je drevnog takmičenja i omalovažavanja koje je patrijarhalna kultura nametnula ženama. Sada se od sretnih iznimnih traži skromnost i smjelost da vide zašto i kako su bile sretne nauštrb drugih žena, i da počnu shvaćati da pripadaju njihovoj zajednici. Kako je jedna od njih napisala:

Prva odgovornost "oslobođene" žene je da vodi najpotpuniji, najslobodniji i najmaštovitiji život koji može. Druga je odgovornost solidarnost s drugim ženama. Ona može živjeti, raditi i voditi ljubav s muškarcima. Ali nema pravo da svoju situaciju predstavlja kao jednostavniju, ili manje sumnjivu, ili s manje kompromisa nego što ustvari jest. Njezini dobri odnosi s muškarcima ne smiju biti kupljeni pod cijenu izdaje njezinih sestara. [30]

Tomu bih dodala kako su s istinski feminističkog stajališta te dvije odgovornosti nerazdvojne.

            Pitam se kakve bi korespondentne rizike i konfrontacije inteligentni i dobronamjerni muškarci bili voljni proći u ime žena. Jedno je imati jedinstvenu "iznimnu" ženu za suprugu, kćer, prijateljicu, ili protežea, ili čeznuti za humaniziranjem društva od strane žena; a drugo suočiti se sa svakim feminističkim pitanjem – akademskim, društvenim, osobnim – kako nailazi i ne izbjeći niti jedno. Mnoge su žene osjetile kako su opet i iznova javno izdane od muškaraca na čiju su dobru volju i drugarstvo računale poradi privatnih razgovora. Znam da se sada muškarci na akademiji moraju jako truditi da dobiju posao i da strahuju od konkurencije žena koje u sve većem broju i sve samouvjerenije ulaze na sveučilište. Ali muški otpor spram ženskih zahtjeva za potpunijom humanošću daleko je stariji, dublje ukorijenjen i iracionalan od ovogodišnje burze poslova. Mizoginija bi kao takva trebala postati glavnim predmetom istrage umjesto da se i dalje održava kao očajničko pristajanje uz stare, destruktivne strahove i povlastice. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je muškaraca spremno da danas pruže više od retoričke podrške spolu od kojeg su stoljećima toliko toga tražili i uzimali.

            Ako se počne razvijati doista univerzalna i iznimna mreža predškolskog smještaja djece, ako žene u dostatnom broju uđu na sve razine sveučilišta – od programa za zajednicu preko koledža i specijaliziranih škola do svih razina nastave i administracije – ako starije, uglednije žene s fakulteta stupe u kontakt sa svojim (po meni uvijek) latentnim feminizmom, ako samo nekoliko muškaraca izrazi želju da promisle i podrže feministička pitanja koja nadilaze njihov neposredni interes, onda postoji dobra šansa da u našem vremenu vidimo kako se iz nedostatnog i izobličenog korpusa patrijarhalnog znanja pojavljuju neke prave "univerzalne" vrijednosti. To neće biti renesansa nego rođenje, preuzimanje dijela baštine iz prošlosti ali s maštovitim razrađivanjem koje ga daleko nadilazi.

            U neposrednoj će se budućnosti zacijelo istražiti različite alternative. Program ženskih studija, tamo gdje predaju feministice, poslužit će kao žarište feminističkih vrijednosti čak i u patrijarhalnom kontekstu. I tamo gdje je radi simboličan broj feministica, samo njihovo postojanje omogućite će određeno osvještavanje kod studenata. Alternativne feminističke institucije već osporavaju nastavni program etabliranih institucija. [31] Feministice mogu koristiti muški orijentirano sveučilište kao bazu i izvorište dok vrše istraživanja i pišu knjige i članke čiji će utjecaj daleko premašiti sveučilište. Osviješteno ženski orijentirano sveučilište – u kojem žene oblikuju filozofiju i odlučuju, iako i muškarci mogu tu studirati i predavati – može se razviti od postojećih institucija. Kakvu god formu imao, proces ženskog preuzimanja nas samih nije moguće zaustaviti. Unutar i izvan akademije posve drugačija ženska očekivanja daleko su nadmašila srednju klasu i potaknula neizmjernu novu energiju – ne samo za promjenom institucija nego za humanim redefiniranjem; ne samo za jednakim pravima nego za novom vrstom bića.