“Sestra autsajderka” je zbirka eseja i govora poznate američke pjesnikinje i feministice Audre Lorde. Priređivačica ove knjige Nancy C. Biriano u uvodu ističe da Audre Lorde sebe određuje kao pjesnikinju koja ne piše teorijeke tekstove. No upravo ovi eseji demantiraju njeno distanciranje od refleksije; čak štoviše, oni pokazuju kako se refleksija i poetski izraz isprepliću i kako ne postoji diskrepancija između ova dva oblika mišljenja.U eseju
“ Poezija nije luksuz”, Lordova preispituje značaj poezije. Najprije je definira kao otkrivanje biti iskustva, kao imenovanje bezimenog, a zatim ističe da je za žene osobito važna kao način spoznavanja svijeta. Isticanjem gnoseološke uloge pjesništva, autorica zanemaruje značaj postmodernističke poezije koju označava kao “jalovu igru riječi čije su značenje bjelački očevi lažno predstavljali da bi sakrili očajničku želju za maštom bez saznanja”. Stoga je poezija važna u demistifikaciji kartezijanskog subjekta i u afirmaciji emocionalnosti i tjelesnosti. Jedna od najčešćih riječi koja se pojavljuje u ovim esejima i govorima je šutnja, odnosno borba protiv šutnje. Poezija je zapravo preobražaj šutnje u jezik i akciju. Šutnja je ujedno izraz straha od prezira. Zato treba tražiti pravo na jezik- da on ne bi bio usmjeren proitv nas, a prije svega zato da bismo sami sebe definirali I time spriječili druge da govore umjesto nas. Audre Lorde sebe definira kao crnkinju, pjesnikinju, feministicu, lezbijku. O svakom od ovih identiteta piše u svojim esejima.
U razgovoru sa pjesnikinjom Adrienne Rich, Lordova se prisjeća kako je, kao dijete, na postavljeno pitanje odgovarala pjesmom. poezija joj je bila zamjena riječi, mislila je kroz pjesme a sama pomisao na činjenicu da duboka osjećanja treba iskazati linearno, bila su joj zagonetna. Stoga su joj feministice zamjerale da takvim stavom podupire stereotipe o racionalnom muškarcu bijele rase i emotivnoj crnoputoj ženi. No treba istaknuti da ona nije, poput Senghora, isticala da je “emocija crnačka, a razum grčki”. Neke su feministice imale prigovor na njeno shvaćanje erotike. No Audre Lorde se ne osvrće na te prigovore jer ima hrabrosti isticati da je za ženu iznimno važno otkrivati neimenovane i nepripitomljene prostore u nama samima, odnosno kaos koji je “zlokoban, smrdljiv, erotičan, zbunjen, uznemirujući”. U eseju “Upotreba erotike; erotika i moć” ističe da žene nemaju povjerenja u tu dubinu ne- racionalnog znanja. Erotiku definira kao mjeru između začetka naše čulnosti i kaosa naših najjačih osjećanja, a nipošto ne kao trivijalnu, psihotičnu čulnost. Pogrešno je, ističe, kada nas uče da erotski zahtjev odvojimo od većine vitalnih oblika našeg života, osim seksa. Rad ne smije biti lišen erotske moći jer erotika je stvaralačka energija “rođena u kaosu, a personificira stvaralačku snagu i harmoniju”. Erotika je most koji spaja duhovno i političko, a upravo političnost je naglašena u svim njenim esejima i govorima. U otvorenom pismu Mary Daily, autorici knjige Gin/ekologija, Lordova piše da cijeni njena zapažanja o prirodi I funkciji boginje jer se poklapaju s njenim istraživanjima afričkih legendi, mitova I religija, ali ipak ju je zapitala zašto su “njene” boginje uvijek bijele rase, zapadnoevropske i judeokršćanske, odnosno zašto nije istaknula i važnost crnoputih pramajki. Mnogi eseji posvećeni su upravo analizi tog gnjeva crnopute žene koja želi vratiti dostojanstvo i svojoj rasi, ali i ženama. Roditi se kao žena I crnkinja, značilo je biti izložen preziru. Pritom je, smatra Audre Lorde, lakše boriti se s vanjskim manifestacijama rasizma i seksizma nego obračunavati se s posljedicama lažnog predstavljanja koje smo interiorizirali u našoj svijesti o sebi, o drugima. Zato ohrabruje žene crnkinje: “Mi smo snažne I postojane, ali nosimo I duboke ožiljke”. Posebno dojmljivo piše o mržnji koju crne žene osjećaju prema sebi, a koja ih sprečava da djeluju zajedno, odnosno da pogledaju jedna drugoj u oči. Stoga je rad na vlastitom osnaživanju pravi politički rad :osnovno je naučiti gnjev I bol transformirati u borbu pritv rasizma I seksizma. Audre Lorde često referira I na borbu protiv rasizma u prošlosti. Šezdesetih godina bila je oslobođena sirova energija crnačke odlučnosti, a danas je prošlo vrijeme karizmatskih vođa I nužno je da se svi aktivno zalažu za promjene protiv “naše klice samouništenja”. Audre Lorde ističe da crnopute lezbijke ne bi smjele biti odbačene od crnoputih muškaraca u zajedničkoj borbi. Naime, nije rijetkost napadanje crnih feministica koje, kako piše R. Staples, pokazuju “kolektivni apetit prema krvi crnoputog muškarca”.
Nancy C. Biriano, u uvodu knjige piše kako su i ona I Audre, lezbijke I majke sinova. Obje su se morale suočiti s time kako da sinovima objasne svoje životne izbore. No Biriano ističe da razlika ipak postoji; njen sin je bijelac, a sin Audre Lorde crnac. I sama Lordova ističe da njen sin mora voditi “više borbi”. No svim sinovima lezbijki zajedničko je da moraju sami stvoriti definiciju sebe kao muškarca. Oni moraju biti, naglašava, ono što oni žele biti, a ne smiju vjerovati “bučnom glasu vrši pritisak da budu ono što svijet želi da budu”. Audre Lorde je malo bocnula i američke feminističke teoretičarke bijele rase; pita ih jesu li svjesne da, dok one učestvuju na konferencijama , njihove kuće čiste siromašne crnkinje. Stoga je važno da pitanje klase, pa i starosti, ne ostanu po strani u zajedničkoj borbi za prava žena. U tu je borbu nužno uključiti priznavanje gnjeva; gnjev je pun informacija i energije, stoga ne smije ostati neizgovoren i beskoristan.
U ovoj knjizi nalazimo i esej koji je prvotno bio objavljen u The Cancer Journals (1980). Audre Lorde bolovala je od raka dojke. Kada je doznala dijagnozu, postala je svjesna svoje smrtnosti, a najviše je požalila što je- šutjela. Šutnja, ističe, nikog ne štiti I stoga je nužno pretovoriti je u jezik i u akciju, ili, kao što piše u pjesmi “Pjesma za mnoge pokrete”- “ naš rad je postao mnogo važniji od naše tišine”. Premda je upravo ta pjesma dio eseja “Preobražaj tišine u jezik i akciju”, ne nalazimo je u ovoj knjizi. Zašto ? Smatram da je esej morao biti objavljen integralno.
U knjizi nalazimo i dva eseja u kojima Audre Lorde piše o svojim putovanjima. Kad je bila u Rusiji, uočila je da društvo nije egalitarno, ali da “ipak svi imaju za kruh”. Posebno je fascinirana poviješću žena u Uzbekistanu. U toj državi žene su se od 1924. borile da skinu feredžu i da izađu iz izolacije.