“U trenutku kad potisnuta priča o političkoj genezi

ispliva na površinu,politički krajolik više nikada ne

može izgledati isto. Priroda, spol, muškost i ženskost,

privatno, brak i prostitucija postaju politički problemi,

a s njima i poznato nam patrijahalno shvaćanje rada i

građanstva.”

Carole Pateman

Teorijska su istraživanja važan dio suvremenog feminizma, a nova feministička istraživanja počinju otkrivati da su spolna razlika i podređenost žena ključne za izgradnju moderne političke teorije. Feministička je teorija od 17. stoljeća dio razvitka moderne političke teorije, iako su feministički tekstovi isključeni iz popisa štiva što se proučava u sklopu “političke teorije”. Izrazi “feminizam” i “feministički” se koriste tek od druge polovice 19. stoljeća.

Osobitost je feminističke teorije u postavljanju novog problema; ili točnije,feministički teoretičari tvrde da u srži moderne političke teorije leži jedan potisnuti problem – problem patrijahalne moći ili vlasti muškaraca nad ženama.

Teoretičari politike raspravljaju o moći i vlasti najmanje dvije tisuće godina, u tekstovima znamenitih teoretičara nalaze se i rasprave o vlasti muškaraca nad ženama, ali suvremena politička teorija ne priznaje taj oblik nadležnosti kao političku moć i ne obazire se na feminističke teoretičare koji napadaju legitimnost patrijarhalne vladavine.

Jedna od glavnih tema koja se provlači kroz novije članke Carole Pateman jest da žene, ženskost i tijela žena predstavljaju privatno; oni predstavljaju sve što je isključeno iz javne sfere. U patrijarhalnoj konstrukciji razlike između muškosti i ženskosti, žene nemaju sposobnosti koje su nužne za politički život.

“Ženski nered” [1] znači da one predstavljaju prijetnju političkom poretku i da stoga moraju biti isključene iz javnoga svijeta. Muškarci imaju sposobnosti koje se traže za građanski status, prije svega kadri su upotrijebiti razum kako bi sublimirali osjećaje, razvili osjećaj pravde i tako održavali univerzalni, građanski zakon. Žene, kako doznajemo iz klasičnih tekstova teorije ugovora, ne mogu transcendirati svoju tjelesnost i spolne nagone; žene ne mogu razviti takav politički moral. One nisu nikada bile posve isključene iz sudjelovanja u institucijama javnoga svijeta – ali,u javni su život bile uključene na drukčiji način nego muškarci. Ženska tijela simboliziraju sve što je oprečno političkom poretku. Žene su bile uključivane kao “žene”; to jest, kao bića koja njihova tjelesna spolnost sprečava da uživaju isti položaj kao muškarci. Jedini razlog tom sljepilu jest standardno tumačenje klasičnih tekstova. Shvaćanje da su muškarci ili “pojedinci” rođeni slobodni i međusobno jednaki, ili da su prirodno slobodni i jednaki, počelo se širiti u 17.stoljeću, i ta je postavka temeljna za političku teoriju. Ali, samo su muškarci rođeni slobodni i jednaki. Teoretičari ugovora postavili su spolnu razliku kao političku razliku, razliku između prirodne slobode muškaraca i prirodne podložnosti žena.

Iznimka među teoretičarima ugovora jest Thomas Hobbes. On izjavljuje da su u prirodnome stanju žene jednake muškarcima i da imaju istu slobodu. Ali,komentari tekstova ne govore ništa o opreci između Hobbesa i drugih teoretičara u pogledu temeljnog pitanja ili o važnosti te velike razlike u poimanju muškaraca i žena za njihove teorije.

Gotovo istodobno kad je formulirana postavka o prirodnoj slobodi i jednakosti, feministički kritičari počeli su pitati – da se poslužim riječima Mary Astell – “ako su svi muškarci rođeni slobodni, kako to da su sve žene rođene kao ropkinje?” [2]

Carole Pateman je napisala članak “Feministička kritika dihotomije javno/privatno” u kojem tu dihotomiju naziva klasnom koncepcijom “privatnoga” i “javnoga”. U patrijahalnoj opreci između “javnoga” (ekonomija/država) i “privatnoga” (kućnoga,bračnoga i intimnoga života), opreci koju teoretičari demokracije istodobno pretpostavljaju i potiskuju, ne vidi se ništa važno za demokraciju.

Međutim,oživljavanje zanimanja za participacijsku demokratsku teoriju zasad je učinilo malo da se to promijeni. [3]

Pateman kaže da je razliku između klasne i patrijahalne koncepcije privatnoga i javnoga izvela na temelju čitanja Lockeove teorije. Interpretirajući Lockea, pokazuje kako se, iako liberalna teorija polazi od toga da pojedinci imaju prirodno političko pravo, uvijek tvrdi da se to pravo mora predati. ”Političko” predstavlja država, koja stoji nad podanicima koji se međusobno odnose u depolitiziranoj privatnoj sferi. Građansko se razdvaja od svakidašnjega života i postaje onim što je Marx nazvao “političkom lavljom kožom”, koja se nosi samo prigodno i prilično nevoljko. Ipak,

Pateman smatra da politička lavlja koža ima veliku grivu i pripadala je lavu, a ne lavici te je kostim za muškarce.

Pateman tvrdi da je Rousseauova “demokracija” muški zabran u kojemu političko pravo upravljanja imaju samo muškarci. Otpraviti argumente o političkoj važnosti spolne razlike u Rousseaua ili drugih teoretičara ugovora kao irrelevantne, znači podcijeniti temeljnu značajku prvobitnoga ugovora za koji se tvrdi da je stvorio moderni građanski svijet. Politički nered žena znači da one moraju biti isključene iz prvobitnoga ugovora. Prvobitni je ugovor muški ili bratski savez!

Politolozi su donedavno prikazivali žene kao apolitične, a građanska kultura je podijeljena prema spolu kao i prema klasi.

Pateman opisuje Johna Stuarta Milla [4] kao rijetkog autora, feminističkog teoretičara propuštenog u kanon političke teorije. Smatra da je Millov neuspjeh u tome što svoju podršku demokratskoj suradnji na javnome mjestu pomiruje sa svojim napadom na privatnu tiraniju muževa, čime oslabljuje njegovo zalaganje za građanski status žena.

Međuovisnost javnoga i privatnoga – rada i kućanskoga rada, radnika i njegove žene, muškaraca i žena – postaje sasvim jasna kad se kritički promotri “plaća”. Plaća nije samo isplata za (spolno neutralan) radnikov trud, nego i “obiteljska plaća”, to jest plaća koja muškarcu omogućuje da uzdržava ekonomski ovisnu (podređenu) ženu i malodobnu djecu. Plaća koja se dobiva za javni “rad” pretpostavlja privatni svijet žena i neplaćenog rada. ”Ići na posao” dio je onoga što znači – biti muško. Biti zaposlena žena ima prilično drugo značenje, kako to pokazuju česti primjeri onoga što se sada naziva spolnim uznemiravanjem.

Teoretičari se slažu da je posljednji test političke obveze muškaraca to što će, bude li potrebno, biti pripravni položiti svoj život za obranu države. Općenito se drži da žene ne mogu i ne žele nositi oružje, a taj je argument bio ključan za žestok otpor davanju prava glasa ženama. Žene nemaju istu “posljednju”obvezu kao muškarci. Pateman kaže da dužnost žena mora odgovarati njihovu spolu. Muškarčevoj dužnosti da umre za državu odgovara ženina dužnost da za tu državu rodi.

Pateman kaže da rađanje simbolizira razloge zašto žene moraju biti isključene iz političkoga života, ali ta prirodna sposobnost također je bila jedan od glavnih mehanizama njihova uključivanja u politički poredak. Majčinstvo se smatra anitezom dužnosti muškaraca i građana. Žene nisu uključene kao građani na isti način kao i muškarci;  ženski “doprinos” smatra se privatnim.

Teoretičari demokracije nisu se još suočili s implikacijama patrijahalnog razumijevanja građanina i zato nisu ni od kakve pomoći pri osvijetljavanju ili rješavanju zamršene dileme koja stoji pred ženama. Pateman kaže da nema odjeće za građanina koji je žena, nema vizije nove demokratske žene u političkoj teoriji. Žene su u građanski poredak uvijek bile uključene kao “žene”, kao podređene ili manje vrijedni muškarci, a teoretičari demokracije još nisu smislili nikakvu alternativu.

Jasno je to da, trebaju li žene biti građani kao žene, kao autonomna, jednaka, a ipak od muškaraca spolno drukčija bića, demokratska teorija i praksa moraju se korjenito preobraziti!

“Ženski nered” postaje općim društvenim i političkim problemom tek u modernom svijetu, tj. s razvitkom liberalnog individualizma i argumenata njegovih demokratskih i socijalističkih kritičara. Žene se drže izvorom nereda jer je njihovo biće, ili njihova priroda, takva da ih nužno vodi do toga da razorno djeluju u društvenom i političkom životu. Pateman kaže da se "nered” može rabiti u jednom od dva osnovna smisla : prvo, u društveno - političkom smislu “građanskog nereda” kao u nasilnim demonstracijama, bučnom okupljanju, rušenju zakona i poretka. Drugo, nered se upotrebljava i za unutarnji tjelesni poremećaj želuca ili crijeva. Dakle, izraz se primjenjuje na konstituciju, i pojedinca i države.

Rousseau je držao da su žene prijetnja političkom poretku, te je obitelj za njega nužno patrijahalna. Međutim, status obitelji kao temelja građanskoga društva znači da se suprotnost među različitim oblicima društvenog života u “prirodnom stanju” i “građanskom društvu” prenosi u sam građanski život. Razlika i odvajanje privatne i javne,ili partikularističke i univerzalne, sfere zajednice temeljno je strukturno načelo moderne liberalne koncepcije društvenog života. Rousseau tvrdi da je izvor ženskog nereda u njihovoj bezgraničnoj spolnoj želji! Nagovještajući Freuda, on tvrdi da žene nisu kadre obuzdati svoje spolne želje u istoj mjeri kao što to mogu muškarci. Muškarci su aktivan i agresivan spol, i “po prirodi se obuzdavaju”. Zbog toga treba postojati dvostruko mjerilo spolnog ponašanja. Ako se oba spola prepuste podjednako svojim nagonima, ”muškarci će naposljetku postati žrtvama/žena/i ove će ih potezati sve do smrti bez i najmanje prilike za bijeg”. [5]

Mislim da je ovo razmišljanje bez ikakvih čvrstih temelja, iako se nažalost Rousseauov utjecaj i danas jako dobro zamjećuje. Primjećujem ogroman strah muškaraca pred dominacijom žena, što me navodi na analogiju terora koji se opravdava strahom od jačanja opozicije. Potpuno je krivo razmišljanje da se uspostavom jednakosti muškaraca i žena može doći do harmonične zajednice koja će sasvim dobro funkcionirati.

Zašto bismo patrijahalnu vlast opravdavali strahom od matrijarhata?

Uostalom, prvo treba dokazati što bi to loše bilo u matrijarhatu, a onda se zapitati zašto teoretičari pribjegavaju ekstremima. Moj prijedlog rješenju ovog sukoba je pronalazak harmonije, aristotelovske zlatne sredine između patrijarhata i matrijarhata.

Nadalje, Carole Pateman raspravlja o bratskom društvenom ugovoru. Pateman kaže da je društveni ugovor bratski savez koji konstituira građansko društvo kao patrijahalan ili muški poredak, s čime se u potpunosti slažem. U novom društvenom svijetu stvorenom ugovorom, sve što leži izvan kućne(privatne)sfere jest javno ili “građansko” društvo. Feministice zanima ta podjela na “privatno” i “javno”. Promjena u značenju “građanskog”,”javnog” i “privatnog” prolazi nezapaženo zato što je “prvobitno” stvaranje građanskog društva kroz društveni ugovor patrijahalna konstrukcija koja je također odvajanje spolova. Pateman je uočila prijelaz iz tradicionalnog (paternalnog) oblika patrijarhata u nov, specifično moderan (ili fraternalan) oblik : patrijahalno građansko društvo. Društveni ugovor sklapaju braća ili bratstvo,te je “prirodni temelj” građanskoga društva stvoren bratskim društvenim ugovorom.

Pateman kaže da “patrijarhat” [6] označava jedan oblik političke moći, no iako politolozi provode prilično vremena u raspravama o legitimitetu i opravdanosti raznih oblika političke moći, patrijahalni se oblik političke moći u 20. stoljeću prilično zanemaruje.

 Opravdanje političke obveze

Uvodim opravdanje političke obveze jer smatram da je nužno u raspravi istaknuti opravdanje političke obveze koja je od centralne važnosti unutar teorija društvenog ugovora.

Carole Pateman naglašava da podrijetlo privatne sfere i dalje obavija veo tajne koju produbljuje činjenica da se u raspravama o teoriji društvenog ugovora skače iz18. stoljeća ravno u sadašnjicu i na Johna Rawlsa [7] , to jest na njegovu preformuliranu priču o društvenom ugovoru. Prirodno slobodni i ravnopravni (muški) pojedinci koje pronalazimo u raznim teorijama društvenih ugovora kreću se od Rousseauovih društvenih bića do Hobbesovih enititeta svedenih na stvar u pokretu. Pateman smatra da je Johnu Rawlsu pošlo za rukom oba kraja spektra uvesti u priču o ugovoru, te da je njegov zadatak pronaći sliku prvobitnog položaja koji uključuje i patrijahalne odnose subordinacije. Rawls tvrdi da postoje stranke koje su slobodni građani te da je njihova sloboda moralna moć oblikovanja, preispitivanja i racionalne težnje k pojmu dobra te da je prvobitni položaj sredstvo zastupanja po kojemu jedna stranka može zastupati sve ostale te je predstavnik bespolan. Rawlsov je prvobitni položaj logička konstrukcija u najpotpunijem smislu; to je carstvo čistoga uma bez trunke ljudskog u sebi, s time što Rawls, kao i prije njega Kant dok razvija svoju tezu, nužno uvodi stvarna, tjelesna muška i ženska bića. Rawls je ustvrdio da stranke imaju potomke (za koje se brinu) te kaže da će stranke uglavnom promatrati kao glave obitelji.

Pateman kritizira Rawlsa jer smatra da on jednostavno uzima zdravo za gotovo, da istodobno može postulirati netjelesne stranke lišene svih supstancijalnih značajki i prepostaviti da razlika među spolovima postoji, da dolazi do spolnog snošaja, da se rađaju djeca i stvaraju obitelji. Problem je što su Rawlsovi sudionici u prvobitnom ugovoru istodobno puki misleći entiteti i «glave obitelji», odnosno muškarci koji predstavljaju svoje žene. Pateman kritizira Rawlsov prvobitni položaj jer smatra da je kruta apstrakcija u kojoj se ništa ne zbiva, nasuprot raznim prirodnim stanjima koje opisuju klasični teoretičari društvenih ugovora, stanjima koja su puna života.

Rawls pretpostavlja da liberalno-demokratska država vrši opravdanu političku vlast nad svojim građanima. Njegovo “prvobitno stanje” i izbori njegovih “strana” sredstvo su da pokaže zašto su “naši” sudovi o liberalnoj demokraciji racionalni i prihvatljiviji sudovi. Ono nam pokazuje zašto imamo pravo gledati na odnos građana i države onako kako gledamo – kao na utjelovljenje političke obveze. Rawlsov ugovor podrazumijeva racionalnost države; za razliku od klasične teorije društvenoga ugovora, on niti polazi s pozicije niti priznaje da je državna vlast problem. Drugim riječima, danas se liberalno-demokratska država uzima kao posve samorazumljiva kao da je kakvo prirodno svojstvo svijeta. Pateman kaže da je to najznačajniji pomak od stajališta klasičnih teoretičara ugovora da je država konvencionalna.

Empirijski podaci pokazuju da oni koji apstiniraju na izborima razmjerno više dolaze iz nižih društveno-ekonomskih skupina i iz redova žena. Podaci također pokazuju da apstiniraju zato što misle da glasovanje nema smisla; to jest, ne vjeruju da se glasovanjem postiže ono što se tvrdi u liberalno-demokratskoj teoriji. Kako su pokazali Verba i Nie, politička participacija,uključujući i glasovanje, ”pomaže onima kojima je već dobro”. [8]

Čini mi se da bi to mogla biti utemeljena prepostavka, jer ako su motivirani za glasanje oni koji se ne mogu smatrati društvenom manjinom, onda oni svojim izlaskom na glasovanje pomažu sebi samima.

Žene i pristanak

U raspravi o feminističkoj kritici privatno-javne distinkcije važno je naglasiti problem žene i pristanka. Često se u javnim raspravama navodi argument da žene pristaju na inferiorniji društveni položaj koji se ogleda u tome da se žene ne bune, ne protestiraju.Dakle, ako ne protestiraju onda im je dobro, osjećaju se zaštićene u privatnoj sferi te je javna sfera previše kompetitivna za njihovu prirodu.

Smatram da je problem žene i pristanka komplesniji nego što se na prvi pogled čini i da se ženino pristajanje na vlastitu situaciju mora promatrati iz povijesne podređenosti žena koja je duboko ukorijenjena u društvenim strukturama, napose u hrvatskoj kulturi koja je još uvijek duboko tradicionalistička unatoč tome što smo zakoračili u 21. stoljeće.

Primjećujem da se Pateman iznova i iznova vraća na Rousseaua, jer njegova ramišljanja pokazuju radikalnost kojom se on okomljuje na ženski spol. Žene se, izjavljuje Rousseau, «moraju od početka naučiti da tegle...i da se podčinjavaju volji drugih», [9] to jest volji muškaraca.Utjecaj žena, čak i dobrih žena, uvijek kvari muškarce, jer žene su “prirodno” nesposobne da postignu status slobodnih i jednakih pojedinaca,ili građana. Osobito uvijek moraju govoriti “ne”, čak i kada  žele reći “da”. Pateman smatra da u ovom segmentu Rousseau otkriva srž problema žena i pristanka.

Mislim da se u ovoj problematici pristanka može povući paralela i na temu silovanja. Žena je rekla “ne” ali mislila je “da” (česta tvrdnja silovatelja). Ovime uočavamo duboke korijene problema s kojima se suočavamo u današnjici (silovanje,zlostavljanje...), i koji su nažalost postali nešto sasvim normalno, dio svakodnevnice.

Locke,Wolin i liberalno – demokratska koncepcija političkoga

Liberalno-demokratska koncepcija političkoga od velike je važnosti za feminističke znanosti u cjelosti, a u okviru njih i za feminističku kritiku privatno – javne distinkcije.

U ovom dijelu svoga rada naglašavam Johna Lockea i Sheldona Wolina jer ih je i Pateman istaknula u svojim raspravama kao važne predstavnike liberalno- demokratske koncepcije političkoga.

Pateman smatra da je bez Lockea nemoguće razmatrati prirodu modernog patrijarhata jer je Lockeova šutnja o ženama i društvenom ugovoru od velike važnosti za rasprave o modernoj demokratskoj teoriji.

Pateman kaže da je najnovija teorija engleskoga govornog područja upravo politička teorija postojećeg liberalno-demokratskog sustava, a ona obično uzima jednu određenu koncepciju političkoga uglavnom kao samorazumljivu. Međutim, neki među radikalnim kritičarima liberalne demokracije i njenih teoretičara, osobito u pokretu za oslobođenje žena, postavljaju izazov toj koncepciji, izazov koji je lijepo sažet u krilatici “osobno je političko”.

Liberalno-demokratska koncepcija političkoga temelji se na podjeli života u dvije odvojene sfere: sferu privatnoga života (ili uže, osobnog),u kojoj pojedinci skrbe za svakidašnjicu i politički ih život samo prolazno zanima; i političku sferu, ili državu, gdje posebno odabrani predstavnici djeluju na zaštiti života privatne sfere i donose političke odluke usmjerene dobrobiti zajednice kao cjeline ili javnom interesu.

Pateman kaže da Sheldon Wolin u svom djelu Politics and Vision tvrdi da je razvitak liberalizma svjedočio gubitku ili sublimaciji jedne osobite koncepcije političkoga kao sfere koja se odnosi na ono što je zajedničko ili opće društvu. Za Wolinovu tezu ključna je interpretacija Lockeove političke teorije. To je argument da je Locke ograničenu, predstavničku vlast, to jest embrionalnu liberalno-demokratsku državu, smatrao jedinom ispravnom političkom vlašću. Ako ta tvrdnja zvuči neobično, Pateman smatra da valja primijetiti da ta ideja nije umrla s Lockeom.

Ona želi pokazati da je u Lockeovoj teoriji jedna postvarena koncepcija političkoga izgrađena na fikciji građanskoga, te da je tu drugu ocjenu liberalno-demokratske predodžbe političkoga u klasičnom obliku dao Marx. [10] Lockeova tvrdnja da je jedino građanska vlada uistinu politička pati od jedne nepremostive teškoće: njegovo prirodno stanje, tvrdi Wolin, mora biti političko stanje.

Važno je naglasiti da je prirodno političko pravo dio formalnoga opisa prirodnog stanja. Prirodno političko stanje predaje se ocu koji postaje prvi vladar i primjenjuje  pravo za dobrobit sviju – i samo ga on primjenjuje. Otuda u Lockeovoj političkoj teoriji, te u liberalno-demokratskoj teoriji koja se poslije razvila, dubok paradoks u pogledu političkoga. Paradoks je u tome što se političko pravo pojedinca,”prirodno” pravo zajedno s drugim prirodnim pravima života, slobode i vlasništva, za razliku od drugih prava uvijek predaje.

Pateman postavlja očigledno pitanje: zašto se prirodno političko pravo mora uvijek predati? Odgovor je taj da Locke tvrdi da je vladu postavio Bog, a vlada je vršenje prava od strane jednog ili nekolicine ljudi radi svih ostalih. Taj paradoks ima neke važne implikacije. Najvažnija među njima jest dioba društvenog života na dvije odvojene ili autonomne sfere – privatnu i političku – radi toga da pojedinci sačuvaju sjećanje na svoja ostala prirodna prava uz političko pravo i  predavanje posljednjega.

Kritika dihotomije privatno – javno

Pateman kaže da je dihotomija između privatnog i javnog središnja tema gotovo dvjestogodišnjeg feminističkog pisanja i političke borbe; te je i razlog feminističkom pokretu. Premda neke feministice drže da je ta dihotomija univerzalna, transpovijesna i transkulturalna značajka ljudske egzistencije, feministička je kritika usmjerena prvenstveno na odvajanje i suprotstavljanje javne i privatne sfere u liberalnoj teoriji i praksi.

Odnos između liberalizma i feminizma iznimno je blizak, ali, kako kaže Pateman, i izvanredno složen. Usmjerenje feminističke kritike liberalnih koncepcija javnog i privatnog bili su veoma različiti u različitim fazama feminističkog pokreta. Pateman kaže da se za feminizam često kaže da je ništa drugo doli dovršenje liberalne ili buržoaske revolucije, proširenje liberalnih prava i načela na žene kao i na muškarce. Ali, liberalno suprotstavljanje privatnog i javnog više je no razlikovanje između dviju vrsta društvenih aktivnosti. Javna sfera i načela prema kojima je uređena smatraju se odvojenim ili neovisnim o odnosima u privatnoj sferi.

Međutim, nisu sve feministice liberali, ”feminizam” seže daleko preko liberal-feminizma. Druge feministice odbacuju liberalne koncepcije privatnog i javnog, a društvenu strukturu liberalizma drže političkim problemom, ne polazištem s kojega se mogu zahtijevati jednaka prava. Mnogo toga dijele s radikalnim i socijalističkim kritičarima liberalizma. Ukratko, Pateman smatra da feministice, za razliku od drugih radikala, postavljaju općenito zanemaren problem patrijahalnosti liberalizma. Patrijarhalizam počiva na pozivanju na prirodu i na tvrdnji da ženina prirodna funkcija rađanja određuje i njezino mjesto u kući i podređen položaj u poretku stvari.

Godine 1792. Mary Wollstonecraft je u Obrani prava žena [11] odlučno iznijela feminističku kritiku seksizma, rekavši da su ono što nazivamo ženskim prirodnim osobinama zapravo, “umjetne osobine”, proizvod naobrazbe žena ili njezina nedostatka.

Najpotpuniji pokušaj nalaženja univerzalnog odgovora na pitanje zašto su žene podređene muškarcima, te najoštrije suprotstavljanje prirode i kulture, može se naći u tekstovima radikalnih feministica koje drže da je upravo priroda uzrok muške dominacije. Najpoznatija verzija te argumentacije nalazi se u Dijalektici spola S. Firestone [12] , koja je po mišljenju Pateman također primjer kako jedan oblik feminističke rasprave, napadajući odvajanje privatnog i javnog, ostaje unutar apstraktno individualističkog okvira koji podupire tu podjelu društvenog života. Povijest odnosa između prirode i kulture ili privatnog i javnog, Firestone svodi na suprotnost između ženskog i muškog. Ona tvrdi kako je podrijetlo tog dualizma u “samoj biologiji – prokreaciji”, u prirodnoj ili prvobitnoj nejednakosti koja je osnova tlačenja žena i izvor muške vlasti. Ograničavajući žene na reprodukciju (prirodu), muškarci su se oslobodili “za svjetske poslove” [13] i tako stvorili i nadzirali kulturu. Predlaže se uklanjanje prirodnih razlika (nejednakosti) među spolovima uvođenjem umjetne reprodukcije. Meni se takav zahtjev čini radikalan, a Pateman se nije opredijelila. Ključna pretpostavka knjige jest da žene nužno trpe zbog svog biološkog stanja. Ali, biologija postaje za žene izvorom podređenosti ili slobodne kreativnosti samo zato što ima značenje unutar specifičnih društvenih odnosa.

Pateman smatra da Firestone nudi suvremenu verziju hobbesovske redukcije pojedinaca na njihovo prirodno stanje koje vodi u teorijsku slijepu ulicu, do zaključka argumentacije koja implicitno prihvaća patrijahalnu tvrdnju da je podređenost žena prirodno određena. Moram priznati da sam se u svojim razmišljanjima o podređenosti žena i raspravama na radionici održanoj na tu temu zaplela u sličnu mrežu kao Firestone. Ali, pogledamo li raspravu s drugog vrha spoznaje, onda ću reći da su žene prirodno podređene, ali to ne smije biti razlog njihovoj društvenoj podređenosti!

Priznajem da bi mi rad u rudniku bio izuzetno težak, zbog mojih tjelesnih predispozicija, ali to nije razlog da imam manja prava i manju ulogu u društvu. Primjerice, Pateman spominje Elshtain koja kaže da su sufražetkinje doživjele neuspjeh, ”čak i prema vlastitim mjerilima” zato što su prihvatile pretpostavke doktrine o odvojenim sferama. [14] Nadalje, Elshtain smatra  da su postavile u pitanje odvajanje privatnog i javnog, one su samo “nastavile s onim mistifikacijama i neprovjerenim postavkama koje su služile za to da se sustav okrene protiv njih”.

Osobno je političko

Feministička kritika želi pokazati koliko privatno-javna distinkcija šteti ženama kao društvenoj skupini i povećava njihovu društvenu podređenost. Žene su društvena manjina iako u nekim društvima, kao što je primjerice hrvatsko, žene čine više od polovice stanovništva. Glavna svha krilatice “osobno je političko” bila je demaskirati ideološki karakter liberalnih tvrdnji o privatnom i javnom. Pateman smatra da je odvojenost privatnog i javnog dio našeg života, ali i ideološka mistifikacija liberalno-patrijahalne zbilje.

Odvojenost privatnog kućanskog života žena od javnog života muškaraca sastavni je dio patrijahalnog liberalizma od njegovih početaka, a od sredine 19. stoljeća ekonomski ovisna žena predstavlja se kao uzor za sve respektabilne društvene klase. Naravno, žene nisu nikada bile posve isključene iz javnog života; ali način na koji su uključene utemeljen je, čvrsto kao i njihov položaj, u kućanskoj sferi, u patrijahalnim uvjerenjima i praksi. Primjerice, čak i mnogi protivnici borbe za pravo glasa željeli su da se žene školuju kako bi mogle biti dobre majke i da se angažiraju u političkim i filantropskim aktivnostima zato što se te aktivnosti, za razliku od glasovanja, mogu smatrati izravnim proširenjem njihovih poslova u kući.

Danas su žene, kaže Pateman, samo simbolički predstavljene u autoritativnim javnim tijelima; iako u njemu ima i žena, javni je život još uvijek svijet muškaraca u kojem oni vladaju.

S ovim zaključkom bih htjela završiti razmatranje znanstvene misli Carole Pateman koju smatram neizostavljivom autoricom u modernoj feminističkoj kritici.

(esej je dio diplomskog rada koji je pod nazivom «Feministička kritika privatno-javne distinkcije», Filozofski fakultet u Rijeci, 2003. godine)