OKVIR

ZAKON O RAVNOPRAVNOSTI SPOLOVA

                        Članak 5.

Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.

                        Članak 6.

(1) Diskriminacija na temelju spola (u daljnjem tekstu: diskriminacija) predstavlja svako normativno ili stvarno, izravno ili neizravno razlikovanje, isključuvanje ili ograničenje temeljeno na spolu kojim se otežava ili negira ravnopravno priznanje, uživanje ili ostavrivanje ljudskih prava muškaraca i žena u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života.

(2) Zabranjuje se diskriminacija na temelju bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije.

(3) Poticanje druge osobe na diskriminaciju smatra se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona.

                        Članak 7.

(1) Izravna diskriminacija postoji ako se prema osobi postupa ili bi se moglo postupati nepovoljnije u jednakim ili sličnim okolnostima u odnosu na osobu suprotnoga spola.

(2) Neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji ili praksa u jednakim ili sličnim okolnostima stavljaju osobe jednoga spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobu suprotnog spola.

(3) Diskriminacijom se ne smatraju pravne norme, kriterij ili praksa koji su nužni, odnosno mogu biti opravdani objektivnim činjenicama koje su neovisne o spolu.

                        Članak 16.

(1) Mediji će kroz programske koncepte promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca.

(2) Zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju.

 SNJEŽANA PRIJIĆ-SAMARŽIJA - Svoj doprinos diskusiji zamislila sam kroz problematiziranje nekih mogućih poteškoća koje proizlaze iz same naravi pojmova iz Zakona. Moja je perspektiva, valja na početku napomenuti, filozofska. Zakon čitam i tumačim s jedne strane kao filozofkinja, ali s druge i kao građanka koja ne poznaje moguće pravne pretpostavke ili posljedice. Unutar toga okvira, pokušat ću ukazati na neka mjesta u Zakonu koja su mi se učinila zanimljivima za raspravu, bilo u smislu potpore ili kritike.

Prije svega, željela bih napomenuti da pojava Zakona o ravnopravnosti spolova nedvojbeno uživa našu potporu. Vjerujem da unatoč svim kritikama koje je moguće uputiti sastavljačima,  pozdravljamo takav događaj kao ključni korak k ostvarivanju spolne/rodne ravnopravnosti i iskorjenjivanju diskriminacije na temelju spola i/ili roda. Kritike koje ću uputiti nekim dijelovima Zakona mogu se nekome činiti oportunističkim ili čak subverzivnim s obzirom na taj cilj. Tome, međutim, zasigurno nije tako. Potrebno je u svakoj raspravi razlikovati bar dvije razine: jedna je orijentirana više na praktično djelovanje, to je tzv. aktivistička razina, dok je druga apstraktnija ili teorijska. Kako je razina moga razmišljanja filozofska, moguće je da se pokaže da ona nije ponekad primjerena konkretnim svakodnevnim problemima, odnosno, da pretpostavlja idealne okolnosti u kojima stvarno ne živimo. Uvažavajući ovu distinkciju i moguća nesuglasja između razina rasprava, smatram da se možemo složiti oko dvije stvari: prvo, da je preduvjet svakog praktičkog djelovanja, teorijski jasna i razgovijetna ideja o tome što je pravdeno i moralno ispravno; drugo, da su takva nesuglasja ponekad korisna jer denunciraju i upućuju na stvarne okolnosti koje dovode do toga da isto rješenje ne može biti istodobno teorijsko rješenje i rješenje «na terenu». 

Koncentrirat ću se na tekst između 6. i 9. članka Zakona o ravnopravnosti spolova ili, preciznije, na neke pojmove koje nalazimo u spomenutim člancima.

U člancima 6. i 7. spominje se distinkcija između izravne i neizravne diskriminacije. Smatram potrebnim poduprijeti sastavljače Zakona koji su bili dovoljno senzibilni da unesu ovu distinkciju u Zakon. U filozofskoj literaturi ona se spominje i pod drugim nazivljem, kao primarna i sekundarna diskriminacija ili kao otvorena i prikrivena.  Naime, važnost ove distinkcije je poglavito u tome što - za razliku od izravne diskriminacije za koju je svima jasno da je neopravdana - neizravna ili prikrivena diskriminacija je vrsta prakse koja može priskrbiti stanovita opravdanja unatoč tome što perpetuira diskriminaciju.  O čemu se zapravo radi? Diskriminacija primjerice, prilikom zapošljavanja je izravna ili otvorena kada se žena diskriminira zato jer je žena, temeljem predrasuda o ženskoj inferiornosti u javnim poslovima, neprimjerenosti sudjelovanja žena u nekim javnim domenama i sl. Nasuprot tome, diskriminacija je neizravna ili prikrivena kada neki čin koji po svojoj naravi nije diskriminacijski proizvodi diskriminacijske posljedice. Primjerice, poslodavac može tvrditi da je žena jednako sposobna za obavljanje određenih poslova kao i njezin muški protukandidat, ali će ipak zaposliti muškarca jer žena ima (ili će imati) obveza oko odgoja djece koje će ograničiti vrijeme koje je ona spremna provoditi na poslu (odlazak na bolovanje zbog djece, neraspoloživost za prekovremeni rad, nesudjelovanje u sve češćim praksama team-buildinga tijekom vikenda, nemogućnost uključivanja u praksu sklapanja poslova na poslovnim večerama i sl.). Možete reći da taj poslodavac i sam na prikriven način prakticira predrasudu, te da mu je razlog profita i poslovne efikasnosti samo dobrodošao izgovor. Povijest je puna slučajeva neizravne diskriminacije, u kojima su diskriminatori svjesno uvodili po sebi nediskriminirajuće kriterije, znajući da će oni u datim okolnostima stvarno diskriminirati ciljnu skupinu. Nedvojbeno da ima takvih slučajeva u kojima unatoč površinske, formalne ili deklarirane ispravnosti, stvarno nema iskrene motivacije za ravnopravnost. U tom slučaju, stanoviti pritisak u obliku afirmativnih programa ili, kako je u Zakonu napisano, posebnih mjera može biti rješenje.

Međutim, htjela bih ukazati na jedan dublji problem vezan uz neizravnu diskriminaciju, problem koji ilustrira koliko je diskriminacija na osnovi spola duboko ukorijenjena u društvu i koliko oprezni i sustavni trebamo biti prilikom njezina iskorjenjivanja. Pretpostavimo da smo uspjeli, edukacijom i drugim oblicima senzibiliziranja javnog mnijenja, uvjeriti neke poslodavce da su žene jednako sposobne za obavljanje javnih  poslova. Oni se, dakle, rukovode samo spolno neutralnim kriterijem, u ovom slučaju pragmatičkim kriterijem ili kriterijem profita koji nije nelegitiman. Međutim, i takav poslodavac će opet preferirati muškarca pred ženom prilikom zapošljavanja. Unatoč tome što pragmatički ili ekonomski kriterij po sebi nije diskriminatoran, u kontekstu patrijarhalnog modela društva u kojem su socijalne uloge tako raspoređene da je žena gotovo isključivo odgovorna za odgoj djeteta i održavanje domaćinstva, on će nužno postati diskriminatoran. Primjenom kriterija profita, socijalne uloge odgojiteljica i domaćica koje se pripisuju ženi - i koje, na žalost, još uvijek gotovo isključivo i jesu ženine socijalne uloge - proizvest će diskriminaciju čak i ako kod poslodavca izostaje bilo kakva diskriminatorna motivacija. Najčešće to i jest razlog vrlo učestale prakse da same žene  - kada su u ulozi poslodavke i koje nemaju predrasuda prema ženama - prilikom zapošljavanja preferiraju muškarce. Prema tome, čak i legitimni kriterij udružen s ispravnom motivacijom u određenom će kontekstu ipak perpetuirati diskriminaciju žena u odnosu na muškarce. Pravedno rješavanje ovog problema mora počivati na rješavanju konflikta prava poslodavaca i prava potencijalnih uposlenika da ne budu diskriminirani temeljem spola. Zapazimo da posebne mjere ili afirmativni programi u ovom slučaju  predstavljaju zahtjev da poslodavac žrtvuje svoj legitimni interes, unatoč tome što on ili ona ne djeluju iz diskriminatornih motiva.  Vidim u ovome dva konkretna problema: prvi, bojim se da su predložene posebne mjere ili afirmativni programi neosjetljivi na ovu skupinu i sve slučajeve tretiraju kao da podrazumijevaju motivaciju diskriminiranja; drugi, koji  proizlazi iz prethodnog, bojim se da će se u ovim slučajevima javljati stanoviti optori primjeni posebenih mjera jer će se one doživljavati kao moralno neopravdani pritisak. Dakle, bezrezervno pozdravljam uvođenje distinkcije izravne i neizravne diskriminacije, ali ukazujem na daljnje suptilnije distinkcije čije zanemarivanje može proizvesti neželjene učinke. 

Nadalje, a u vezi sa spomenutim, pozdravila bih u Zakonu i članke posvećene posebnim mjerama. Željela bih upozoriti na nekolicinu pitanja koja nam se mogu nametnuti iščitavanjem tih članaka Zakona. Jesu li posebne mjere vrsta diskriminacije, odnosno, nije li privilegiran tretman žena kao oblik obrnute diskriminacije – ipak diskriminacija. Ako nije, zašto nije? Problem je, naime u tome što je svaka diskriminacija Ustavom nedopustiva, pa se postavlja pitanje ne potpadaju li pod to i posebne mjere kao oblici obrnute ili pozitivne diskriminacija.  U članku 9. navodi se izrijekom da se posebne mjere uvode «radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca» i da se «ne smatraju diskriminacijskim». Postavlja se pitanje, mogu li dobre namjere ili želja za stvaranjem boljeg i pravdenijeg društva učiniti da neka praksa – iako bez ostatka potpada pod definiciju diskriminacije, čak i ovog Zakona o ravnopravnosti spolova (čl. 6.) – ne bude diskriminacija. Ili, može li se pravednije društvo bez diskriminacije graditi na temeljima koji uključuju neku vrstu diskriminacije. Nadalje, postavlja se pitanje koji su temelji, moralni i pravni razlozi koji dopuštaju da se neki pojedinci – u ovom slučaju muškarci -  žrtvuju ili diskriminiraju radi stvaranja ravnopravnijeg društva. Ukratko, želim naglastiti da se u Zakonu pretpostavlja tzv. konsekvencijalistički ili utilitaristički pristup opravdanju posebnih mjera (utilitarian ili forward-looking pristup), tj. pristup kojim se pretpostavlja da su posebne mjere opravdane zato jer vode dobrim posljedicama ili pravednijem društvu. Ovaj pristup, međutim, ima brojne kritičare kako iz redova protivnika tako i zagovornika posebnih mjera. Naime, potrebno je upozoriti da to nije jedini, ni najbolji mogući pristup opravdanju posebnih mjera, te da se zbog upitnosti ovog u Zakonu pretpostavljanog pristupa, posebne mjere mogu činiti upitnima, što nikako ne smije biti slučaj.

Osim toga, nalazim ponešto spornim i pojam spolnog uznemiravanja, odnosno, članak 8. ovog Zakona. Dakako, kao i u prethodnim slučajevima (izravne i neizravne diskriminacije te posebnih mjera), pozdravljam samo normiranje problema u Zakonu. Definicija spolog uznemiravanja iznesena pod točkama 2. i 3., članka 8. ovog Zakona u skladu je s europskim i svjestkim dokumentima koji reguliraju ovaj problem. Primjerice, ona je u potpunosti na tragu jednog od najutjecajnijih dokumenata «European Commission's Recommendation on the Protection of the Dignity of Women and Men at Work», 92/131/EEC. Međutim, iako je navedena definicija u Zakonu neproblematična po sebi, pojam spolnog uznemiravanja u sebi nosi stanovitu neodređenost i nejasnoću. Radi se o problemu objektivnog kriterija temeljem kojeg je moguće utvrditi koji se postupci trebaju smatrati činovima spolnog uznemiravanja, a koji to nisu. Unutar multikulturalnih sredina, sredina koje uključuju različite obrazovne strukture i običaje, stavovi o spolnosti mogu se uvelike razlikovati. Ono što netko može doživjeti kao iskaz prijateljske naklonosti ili šale, druga osoba može opravdano doživjeti činom spolnog uznemiravanja. Ne želim nipošto relativizirati ovaj problem, već želim istaknuti da različiti recipijenti mogu isti čin doživjeti veoma različito. Drugim riječima, potrebno je zapaziti da je u pojmu spolnog uznemiravanja sadržana stanovita nota subjektivnosti koja, unatoč samoj definiciji, može otežati primjenu ovog članka u stvarnom životu. S jedne strane, vidim opasnost da se slučajevi spolnog uznemiravanja minoriziraju, tj. da se postupci koje osoba doživljava kao spolno uznemiravanja ne klasificiraju takvima  upravo pozivanjem na ovu subjektivnost prosudbe. S druge strane, međutim, moguće je da se u osnovi benigni postupci proglašavaju spolnim uznemiravanjem i opet pozivanjem na subjektivnost doživljaja. Prilikom razmatranja treba li se neki postupak smatrati slučajem spolnog uznemiravanja ii ne, neophodno je «učvrstiti» ili objektivirati ovaj subjektivni element upravo iz razloga da ne bi dolazilo do raznih zloupotreba. Najčešće, rješenje se nudi u terminima razborite nelagode ili razborito neželjenog postupka. Preciznije, smatra se da procjena neželjenosti mora podlijegati standardima onoga što se u zajednici smatra razboritim. Iako ni ovo rješenje nije lišeno nedoumica (primjerice, kako se određuje što je razborito), važno je istaknuti  da se ovaj subjektivni segment mora što preciznije normirati kako bi ga bilo moguće ispravno primjenjivati u stvarnom životu.  U suprotnom, problemu spolnog uznemiravanja - upravo zbog problema klasificiranja što jest a što nije spolno uznamiravanje -  prijeti sudbina marginaliziranja. Nadalje, osvrnula bih se na još jednu nejasnoću vezanu uz isti članak. Znamo da neki ozbiljni slučajevi spolnog uznemiravanja mogu potpasti pod druge oblike kažnjivog ponašanja, primjerice, silovanja, nasrtaja, ucjene i sl. Preciznije, ukoliko jedna osoba uvjetuje napredovanje drugoj stanovitim uslugama spolne naravi, pitanje je treba li to klasificirati kao slučaj spolnog uznemiravanja ili ucjene ili oboje. Možda ne bi bilo besmisleno definirati slučajeve spolnog uznemiravanja upravo u odnosu na spomenute postupke. I na kraju, smatram da je nužno da se problem spolnog uznemiravanja regulira ili da se propiše njegovo reguliranje  na nižim razinama od zakonske, primjerice u statutima ustanova, etičkim kodeksima ili drugim obvezujućim aktima poduzeća. Uvjerena sam da će mnoge žrtve spolnog uznemiravanja odustati od «istjerivanja pravde» zbog toga što je razina pravobraniteljice isuviše udaljena. Obraćanje pravobraniteljici postaje u praksi aktualno samo u nekim dramatičnim slučajevima spolnog uznemiravanja, dok će najčešći “blaži” oblici, primjerice, verbalnog uznemiravanja ostati neriješenima. Upravo ta udaljenost instance na kojoj treba rješavati problem, uzrokovat će, posljedično, aboliranje takvog ponašanja kao pukog nestašluka, a društvu će se poslati poruka da to i nije sasvim neprihvatljivo ponašanje. 

Na kraju, osvrnula bih se i na članak 16. Zakona, točnije na točku 2. toga članka u kojoj piše: «Zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju.» Moja je objekcija na tragu onih koje su upućene ranijim verzijama Zakona od strane predstavnica Vijeća Europe. Pitam se zašto sastavljači Zakona nisu usvojili ovu primjedbu. Naime, bojim se da ovaj članak u ovakvom obliku može biti u sukobu s temeljnim pravom i vrijednostima osobne autonomije, slobode misli i govora te umjetničkog izričaja. Sigurna sam da su sastavljači Zakona imali na umu poglavito značaj i potrebu prakticiranja političke korektnosti u svim oblicima javnog života i djelovanja. Međutim, potrebno je zapaziti da unatoč nespornom značaju poltičke korektnosti, ona može proizvesti neželjene posljedice. To se, po mojem mišljenju, posebice odnosi na domenu slobode i autonomnosti umjetničkog izričaja. Padaju mi na pamet, primjerice, filmovi Larsa von Triera ili L. Buñuela. Nema sumnje da bi neki njihovi filmovi i načini prikazivanja žene mogli, pod stanovitim kutom gledanja, potpasti pod kategoriju koju bi člankom 16. trebalo zabraniti. Slično je i s kultim crtanim filmom South Park ili, primjerice, našim časopisom Klik u kojima se na ciničan i za mnoge zanimljiv način ironiziraju neke vrijednosti liberanog društva tj. činjenica da su nametnute kao jedine ispravne i da se smatraju neupitno politički korektnima. Politička korektnost jest vrijednost, a reguliranje javnog izričaja kako bi se spriječili govori mržnje, promicanje seksizma i diskriminatornog ponašanja,  potrebni su. Međutim, tom poslu treba pristupiti krajnje oprezno, što mislim da se ovom odredbom Zakona nije uspjelo.

SINIŠA RODIN - Najprije moram reći da sam jako nesretan zbog toga što, iako sam bio sudionik radne skupine koja je sudjelovala u izradi nacrta Zakona o ravnopravnosti spolova, nisam bio u poziciji da utječem na njegov konačni izgled. Zapravo, uopće nisam zadovoljan konačnim ishodom. Na to ćemo možda doći kasnije. Sada ću govoriti samo o jednom od aspekata Zakona o ravnopravnosti spolova, a to je razlikovanje posredne ili neposredne ili, kako zakon kaže, izravne ili neizravne diskriminacije. Naime, u članku 7. stavak 2., čuli smo, kaže se da neizravna i posredna diskriminacija postoji kada neka neutralna pravna norma, kriterij ili praksa u jednakim ili sličnim okolnostima stavljaju osobe jednoga spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe drugoga spola. I od toga načela postoji, naravno, iznimka koju nazivam "razlozima isključenja protupravnosti" diskriminacije.

Taj stavak, stavak 3., kaže da se diskriminacijom ne smatraju pravne norme, kriteriji ili praksa koji su nužni, odnosno, koji mogu biti opravdani objektivnim činjenicama koje su neovisne o spolu. Samo pojavljivanje ove norme u Zakonu jedan je mali trijumf razuma. Naime, kada je tekst zakona došao u Sabor, o tome je raspravljao i Odbor za zakonodavstvo, i po mojim informacijama postajala je izgledna opasnost da ta odredba ispadne iz teksta zakona s obrazloženjem da je nitko neće razumjeti i da je suci ionako neće znati primijeniti u praksi. Htio bih se osvrnuti na tu primjedbu, pa ću ovaj dio svojeg izlaganja posvetiti objašnjavanju koncepta posredne diskriminacije - zbog čega nam je on potreban i kako mislim da bi ga trebalo primjenjivati. Najprije, sam koncept posredne diskriminacije nije usko vezan uz pojam rodne jednakosti. On je nastao u sudskoj praksi američkog Saveznog vrhovnog suda 1886. godine u predmetu Yick Wo protiv Hopkinsa. Radilo se o jednom prikrivenom obliku rasne diskriminacije. Naime, gradske vlasti San Francisca donijele su gradski propis prema kojemu su praonice rublja morale djelovati u kućama izgrađenima od cigle. Svi koji nisu imali praonice rublja u kućama izgrađenima od cigle morali su zatvoriti posao. Naravno, ta norma je bila neutralna, ona nije pogađala izravno niti jednu skupinu. Međutim, činjenica je bila da su se osobe kineskog porijekla, dakle, Kinezi koji su sudjelovali na izgradnji transkontinentalne željeznice, uglavnom bavili praoničkim poslovima i da su svi imali privremene instalacije, dakle, radili su to u šatorima, drvenim kućama, nitko nije imao kuću od cigle. Da je taj zakon bio proveden, bio bi ih otjerao iz posla. Predmet je došao do Vrhovnog suda i Vrhovni sud je donio presudu koju ću pročitati na engleskom, jer taj odlomak predstavlja čistu poeziju:

Though the law itself may be fair on its face, and impartial in appearance, yet, if it is applied and administered by public authority with an evil eye and an unequal hand, so as practically to make unjust and illegal discriminations between persons in similar circumstances, material to their rights, the denial of equal justice is still within the prohibition of the Constitution

Zakon je bio neutralan, ali ga je javna vlast primjenjivala sa zlom namjerom i nejednako, i taj propis je pao na Vrhovnom sudu kao primjer posredne diskriminacije. Danas postoji brojna judikatura, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je taj pojam razradila. Ono što je, međutim, bitno jest da namjera zakonodavca nije bitna. Kada se procjenjuje postoji li posredna diskriminacija ili ne, ne gleda se što je zakonodavac tim propisom želio postići, ne gleda se da li je taj propis neutralan, nego kakvi su učinci njegove primjene. Ako su oni diskriminatorni za jednu društvenu skupinu, a nama je danas to relevantno zbog rodne jednakosti, zbog nejednakosti žena, onda taj zakon ili praksa mora pasti na testu. Mi, naravno, nismo pristupili donošenju ovog zakona da bismo svoje pravo uskladili s praksom Američkog vrhovnog suda. Mi smo pristupili donošenju tog zakona da odgovorimo jednoj važnoj društvenoj potrebi, ostvarivanju stvarne jednakosti žena i muškaraca, i da uskladimo svoje zakonodavstvo s propisima koji vladaju u Europskoj Uniji, jer bez adekvatne harmonizacije, znamo, članstva u Europskoj Uniji nema.

Stoga ću sada dati kratak pregled propisa i sudske prakse koji se odnose na posrednu diskriminaciju u Europskoj Uniji. Izvorno je u Europskoj Uniji bilo uređeno samo načelo jednake plaće za jednak rad, i to člankom 119. Ugovora o ekonomskoj zajednici, koji je postao današnjim člankom 141. Taj članak kaže da će svaka država članica osigurati da se u praksi primjenjuje načelo jednake plaće za jednak rad muških i ženskih radnika. Isti članak također kaže da se to odnosi kako na izravnu, tako i na posrednu, neizravnu diskriminaciju. Europski sud je o toj problematici imao priliku odlučivati 1976. godine u predmetu Defrenne v. SABENA (br. 2). Bila je riječ o stjuardesi koja je za svoj rad primala manju plaću od svojeg muškog kolege stjuarda u belgijskoj kompaniji SABENA. Europski sud je priznao postojanje posredne diskriminacije u tom slučaju i na taj način interpretirao osnivačke ugovore Europske zajednice, u tom smislu da oni utjelovljuju načelo posredne diskriminacije. Međutim, trebalo je čekati dosta dugo, sve do 2002. godine, da bi Europski parlament i Ministarsko vijeće smjernicom 2002/73 donijeli definiciju posredne diskriminacije kako su je izveli iz prakse Europskoga suda. Ta, danas važeća, formulacija u članku 2. smjernice kaže ponovno isto, da posredna diskriminacija postoji kada neka na prvi pogled neutralna odredba ili kriterij, praksa stavljaju osobe jednoga spola u posebno nepovoljan položaj ako ih se usporedi s osobama drugog spola, osim ako ta odredba, kriterij ili praksa nisu objektivno opravdani legitimnim ciljem, ukoliko su sredstva za ostvarivanje tog cilja prikladna i nužna.

Jedna od definicija psa kaže da je pas degradirani i degenerirani vuk. Sličnu definiciju mogli bismo primijeniti na odredbu o posrednoj diskriminaciji koju je propisao naš Zakon o ravnopravnosti spolova. U dobroj namjeri da koncept posredne diskriminacije prenese iz europskog prava u naše, mi smo ga degradirali i degenererirali. Što je ispalo iz izvorne definicije? Ispalo je načelo proporcionalnosti, koncept nužnosti i koncept prikladnosti. To su pravne kategorije koje su razrađene kako u praksi luksemburškog suda, tako još ranije u praksi Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Mi njih danas ne vidimo u našem zakonu. One su u ovu odredbu prenesene u jednom reduciranom obliku.

Time dolazimo do ozbiljnijih problema: kako dokazati posrednu diskriminaciju? Pripremio sam dva slučaja iz prakse Europskog suda. Prvi se zove Enderby i odlučen je 1993. godine. Bila je riječ o tome da su logopedi koji su pretežito bile žene, dakle, logopedice ili logopedinje koje su bile zaposlene kod istog tijela državne vlasti u Engleskoj imale manju plaću od kliničkih psihologa i farmaceuta koji su bili zaposleni u tom istom tijelu. Iako nije bilo nikakve namjerne diskriminacije temeljem spola, učinak primjene odredaba o njihovoj plaći doveo je do razlike u primanjima. Europski sud je rekao sljedeće: kada statistika ukazuje na znatnu razliku u plaći između dviju vrsta posla koje su iste vrijednosti, za radna mjesta koja su iste vrijednosti, a jedno od tih poslova obavljaju gotovo isključivo žene, dok drugi pretežno obavljaju uglavnom muškarci, tada europsko pravo - članak 119. Ugovora o Europskoj zajednici - zahtijeva da zakonodavac pokaže da se ta razlika temelji na objektivno opravdanim faktorima koji se ne odnose na diskriminaciju temeljem spola. Sud je u istom predmetu rekao da se teret dokaza prebacuje na poslodavca. Dakle, ako utvrdite osnovanu sumnju da diskriminacija postoji, tada poslodavac mora dokazivati da do diskriminacije nije došlo. To je jedan od primjera posredne diskriminacije.

Drugi primjer je nešto raniji, iz 1986. godine - Bilka Kaufhaus. Radilo se o tome da su radnici koji su bili zaposleni na određeno vrijeme bili u nepovoljnijem položaju prilikom ostvarivanja prava na mirovinu od radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme. Naravno, možete zamisliti da je pretežan broj radnika zaposlenih na određeno vrijeme bio ženskoga spola i žene su, statistički gledano, bile u puno lošijem položaju kada je bila riječ o mirovini. Ovdje je sud također utvrdio da je riječ o slučaju posredne diskriminacije i proglasio ga suprotnim odredbi članka 119. Ugovora o Europskoj zajednici.

Što možemo reći o našem pravnom poretku?  U našem Ustavu dvije odredbe govore o rodnoj jednakosti, odnosno ravnopravnosti muškaraca i žena. Jedno je članak 3. Ustava, koji govori o temeljnim vrednotama našega ustavnog poretka, i koji kaže da je jedna od temeljnih vrednota i ravnopravnost spolova. Taj isti članak kaže da su te vrednote temelj za tumačenje čitavog Ustava. Dalje, imamo 14. članak Ustava, koji kaže da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu. U drugom stavku kaže: "svi su pred zakonom jednaki". Odredba članka 14. utjelovljuje koncept formalne jednakosti, Aristotelove definicije jednakosti, a to je: postupati prema jednakima jednako u jednakim ili istovrsnim situacijama. Kada je Ustav izvorno pisan 1990. godine, vjerojatno se nije uvidjelo da je danas u demokratskim državama mnogo važniji pojam supstancijalne, stvarne jednakosti. Tako je tek naknadno amandmanima na Ustav kao temeljna vrednota uveden ovaj koncept ravnopravnosti spolova. Ja tvrdim, a čini mi se da u našoj zemlji nije dovoljno osviješteno, da je jedini logički smisao koji se može iščitati iz članka 3. odredbe o ravnopravnosti spolova kao temeljnoj vrednoti to da taj članak treba interpretirati u supstancijalnom smislu. Dakle, u smislu koji omogućava da jedan od regulatornih ciljeva naše države bude ostvarivanje stvarne jednakosti, koliko god ona iluzorna bila.

Drugim riječima, između članka 3. i članka 14. Ustava postoji tenzija, tenzija između supstancijalnog i formalnog koncepta jednakosti. Ta se tenzija projicira u čitav pravni poredak. Ona je projicirana i u ovaj Zakon o ravnopravnosti spolova. Ona je projicirana i u svijest ljudi koji sjede u Odboru za zakonodavstvo u Saboru, i u svijest naših sudaca, da pravnoj analizi pristupaju formalno, a ne supstancijalno. Navest ću odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. lipnja 2002. godine, koja je sada postala "dobrom", ustaljenom praksom. Ustavni sud je, govoreći o konceptu jednakosti iz čl. 14. Ustava RH, rekao da u materijalno-pravnom smislu načelo jednakosti znači da sudovi i druga državna tijela, te tijela s javnim ovlastima, trebaju u istovrsnim slučajevima jednako odlučivati. Drugim riječima, Ustavni sud i sam interpretira jednakost u formalnom, a ne u materijalnom smislu.

Ako je tome tako, pitam se koliko će odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova, i posebice odredba o posrednoj diskriminaciji, doći do ušiju naših sudaca. Bojim se da neće. Stoga mislim da je jedan od prioriteta hrvatske agende o ravnopravnosti muškaraca i žena pokrenuti akciju osvješćivanja pravosuđa, edukaciju sudaca, koji će na kraju te propise morati primjenjivati i koji ih primjenjuju. To je jedan od neposrednih zadataka koji u našem društvu predstoji. U suprotnom nećemo biti sposobni primjenjivati ne samo europsko pravo, nego ni naše vlastito, koje se postupno harmonizira s europskim, i imat ćemo velike probleme u primjeni suvremenih europskih standarda. Ovdje bih završio s konceptom indirektne diskriminacije. Vjerojatno će se otvoriti još puno drugih pitanja za diskusiju, ali htio sam ukazati na ovaj problem, koji nije problem pravne znanosti, nego problem društva, problem shvaćanja odnosa između normativiteta i realiteta. Europa i Sjedinjene američke države su kroz taj proces deformalizacije pravnog mišljenja prošle koncem 19. stoljeća. Mi očigledno još nismo, i to pred sve nas postavlja zadatak da pokušamo učiniti pomak u tom smjeru.

SNJEŽANA VASILJEVIĆ - Meni je pripala uloga da dam kratak pregled stanja vezanog uz novi Zakon o ravnopravnosti spolova i zakone koje promiču jednakost spolova u Hrvatskoj donesenih paralelno sa spomenutim zakonom. Zakoni su doneseni kao dio harmonizacijskih napora usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravom Europske unije, ali i potreba hrvatskog društva za promicanjem jednakih mogućnosti muškaraca i žene. Ipak, neophodno je već na početku istaknuti da su potrebe promicanja jednakih mogućnosti muškaraca i žene postojale i puno prije nego što je ovaj zakon donesen. Međutim, one su prepoznate tek nedavno. Brojne rasprave o donesenim zakonima, a riječ je prije svega o Zakonu o ravnopravnosti spolova, Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakonu o homoseksualnim zajednicama, Obiteljskom zakonu te izmjenama i dopunama Zakona o radu, potaknule su pitanja o tome jesu li navedeni zakoni doneseni isključivo zbog obveza usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravom Europske unije ili je posrijedi ipak porast društvene svijesti o potrebi promicanja rodne ravnopravnosti. Obveza poštivanja ljudskih prava, a između ostalog i ravnopravnosti spolova međunarodna je pravna obveza Hrvatske koja postoji još od 1948. godine i Opće deklaracije o zaštiti ljudskih prava UN-a te Europske konvencije o zaštiti prava i temeljnih sloboda (1950.) pa do kopenhaških kriterija i obveze Hrvatske kao budućeg potencijalnog kandidata za usklađivanjem zakonodavstva s pravom Europske unije.

Ono što smo imali do sada u području ravnopravnosti spolova jest ustavna obveza promicanja ravnopravnosti spolova i zaštita od diskriminacije u članku 14. Ustava. Što se tiče međunarodnopravnih obveza Hrvatske, postoji UN konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koja je stupila na snagu još 1981. godine, a Hrvatska je članica od 1991. godine. Hrvatska je ujedno i potpisnica fakultativnog protokola prema kojem pojedinci imaju mogućnost podnošenja individualnih pritužbi u slučajevima diskriminacije pred odborom UN-a. Pored toga, na europskoj razini značajna je već spomenuta Europska konvencija i zakonodavstvo Europske unije, kako primarno, tako i već spomenuto sekundarno zakonodavstvo. Sljedom toga Hrvatski sabor je 14. srpnja ove godine usvojio Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakon o istospolnim zajednicama i novi Obiteljski zakon. Što se Zakona o istospolnim zajednicama tiče, riječ je o vrlo kratkom zakonu koji ne rješava previše, osim što nudi definiciju istospolne zajednice te prava koja iz nje proizlaze, pravo na uzdržavanje i uzajamno pomaganje te pitanja imovinskopravnih odnosa. Pored toga u Zakon o istospolnim zajednicama kao i u Zakon o ravnopravnosti spolova, unesena je definicija diskriminacije. Zabranjena je i izravna i posredna diskriminacija, te svako poticaje na diskriminaciju temeljeno na spolnoj orijentaciji. Što se tiče Zakona o nasilju u obitelji, njegovo donošenje je vrlo pozitivno ocijenjeno, budući da do sada nismo imali potpune odredbe o zašti od nasilja u obitelji, osim onoga što se provlačilo kroz Kazneni zakon, no međutim, važno je napomenuti da je Kazneni zakon kao vrlo striktan zakon s vrlo jasnim i izrečenim kaznama bio potencijalna prepreka prijavljivanja svakog slučaja nasilja u obitelji. Tako se donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji učinio pozitivan pomak u tom smjeru.  Prema najnovijim statistikama porastao je broj prijava nasilja u obitelji, što naravno ne znači da je porastao i broj nasilja u društvu kao takav, nego jednostavno je sada postupak puno jednostavniji i žene puno lakše prijavljuju slučajeve nasilja. No međutim, tu stoji i jedna mala kritika što se tiče propisanih kazni. Riječ je o prekršajnopravnim kaznama; novčana kazna, kazna zatvora i zaštitne mjere. Što se novčane kazne tiče, raspon je od tisuću do deset tisuća kuna. Tu se postavlja problematika ekonomskih faktora koji mogu utjecati na propisivanje kazni. Naime, ono što se zanemarilo je položaj žena u ruralnim područjima. Hoće li žene imati hrabrosti prijaviti svoje muževe ukoliko je on jedini koji doprinosi materijalno i prestavlja jedini izvor novca u obitelji? Problem žena u ruralnim područjima nije riješen niti Zakonom o ravnopravnosti spolova.

Što se samoga Zakona o ravnopravnosti spolova tiče,  primarna namjera zakonodavca, bila je izraditi ustavni zakon. Ipak, ta namjera na kraju je rezultirala zakonom koji je donesen običnom većinom u Saboru.  Iz tog razloga,  nije sasvim jasna pravna snaga sadašnjeg teksta zakona, odnosno, kako će se on u praksi primjenjivati, s obzirom na na pravnu snagu normi koje on sadrži. Sadašnji tekst zakona ostaje više na jednoj deklarativnoj razini i ne pokriva detaljno sva područja koja bi trebao pokrivati. U svezi toga potrebno je spomenuti područja koja zakon pokriva, ali i ona koja u zakonu nedostaju. Zakon pruža definiciju diskriminacije, kako neposredne tako i posredne, razrađuje sustav posebnih mjera, područje rada i zapošljavanja, obrazovanja, političke stranke, medije i statističke evidencije i to je sve. Područja poput ekonomskog razvoja žena, poticanja razvoja žena u poduzetništvu, promicanja jednakosti u ruralnim područjima, u  zdravstvu (npr. pristup zdrastvenim uslužnim djelatnostima, planiranje obitelji, zaštita od spolno prenosivih bolesti kao što je AIDS), područjima kulture, sporta, nasilja u obitelji, trgovanja ljudima, prostitucije, itd. U izradi  zakona nije stavljen naglasak na zaštitu subjektivnih prava. To je jedan od sindroma zemalja u tranziciji, jer su se sve zemlje u tranziciji koje su se susrele s izradom zakona o ravnopravnosti spolova,  kao jedne od obveza za članstvo u Europskoj uniji, susrele sa sličnim problemom. Svi nacrti zakona izgledaju otprilike jednako i svi se susreću s istim problemima. Primjerice, u Poljskoj, kao državi kandidatkinji i skoroj članici Europske unije, još uvijek nije donesen Zakon o ravnopravnosti spolova. On se trenutno nalazi u čitanju u poljskom parlamentu po treći put nakon dva neuspjela pokušaja, a svaki put je argument bio «zašto mi takav zakon uopće trebamo»? Postavlja se pitanje je li bolje imati ikakav zakon, nego nikakav? Sadašnji zakon bilo trebalo doraditi i poboljšati. Paralelno s tim, važno je imati na umu, potrebu usklađenosti zakona s pravom Europske unije. Početna ocjena stanja je bila da je zakon usklađen sa zanodavstvom Europske unije. No, međutim, sadašnji tekst zakona ne djeluje u potpunosti usklađen sa sekundarnim pravom EU koje je poslužilo u izradi zakona.

Što se tiče problema koji se kroz zakon razrađuju, jedan od zančajnijih problema koje je zakon nastojao riješiti jest pitanje spolnog uznemiravanja. Spolno uznemiravanje je definicijom kao takvo zabranjeno. Osim zabrane od spolnog uznemiravanja, zakon ne nudi mnogo više. Spolno uznemiravanje bi se trebalo razraditi kroz druge zakone. Ono jest razrađeno, tek nedavnim izmjenama i dopunama Zakona o radu gdje spolno uznemiravanje predstavlja povredu iz radnog odnosa. Izmjenama i dopunama, u Zakon o radu, uvršten je i teret dokazivanja koji je u ovom slučaju na poslodavcu. Odredbe o teretu dokazivanja nedostaju u Zakonu o ravnpravnosti spolova i tu je jedan od primjera neusklađenosti Zakona o ravnopravnosti spolova sa smjernicama o teretu dokazivanja Europske unije.

Položaj žena u politici i tjelima odlučivanja nije u potpunosti reguliran. Osim opće formulacije u članku 3., te odredbe o političkim strankama u članku 15. zakona, ne postoji ništa drugo. Nejasna je i  formulacija zakona koja kaže «da političke stranke usvajaju svake četiri godine plan djelovanja po pitanju uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca»? Pitanje uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca u pojedinim slučajevima može se tumačiti različito. Ukoliko je u nekoj stranci desedeset posto muškaraca ili devedeset posto žena, kakav će onda plan uravnotežene zastupljenosti izraditi takva stranka? Uravnotežena zastupljenost u stranci ne mora nužno kolerirati sa zastupljenosti u parlamentu i obratno. Postavlja se dalje pitanje što je s uravnoteženom zastupljenosti u parlamentarnim odborima itd. Odredba o primjeni posebnih mjera u poticanju rasta broja žena u tijelima odlučivanja, odnosno pitanju uravnotežene zastupljenosti također se može tumačiti na različite načine. Iz teksta zakona nisu jasni cilj i namjera zakonodavca. K tomu, valja dodati, je li nam je cilj, povećati broj žena u politici, bez obzira na njihovu kvalitetu, ili promijeniti dosadašnji način razmišljanja ne samo muškaraca nego i žena koje su sudjelovale u odlučivanju? Pored toga, zaboravljeno je regulirati najvažnije pitanje u tom kontekstu, a riječ je o aktivnom i pasivnom biračkom pravu. Drugim riječima, broj aktivnih žena u politici se može povećati ravnopravnim sudjelovanjem žena na kandidacijskim listama, ali i tako što će se veći broj žena, koji čine većinu neoprijedijeljenog biračkog tijela, potaknuti na glasovanje.

Što se tiče problematike posebnih mjera, one su izazvale jednu veliku buru u hrvatskoj javnosti prvenstveno iz razloga nerazumijevanja koncepta posebnih mjera preuzetog iz zakonodavstva Europske unije,  poznatom u američkom zakonodavstvu otprije. Naime, prihvaćanje takvih mjera nije obveza koja bi proizlazila iz prava europske zajednice, ali one su široko prihvaćene u pravu država članica i pravo Europske zajednice ih dopušta pod strogo određenim i sudskim formuliranim pravilima.

Pored posebnih mjera zakonom je uveden i još jedan novitet. Koncept «rodno osvještene strategije» (engl. gender mainstreaming),  uz pomalo nedorečen prijevod engleskog termina, također je uvršten u zakon. Riječ je o politici uključivanja žena u sva područja života do postizanja pune i stvarne jednakosti. Iako nije striktno izrečen, on se provlači kroz sve glave zakona. Još su neka pitanja riješena zakonom, iako je upitno koja je njihova svrha i kako će se zakon na kraju primjenjivati. Zakon uvodi institut pravobraniteljice ili pravobranitelja, te ureda vlade za ravnopravnost spolova. Jedno od pitanja koja se postavljaju je da li nam je uopće potrebno imati obje institucije? Jesu li državnim proračunom predviđena sredstva za rad oba ureda? Osim toga, zakonom su samo navedene funkcije, odnosno, dužnosti koje bi te institucije trebale obavljati. Međutim, zakonom nije jasno izražena svrha njihova postojanja. U zakonu se spominju i koordinatori u tijelima državne uprave. Iz teksta zakona nejasno je tko su oni, tko ih imenuje i na koje vrijeme i koja je svrha njihova postojanja. Jedna od najvećih mana zakona je nedostatak detaljih odredaba o sudskoj zaštiti. Primjerice, naknada štete je propisana zakonom na taj način što zakon u slučajevima naknade štete upućuje na primjenu odredaba obveznog prava, no, koliko nam je poznato nije ni do sada postojala prepreka da se odredbe obveznog prava primjenjuju u takvim slučajevima, a nisu se primjenjivale.

Na kraju je važno spomenuti i teorijski okvir donošenja zakona. Jedan od bitnih nedostataka i koji su se javili prilikom izrade ovoga zakona, bio je pojam definicije, kao i upotreba termina rod (engl. gender) i spol (engl. sex). Zakonom su nespretno izrečeni spomenuti izrazi. Zakon predstavlja neku vrstu mehaničke kompilacije poželjnih uredbi odnosa spram Europske unije i tzv. prvih definicija ravnopravnosti. Što se izrečenog koncepta jednakosti tiče, zakon jednakost rabi u smislu jednakih mogućnosti, jednakih postupanja (primjerice u članku 5.), a ne u smislu jednakosti kao vrednote na temelju apriornog načela pripadnosti ljudskom rodu ili anticipacijskom načelu slobode koja je inkorporirana u teorijski format jednakosti. Kao vrednota spominje se promicanje ravnopravnosti ili se pojmom ravnopravnosti supsumira jednakost, dakle, pokušava se dati okvir za tzv. formalnu jednakost. Nije sasvim sigurno koliko koherentno jer primjer posebnih mjera nije uopće razvidan. Pored toga riječ je samo o konceptu formalne jednakosti. U suvremenoj teoriji postoji barem pet teorijskih koncepata jednakosti. Primjerice feministkinje proširuju koncept jednakosti  tzv. elementima političke, kulturalne jednakosti na temelju izbora u sferi spolnosti i seksualnosti. Riječ je o jednom puno složenijem konceptu, o kojem se prilikom izrade zakona nije vodilo računa. Na kraju, važno je spomenuti i pitanje primjene zakona u praksi. Naglasak je svakako na pitanjima edukacije, usavršavanja, odnosno nadzora primjene ovog zakona. Što se obveze usklađivanja zakonodavstva tiče, neophodno je spomenuti i time zaključiti, da usklađivanje zakonodavstva ne znači samo prepisivanje normi europskog zakonodavstva, već stvari moraju biti stavljene u kontekst kako bi se mogle primjenjivati u određenoj sredini i kako bi dale željene rezultate. Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova,  ostavljen je zakonski rok od godine dana za usklađivanje zakonodavstva u području ravnopravnosti spolova. Za to će biti potrebno neko vrijeme i nakon toga ćemo moći vidjeti jesmo li učinili dovoljno.

KATARINA VIDOVIĆ - Čuli ste filozofijski pristup, juristički pristup, a sada ćete čuti feministički pristup zakonima koje smo dobili u paketu, dakle, Obiteljskom zakonu, Zakonu o ravnopravnosti spolova, Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakonu o istospolnim zajednicama. Feministički pristup zakonima postavlja dva temeljna pitanja, odnosno, kriterija kojima se ispituje da li zakoni mijenjaju stvari ili održavaju status quo. Prvo pitanje ili kriterij jest da li je zakon izgrađen na konkretnom iskustvu žena, a drugo pitanje, radi li zakon na ukidanju društvene dominacije muškaraca. Za sve ove zakone odgovor na ta pitanja je negativan! Drugim riječima, zakoni su doneseni da se održi status quo tj. da se po pitanju statusa žena u društvu i dominacije muškaraca apsolutno ništa ne promijeni. Nemojmo se zavaravati, takva je uloga tih zakona i u europskim zemljama i u SAD-u i u Kanadi. Oni manje-više služe istoj svrsi: održanja nejednakosti muškaraca i žena.

Počet ću od, ovdje često korištenog, termina rod koji se upotrebljava na sve mile načine, osim što se ne postavlja pitanje o čemu mi to stvarno govorimo kada govorimo o rodu? S feminističkog stajališta, kada govorimo o rodu govorimo o hijerarhiji, o hijerarhijskoj raspodjeli moći u društvu i tu se dobro zna tko je na dnu hijerarhijske ljestvice, a tko je gore, tko je na vrhu. Ako hoćete naći žene onda ćete gledati na dno društva i tamo ćete ih naći. Prema tome, biti ženskog roda znači biti na dnu društvene ljestvice, osim ako nemaš privilegije koje si sebi priskrbila u privatnoj sferi relacija s muškarcem/ima. Ono što ti zakon daje, što ti jamči kao ženi, to je samo i isključivo ono što si privatno uspjela izboriti za sebe individualno. One žene koje ne mogu ništa privatno izboriti nemaju nikakvih zakonskih šansi niti mogućnosti da ostvare jednakost. Tu vidimo ozbiljenje Aristotelovog načela da jednakost znači tretirati jednake jednako, a različite različito. Jednakost se zakonski može ostvariti samo kad se zadovolji  kriterij istosti ili ekvivalentnosti s muškarcem koji je uspostavljen kao standard svih standarda, kao univerzalna mjera svih stvari. Zakoni funkcioniraju tako da ukoliko ste društveno nejednake onda vam nijedna zakonska norma, bila ona neutralna ili izravno (tj. pozitivno) diskriminatorna, neće pomoći da tu jednakost steknete. Drugim riječima, ovaj pristup koji su iznijeli filozofi i pravnici, a ugrađen je i u Zakon o ravnopravnosti spolova, jest pristup rodu po kojem se rod shvaća kao pitanje istosti i razlike. I sve dok se polazi od tog shvaćanja, uzalud će profesor Rodin apelirati da se u zakon uvede supstancijalna interpretacija jednakosti i ravnopravnosti. Sve dok se kroz zakon sustavno i dosljedno provodi rodna neutralnost koja u stvari prikriva muški standard, jedini način da vi dokazujete svoju diskriminiranost u društvu je sljedeći: morate dokazati da bi muškarac na vašem mjestu bio povoljnije tretiran. Problem nastaje u onim situacijama gdje nema muškarca s kojim se možete usporediti ili ako ga i nađete, onda se nipošto ne može naći u sličnom položaju. Da konkretiziram: može li Zakon o ravnopravnosti spolova biti pravni instrument u rukama žena ako slučajno oni koji dođu na vlast zabrane pobačaj? Mogu li se žene pozvati na taj Zakon i reći - odluka da se zabrani pobačaj nas diskriminira kao žene. Ovaj Zakon o ravnopravnosti spolova nije takav instrument. Jednostavo zato što nijedan muškarac ne može zatrudnjeti, niti roditi, a da bi se dokazala diskriminacija po Zakonu o ravnopravnosti spolova mora se pokazati da bi se u istoj ili sličnoj situaciji muškarca tretiralo povoljnije. Prema tome, tamo gdje su žene stavljene u najgori položaj, mislim na one postupke koji u pravilu povređuju žene, dakle u kontinuumu spolnog nasilja, gdje su najdiskriminiranije, u tim situacijama ovaj Zakon ne radi. Gdje radi? Kada jednu zastupnicu u Saboru njezin kolega seksističi izvrijeđa. Tu se odmah primijeti različit pristup, diskriminacija, jer ona tamo gdje je, svojom biografijom, svojim društenim statusom, položajem, jest i formalno i stvarno u najvećoj mjeri izjednačena s muškarcem. I kada se tamo nju povrijedi onda svi vide da je to nepravedno, neravnopravno itd. Kada ja, međutim, ili neka moja kolegica ili bilo koja od vas to isto doživi na ulici onda je to nešto sasvim drugo! To nema veze! To se podrazumijeva! To je definicija onoga što ja u društvu jesam.

Druga stvar o kojoj želim govoriti jest da od momenta kada se u europsko zakonodavstvo i svuda u politiku uvodi termin gender mainstreaming, riječ žena postaje zabranjena riječ, prosta riječ. Vi više ne možete reći žene su diskriminirane, žene su nejednake, žene traže jednakost, to je postalo politički nekorektno, jer vi na taj način isključujete neku tamo drugu grupaciju koja je valjda po toj logici simetrične neravnopravnosti jednako tako diskriminirana kao i žene. Pretpostavka o simetričnoj neravnopravnosti, odnosno, da postoji nekakvo zamišljeno stanje ravnopravnosti od koje su muškarci i žene kao od nekakve simetrale ekvivalentno i simetrično udaljeni, također postoji u Zakonu o ravnopravnosti spolova. Kada se moja organizacija O-ZONA zajedno s nekim drugim grupama 1996. godine zalagala za zakonske promjene, mi smo tražile ustavni zakon, ali ustavni zakon koji bi točno po uzoru na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina rekao da se radi o pravima žena. Sve drugo je za mene licemjerno. Kad se radi o pravima nacionalnih manjina zakonodavac jasno kaže da manjine mogu biti ili jesu diskriminirane u odnosu na većinu, na većinski narod. Jedino kada su u pitanju žene to je nekako sramota reći da su žene te koje su diskriminirane i nejednake, a da su muškarci ti koji dominiraju i iskorištavaju svoj položaj eksploatirajući žene, dominirajući nad njima itd.

O spomenutom paketu zakona mogu govoriti i iz jednoga drugog aspekta, kao insider, jer sam sudjelovala u procesima njihove pripreme i donošenja. Tu bih mogla reći jednu stvar koja je za mene, nakon više od petnaest godina bavljenja nasiljem prema ženama, poražavajuća, a to je da je u jednom trenutku došlo do abdikacije feminizma: naime kada su “feministice”  problematiku nasilja prema ženema zapravo isporučile, servirale političarkama i rekle: “Evo, sada se vi izvolite time baviti.” Zapravo su političarke preuzele agendu, preuzele su diskurs i kada su s tim došle svojim muškim kolegama onda su dobile vrlo jasnu poruku do kuda smiju ići. Toga su se dobro, dobro držale i zbog toga mi sada imamo ovo što imamo s tim zakonima. Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o ravnopravnosti spolova je zapravo mjera slobode samoodređenja koju su muškarci koji dominiraju hrvatskom politikom spremni dati  ženama u ovom trenutku, a njihove kolegice iz stranaka nisu mogle napraviti ni milimetra više. Ta abdikacija  feminizma je za mene stvarno poražavajuća. Neću sada navoditi konkretne situacije, ali pred svojim očima imam trenutak kada se to dogodilo, kada se taj deal desio. Tada je bilo rečeno: ne tako da se ugrozi status quo, nego ovako kako odgovara političarkama. Političarka(e) su rekle: “OK, ja sam dobila zakon za koji ću se izboriti, mene će to lansirati, bit ću prepoznata kao zagovornica ženskih prava, svi će me identificirati s time”; a ove s druge strane su mislile: “Joj, super, sada nismo odgovorne za izgled zakonskih prijedloga, zakonskih rješenja, ali ćemo zato dobiti sve one privilegije kao civilni sektor itd., lovu za projekte, naše osobe na važnim mjestima itd.”  Na kraju to je rezultiralo time da je Hrvatska valjda jedina zemlja na svijetu gdje se nasilje prema ženama ne tretira kao povreda ljudskih prava, kao zločin, nego kao prekršaj. Mi smo jedina zemlja u kojoj se kršenje ljudskih prava tretira kao prekršaj. Argument da je prekršajni postupak brži ne stoji. Ono čega nema to je civilno pravni instrumentarij zaštite. Vi nemate građansko pravni način da se obratite sudu kao građanka kada ste povrijeđeni, ali vaše dijete u skladu s Obiteljskim zakonom može doći sucu i reći mene taj i taj odrasli iz moje obitelji maltretira, a sudac će mu kroz izvanparnični postupak dati mjeru zaštite i eventualno narediti toj odrasloj osobi da se više tom djetetu ne približava. To pravo žena po Obiteljskom zakonu, niti po bilo kojem drugom zakonu, nema. O-ZONA je tražila upravo to. Izvanparnični postupak, mjere zaštite za žrtve obiteljskog nasilja kroz Obiteljski zakon. Dakle, da žene dobiju zaštitu kroz građanski postupak, a da država bude odgovorna za kazneni progon i kažnjavanje kroz Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon. Taj naš prijedlog sabotirale su, kao što sam rekla, “feministice” u korist svog deala s političarkama. O reformi kaznenog zakonodavstva još bih mogla puno govoriti, pa ako ćete htjeti dalje diskutirati o tome, rado bih prihvatila jer to su konkretne stvari.

BRANKA GALIĆ - Problem rodne ravnopravnosti u hrvatskom društvu, premda spada u jedno od temeljnih pitanja demokratizacije i razvoja svakoga društva, pa tako i hrvatskog, nedovoljno je naglašeno i ne pridaje mu se onaj značaj koji bi trebao imati u jednoj europskoj zemlji koja se kandidira za članstvo u Europskoj uniji. Postavljanje toga pitanja kao teme okruglog stola u predizborno doba gotovo da ostavlja dojam zadnjeg vapaja umirućeg. Tom pitanju u tranzicijskoj Hrvatskoj, ako se i pridavao neki značaj, onda se to do sada činilo uglavnom ili jedino kao pravnome pitanju koje bi trebalo nuditi nekakvu zakonsku utemeljenost, da ne kažemo garanciju od rodne diskriminacije, a koja bi, prema Ustavu, trebala biti zagarantirana, što su, usput rečeno, već odavno usvojene stečevine feminističkih pokreta iz 1970-ih godina u razvijenim zemljama (Millet, 2000; Moore, 1994; Pateman, 1998). U tom su smislu pravna regulativa posvećena ovome pitanju i uvrštena u Zakon o ravnopravnosti spolova, dio u Zakon o radu i Obiteljski zakon, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji te gledišta nekih političkih stranaka o položaju žena u društvu, vrlo razložan i nužan korak u pokušaju sustavnijeg rješavanja te teme u hrvatskom društvu, a istodobno važan povod za neformalnu građansku raspravu.

Ono što se na temelju političke i pravne tradicije hrvatskog društva jasno vidi jest to da ovo pitanje ima prilično marginalan ili, u najboljem slučaju, formalan značaj u odnosu na neke druge političke teme koje se drže prioritetima, što jasno dolazi do izražaja kako u samoj pravnoj regulaciji, koja bi trebala biti zapravo tek minimalan, premda naravno nužan, preduvjet općedruštvene emancipacije žena u Hrvatskoj, tako i u tretiranju toga pitanja unutar korpusa političkih pitanja hrvatskih parlamentarnih stranaka, te onih koje se sada tek prvi puta susreću s pravilima ponašanja i vlastitim imageom na političkoj areni. Što se zakona tiče, nije sasvim jasno jesu li zakoni glede rodne ravnopravnosti donijeti kako bi se doista temeljito pravno reguliralo jedno od gorućih pitanja našega društva ili se htjelo brže-bolje zadovoljiti i taj nužni kriterij ulaska u EU, pa da se onda to pitanje skine s dnevnog reda kao "dakako već riješeno"? Naime, ponajprije ako čak niti terminološki nisu jasno definirane odrednice s kojima se zakon služi, kao što su "spol", "rod", "izravna" i "neizravna" diskriminacije, "spolno uznemiravanje" i sl., te ako u samih pravnika ostavljaju dvojbe i bojazni od subjektivističkih interpretacija, i/ili ukazuju na puku formalnu jednakost u prvome redu glede preferencija kod zapošljavanja i isplate plaća, onda nije jasno kako će ti pojmovi/sintagme biti stvarno shvaćeni i tretirani u širem društvenom kontekstu. Također nije jasan niti postupak dokazivanja povreda rodnih prava kao ni njihovog sankcioniranja, no kako sada stvari stoje, sve upućuje na to da će se cjelokupni postupak, kada i ako do njega dođe, svoditi na puku "naknadu štete", čime se pitanje rodne ravnopravnosti ili rodne diskriminacije čak i u formalnom smislu može smatrati upitnim, a u sociološkom se jasno banalizira. Stoga se nameće logično pitanje ako još nije dan pouzdani pravni okvir niti za formalnu jednakost (ravnopravnost), što onda možemo očekivati od stvarne ili "supstancijalne» jednakosti, kako to uočava prof. dr. Rodin? To, naravno, znači da je cijeli dijapazon mreža društvenog tretmana pitanja roda koji se odnosi na probleme rodnog identiteta, uloga, socijalizacije, rada, kulture, vrijednosti, etike, religije itd. potpuno izostavljen iz političke rasprave. Ostavlja se dojam da je rodna ravnopravnost, ako je uopće po nekima potrebna, svedena na pitanje puke pravne regulative i to u prvome redu formalne, a da se širi društveni razmjeri ove problematike miču iz političkih agendi bilo zbog sramotne neinformiranosti o društvenim dimenzijama i razmjerima ove problematike ili, pak, još uvijek dominantne patrijarhalne kulture i nerazvijene svijesti o važnosti toga pitanja. Naravno, to jednako tako znači da se samim time oba roda u hrvatskom društvu - i muški i ženski - po političkom automatizmu nastoje poistovjetiti u konceptu "simetrične nejednakosti" (termin feminističke aktivistice Katarine Vidović) kao ona vrsta socijalne stratifikacije u kojoj su podjednako tretirani i muškarci i žene, tj. kao da muškarci i žene u hrvatskom društvu trpe iste vrste društvenih nejednakosti. Time se, naravno, specifična ženska problematika roda kao i cjelokupni društveni tretman žena u hrvatskom društvu marginalizira i/ili potpuno diskvalificira.

U prilog ovoj tezi o marginalizaciji žena u hrvatskom društvu idu i odgovori nekih hrvatskih političkih stranaka na određena pitanja o rodnoj ravnopravnosti i afirmaciji žena u Hrvatskoj koja su postavile aktivistice Ženske infoteke glede njihova stava i aktivnosti kao stranki o položaju i ulogama žena u društvu; mehanizmima za promicanje rodne ravnopravnosti; gorućim problemima; sistemu kvota; zakonima o nasilju u obitelji i istospolnim zajednicama; demografskoj politici; obitelji; majčinstvu; pobačaju; obrazovanju i zapošljavanju i sl. Na pitanja koja su ponuđena sadašnjim parlamentarnim  strankama i šire odgovorilo je ukupno brojem i slovima  njih 5: HNS, HSS, LIBRA, HND i HIP. Već sama činjenica ovakvog odaziva stranaka na ovu temu u obliku jedne kratke otvorene ankete sama po sebi jasno govori o značaju i važnosti koje naše političke stranke pridaju pitanjima roda i rodne ravnopravnosti, tj. pokazuje marginalizaciju toga problema. U onih, pak, koje su odgovorile uočljiva je zavidna razina (ne)poznavanja teme, stereotipa i tradicionalizma, uz ponešto političkog pragmatizma i uopćenog deklarativnog liberalizma. Najprosvjećeniji odgovori mogu se naći u stranke HNS gdje je paralelno uočljiva izvjesna razina političkog pragmatizma. Oni su čak objavili i pesimističnu tezu o "neostvarivosti" ženskog ravnopravnog položaja bez obzira na propise (Morana Paliković Gruden), ali ipak misle da je taj položaj moguće popraviti "jačanjem državnih mehanizama", "političkim pritiskom" i "intenzivnijim učešćem žena u politici". Od potrebnih mehanizama za promicanje ravnopravnosti spomenuli su, uz instituciju pravobraniteljice, isključivo pravne i političke mehanizme: zakon o ravnopravnosti spolova, usklađivanje zakonskih akata, institucije ureda vlade, parlamentarne odbore te odbore i urede na lokalnim razinama. Od glavnih problema položaja i uloga žena u društvu ističu "jednake šanse" u školovanju, zapošljavanju i profesionalnom napredovanju, kao i pravo na "pravednu raspodjelu javnih poslova i moći". No, budući da se nigdje ne precizira metodologija koja bi to omogućila, tj. praktični mehanizmi provedbe tih ideja, ostavlja se dojam da poželjni ciljevi bez praktičke operacionalizacije ostaju visiti u zraku. Što se tiče podrški zakonima o nasilju u obitelji i istospolnim zajendnicama, HNS ističe potrebu i nužnost njihova donošenja, pa ih nedvosmisleno podržavaju, bez komentara o njihovoj kvaliteti. Glede demografske politike ističu pragmatične ciljeve potpore mladim obiteljima putem stambene i poslovne sigurnosti te društvene skrbi o djeci. Pitanje pobačaja smatraju pravom "žene i para (muškarca i žene), a ne države", dok su glede škole i posla za potpuno egalitarne šanse žena i muškaraca. Broj žena njihova članstva kreće se oko 30 posto na najnižoj razini; nešto je manji u stranačkim tijelima županije, a u gradskoj skupštini te u Saboru iznosi 50 posto. Broj žena nositeljica listi na predstojećim izborima im je 60 posto. Zadnji postoci odraz su i zasluga isključivo  ženskog liderstva stranke, jer im njihova predsjednica svojom rodnom odrednicom uvelike popravlja prosjek. Oni su, kao što je poznato, ujedno i jedini slučaj ženskog političkog liderstva jedne parlamentarne stranke u Hrvatskoj.

U HND-u ističu pitanje položaja i uloge žena u društvu "jednim od najvažnijih političkih odrednica stranke" ističući aktivnost predsjednika stranke Zlatka Canjuge prilikom donošenja Zakona protiv nasilja u obitelji, Obiteljskog zakona i Zakona o ravnopravnosti spolova. Od mehanizama promicanja ravnopravnosti ističu upravo pravnu regulaciju kao garanciju osiguranja ravnopravnosti. Od glavnih problema ženskog položaja u društvu ističu "konceptualno rješavanje naslijeđenih patrijarhalnih shvaćanja" i "koncept žene kao stroja za rađanje". Kao stranka teže da se stranačke kvote" izjednače u omjeru 50:50 posto. Smatraju da se demografska politika zemlje može riješiti samo "stvaranjem socijalnih, egzistencijalnih preduvjeta", no ne definiraju preciznije što pod time podrazumijevaju te pouzdane mehanizme provedbe tih preduvjeta. Što se tiče pobačaja, iznijeta je kontradikcija, naime, s jedne strane se kaže da je to "sloboda svake žene", ali se dodatno navodi da se "protive činu svjesnog nasilnog ubijanja djeteta bez opravdanih razloga (zdravstvenih...)"!?! Tu se onda nameću dva pitanja: 1. u čemu se sastoji "sloboda žene" glede pobačaja po HND-u?; 2. što se podrazumijeva pod pojmom pobačaja u HND-u? Struktura njihova ženskog članstva kreće se oko 35-40 posto. Na predstojećim izborima udio žena na kandidacijskim listama iznosi im 23 posto, dok je nositelj svih lista njihov muški kolega i predsjednik stranke.

U LIBRI ističu vlastitu inicijativu oko poticanja ženskog poduzetništva operacionaliziranu kroz 2 projekta: "nova škola" i "žena u poduzetništvu". Kao glavne prepreke egalitarnim rodnim odnosima ističu "patrijarhalnu javnost". Oni poštuju "pozitivnu diskriminaciju", ali nemaju "formalizirane kvote". Podržavaju zakone protiv nasilja u obitelji kao i o istospolnim zajednicama, a što se tiče demografske politike i majčinstva, smatraju da treba "poboljšati infrastrukturu za skrb o djeci", porezima olakšati pomoć u kući za zaposlene žene te "stimulirati ulogu obitelji u hrvatskom društvu" kroz razvoj "socijalne politike prema obitelji". Brane pravo na pobačaj i ističu potrebu programa za samozapošljavanje, prekvalifikaciju i poduzetničke projekte žena. Na žensko stranačko članstvo otpada oko 33 posto članica, u stranačkim tijelima ih ima 11 posto, a na predstojećim izborima ističu samo jednu kandidatkinju na zajedničkoj koalicijskoj listi s SDP-om od svojih 9 kolega - muških kandidata.

HIP je tipični primjer tradicionalnog konzervativnog pristupa, neuviđanja potrebe usklađivanja rodnih odnosa s dinamičnim kretanjima društva te općeg nerazumijevanja problema položaja žena u društvu. Premda deklarativno ističu potrebu ravnopravnosti položaja žena u društvu, kao primjer brige za položaj žena ističu potrebu "posebne zaštitite žena starije dobi" koje su u Hrvatskoj pretežno "majke i domaćice" i to na način da im se isplate određeni novčani iznosi "po broju djece koje su rodile i podigle na noge". Od mehanizama za promicanje ravnopravnosti ističu "harmoničan gospodarski razvoj, punu zaposlenost i kvalitetan školski sustav". Od glavnih problema ističu potrebu uvođenja "obveznog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja" čime bi se, prema HIP-u, riješio problem većinom ženske nepismenosti. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji podržavaju za razliku od Zakona o istospolnim zajednicama. Uz tradicionalno zalaganje za promicanje obiteljskih vrijednosti i roditeljstva, zalažu se za donošenje "dugoročnih održivih pronatalitetnih zakona, uključujući i institut majke odgojiteljice za majke s četvoro i više djece". Pobačaj odobravaju samo prema "medicinskoj indikaciji". Glede škole i posla, u HIP-u smatraju da izbor između majčinstva ili karijere "nije human niti produktivan", jer "hrvatsko društvo svakoj ženi treba omogućiti i jedno i drugo" putem mreže socijalnih institucija i olakšica, a da prednost pri zaposlenju trebaju imati "majke i osobe s invaliditetom". Broj žena u članstvu i u stranačkim tijelima kreće im se između 35 i 40 posto, a jedna zastupnica u Saboru čini im 25 posto. Glede predstojećih izbora, na listama ima oko 20 posto žena nositeljica listi, a u koaliciji s HB-om ih ima 18 posto među prvih 5 kandidata.

U HSS-u ističu zauzimanje za "prava žena tijekom proteklog mandata" lobiranjem za donošenje Zakona protiv nasilja u obitelji i Zakona o ravnopravnosti spolova te informiranje o trgovini ženama isticanjem Izmjena i dopuna Zakona o trgovini koji je doveo do "regulacije rada nedjeljom i popravljanja položaja obespravljenih radnica". Ovdje se drži da se tim zakonom osobito izborilo za prava žena i "time poboljšala kvaliteta njihova življenja", budući da žene taj rad "nedjeljom i blagdanom posebno ugrožava". Također se ističe program ženskog poduzetništva i model kreditiranja za samozapošljavanje žena. Uz isticanje 18 posto članstva ženskog roda, žene kao zamjenice predsjednika stranke i tri zastupnice ženskog roda u Saboru, HSS stoji na pozicijama odgovarajuće zastupljenosti žena na listama i položajima razmjerno njihovu postotku u sveukupnom članstvu stranke.

Iz navedenih odgovora ovih pet stranaka dade se konačno zaključiti da je percepcija problematike rodne ravnopravnosti svedena na pravnu regulativu i to onakvu kakva je dana u postojećim zakonima, a od koje se očekuje da će biti dovoljna garancija stvarne ravnopravnosti u društvu. Dodatno se eventualno još ističu politički mehanizmi regulacije toga pitanja, socijalna politika prema obitelji i tržišni u obliku poticanja ženskog poduzetništva, te općenito pitanja edukacije i jačanja profesionalizma. Neki širi kulturni i društveni mehanizmi razbijanja rodnih stereotipa, načina socijalizacije, odgoja, kulture te razvijanje egalitarnih rodnih pristupa odnosno razbijanje rodnih stereotipa na svim razinama društva i u svim društvenim institucijama u stavovima predstavnika stranaka koji su odgovorili na pitanja nisu se mogli iščitati, što ukazuje na više ili manje naglašen tradicionalni način percepcije i tretmana muško-ženskih odnosa u hrvatskom društvu, tj. na nerazvijenost svijesti o muškoj rodnoj dominaciji na račun žena te na slabi odjek o nužnosti egalitarnog tretiranja obaju rodova, kako u svijesti predstavnika i članova ispitanih stranaka, tako i pogotovo u njihovom djelatnom političkom i javnom angažmanu.

Zašto je tome tako, sociološki se može objasniti istodobnim i dugotrajnim djelovanjem višestrukih društvenih mehanizama, kao što su: a) "muški model" političkog života (Millet, 2000) - muškarci dominiraju političkom arenom, još od grčkog polisa, formuliraju pravila političke igre i definiraju društvene i političke standarde ponašanja (stalna kompeticija, slavljenje i privilegiranje "pobjednika", omalovažavanje i marginalizacija "gubitnika"); b) žene kao "politička manjina" (Leinert-Novosel, 1999; Pateman, 1998) - politička demokracija u kojoj tradicionalno vlada "rodno sljepilo", a koje zapravo podrazumijeva i favorizira isključivo muški rod, dok ženski obezvređuje i smatra nepoželjnim u politici, budući da je "prirodno" žensko mjesto boravka i njezinog "pasivnog" djelovanja - kućna privatnost, rađanje, odgoj djece i briga o muškarcu/mužu - dok je sfera javnosti na raspolaganju za "aktivnost" muškog roda kao onoga kreativnoga; c) "dvostruki standardi", kao posljedica dvostrukog morala s obzirom na dvije rodne kategorije, od kojih je jedna moralno uredna i prihvatljiva, a druga "neuredna" i neprihvatljiva (Pateman, 1998); d) "retradicionalizacije" hrvatskog društva i samoprocjene vlastite rodne uloge kao tradicionalne, a politički nepoželjne, kako to prosječna hrvatska žena sebe vidi (Tomić-Koludrović, Kunac, 2000); e) nedostatak poticaja za ženski leadership i motivaciju opredjeljivanja za političku profesionalizaciju, upravo zbog naprijed navedenih razloga.

SILVA MEŽNARIĆ - U ove posljednje predizborne dane imala sam rijetku priliku doživjeti jedan od onih šokova kada čovjek nakon četiri, pet ili deset godina naiđe na temu koja mu je inače uvijek «tu negdje», ali joj se posebno ne posvećuje. A onda, dođu izbori, tema se nametne kao «kampanjska izborna» tema: to su žene u predizbornim programima. Neću upotrijebiti riječ «rodnost» u predizbornim programima, i reći ću poslije što o terminu «rodnosti» mislim. Upotrebljavat ću riječ «žene» a time i sve ono što tu riječ okružuje u ovom autoritarnom, patrijarhalnom društvu. Time je dat i kontekst  predizbornih programa i spomenutog šoka, dakle: pokazalo se da u programima i izbornoj kampanji hrvatskih stranaka žene – ne postoje. Ako da, onda u jednom patrijarhalnom, autoritarnom kontekstu. Osim kod jedne stranke, no o tome poslije. 

Što se tiče analize predizbornih programa stranaka: napravila sam jednostavni pokus, i preporučujem vam da napravite to isto ako već niste: otvorite sitove glavnih trkača, to znači HDZ-a, SDP-a ili SPD-a, HNS-a i HSS-a i pogledajte ne samo etiku i estetiku tih siteova onako kako vam padnu na ekran, već i ono što se krije pod programima. Prvo, glavni trkači: neki od njih još uvijek nemaju svoje izborne programe sređene, na siteovima. Drugo, izgledaju, osim HNS-ovog,  jednostavno – gutenberški. Ma čak niti to: nečitljivi su sa stanovišta «tiskarske», a posebno sa stanovišta elektroničke poruke. Nekomunikativni, osim HNS-ovog, koji je protočan. Nakon toga,  trebate puno vremena da dođete do pravih stvari, koju bi takvi siteovi trebali izručiti. Znači, tražite ključnu riječ - žena?, koju se kod HNS-a smjesta nalazi, opremljenu sa svime što treba. Kod ostalih izbornih trkača toga nema, kao i 1999., kao i 1994. godine kada se to moglo raditi. Potom tražite one kolateralne ključne riječi - gdje ćete išta naći o ženama; nešto približno ćete vidjeti kod HDZ-a pod «socijalnom politikom», a kod socijaldemokrata pod «obitelj», i to je sve. Kod HSS-a nema ničeg. Nadalje, prepisuje se naravno i ono što je u programima, prepisuje se članak 3. Ustava, dakle, skrivamo se iza rodnosti i spolnosti, općih odredaba o ovome i onome; skrivamo se iza općih odredbi o manjinama. Kuda bi to odvelo kad bi išli tom linijom interpretacije postavljanja programa, kada bismo slijedili logiku manjina? Kako se može nešto čini 51 posto populacije politički tretirati  kao manjina? Stranačke su figure ispražnjene retorikom «općeg njega»; «nje» nema

Općenito je situacija, po mojoj ocjeni, što se tiče preizbornih programa 2003. godine, katastrofalna, gora nego što je bila prije deset ili dvanaest godina kada su se u programima tada novih stranaka nadobudno prepisivale odredbe starih, još iz socijalističkih saveza. Naravno, od toga se odustalo zbog raznih razloga i sada vlada, rekla bih, ne kaos, nego tipična praznina, poduprta praznorječivošću «rodnosti» kao problema. Čovjek je zadovoljan da živi u zemlji koja ima ovaj paket zakona, ali čija operacionalizacija prijeti da završi prazninom, da ne dovede ni do čega. Danas su programe pisali ljudi koji su, naravno, sjedili u parlamentu i govorili o tim zakonima. Prema tome stekli su barem neki uvid, intuitivno znanje o čemu je tu zapravo riječ. Ono što mene  doista začuđuje jest da se danas netko usuđuje ući u predizbornu kampanju a da tu temu ne obradi kako joj je i primjereno: pa makar kampanjski, a to samo znači da je društvo tako sazdano da si netko to može dozvoliti: ne adresirati kampanje direktno na polovicu glasača, spolno indiciranih. Moramo se zapitati kako je to moguće? Zar je to glas, to, ta praznina. Vani, u Europi i Americi barem govore o staklenom plafonu. Mi nemamo niti toga osim što mislimo da ćemo ga proburaziti zakonima koje smo donijeli.

Mlada generacija, koja stubokom obećava apstinenciju, ulazi na te siteove – neki stranački siteovi biljže četrdeset hiljada do pedeset tisuća - i odmahuje rukom. Molim vas lijepo, tko da čita site na kojem je ključna riječ «otvoreno društvo» kao kod SDP-a primjerice, kao osnovna strategija prevladavanja nejednakosti i problema u državi. Što je to? Što to znači kao osnovna strategija rada nakon što se sjedne u parlament? Za takvu stranku mladež sigurno neću glasati. Nadalje, SDP, primjerice – stranka «kvote» žena u parlamentu: ima «naglaske» u kampanji, ali u njima nema žene. Možda će reći – one su tu, by default. Ili – pod ključnom riječi «rod»? Nema podataka, žena se nalazi tek pod ključnom riječi «obitelj». Ili se, vjerojatno, nedostaci u definiranju «ciljne» rodne populacije nadoknađuju praznim – u kampanji – konceptima «otvorenog društva». Ono bi trebalo profunkcionirati i okrenuti se povećanom razumijevanju različitosti, prosvjećivanju, odbacivanju straha od različitog, služiti se dakle takvim strategijama u tretiranju i «spolno različitog». A pluralizam otvorenog društva uključiti se, prema SDP programima na siteu, svu različitost kroz jačanje partnerstva i institucija civilnog društva.

Kod HNS-a postoji dilema u programu žena u reprezentaciji, to jest o tome je li proporcija bitna u parlamentu, a što po mome mišljenju do određene mjere u svakom društvu treba podržavati. Uz to, kod HNS-a postoji naznaka i dileme oko onoga što je ovdje spomenuto, a to je afirmativna akcija odnosno pozitivna diskriminacija. I dobro je da ta dilema postoji, jer kao što znamo iz američkog svijeta, profesor Rodin zna bolje o tome, pozitivna diskriminacija u zemlji koja je rodila čitavu operacionalizaciju takve zakonske akcije doživljava danas pomalo krah, čak dolazi kao problem u Sjedinjenim Državama pred lokalne i vrhovne sudove. To je vrlo upitna strategija, ali uvjerena sam da do određene mjere donosi rezultate, tamo u SAD je uvedena i nešto je i napravila, uza sve nenamjeravane posljedice kao što je snižavanje kriterija prilikom upisa i sl.

HDZ šalje svoje ženske članove kao promotore svoje ženske politike u prve redove i njima stavlja u usta ono što je za njih ključna riječ a to je socijalna politika. Dakle, nije niti obitelj, čega se drže drugi veliki igrači, nego socijalna politika. To je njihova stara ključna riječ. Oni to vrte od 1990. godine. To je rezultiralo, kada su bili na vlasti, a i opet će ako se desne stranke vrate na vlast, odnosno steknu značajne pozicije u Saboru - nacionalnim programom demografske obnove koji je bio rađen paralelno i u suglasju s nacionalnim programom duhovne obnove. Za taj program, obitelj je baza društvenosti, bez nje društvo ne postoji, a kako bez nje nema niti nacije, jednostavno je zaključiti: obitelj je baza nacije, obiteljska reprodukcija baza je nacionalne reprodukcije. Dakle, kao biološka i društvenonosna jedinična grupa, obitelj mora biti i cilj rodno usmjerene politike. A kako samo jedna jedinka rađa i socijalizira, cilj rodno usmjerene politike je – rodilja. Ne bude li ona ispunjavala svoju fuknciju u mjeri većoj od 1.5 djeteta po ženi u generativnoj dobi, društvo će i nacija izumrijeti. Iz opstojanja tako definiranog društva – iz rodno definirane odgovornosti za njegovu reprodukciju – izvodi se: sukcesija generacija, sukcesija klasa, plodnost, obitelj.

Da se ne bismo zavaravali, iskrsnut će ponovno ti programi duhovnih i demografskih obnova u antiabortivnim diskusijama; sakrit će se pod obitelj, obiteljsku politiku, politiku mladeži i slično, vjerojatno u svim saborima i nametnuti kao «nacionalni» problem posebno u desnim većinama u vladi. Ovaj postojeći sabor je izglasavao niz uredaba i čini mi se jedan zakon u skladu s tim nacionalnim programom. Ni u čemu ga nije mijenjao i sada tu dolazimo do ključne stvari, a to je da će desne stranke poduprte svim ostalima uvijek zagovarati u području žena populacionističku politiku u Hrvatskoj, motiviranoj svim srcima i dušama, posebno dušama - zna se tko se iza toga krije – a motiviranu tzv. odumiranjem nacionalne supstancije. Njih, te programe i zakone ne zabrinjava da, recimo, Hrvatska ako gubi populaciju, gubi supstanciju za određeni tip društvenosti ili  društvenosti općenito, nego ih zabrinjava da odumire nacija. Tu se odmah  pozivaju na odgovornost žene koje trebaju raditi «to i to». Donose se na osnovu toga konzervativni zakoni, odnosno pokušavaju se donijeti, ne vjerujem da će uspjeti. Još se David Hume suprotstavio takvom poimanju supstancije za «naciju», 1752. godine u jednoj raspravi s Montesquieuom. Predbacio mu je da o populaciji govori kao o političkom pojmu, važnom za političku zajednicu, kao da «društvenost» ne postoji. Dakle, taj pojam populacije uvijek ima dvostruko lice. Jedno ovo političko, društveno značenje, koje naglašava Hume, i jedno populacionističko značenje koje upotrebljava Montesquieu.

Sad o zakonima: doneseni zakoni su svakako korak naprijed i treba ih podržati, no slažem se s feminističkom kritikom dikcije zakona. Termin «rodnost» skreće problem «žena» u poopćene vode. A nije još vrijeme za to. Patrijarhalno autoritarnu matricu, dominantnu u ovom društvu u odnosu prema svem različitom pa makar ono bilo i glasačka većina, nećemo pomesti pod tepih novim «nediskriminativnim» rječnikom: riječju «rodno», no parlamentarna procedura i rječnik koji su osigurani ovakvim zakonom, korak je naprijed. Jer dno je bilo dotaknuto, no plafon, makar i stakleni, još nije. Dno «ženske» rodne nejednakosti u tranzicijskome je razdoblju definirano nasiljem nad ženama (ne: rodom), njegovom objavom i kodifikacijom - penalizacijom. No korak dalje zamagljen je: nisu definirani prvi pravi ciljevi. To bi sada bio posao civilnog društva a i države. Je li zakon harmonizacijski motiviran ili nije, to nam u sljedećih desetak godina ne bi trebalo biti toliko važno. Sad je na stvar njima, kao i na većini dobrih zakona koje je taj parlament donio, što će biti težak posao s obzirom na to kakva se struktura parlamenta i ostalih tijela obećava. Ali ne treba negativistički ući u to, treba poći afirmativnim putem operacionalizacije i onda vidjeti što se da napraviti.

Dodala bih još nešto u vezi diskursa kolegice Vidović koji mi se čini jako važnim, a to je feministički glas koji je ovdje sve rjeđi. Naravno, ne bih se složila sa svime ali bih se svakako složila sa sljedećim.  Abdikacija feminizma u određenom trenutku – da. I ja sam tome prisustvovala čak dobrim dijelom tome i pridonijela, svjesno. Na području nasilja nad ženama bilo je došlo vrijeme da se akcija prebaci s NGO-a na državu. Od određenog momenta dalje dužnost regulacije i intervencije na sebe mora preuzeti vlada, uskočiti vlada, i uskočila je na dvije strane. Počela je financirati NGO-e, našla kuće i sobe i preuzela stvar u svoje ruke. Ja ne vidim da se u tome krije nešto loše. Samo treba poslije, sada ponovno, instalirati civilno društvo na tu temu drukčije i odgovorno, poduprto zakonima. Femininizam je često abdicirao i vani, ne samo tu. Najveća abdikacija američkog feminizma su porodiljni dopusti. Dakle, feminizam često reterira na ključnim područjima. Prema tome, nije bogomdana stategija. Iza toga leže neke ozbiljne stvari koje više ne trebaju ideologiju nego trebaju nove akcije koje jako puno koštaju.

Nadalje, podržala bih ono na što je kolegica Galić aludirala, akcija protiv diskriminacije se naime krije i na suptilnijim područjima socijalizacije. Tu je situacija kriminalna, uopće se ne libim te riječi, u školama i kod kuće, a odnosi se na čistu diskriminaciju! Što tu raditi? Posao je ogroman,  postoje razni vladini uredi. Ja ne vjerujem da će oni to napraviti! Predlažem da se ne ostane samo na ovom predizbornom skupu, nego da se ide stvarno na nacionalni program protiv diskriminacije i kroz reedukacije.Treba napraviti nešto, jedan paket mjera za sljedećih desetak godina da se situacija barem malo izmijeni, a može se!

diskusija

SLAVICA FRIBEC - Imam pitanje za profesora Rodina. Nedavno sam, u predizborno vrijeme, pripremala tribinu Višeglasne gošće pod naslovom “Hoće li biračice kao pedeset dva posto biračkog tijela prepoznati interese žena”, čemu je suprotstavljena činjenica da na listama postoji samo 25 posto kandidatkinja. Od 5155 kandidata samo je 1296 žena. To je konstantan nesrazmjer na političkoj sceni koji govori o zapostavljenosti ženskog spola na politički reprezentativnoj razini. Na biračkom listiću piše spol. Dakle, mene je zanimalo da li će se nakon izbora znati samo koliko je birača izašlo na birališta ili će biti poznat i podatak koliko je ukupno žena glasalo. Onda sam malo pogledala Izborni zakon, dakle, samo onaj zakon koji govori o izboru zastupnika u Hrvatski sabor gdje se vrlo precizno određuje što rade birački odbori i kako se prikupljaju ti podaci. Sve ovo govorim jer je povezano sa Zakonom o ravnopravnosti spolova koji u 17. članku stavak 1. kaže da  «Svi statistički podaci i informacije koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju u državnim tijelima, javnim službama i ustanovama, moraju biti iskazani po spolu.» S obzirom na to da me zanima provedba zakona, nazvala sam povjerenstvo i pitala da li ću dobiti te podatke kao zainteresirana individualna osoba. Odgovorili su potvrdno, ali znamo koji je to posao a nema instrumenta koji ih može prisiliti jer ih zakon ne obvezuje. Piše: Odbori prikupljaju to i to, ukupan broj birača, ukupan broj odazvanih, ali nigdje nema po spolu. A znam da kada se radi o zakonu treba ići amandmanom. Moje je pitanje: koje su kompetencije zakona, kako će se usklađivati, da li će provedba biti propisana amandmanima ili novim propisima ili nečim drugim?

SINIŠA RODIN - Prvo moram reći da je veliki defekt u zakonodavnom postupku učinjen onda kada je prevladalo gledište da ovaj zakon može ići kao običan, a ne kao organski zakon. Da je kojim slučajem prevladalo mišljenje da je to organski zakon (što bi po mome mišljenju morao biti jer se njime uređuju temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, i prema tome po Ustavu se taj zakon mora usvojiti kvalificiranom većinom), tada bi profunkcioniralo ono što Nijemci nazivaju Ausstrahlung Effekt ili učinak zračenja. Tada bismo mogli reći da taj zakon zrači kroz cijeli pravni poredak, da prožima cijeli pravni poredak, i onda bi ove obaveze prikazivanja statističkih podataka također zračile kroz cijeli pravni poredak i stvarale obavezu i za redovnog zakonodavca i za vladu da to provedu. Međutim, to je učinjeno i sada bi bilo kontraproduktivno osporavati zakon pred Ustavnim sudom jer, možemo reći, bolje je što je donesen bilo kakav zakon, nego nikakav. Možda je i to upitno, nisam sasvim siguran u to što sam upravo rekao (Ustavni sud je nedugo nakon ovog izlaganja ukinuo Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona zbog toga što je bio prihvaćen običnom većinom - op. SR). Naime, bez obzira na to što njegove odredbe nisu odredbe nadzakonske snage, ne bih rekao da zakonodavac ili vlada mogu ignorirati obaveze koje su zakonom propisane. Te obaveze postoje tako dugo dok ih neki kasniji zakon izričito ne derogira.

Statistika je crna točka našega društva. Bez statistike se ne možemo odmaknuti. Vidjeli smo da i Europski sud također veže identifikaciju posredne diskriminacije uz postojanje statističkih podataka. Ako mi ne budemo imali statističke podatke ne samo u izbornom procesu, nego svugdje, od svake firme pa nadalje, uopće nećemo moći primjenjivati koncept posredne diskriminacije. Nećemo moći jer ne možemo izmisliti statističke podatke na temelju kojih tvrdimo da diskriminacija postoji ili ne postoji. To je egzaktna stvar koja se može matematički prikazati. Ima li Vlada obavezu donijeti podzakonske propise koji to provode u akciju? Možda će se neki od vas sjetiti ranog herojskog doba hrvatskog kapitalizma, kada je bio donesen Zakon o trgovačkim društvima, pa je onda u jednoj odredbi tog zakona (nisam specijalist za to područje, ali se toga sjećam) stajalo da će se osnovati sudski registar trgovačkih društava i da će ministar to urediti svojom odlukom. I onda, koliko se sjećam, bar dvije godine, u ranim devedesetima, ministar nikako nije donosio pravilnik o upisu trgovačkih društava. Trgovačka društva su de facto postojala, ali ne i de iure, jer se nisu mogla upisati u taj upisnik. Tada sam predlagao, također vodeći se ovom supstancijalnom logikom, da se tim društvima omogući legalno poslovanje, jer nitko ne može zbog propusta druge osobe snositi štetne posljedice, naročito ako je država nešto imala obvezu učiniti, a nije učinila.

U europskom pravu postoji koncept podnošenja tužbe za naknadu štete protiv države zbog toga što nije provela svoje obveze koje proizlaze iz europskog prava, a morala je. Treba dokazati da je pojedinac pretrpio štetu, da je država prouzročila tu štetu zbog nedonošenja propisa koje je imala obavezu donijeti, tj. da je postojala kauzalna sveza između propusta države i pretrpljene štete. Kod nas taj koncept još uvijek ne postoji. Ne možete tužiti državu i reći: “Nadoknadite mi štetu jer niste nešto učinili”. To je jedna od stvari koja će se morati promijeniti.

SLAVICA FRIBEC - Kad je odstupila jedna od ministrica, ministrica zdravstva, zbog nesreće s Baxterovom opremom, bio je to po jednom tumačenju rezultat činjenice što prethodno nisu bili doneseni potrebni podzakonski popisi po kojima je trebalo provjeravati opremu. To je primjer obaveze i ogovornosti za donošenje podzakonskih akata, kada smo imali priliku u praksi vidjeti da ni dobar zakon ne znači još ništa dok nije donesen skup podzakonskih propisa koji tu njegovu “dobru” normu provode.

SINIŠA RODIN - Pitanje je potpuno opravdano, drago mi je da ste to pitali, jer i sam zastupam tezu da je više moguće učiniti aktivnošću pojedinaca nego nekakvom kolektivnom akcijom na političkoj razini. Naravno, možemo tvrditi da su žene podzastupljene, možemo tvrditi da ih nema dovoljno na listama, možemo tvrditi da treba uspostaviti ravnotežu, itd. Možemo to vikati na sav glas na Trgu bana Jelačića, ali ako pokušamo kroz pravosudni proces utjecati na male pomake, možda možemo učiniti još i više. Kod nas je potpuno neiskorišten institut naknade štete. Izvrstan je primjer seksualno uznemiravanje. Tu je nanesena nematerijalna šteta, ali svejedno je to šteta. Ukoliko sudovi mogu utvrđivati visoke iznose naknade nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda, zbog napisa u novinama, onda mogu i zbog seksualnog uznemiravanje. Dakle, institut naknade štete je potpuno zanemaren, čak u očima pojedinaca koji imaju izravni interes da se na njega pozivaju. Vraćamo se opet pitanju možemo li tužiti državu zbog naknade štete. Tvrdim da u ovom slučaju možemo. Možemo i to činiti, ali ne kao što ste spomenuli zbog nedonošenja propisa. ANDREA FELDMAN - Htjela sam se prvo referirati na ovo što je Silva Mežnarić govorila o stranačkim odnosima prema ženskim temama, "ženskom pitanju" kako se to staromodno kaže, i potom komentirati nekoliko tema na koje su me potakle sudionice i sudionici ove rasprave. Što se tiče odnosa stranaka i stranačkih programa prema ženama, naravno, ovdje govorim s pozicije Liberalne stranke, čija sam kandidatkinja na izborima. To je stranka koja na svojim listama ima dvadeset pet posto žena. U prosjeku je, dakle, onoga što vidimo da jest hrvatski standard, barem za sada i barem na ovim izborima. Što se tiče nositeljica lista, za razliku od gospodina Oštrića, na našim su stranačkim listama bile tri nositeljice prije postignutog koalicijskog dogovora sa SDP-om tako da su sve tri zajedno s ostalim nositeljima ušle u kvotu Liberalne stranke u toj koaliciji. Mislim da to nije nebitno, zato jer postoji razlika unutar stranačke hijerarhije, različitih stranaka. Naime, s jedne strane s pravom je puno povike na politku, političare, političke strane, ali ja zaista ne vidim kako se žena unutar političke stranaka bitno i da li uopće razlikuje od pozicije žena u akademskom poslu, NGO-ima i u tzv. profesionalnoj strukturi. Mislim da tu zaista nema bitne razlike. S tom razlikom, i mislim da to treba naglasiti, da se pozicija, barem što se Liberalne stranke tiče, žena određuje unutarstranačkim izborima, znači nečim što je lako provjerljivo i u čemu sudjeluje kompletno članstvo stranke. Bez obzira na izlaganje kolegice Mežnarić, pitanje je šta je iz pozicije razvoja, iz pozicije razvoja demokracije važnije ili bolje, čak i s pozicije ženskog pokreta. Da li je bolja situacija u kojoj imate ono što bi Englezi rekli handpick woman koja postaje predsjednica stranke bez kandidata ili bez protukandidatkinje ili pozicija potpredsjednice stranke koju izabere stranački sabor u konkurenciji s recimo četrnaest drugih protukandidata. To je samo jedno pitanje što bi se reklo pro domo sua jer to je pozicija naše stranke u toj stvari.

Među stvarima koje su danas izrečene iznimno mi je važno, kao nekome tko je pratio čitavu priču oko uvođenja novih zakona, da se pokazalo kako je jedan od problema i nedostatak svijesti građanki o njihovim pravima. Mislim da će biti potrebno jako puno vremena ili puno više vremena nego što je do sada uloženo. Novac ide uz vrijeme. Ne možemo se zadovoljiti samo eventualno boljim treniranjem sudaca ili socijalnih radnika ili pravnika, mislim da se tu izuzetno puno mora napraviti i s političarima i ono što je meni jako važno s novinarima. Razina izvještavanja o toj temi u medijima je iznimno niska.

Ono o čemu bih govorila je pitanje reprezentacije. Mi smo pred izborima i ono što nas zanima je kakvi će biti naši predstavnici ili predstavnice, kako će izgledati naš Sabor, kako će izgledati naša Vlada nakon sljedećih izbora? Dakle, o Saboru ne treba trošiti riječi, to smo rekli. Kada izborni rezultati potvrde volju većine u ovoj zemlji, preći će se na sazivanje vlade. Vlada s četiri ministrice od šesnaest mogućih ministara za sada je iznimno malo. To je samo jedna ministrica više nego HDZ-ova vlada koja joj je prethodila i ja mislim da je zadatak, dakle, ne samo političkih stranaka koje će biti prve koje će se oko tih stvari javljati, nego i javnosti generalno, naročito nevladinih udruga, da jednostavno pritisnu premijera, tko god on bio, da među kriterije za sastavljanje vlade uz stranačku prpadnost, odnosno, omjere stranačkih grupacija, kao glavni kriterij stavi i spol, odnosno zahtjev da što više žena bude prezentirano. To je nešto što se može napraviti relativno brzo jednom zajedničkom akcijom i sa strane politike i sa strane akademske zajednice, ali dakako mislim da bi najveći dio toga trebale podnijeti nevladine udruge.

Što se tiče ovih novosti u zakonima o kojima se govorilo, meni se čini da su bitne dvije stvari. Jedna je kao osnovna eliminacija diskriminacije. Ono što mene iz iskustva zanima, pitanje je oslovljavanja, odnosno referenci u javnosti na obiteljski status žena. Nekoliko mi se puta dogodilo da me novinari oslovljavaju s gospođice, a da me prethodno uopće nisu pitali koja mi je titula i kako želim da me oslovljavaju. Dogodilo mi se to i na izbornoj konvenciji Libre, na primjer, partnerske stranke u koaliciji, stranke koja se zauzima za iste ili slične vrijednosti kao i moja stranka, na kojoj sam zaista morala gospodi Radošu i Graniću održati bukvicu pred čitavim saborom, jer sam im jednostavno rekla: ”Gledajte, mislim ako ne znate kako ćete me osloviti izvolite se raspitati kod mene, jer to je važno. Ako i dalje inzistirate da vam je važniji moj obiteljski status, a ja vam se zaista nemam zašto ispodvijedati o tome da li sam udana, nisam udana ili bilo što dalje, onda trebate primIjeniti jednu staru Austo-Ugarsku odredbu po kojoj žene s fakultetom ili bilo kojom vrstom diplome imaju automatski status gospođe”. To isto sam napravila u “Latinici”. Nećete vjerovati, Latin to nije prezentirao hrvatskoj javnosti nego je to malo izrezao, a obrnuta situacija u kojoj bih ja gospodina Latina nazivala gospodičićem s pravom bi izazvala nevjerojatan smijeh. To nije nebitno zato jer se na taj način jednim pritiskom koji je zaista potpuno neutemeljen udara na privatnost ljudi. Zapravo postoji generalna svijest o tome da je tu nešto čudno i neobično. Meni nekad ljudi kažu: «Ali to ti je kompliment, izgledaš mlađe.» Ne, to mi nije kompliment. Ne radi se o tome da bih ja željela biti mlađa ili starija, nego jednostavno ne želim da me se titulira na način koji jednostavno nije točan, kao što bi bilo izuzetno loše da me s titulira s akademik ili akademkinja. Dakle, to je jedna tema koja mi se čini zgodna i zanimljiva i možda za neko daljnje razmatranje.

Što se tiče eliminacije diskriminacije mislim da je bitno informirati ljude o tome što se radi. Većina ljudi, pogotovo zaposlenih i ne razumije o čemu se radi kada govorimo o seksualnom zlostavljanju i drugim stvarima. Osim toga, ono što je meni izuzetno problematično, pogotovo u ovom predizbornom vremenu, a kolegica Mežnarić je jednim dijelom na to ukazala, jest intenzivna koncentracija na reproduktivnu ulogu žene. Meni se zaista čini ponižavajuće da od svih pitanja koja se postavljaju, ja moram odgovarati na pitanja o roditeljskim naknadama, a to je nešto što mene privatno zaista upoće ne zanima. Znam da to zanima većinu ljudi koji su u toj situaciji, ali postotak pitanja koji mi se postavlja o vanjskoj politici, o recimo to tako reformi vojski itd., puno je manji. Takva koncentracija na reproduktivnu ulogu žene smanjuje odgovornost muškarca za obitelj.

I konačno, nešto što mi se čini važnim. Koja su učinkovita sredstva ili mjere za implementaciju ovog zakona i poboljšanje tih zakona? U prvom redu, radi se o reformi naših institucija koje se definitivno trebaju mijenjati, ali da bi se one promijenile, morat ćemo se i mi mijenjati jer sama institucija za sebe ne može ništa promijeniti dok to ne naprave pojedinci koji u njoj rade. U tom smislu bitan je monitoring i mislim da je uloga nevladinih organizacija u tome iznimno važna.

BRANKA BOBAN - Kolegica Snježana Vasiljević upotrijebila je, govoreći o ruralnim područjima i novčanim kaznama za muškarce koji tuku žene, izraz “zbog toga što oni jedini doprinose gospodarskom uzdržavanju obitelji”. To je takav anakronizam u shvaćanju kao da smo recimo u 1917. godini: diskusija na Glavnom odboru Seljačke stranke, predsjednik je tada naravno bio Stjepan Radić, trideset prisutnih članova (bio je rat pa ostali nisu mogli doći), dvadeset seljaka i oni raspravljaju o ženskom pravu glasa. Rasprava je bila ovakva: hoćemo li dati svim ženama pravo glasa ili ne? Radić je apsolutno za sve. Neki drugi nisu, recimo Maček je da im se ne da pravo glasa, međutim, ako već neku kombinaciju treba praviti pa nekima dati a nekima ne, neka se da svima. Dobar dio je bio za to da se nekako definira pa da se nekima da, a nekima ne da pravo glasa. Odnosno, dat ćemo ga ženama koje imaju završenu srednju školu i  ženama koje rade. Što ćemo sa seljačkim ženama? Svi seljaci bili su za to da se pravo glasa da seljačkim ženama koje su udane kao i onima koje su ostale neudane, ali su kod svojih roditelja i rade na svom seljačkom gospodarstvu što znači da doprinose gospodarskom uzdržavanju obitelji svojim radom. Onda je netko predložio da se pravo glasa ne da svim tim ženama nego samo udovicama jer one upravljaju imanjem, na što je netko primijetio da se tako daje pravo glasa imovini, a ne ženi, ne čovjeku. Prema tome, 1917. godine seljaci su bili svjesni toga da njihove žene ravnopravno doprinose gospodarskom uzdržavanju svoje obitelji i tako su ih tretirali i zbog toga su tražili za njih pravo glasa jer su bili oduševljeni time što su one učinile za vrijeme Prvog svjetskog rata dok su oni bili na fronti. Dakle, sada imamo jedno totalno unazađenje shvaćanja i slažem se s kolegicom Silvom Mežnarić kad kaže da se nalazimo u jednoj užasnoj situaciji u kojoj su sve pozitivne tradicije u izgradnji ženskih prava, afirmaciji žena zapravo totalno zanemarene. Danas više nitko o tome ne govori, sve se prešućuje i treba nam jedna snažna akcija, zapravo reedukacija osnovnih pojmova. Strašno je to što istraživanja pokazuju da same žene sebe zapravo više ne prercipiraju kao ravnopravna bića na početku 21. stoljeća. Samo sam to htjela reći.

GORDANA LUKAČ KORITNIK - Žao mi je što nisam mogla doći na početak, ali znate da se kao pravobraniteljica za ravnopravnost spolova bavim oformljivanjem ureda. Željela bih vas samo informirati kako za sada u praksi stoji primjena ovog zakona. Za početak ću vam samo reći da su me nazvali iz jednog ministarstva i rekli da je velika potraga za mnom jer da od imenovanja do danas nisam učinila nijedan korak na osnivanju ureda za ravnopravnost spolova. Tek toliko da znate koliko uopće znaju što treba napraviti i tko to treba napraviti. Mislim da tu cijelu priču za sada ipak treba jako, jako prizemljiti i slažem se s kolegicom Mežnarić da je to ipak jedna dugoročna priča i da će trebati godine da profunkcionira.

Također bih vas htjela informirati da je financijskim planom, broj osoba koje bi se zaposlile u Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ograničen, naročito mogućnošću plaćanja. Postoji Zakon o državnim službenicima koji određuje plaće tako ćemo teško dobiti kvalitetne osobe koje bi radile za tako niske plaće. Govorim vam to zato što mislim da je nužno jedno savjetničko mjesto za osobu koja bi se bavila statistikom jer je to užasno bitno. Naravno, tamo lijepo piše da svi podaci koji se skupljaju trabaju biti po spolu, no to je samo dio priče. Ako se samo na tome zaustavimo, ići ćemo po uhodanom kolosijeku a to treba mijenjati; treba vidjeti koji bi se podaci trebali skupljati, a ne samo, kao što zakon propisuje, po spolu. Prema tome, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova još uvijek nema ured i ne zna se kad će ga dobiti. Ured za upravljanje državnom imovinom kaže da nema nikakvih prostora ni nekretnina koje bi mogao dodijeliti iako je zahtjev podnesen, a navodno prodaju prostore. Doduše, istine radi, ponuđen mi je montažni prostor u dvorišnoj zgradi u Bijankinijevoj ulici koji sam trebala dijeliti s Institutom geodeta i primati žene izložene uznemiravanju.

Nadalje, dala sam javni poziv za zamjenika i pritom sam dala adresu Ureda za ljudska prava jer naravno nemam vlastitu adresu, tako da će tajnica poludjeti od poziva, a naročito žena koje žele rješiti pitanje nasilja itd. Znate, sva ta pitanja roda, spola, sve će to na kraju završiti na vrlo, vrlo životnim stvarima koje treba rješavati. Kolega Rodin je spominjao naknadu štete, skoro cijeli radni vijek radim kao odvjetnica i vjerujete pitanje naknade štete određuju sudovi, odnosno sudska praksa. Izgubila sam spor u kojem sam tužila za duševne boli zato što je obitelj pokopala drugog čovjeka. Nakon tjedan dana iz sudske medicine došao je poziv da dođu po svog pokojnika. Nema naknade štete za duševnu bol, to nije ništa, sudska praksa to ne priznaje. U redu, ovaj zakon govori u tom smislu, ali vrlo ćete rijetko naći ljude koji će htjeti financirati  sudski proces koji bi mogli izgubiti ako im odvjetnik kaže da praksa to ne priznaje.

SINIŠA RODIN - Mislim da sam nešto o tome napisao i u knjižici koju smo objavili. Američki autor, Marc Galanter, predložio je to na primjeru SAD-a, ali mislim da može funkcionirati i drugdje. On je primijetio da se u sudskim postupcima tipično javljaju barem dvije različite vrste sudionika. Jedni su oni koji na sud dolaze povremeno, zato jer im se nešto dogodilo, pa traže, primjerice, naknadu štete. Drugi su igrači koji se vrlo često pojavljuju na sudu, gotovo svaki dan; to su poduzeća, dakle oni koji litigaciju uzimaju kao dio svojeg svakodnevnog poslovanja. Zbog toga, tvrdi Galanter, sudska praksa se postupno formira tako da postaje sklonija ovim opetovanim igračima, jer oni učestalošću pojavljivanja pred sudom stvaraju sudsku praksu. Osim toga, oni imaju više novaca da plate odvjetnike i čak im nije niti problem koji put izgubiti, jer je i rizik gubljenja sudskog spora već uračunat u njihovu bilancu. Galanter predlaže da trebamo pojačati individualnu litigaciju. Kako to možemo učiniti? To možemo preko nevladinih skupina, preko različitih organiziranih oblika litigacija, kojih nažalost kod nas nema, ali mogu se i pojaviti. Dakle, trebamo igrače koji se pred sudom pojavljuju jednom ili ni jednom na neki način usmjeriti i natjerati ih da češće pokušavaju ostvarivati pred sudom svoja prava, da bi ispravili usmjerenost sudova prema velikim igračima. Slično možemo reći i za naknadu štete u ovim slučajevima spolne diskriminacije. Ako se pred sudovima pojavi veći broj igrača, ako nevladine organizacije počnu podupirati litigaciju, uvjeren sam da će se stvoriti sudska praksa i u Hrvatskoj. To je nešto što ne smijemo zaboraviti: ne djelovati samo na političke institucije, nego i na one koji to moraju primjenjivati.

SNJEŽANA PRIJIĆ-SAMARŽIJA - Kratak komentar na prethodno pitanje; možda je moja interpretacija pogrešno shvaćena. Nipošto ne mislim da žene u ruralnim područjima ne pridonose uzdržavanju obitelji, nego javne kritike zakonskih odredbi na nasilje u obitelji, što se tiče novčanih kazni, jednostavno kažu da su tim kaznama najviše pogođene upravo žene.

Što se tiče onoga što je rekla gospođa Lukač Koritnik, drago mi je da je ona to objasnila i pojasnila; upravo u tom smjeru je i bila upućena moja kritika kada sam pričala o instituciji pravobraniteljice, odnosno Ureda za ravnopravnost spolova, koji se spominju u zakonu, a da nije objašnjena njihova svrha niti je jasno razrađeno na koji način će te dvije institucije funkcionirati. Primjerice, u Sloveniji jednostavno u trenutnoj situaciji nisu pristali na instituciju, da se imenuje pravobraniteljica, upravo zato što nisu imali predviđenih sredstava za rad te institucije.

MIRJANA RADAKOVIĆ – Želim se samo referirati na prijedlog gđe Feldman da se nevladine udruge više uključe u proces edukacije, osvještavanja i senzibiliziranja. Pitanje je što uopće mogu učiniti nevladine organizacije? Ne govorim kao predstavnica ženske koalicije jer to nisam, nego iz perspektive osobe koja se bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava u Hrvatskoj i široj regiji u posljednjih desetak godina. Kad gledam danas iz ove perspektive, čini mi se da smo imali nekoliko primjera diskutabilnih povezivanja nevladine scene i političkih stranaka, odnosno, političkih aktera i to se uvijek negdje poklapalo s predizbornim razdobljima. Moje je mišljenje, odnosno moje iskustvo, da nevladin sektor uvijek izvlači kraći kraj. Da li je to zato što nismo dovoljno vješti u trgovini idejama. Uvijek se sa stvarima manipuliralo, kao što se manipuliralo s nekim vrednotama, idejama, pravima i svim ostalim što uz to ide. Čini mi se da ima manje prostora za manipulaciju nego 1999./2000. godine naprosto zato jer se uključilo manje osoba u predizborne aktivnosti, zanemarimo li Gong i Žensku mrežu Hrvatske. Nekako mi se čini da je ostatak organizacija, barem onih što se bave ljudskim pravima, ostao negdje u sjeni i mislim da je to u redu. S druge strane, uvijek je opsano kad vas netko, bilo ispred političkih stranaka, bilo ispred državnih institucija, poziva da nešto učinite. Prednost civilnog društva, civilnog sektora, nevladinog sektora je u tome da svatko priča iz svoje perspektive, autonomija ono što određuje moje djelovanje. Znači, ako ću se ja uključiti u rad na promicanju određenih vrijednosti i u rasprave oko pojašnjavanja određenih kategorija, onda ću to učiniti kao pojedinka ili ispred organizacije ili udruge, ali ne bih se htjela uhvatiti u ovu dobro stvorenu klopku. Kakva je to klopka? U posljednje četiri u Hrvatskoj se dogodila hiperinflacija državnih institucija koje se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava? Što znači hiperinflacija? To znači da nekoga iz inozemstva treba fascinirati što je sve ova država izgradila, odnosno sustav zaštite na formalnoj razini. Koliko je donijela krasnih zakona! Ali pitanje je njihove primjene i pitanje je koliko su državne institucije koje su osnovane i koje se financiraju proračunskim novcem sposobne te iste zakone provoditi u praksi. U Hrvatskoj postoji cijela mreža koordinacija koje se bave općeljudskim pravima, ženskim pravima, pravima djeteta, na razini Sabora nebrojene saborske odbore, imate razne institute, međuvladine institucije, pitanje je koliko su ljudi koji rade u tim institucijama senzibilizirani i educirani da se bave onim čime se bave. Naveli ste primjer koordinatora. Pitanje je što predstavljaju svi ti koordinatori, od državne razine, preko županijskih do lokalnih, koordinacije za ljudska prava, povjerenstva za ženska prava. Gđa Feldman kaže da se trebaju mijenjati ljudi u institucijama. Moje pitanje je kako, a da me se pritom ne optuži za revanšizam? Konkretno, 2000. godine rekla sam gđi Antunović da na čelima institucija koje u svom nazivu imaju ljudska prava ne mogu sjediti ljudi koji su u prethodnoj vlasti doprinosili politici koja je kršila ljudska prava. Odgovor je bio da ne možemo biti revanšisti. Što želim reći? Civilno društvo je jedan vrlo šaroliki prostor. Slatko sam se nasmijala kaa sam čula da se osniva koordinacija udruga civilnog društva. Netko će nas opet koordinirati. Jasno mi je da se u ovom društvu razvijaju neke demokratske vrijednosti tranzicije pa se onda razvijaju i vrijednosti vezane za područje ljudskih prava, ali ja bih htjela izbjeći zamku da se kada pričam o ljudskim pravima  nužno moram složiti s nekom drugom udrugom koja baš nije na tragu vrijednosti koje ja zastupam. Ljudska prava svašta trpe. Forma! Onda kada ih počnemo dijeliti na formalna, stvarna, pa kada ih počnemo dijeliti po generacijama, pa kada ih počnemo dijeliti po skupinama koje su ugrožene....

SILVA MEŽNARIĆ - Htjela sam replicirati gđi Vidović, odnosno makar je to tema za sebe, da ne ostane to da je feminizam u Hrvatskoj abdicirao. Iako tu ima puno istine ne slažem se s formulacijom. Upravo kada su feministkinje u većem broju ovdje počinjale kao pokret i podizale problem nasilja u obitelji, lajtmotiv je bio taj da je to društveni problem, ne privatni problem žene i da društvo treba za njega preuzeti odgovornost. To je pitanje o kojem bi se kasnije moglo razgovarati, ali želim reći, kao sudionica tog feminističkog pokreta prije devedesetih koji je konkretno radio na tom problemu, da je to tad bio pokret, a nakon toga, devedesetih godina, feministkinje su se s promjenom cjelokupnog sistema i političke scene institucionalizirale. Prije devedesete nitko ne govori o tome da su ženske organizacije odnosno feminističke održale ženski sabor s amandmanima na Ustav i ustvari sebi osigurale budućnost. Nisam pesimistkinja, mislim da je rezultat to što smo dobili dobre zakone: četiri antidiskriminacijska zakona su jako dobra stvar na kojoj se dalje može graditi. Mislim da feminizam nije abdicirao, nego da se borba nastavila drugačije. Ja mogu i dalje s ponosom reći da sam feministkinja. Feministkinje imaju svoju poziciju, ali mi nismo društvo, niti smo bile, niti ćemo biti. Mi možemo samo potencirati probleme, a onda ih stvarno religirati državi. A između države i nas postoji civilno društvo koje u Hrvatskoj, naravno, uopće nije definirano, jednom treba reći što je to. To svakako ne može biti nekakva fusnota vlade koja si katkada na račun toga skuplja poene.

I sada želim reći ono najvažnije: žene u društvu nisu samo problem, one su akteri i to u hrvatskom društvu vrlo važni akteri. Postoje ptičice selice iz parlamenta u parlament, u županijske skupštine iz županijskih skupština, malo se s tim paradira i pravi se problem, ali bitno je da mi imamo žene na čelu strahovito važnih, gotovo ključnih sektora u ovoj zemlji. To je prije svega iznimna žena koja mijenja naše živote i naše djece, a to je direktorica Zavoda za zapošljavanje, Sanja Pozaić. To što ona radi, to je bitno, ona kreira politiku i to žensku politiku. Da se razumijemo, to što ona radi, to nijedan muškarac ne bi izmislio. Nadalje, Financijski institut vodi žena. Određuje takorekuć supstantiv politike, a ministri... oni idu nutra-van. Razmislite, što je politika? To mogu biti ciljevi te politike, ako već tamo imate te aktere. Treba ih zadržati, to su ozbiljne stvari. Zašto ih zadržati? Ne zato što bi vodile nekakvu posebnu žensku politiku, nego što imaju drugačiji senzibilitet, a onda i proporcije izgledaju drugačije.

KATARINA VIDOVIĆ - Iako ste me dva puta kritizirali zbog moje teze o abdikaciji feminizma, stojim pri njoj jer sam i sama jedna od akterki od prije devedestih. Prva afirmativna akcija koja je uslijedila nakon donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova jest produljenje dopusta za dva mjeseca ukoliko tri mjeseca porodiljnog dopusta koristi otac djeteta, odnosno, majčin partner. Sada hajdemo govoriti o tome u čiju korist i za koga taj Zakon o ravnopravnosti spolova radi. Drugim riječima, on ne daje ženama ništa što istovremeno ne daje muškarcima. A ono što je samo nama potrebno, a samo mi nemamo, to se ne smatra diskriminacijom. To je moj stav. Tu je došlo do abdikacije feminizma. A o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji neću ni govoriti.

SRĐAN DVORNIK - Završna riječ je ona koju je dala Silva Mežnarić: u perspektivi stoje neki zadaci.. Ono što su ove stvari pokazale jest da i neke međusobne kritičke note sigurno ne bi bile opravdane ako bi implicirale da je itko ovdje nastupao kao apologet ili apologetkinje onoga što je učinjeno. Ove analize su pokazale gdje su te prazne stvari, gdje su nedorečenosti bilo u zakonskim formulacijama, bilo u onome što je neophodno za provođenje i to je sigurno dobar materijal za dalje. Što se tiče civilnog društva, nisam nimalo kompetentan da zauzimam neki stav glede odustajanja zastupnica i ponekog zastupnika feminizma u ovom društvu od onog maksimuma koji se mogao postići, ali što se tiče metode djelovanja jedna je stvar dosta evidentna. Ono što je učinjeno na ovim zakonima učinjeno je klasičnim lobiranjem. Zajedno su sjedile predstavnice bilo aktivistice, bilo one stručne, pravnice itd. iz nedržavnih i državnih organizacija i ono što je urađeno, urađeno je u nekoj interakciji koja je bila direktna. Ono što se sada pokazuje jest da je kao i svaki pakt iz računa izostavio sve što nije nekome bilo u računu. I ono što bi zasigurno bila katastrofa s gledišta civilnog društva jest da udio onih koji su pridonijeli ovome iscrpi zapravo njihovu javnu ulogu. Odnosno, da su onima koji su kumovali ili kumovale donošenju ovakvih zakona time zavezane ruke i začepljena usta u javnoj kritici. Bojim se jedino da zamka o kojoj govori Mirjana Radaković leži u tome da se taj ostatak svodi na djelovanje u političkoj javnoj areni, a nema ih baš puno koji su se pokazali sposobnim igračicama i igračima, to je nešto što treba naučiti. Više nema simboličnih akcija. Simbolične akcije nešto vrijede kada se izlazi iz totalitarizma ili iz demokrature kakvu smo imali. Kada se sve može reći, kada je sve otvoreno, kada ne prijeti nasilje, tada morate biti uvjerljiviji, tada morate biti efektniji itd. Ja se nadam da ćemo to učiti i dalje. Sa strane organizatora hvala svima, posebno panelistima.