U posljednjih je nekoliko godina izraz "jednakost-protiv-različitosti" služio kao skraćenica za obilježavanje proturječnih feminističkih pozicija i političkih strategija. Oni koji tvrde da spolna različitost ne bi smjela biti bitan kriterij u školama, pri zapošljavanju i u zakonodavstvu, priklanjaju se kategoriji jednakosti. Oni koji ističu da zahtjeve u ime žena treba postavljati u sklopu potreba, interesa i značajki zajedničkih ženama kao skupini, zauzimaju se za kategoriju različitosti. [i]

U nesuglasju oko toga koja je od ovih dviju strategija nadmoćnija, feministice su se pozivale na povijest, filozofiju i moralnost, pa su izradile i novo klasifikacijsko nazivlje: kulturalni feminizam, liberalni feminizam, feministički separatizam i slično. [ii] Nedavno je rasprava o jednakosti i različitosti primijenjena u analizi slučaja Sears, parnice zbog diskriminacije spolova koju je 1978. godine pokrenula Komisija za jednake mogućnosti pri zapošljavanju (Equal Employment Oportunity Commission, EEOC) protiv trgovačkog magnata Sears, Roebuck & Company, u kojoj su – na suprotnim stranama – svjedočile povjesničarke Alice Kessler-Harris i Rosalind Rosenberg.

O slučaju Sears pisano je mnogo, a tu je i noviji članak Ruth Milkman, u kojem je ona isticala važnost toga da se posvetimo političkom kontekstu naoko vječnih načela: "Na vlastiti rizik ne uzimamo u obzir političke dimenzije rasprave o 'jednakosti-protiv-različitosti', napose u razdoblju konzervativna nazadnjaštva kakvo je danas prisutno." Ona zaključuje:

Sve dok je kontekst u kojem se krećemo politički, feministice moraju biti svjesne stvarne opasnosti da će dokazi o "različitosti" ili "ženskoj kulturi" biti upotrijebljeni u druge svrhe, a ne prema prvobitnoj namjeni. To ne znači da trebamo odbaciti raspravljanja ili intelektualni prostor koji ona otvaraju; međutim, to doista znači da u izlaganjima moramo biti samouvjerene i neprestano voditi računa o načinima na koje se naš rad može politički zlorabiti. [iii]

Pomno nijansirano izlaganje Milkmanove govori o tome da je jednakost naš najsigurniji put, ali je istodobno ona nesklona potpunom odbacivanju različitosti. Osjeća potrebu za odabirom strane, no pitanje je koje strane. Njezina je podvojenost primjer "dileme različitosti", kako je to označila pravna teoretičarka Martha Minow u drugom kontekstu. Ignoriranje različitosti u slučaju podređenih skupina, naglašava M. Minow, "ostavlja na snazi lažnu neutralnost", a usredotočenost na različitost može još više istaknuti naznaku devijantnosti. I usredotočeno bavljenje različitošću i njezino ignoriranje predstavljaju opasnost njezina ponovnog nastajanja. To je dilema različitosti." [iv] M. Minow ukazuje na potrebu za novim načinom razmišljanja o različitosti, a taj uključuje odbacivanje ideje da sklop "jednakost-protiv-različitosti" tvori proturječje. Umjesto da smišljamo analize i strategije kao da su takvi binarni parovi vječni i točni, treba postaviti pitanje kako funkcionira samo to dvočlano spajanje jednakosti i različitosti. Umjesto da se zadržimo u sklopu postojećih granica političkih diskursa, moramo ih podvrgnuti kritičkom ispitivanju. Sve dok ne shvatimo na koji način koncepti djeluju u ograničavanju ili izgrađivanju specifičnih značenja, ne možemo ih okrenuti u svoju korist.

Podrobniji pregled dokaza u slučaju Sears upućuje na to da "jednakost-protiv-različitosti" možda ne prikazuje suprotne strane u pravom svjetlu. Tijekom svjedočenja, najviše su argumenata protiv jednakosti, a u korist različitosti, zapravo iznijeli odvjetnici Searsa i Rosalind Rosenberg. Izmislili su protivnika i na tom primjeru dokazivali da se muškarci i žene razlikuju, da su "temeljne razlike" – posljedica kulture ili davnašnjih uzoraka socijalizacije – dovele do navodne nezainteresiranosti žena za poslove u komisijskoj prodaji. Da bi dokazali kako se politika zapošljavanja u Searsu može objasniti spolnom različitošću a ne diskriminacijom, obrana Searsa je pripisala EEOC-u tvrdnju koju nitko nije iznio u tom obliku – da žene i muškarci imaju istovjetne interese. [v] Alice Kessler-Harris nije tvrdila da su žene isto što i muškarci; umjesto toga poslužila se nizom strategija da bi osporila tvrdnje R. Rosenberg. Kao prvo, istaknula je da povijesne činjenice navode daleko veću raznovrsnost poslova koje su žene uistinu obavljale nego što to prikazuje Rosenbergova. Kao drugo, smatrala je da razmatranja sa stajališta ekonomije najčešće uravnotežuju posljedice socijalizacije u stavovima žena prema zapošljavanju. Plaće su bile poticaj za prihvaćanje novih, zahtjevnih ili neuobičajenih položaja. I treće, upozorila je na to da je, u povijesnom smislu, odjeljivanje poslova po spolu bilo posljedica sklonosti poslodavca, a ne odabira zaposlenika. Problem ženskih odabira nije se mogao riješiti, kaže Kessler-Harrisova, kad je sam proces uzimanja u službu unaprijed određivao ishod, namećući uopćene rodne kriterije koji nisu bili nužno bitni za određeni posao. Stoga se rasprava nije vodila oko "jednakosti-protiv-različitosti", već oko važnosti općenitih ideja o spolnoj različitosti u određenom kontekstu. [vi]

Da bi argumentirali svoju optužbu o diskriminaciji koju su provodili poslodavci odvjetnici EEOC–a su kao dokaz naveli upitnike za kandidate za posao s jasno izraženom pristranošću, te izjave kadrovskog osoblja, međutim nisu raspolagali osobama koje bi posvjedočile da su doživjele diskriminaciju. A. Kessler-Harris je navela primjere spolne segregacije na tržištu zapošljavanja u prošlosti kao proizvod izbora poslodavaca, no najvećim se dijelom pozivala na povijest kako bi poništila tvrdnju Rosenbergove da se žene, kao skupina, vrlo dosljedno razlikuju od muškaraca u pojedinostima ponašanja, a ne ističući da su poslovi koje su birale žene bili raznovrsni (kao i poslovi koje su birali muškarci), da u ovom slučaju nije imalo smisla govoriti o ženama kao o nekoj jednoobraznoj skupini. Definirala je jednakost na taj način da je ona označavala pretpostavku da žene i muškarci mogu imati jednak interes za poslove u komisijskoj prodaji. Nije ustvrdila da žene i muškarci po definiciji imaju takav jednaki interes. A. Kessler-Harris i EEOC postavili su umjesto toga pitanje koliko su za odlučivanje o zapošljavanju bitne generalizacije o nužnim suprotnim ponašanjima žena i muškaraca. Predstavnici EEOC-a su tvrdili da je zapošljavanje u Searsu odražavalo netočne i neprimjenjive pojmove spolne različitosti; Searsovi su ljudi tvrdili da su "temeljne" razlike između spolova (a ne njihovi postupci) uzrok što je rod zaposlenih kod njih toliko neujednačen.

Slučaj Sears je bio toliko zamršen zbog činjenice da je gotovo sav dokazni materijal bio statistički. Dokazivanja povjesničarki su u najboljem mogla biti izvedena zaključivanjem. Nijedna od njih nije imala mnogo podataka o onom što se zapravo dogodilo u Searsu; svaka je nastojala objasniti sitne statističke nepodudarnosti u svjetlu širih generalizacija o cjelokupnoj povijesti zaposlenih žena. U svojevrsnoj su parodiji pozitivizma bile prisiljene zakleti se na istinu ili lažnost generalizacija smišljenih zbog nekih drugih ciljeva a ne osporavanja u parnici i bile su prinuđene tretirati svoje interpretativne premise kao činjenice. Vidljivo je to čitamo li unakrsno ispitivanje A. Kessler-Harris. Svako od njezinih pomno iznijansiranih tumačenja povijesti ženskog rada Searsovi bi odvjetnici prekidali tražeći od nje da odgovara na pitanja samo sa da ili ne. Na sličan je način Rosalind Rosenberg pobijajući Kessler-Harrisovu izbjegla kritičko kontekstualno čitanje dokaza ove povjesničarke pribjegavši umjesto toga metodi provjere istinitosti i dosljednosti navoda kroz prethodnu praksu. Postavila je u usporedbu iskaze koje je Kessler-Harrisova dala na suđenju s njezinim prijašnjim objavljenim radom htijući pokazati da je Kessler-Harrisova obmanula sud. [vii] (Na sudu je Kessler-Harrisova tvrdila da je povijest zabilježila obilje raznovrsnih poslova koje su birale žene; njezina je knjiga navodila da su žene "radije obavljale" poslove koje su mogle spajati s obvezama u domu.) [viii] Izvan sudnice, međutim, ta se nespojivost argumenata A.Kessler-Harris isto tako mogla objasniti i drukčije: u odnosu na povijest rada, koja je prirodno isključivala žene možda je imalo smisla odviše generalizirati ženska iskustva, naglašavajući različitost kako bi se pokazalo da je univerzalni termin "radnik" zapravo muška uputnica koja ne može ilustrirati sve aspekte ženskih radnih iskustava. U odnosu na poslodavca, koji je htio opravdati diskriminaciju pozivajući se na spolnu različitost, smislenije je bilo nijekati sveukupne posljedice različitosti naglašavanjem raznolikosti i složenosti ženina ponašanja i motivacije. U prvom je slučaju razlika poslužila pozitivnoj svrsi, razotkrivši nejednakost skrivenu u vjerojatno neutralnom terminu; u drugom slučaju, razlika je poslužila negativnoj svrsi i potvrdila ono što je Kessler-Harrisova smatrala nejednakim tretmanom. Iako se ova nedosljednost mogla izbjeći uz nešto samosvjesniju analizu "dileme različitosti", drukčije pozicije Kessler-Harrisove bile su sasvim logično drukčiji način pristupa za različite kontekste; jedino su u sudnici mogli biti uzeti kao dokaz neiskrenosti. [ix] Strogi zahtjevi sudnice za dosljednošću i "istinom" predstavljaju ozbiljne poteškoće pri argumentiranju o različitosti. Iako su dokazivanja povjesničarki trebala objasniti tek razmjerno malu statističku nepodudarnost u broju žena i muškaraca zaposlenih na stalnim poslovima komisijske prodaje, objašnjenja koja su preferirana bila su općenita i kategorička. [x] U unakrsnom su ispitivanju mnogostruke interpretacije A. Kessler-Harris proglašene proturječnima i zbunjujućima, a sudac je hvalio Rosenbergovu zbog suvislosti i jasnoće izlaganja. [xi] Dijelom je to bilo zbog toga što se Rosenbergova držala jednoga čvrstog uzorka koji je neproblematički povezivao socijalizaciju s individualnim izborom; dijelom je to bilo zato što su njezini opisi rodnih razlika bili u suglasju s prevladavajućim normativnim stajalištima. Za razliku od nje, Kessler-Harrisova je imala poteškoća u pronalaženju nekog jednostavnog i jedinstvenog modela koji bi istodobno priznao razliku i negirao je kao prihvatljivo objašnjenje za obrazac zapošljavanja u Searsu. S jedne strane, doimalo se kao da smatra kako ekonomski oportunizam jednako pogađa muškarce i žene (te da su time muškarci i žene isti). S druge strane, sasuli su (Rosenbergova) na nju paljbu zbog toga što je rekla da bi svi poslodavci mogli imati interesa za svrstavanje radne snage prema spolu, što je prema vlastitoj (vjerojatno marksističkoj) teoriji došla do zaključaka o nekoj "konspirativnosti" u ponašanju Searsovih ljudi. [xii] Ako su, napokon, oblici diskriminacije na koje je Kessler-Harrisova aludirala bili stvarni, jedna od njihovih posljedica mogla je biti upravo ta vrsta različitosti koju je istaknula Rosenbergova. Uhvaćeni u mrežu kategoričke primjene povijesnih činjenica Rosenbergove, A. Kessler-Harris i njezini odvjetnici preuzeli su u osnovi negativnu strategiju, iznoseći pojedinosti smišljene da iskompliciraju i srežu tvrdnje Rosenbergove. Kessler-Harris nije ni dovodila u sumnju teoretske nedostatke modela socijalizacije koji je ponudila Rosenbergova ni predložila neki svoj alternativni model. Za to bi, po meni, bilo potrebno ili razviti slučaj dublje u smjeru diskriminacije koju provode poslodavci ili temeljitije ustrajati na argumentiranju povezanom s "različitostima" i tako razotkriti formulaciju "jednakost-protiv-različitosti" kao – iluziju.

Na koncu su najumjesniji argumenti Kessler-Harrisove bili odbacivani kao proturječni ili neprimjenjivi i sudac je zaključio slučaj u korist Searsa, ponavljajući argument obrane, da je "pretpostavka o jednakom interesu neutemeljena" zbog različitosti između žena i muškaraca. [xiii] Ne samo da su utjecajnost i ugled EEOC-a ostali nepriznati, već je politika zapošljavanja u Searsu na neizravan način dobila potporu. Prema sucu različitost je, budući stvarna i temeljna, mogla biti razlog statističke varijacije u zapošljavanju u Searsu. Diskriminacija je redefinirana kao puko priznanje "prirodnih" razlika (bez obzira na to jesu li nastale povijesno ili kulturalno), koje se zgodno uklapalo u logiku Reaganova konzervativizma. Razlika je bila uvrštena umjesto nejednakosti, kao prikladna antiteza jednakosti, postala je objašnjenje i opravdanje nejednakosti. Sučeva odluka ilustrira proces koji je književna kritičarka i teoretičarka Naomi Schor u drugom kontekstu opisala kao proces koji "izražava suštinu različitosti i naturalizira društvenu nejednakost." [xiv]

Slučaj Sears pruža ozbiljnu pouku o tome kako djeluje diskurzivno, naime, političko područje. On daje uvid ne samo u manipuliranje konceptima i definicijama, već i u provedbu te opravdavanje institucionalnih i političkih odnosa. Navodi o kategoričkim razlikama između žena i muškaraca postavili su uvjete u sklopu kojih su Searsovi branili svoje stavove i EEOC ih osporavao. "Jednakost-protiv-različitosti" bila je intelektualna zamka unutar koje povjesničari nisu raspravljali o sitnim statističkim nepodudarnostima u praksi zapošljavanja u Searsu, već o normativnom ponašanju muškaraca protiv žena. Iako bismo mogli zaključiti da je ravnoteža snaga bila protiv EEOC-a u vrijeme održavanja slučaja i da se zbog toga ishod mogao predvidjeti, dio Reaganova plana da se ponište afirmacijski akcijski programi 1970-ih, ipak moramo formulirati kritički prikaz onoga što se dogodilo, što će utjecati na izgled iduće dionice političkog sukoba. Kako bi se ta pozicija trebala koncipirati?

Kad se jednakost i različitost spajaju kao dvije suprotnosti, one tvore nemoguć izbor. Ako netko bira jednakost, prisiljen je prihvatiti ideju da joj je različitost suprotna. Odluči li se za različitost, priznaje da je jednakost nemoguće postići. To je, u određenom smislu, ona dilema vidljiva u izjavi Ruth Milkman koja je navedena na početku ovog eseja. Feministice ne smiju odustati od "različitosti"; ona je naše najkreativnije analitičko sredstvo. Ne smijemo odustati od jednakosti, barem toliko dugo dok želimo govoriti o načelima i vrijednostima demokratskoga političkog sustava. Ali za feministički pokret nema smisla dopuštati da njegovi argumenti budu silom svrstavani u prethodno postojeće kategorije, da njegove političke rasprave budu obilježene nekom dvojnošću koju mi nismo izmislile. Kako ćemo onda prepoznavati ideje spolne različitosti i služiti se njima te istodobno davati argumente za jednakost? Jedini je odgovor na to dvostruki: demaskiranje moći odnosa konstruiranog postavljanjem jednakosti kao antiteze različitosti i odbacivanje njegove posljedične suprotne konstrukcije političkih izbora.

"Jednakost-protiv-različitosti" ne može ustrojavati izbore za feminističku politiku; opozicijsko spajanje pogrešno prikazuje odnos oba termina. Jednakost, u političkoj teoriji prava koja je u pozadini zahtjeva isključenih skupina za pravdom, znači zanemarivanje različitosti između pojedinaca zbog posebnog cilja ili u posebnom kontekstu. Michael Walzer to kaže ovako:

Temeljno je značenje jednakosti negativno; egalitarizam je po podrijetlu politika abolicionista. Ona ne teži eliminirati sve različitosti, već određen par razlika, i to različit par u različitim trenucima i na različitim mjestima. [xv]

Ovo pretpostavlja da će društvo pristati smatrati vidljivo različite ljude kao jednakovrijedne (ne istovjetne) zbog nekog utvrđenog razloga. U toj je primjeni suprotna od jednakosti nejednakost ili nejednakovrijednost, neusporedivost individualnih skupina ili određenih okolnosti, za određene ciljeve. Tako je za ciljeve demokratskoga građanstva mjera jednakosti bila, u različitim razdobljima, neovisnost ili vlasništvo ili rasa ili spol. Politička ideja jednakosti na taj način uključuje priznanje postojanja razlike, zapravo ovisi o njemu. Zahtjevi za jednakošću počivali su na neizravno iskazanim argumentima, argumentima koje različitost uobičajeno nije priznavala; kad bi pojedinci ili skupine bili istovjetni ili isti, ne bi bilo potrebe ni tražiti jednakost. Jednakost bi, dakle, isto tako mogla biti definirana kao namjerna ravnodušnost na pobliže označene razlike.

Antiteza različitosti je u većini primjera istost* ili istovjetnost. No čak i ovdje se taj kontrast i taj kontekst moraju pobliže odrediti. Nema u različitosti ničega bjelodanog ili natprirodnog, čak ni ako je činjenica različitosti – spolna različitost, primjerice – vidljiva golom oku. Uvijek treba postaviti pitanje: Koje se kvalitete ili aspekti uspoređuju? Kakva je priroda te usporedbe? Kako se značenje različitosti konstruira? Pa ipak u iskazima danima u procesu Sears i u nekim raspravama među feministicama, (spolna) različitost se smatra nepromjenjivom činjenicom, a njezino značenje je prirođeno u kategorijama muškog i ženskog. Odvjetnici na strani Searsa sročili su to ovako: "Prihvatljivost pretpostavki koje EEOC-a postavlja a priori o muškoj/ženskoj istosti u odnosu na sklonosti, interese i kvalifikacije je . . . srž problema." [xvi] Međutim bit onoga što je dokazivala komisija EEOC nikad i nije bila istost, već nevažnost kategoričkih različitosti.

Opozicija "muškarci protiv žena", kako ju je primijenila Rosenbergova, isticala je neusporedivost spolova i premda su povijest i socijalizacija služile za razjašnjavanje tih okolnosti, one su bile u suglasju s kategoričkim razlikama izvedenim na temelju činjenica tjelesne razlike. Kad se poziva na suprotnost "muškarci protiv žena", kao što je to bilo u slučaju Sears, neki specifičan problem (sitne statističke nepodudarnosti između zapošljavanja muškaraca i žena na poslove komisijske prodaje) bit će vraćen na općenito načelo (one "temeljne" različitosti između žena i muškaraca). Različitosti unutar svake skupine, koje bi se mogle primijeniti na tu konkretnu situaciju – primjerice, činjenica da bi neke žene mogle odabrati "prodorne" poslove ili poslove u kojima se "moraju izlagati opasnosti" ili da bi neke žene mogle biti sklonije slabije plaćenim mjestima – bile su isključene po definiciji u antitezi tih dviju skupina. Ironija je, dakako, u tome što je statistički slučaj zahtijevao da se objasni samo malen postotak ponašanja žena. No povijesno je svjedočenje dalo izravne argumente o "ženama". Tako je postalo teško ustvrditi (kao što su to nastojali EEOC i Kessler-Harris) da, unutar ženske kategorije, žene tipično sudjeluju u svakovrsnim "muškim" ponašanjima i iskazuju ih, da je socijalizacija složen proces koji ne rađa jednoobraznim izborima. Da bi se dokazao ovaj argument trebalo bi izravno dovesti u pitanje kategoričko razmišljanje o rodu. Jer uopćena opozicija "muško-protiv-ženskog" služi za prikrivanje različitosti između žena u njihovu ponašanju, značaju, željama, subjektivnosti, seksualnosti, rodne identifikacije i povijesnog iskustva. Kessler-Harrisova je ustrajala na specifičnosti (i povijesno varijabilnom aspektu) ženskih postupaka i to se doimalo kao da je riječ o toliko mnogo specifičnih slučajeva, toliko mnogo u osnovi nevažnih iznimaka jer nije predstavila temeljito teoretski oblikovanu alternativu ustrajnom zalaganju R.Rosenberg za prevlast spolne različitosti.

Alternativa za binarnu konstrukciju spolne različitosti nije istost, istovjetnost ili androginija. Uključivanjem žena u općenitu "ljudsku" kategoriju mi gubimo specifičnost ženske raznovrsnosti i ženskih iskustava; opet smo, drugim riječima, u onim danima kad je "čovjekova/muškarčeva"* pripovijest trebala biti svačija pripovijest, kad su žene bile "skrivene od povijesti", kad je žensko služilo kao negativni kontrast, ono "drugo" za konstrukciju pozitivnoga muškog identiteta. Nije ni istost ni istovjetnost između žena i muškaraca ono što želimo postići, već jedna povijesno varijabilna raznovrsnost složenija nego je to dopušteno tvrdnjom da su muško i žensko suprotne kategorije, raznovrsnost koja se isto tako izražava različito za različite svrhe u različitim kontekstima. U biti, ona dvojnost koja nastaje zbog te opozicije povlači jednu crtu razlikovnosti, daje joj biološka objašnjenja a potom svaku stranu opozicije tretira kao jediničnu pojavu. Sve se unutar svake kategorije (muške ili ženske) smatra istim; zbog toga su i prigušene razlike unutar svake kategorije. Uz to, odnos između kategorija je predstavljen kao odnos između pozitivnog (muškog) i negativnog (ženskog) pola. U tom konstrastu naš cilj nije samo vidjeti razlike između spolova, već i način na koji djeluju da bi se potisnule različitosti unutar rodnih skupina. Istost koja je konstruirana na svakoj strani te binarne opozicije skriva onu višeslojnu igru različitosti i održava njihovu nevažnost i nevidljivost.

Postavljanje jednakosti i različitosti u suprotan odnos ima, dakle, dvojaki učinak. Njime se poriče način na koji različitost već dugo igra ulogu u političkim idejama jednakosti te navodi da je istost jedino tlo na kojem se jednakost može ostvariti. Na taj način postavlja feminizam u nemoguć položaj jer sve dok se mi budemo raspravljale unutar uvjeta diskursa nametnutih tom opozicijom, dopuštat ćemo trenutačno prevladavajuću konzervativnu premisu da žene ne mogu očekivati da budu jednake muškarcima jer one ne mogu biti istovjetne s muškarcima u svakom pogledu. Jedina je alternativa, po meni, odbiti stavljati jednakost u opoziciju s različitosti i neprestano ustrajati na različitostima – različitostima kao uvjetu individualnih i kolektivnih identiteta, na različitostima kao konstantnom izazovu za učvršćivanje tih identiteta, na povijesti kao ponavljanoj ilustraciji igre različitosti, na različitosti kao samom značenju jednakosti same.

Iskustvo Alice Kessler-Harris u slučaju Sears pokazuje, međutim, da isticanje različitosti unatoč rodnih kategorija nije odgovarajuća strategija. Ono što bi tome još trebalo dodati jest analiza fiksiranih rodnih kategorija kao normativnih izjava koje organiziraju kulturalna razumijevanja spolne različitosti. To znači da moramo podvrgnuti podrobnom ispitivanju termine "muškarci" i "žene" jer se oni rabe za međusobno definiranje u konkretnim kontekstima – na radnim mjestima, primjerice. Povijest ženskog rada treba ponovno ispripovijedati s ovog stajališta kao dio pripovijesti o stvaranju jedne rodom obilježene radne sile. U devetnaestom su stoljeću, primjerice, određeni koncepti muške izučenosti počivali na kontrastu sa ženskim radom (po definiciji – neizučenom). Organizacija i reorganizacija radnih procesa postizala se referencama na rodne atribute radnika, a ne na činjenice o izučavanju, izobrazbi ili društvenom sloju. A razlike u plaćama između spolova bile su pripisivane temeljno različitim obiteljskim ulogama koje su tu bile prije (a ne slijedile iz) planova zapošljavanja. U svim je tim procesima značenje "radnika" bilo uspostavljano putem kontrasta između navodno prirodnih odlika muškaraca i žena. Ako pišemo povijest ženskog rada prikupljanjem podataka koje opisuju aktivnosti, potrebe, interese i kulturu "žena radnica", ostavljamo na snazi taj naturalizirani kontrast i opredmećujemo jednu učvršćenu kategoričku različitost između žena i muškaraca. Drugim riječima, započinjemo pripovijest prekasno, time što nekritički prihvaćamo jednu rodno obilježenu kategoriju (onu "žene radnice") koju upravo i treba istražiti jer je njezino značenje bitno za njezinu povijest.

Ako u svojim povijestima relativiziramo kategorije muškarca i žene, to, dakako, znači da isto tako moramo priznati onu uvjetovanu i specifičnu prirodu naših političkih zahtjeva. Političke će se strategije tada oslanjati na analize korisnosti određenih argumenata u određenim diskurzivnim kontekstima, ali tako da se ne služe apsolutnim kvalitetama za žene i muškarce. Ima trenutaka kad ima smisla da majke zahtijevaju da se obrati pozornost na njihovu društvenu ulogu, i konteksta u kojima je majčinstvo nebitno za žensko ponašanje; ali smatrati da ženskost jest majčinstvo znači sakriti različitosti koje omogućuju izbor. Ima trenutaka kad se čini logičnim zahtijevati ponovnu procjenu statusa onoga što je društveno izmišljeno kao ženski rad (strategije "usporedive vrijednosti" su primjer koji je trenutačno na snazi) i konteksta u kojima je mnogo pametnije pripremati žene da se natječu za "netradicionalne" poslove; ali smatrati da ženskost čini žene sklonima za određene (odgajateljske) poslove ili (suradničke) stilove rada znači naturalizirati složene ekonomske i društvene procese te i opet sakriti različitosti koje su označavale ženske povijesti njihova rada i zanimanja. Ustrajanje na različitostima onemogućuje onu sklonost apsolutističkim i, u slučaju spolne različitosti, esencijalističkim kategorijama. Njima se ne poriče postojanje rodne razlike, ali ono što one ističu jest da su njihova značenja uvijek povezana s konkretnim konstrukcijama u specificiranim kontekstima. Nasuprot tome, apsolutističke kategorizacije različitosti uvijek na kraju nameću normativna pravila.

Svakako nije lako formulirati "dekonstruktivnu" političku strategiju pred moćnim tendencijama koje konstruiraju svijet u binarnim oblicima. No po meni, čini se nema drugog izbora. Možda će kad naučimo razmišljati na taj način, rješenja biti lakše uočljiva. Možda onaj teoretski i povijesni rad koji obavljamo može utrti put tome. Povijest feminizma svakako nam može dati podstrek, ona je prepuna ilustracija odbacivanja jednostavnih nepodudarnosti i pokušaja da se dokaže kako jednakost zahtijeva priznanje i uključenje različitosti. [xvii] Doista je jedan od načina na koji bi povjesničari mogli pridonijeti vjerodostojnom ponovnom promišljanju ovih koncepata taj da prestanu pisati povijest feminizma kao pripovijest o oscilacijama između zahtjeva za jednakošću i afirmacija različitosti. Ovakav pristup nehotice jača čvrstu poziciju binarne konstrukcije i dajući joj dugu povijest postavlja je kao nešto neizbježno. [xviii] Kad ih se razmotri pobliže zapravo ti argumenti feministica ne dijele se jasno u te odjeljke; prije su to pokušaji da se pomire teorije o jednakim pravima s kulturalnim konceptima spolne različitosti, da se ispita vjerodostojnost normativnih konstrukcija roda u svjetlu postojanja ponašanja i kvaliteta koje se suprotstavljaju pravilima, da se istakne a ne riješe uvjeti kontradikcije, da se artikulira jedan politički identitet za žene bez pokoravanja postojećim stereotipovima o njima.

U povijestima feminizma i u feminističkim političkim strategijama pozornost se mora usmjeriti istodobno na djelovanja različitosti i na ustrajanja na različitostima, a ne jednostavno zamjenjivati binarne različitosti višestrukom razlikom jer ne bismo smjele ići za nekim povoljnim pluralizmom. Razrješenje "dileme različitosti" nije moguće postići ni ignoriranjem ni prihvaćanjem različitosti onakve kakva je normativno postavljena. Umjesto toga, po meni, kritička feministička pozicija mora uvijek podrazumijevati dva poteza: prvi, sustavnu kritiku operacija kategoričke različitosti, razotkrivanje svih vrsta isključivanja i uključivanja – hijerarhija – koje konstruira te odbacivanje njihove krajnje "istine". Ali odbacivanje koje neće biti u ime jednakosti koja podrazumijeva istost ili istovjetnost, već prije (a to je onaj drugi potez) u ime jednakosti koja počiva na različitostima – različitostima koje ograničavaju, dezorganiziraju i čine dvosmislenim značenje svake čvrsto uspostavljene binarne opozicije. Učiniti bilo što drugo znači prihvatiti politički argument da je istost preduvjet za jednakost, neodrživu poziciju za feministice (i povjesničare) koje znaju da je moć iskonstruirana na temelju različitosti te da joj se otuda treba i usprotiviti.

Iz knjige Joan W. Scott - Rod i politika povijesti (prev. Marina Leustek, Zagreb: Ženska infoteka, 2003.)