Ratovi kao takvi, tvrdi Giddens (1989: 340, 346-7), ne postoje u društvima bez države: u takvim se društvima ne proizvodi dovoljan višak vrijednosti za sustavne i duge oružane sukobe i vojske. A opet, konstrukcije muškosti i ženskosti koje su, pretpostavlja se, nastale u lovačko-sakupljačkim društvima bez države, bile su osnova za prihvaćanje rodnih podjela rada u vojskama i ratovima. John Casey tvrdi:

Muškarci su bili odabrani za ulogu ratnika zato što su ekonomske i za spol vezane fiziološke razlike koje su favorizirale odabir muškaraca za lovce na životinje favorizirale odabir muškaraca za lovce na ljude. (navedeno prema Kazi, 1993: 15)

Štoviše, Chris Knight (1991) tvrdi da su se muškarci povezali i preuzeli uloge lovaca i boraca zato da se osnaže bratstvom po krvi kao obranom od magijskih moći žena u menstrualnoj krvi!

 Usprkos tome, u ovom se poglavlju tvrdi da vojske i ratovanje nikada nisu bili samo «muška zona». Žene su u njima uvijek ispunjavale određene, često vrlo važne, uloge – ali obično ne na ravnopravnoj, istoj osnovi s muškarcima. Spolna podjela rada u vojsci često je bila čak formaliziranija i kruća negoli u civilnom sektoru. To je važno, jer i feministice i oni koji im se suprotstavljaju često tvrde kako je ulazak žena u vojsku za njih preduvjet ostvarivanja punopravnog građanstva. Budući da je žrtvovanje života za svoju zemlju najviša građanska dužnost, prava građanstva ovise o spremnosti na ispunjenje te dužnosti. Ipak, kao u slučaju ulaska žena na civilna tržišta rada, ulazak žena na vojno tržište rada – i, kako ćemo poslije vidjeti, čak u slučajevima gdje su postigle formalnu ravnopravnost – izmijenio je kontekst spolnih podjela rada i moći, ali ih nije dokinuo.

 Ovo se poglavlje bavi sudjelovanjem žena i u neformalnim oslobodilačkim borbama i u modernim vojskama te razmatra načine na koje je to donijelo šire implikacije za položaj žena u društvu. Kao i u pogledu svih drugih aspekata roda i nacije, žene i muškarci u vojsci nisu homogeni entiteti. Različite skupine muškaraca i žena nalaze se u različitim položajima i različito sudjeluju u vojskama i ratu. Taj je aspekt vezan za ratovanje važno naglasiti  čak i više nego druge aspekte zbog uobičajenog shvaćanja muškaraca kao ratnika (a žena kao patnika?) u svim dijelovima društva.

 No, to ne znači da u povijesti nije bilo shvaćanja i predodžaba žena kao ratnica – od Amazonki do američkih vojnikinja u Zaljevskome ratu. Te su predodžbe obično ili pojačale konstruiranu protuprirodnost uloge žena kao boraca, ili su stvorene tako da se uklapaju u šire prihvaćena shvaćanja žena i muškaraca u društvu iz kojega su te žene borci.

 U suvremenim su društvima civilno i vojno područje tijesno prepleteni. A to se ne odnosi samo na shvaćanja i predodžbe žena i muškaraca. Znano je, na primjer, da su generali i zapovjednici vojski često među opreznijima kada treba odlučiti o tome hoće li se zaratiti (Giddens, 1989). Moderne vojske su goleme birokratske organizacije čije nesmetano funkcioniranje može narušiti samo intenzitet i nepredvidivost rata (iako neki «sigurni» ratovi, poput Zaljevskoga rata, mogu vođama vojnoga stroja dobro poslužiti za iskušavanje novoga oružja i drugih dimenzija vojnog djelovanja, poput komunikacija i organizacije ljudstva. Danas su posebno važni oni ratovi koje Miriam Cooke (1993: 181) naziva «postmoderni ratovi» - poput onih koji su se dogodili u Libanonu, Somaliji i bivšoj Jugoslaviji i u kojima su zaraćene strane obično iz iste države. Ti se ratovi neprestano redefiniraju, a suprotstavljene strane neprestano sklapaju nove sporazume. Može se reći da su oni izravna ili neizravna posljedica postkolonijalizma i svršetka hladnoga rata. U ovom poglavlju ispituju se neke rodno obilježene dimenzije vojski i ratova. Osobito se posljednje sve donedavno (Jones, 1994) vrlo malo sustavno proučavalo.

 Dok se muškarce smatra prirodno vezanim za ratovanje, žene se smatra po prirodi vezanim za mir. Slika žena koje se opiru ratu postoji u zapadnjačkoj javnoj svijesti barem od vremena kada je u Ateni u petom stoljeću pr. Kr. prvi put izvedena Lizistrata. Ta Aristofanova komedija opisuje kako su se žene iz Atene, Sparte i Korinta sastale i obznanile seksualni štrajk protiv muževa dok se ne prestanu tući. U feminističkom se pokretu mnogo raspravlja o tome koliko feministički aktivizam treba automatski povezivati s mirotvorstvom. Poglavlje završava razmatranjem te rasprave i njezinih implikacija za građanski status žena.

Vojna služba i građanski status

Čini se da je borba, bilo fizička, verbalna ili drugim sredstvima, (gotovo?) univerzalno društveno ponašanje. Freud je tvrdio da su agresija i seks dva čovjekova nagona koji se na ovaj ili onaj način obuzdavaju i reguliraju u svim ljudskim društvima. Ritualizirane borbe za očuvanje ili promjenu određenih društvenih hijerarhija ili za osiguranje pristupa teritoriju ili vodi, bile su, zajedno s drugim načinima rješavanja raznih sukoba, dio rutiniziranih društvenih repertoara u cijeloj ljudskoj povijesti. Iako nisu uvijek neposredno sudjelovale u borbi (mada to i nije bilo neuobičajeno), žene su u njoj oduvijek imale specifične uloge, bilo da su se brinule za poginule i ranjene ili pak postajale dio pobjednikova plijena. Katkada su te dvije uloge išle skupa: Cynthia Enloe (1983: 4) navodi Samuela Huttona, koji opisuje veliku potražnju za ženama koje brinu za vojnike u sedamnaestom stoljeću. Dobra njegovateljica, poput Kate Keith, lijepe Škotlanđanke, nije smjela ostati neudana dulje od dva dana nakon muževe pogibije u boju. Slično tome, ajatolah Homeni dao je uputu ratnim udovicama iračko-iranskog ratu da se udaju za ratne invalide i postanu im njegovateljice.

 Kada nema jasne razlike između «pozadine» i «bojišnice», međutim, obično nestaje jasna spolna podjela rada u ratu (Yuval-Davis, 1985). Španjolci su, primjerice, govorili kako su u borbi protiv Inka vidjeli žene kako se bore rame uz rame s muškarcima koristeći neku vrstu praćke. Međutim, primjećuje Penny Dransart (1987: 62-77), takve su praćke u tom društvu i muškarci i žene upotrebljavali u radu sa stokom te se stoga ne može reći da je način na koji su one u tom ratu borile za preživljavanje neka rutinska vojna uloga žena Inka. Slično tome, za rimske opsade Jeruzalema Židovke su sudjelovale u borbama tako što su, na primjer, po rimskim vojnicima izlijevale ključalo ulje – što je također prilagodba, a ne rutinski dio, njihovih uobičajenih društvenih uloga.

 Kada su «fronta» i «pozadina» odijeljene i kada društveni kolektivitet akumulira dovoljan višak vrijednosti da može izdržati rat i odsutnost ratnika s «kućne fronte», čak i za kratkih razdoblja sezonskih prepada na susjedna plemena i sela, nastaje u vojsci rutiniziranija spolna podjela rada između muškaraca i žena.

 U zapadnjačkoj kolektivnoj svijesti stoljećima su postojali mitski ili povijesni likovi žena koje su vodile muškarce u boj, poput Boadiceje ili Ivane Orleanske. Međutim, kao i u slučaju Amazonki, njihova glavna funkcija obično nije bila pokazati da žene mogu biti ratne junakinje kao i muškarci, već ih prikazati kao neprirodne, premda romantične, žene (osim ako ih se ne smatra vješticama, dakako). Međutim, u dvadesetom stoljeću, kada su žene i formalno ulazile u vojske, bilo u oslobodilačke vojske pojedinih nacija ili nacionalnih država i carstava, romantične su predodžbe junakinja postale uobičajenije. Tako je Khana Senesh, mađarsko-židovska cionistkinja, pjesnikinja koju su Britanci za Drugoga svjetskog rata, ia neprijateljskih crta, uhvatili kada se spustila padobranom, mučili i na kraju smaknuli, kanonizirana kao simbol junaštva nasuprot slici milijuna europskih Židova za koje su cionisti često govorili da na nacističko istrebljenje odlaze kao «ovce na klanje». U Rusiji, u Drugome svjetskom ratu, Irina Sibrova, pilot bombardera, preživjela je 1006 borbenih letova protiv Nijemaca, a u Palestini kao junakinju slave Leilu Khaled, koja je stajala iza otmice američkih zrakoplova koji su bili na letu u Aman u Jordanu s početka 1970-ih.

 Međutim, razmišljanje o rodnim odnosima u vojsci ne bi smjelo izgubiti iz vida činjenicu da ne ispunjavaju svi muškarci i žene određene uloge u vojsci ili izvan nje. Etnička pripadnost, klasa, dob i sposobnost ključni su za određivanje tko je uključen i tko je isključen iz tih uloga. Naravno, kako je gore rečeno, te se razlike gube kada se rat zbiva u «pozadini». Izvještaji o napadu ruske vojske na Čečeniju 1994.-95., na primjer, upućuju na činjenicu da, iako je ta operacija bila usmjerena protiv Čečena koji su tražili nacionalnu neovisnost, ni domaći Rusi nisu pošteđeni sustavna uništavanja usmjerenog protiv cijeloga domaćeg stanovništva.

 Jedna od pionirskih studija Cynthie Enloe bila je knjiga Ethnic Soldiers (Etnički vojnici). U toj knjizi pokazuje kako vojske na specifične načine koriste specifične etničke i rasne manjine. A različite se manjine mogu koristiti na različite načine. Na primjer, Alison Bernstein je opisala kako su američki Indijanci bili među najzastupljenijima u borbama u Drugome svjetskom ratu (nakon američkih Japanaca), više od ikoje druge etničke ili rasne skupine u SAD-u. Posve suprotno bilo je s američkim crncima, koji su u tom ratu bili gotovo potpuno isključeni s fronte (WREI, 1992: 86). U Izraelu, vojnici iz druzijske etničke zajednice često pripadaju nižim, ali vrlo opasnim postrojbama čuvara granica; beduine se koristi kao tragače; istodobno, Palestinci iz drugih etničkih/vjerskih skupina koji su građani Izraela praktički su potpuno isključeni iz vojske.

 Vojske različitih carstava često su bile sastavljene od etnički određenih postrojba. Te su postrojbe obično bile lojalne posebnom zapovjedniku s kojim je car imao ugovor, a ti su zapovjednici čak mogli pripadati vojskama koje je car porazio. U vojsci Aleksandra Velikoga, na primjer, perzijski vojskovođe stekli su velik utjecaj koji nije bio po volji  grčkim vojskovođama. Što je vojska veća to su njezine postrojbe heterogenije, sastavljene od mnoštva različitih nacionalnosti i skupina.

 Međutim, carska se vojska nije oslanjala samo na dobrovoljno sudjelovanje, bilo iz ideoloških ili novčanih razloga. Etnički ili regionalni kolektiviteti često su morali davati određene kvote «topovskog mesa», a kada nije bilo dovoljno dragovoljaca, primjenjivala se taktika prisile, bilo da su to činili Turci, Rusi, Francuzi ili Britanci (Peled, 1994: 61-78).

 Te su povijesne činjenice važne zato što se protive ideološkom tumačenju da sudjelovanje u vojsci automatski znači dobivanje građanskog statusa. Vezivanje građanskih prava za sudjelovanje u vojsci postoji od Francuske revolucije i nastavlja se na tradiciju grčkoga polisa. Međutim, prije i nakon Francuske revolucije vojna služba nije nikada bila opća, čak ni među državljanima, koji praktički nikada ne čine cijelo stanovništvo koje živi na teritoriju te države. Građanska su prava samo djelomice poklapaju, ako se uopće poklapaju, s aktivnom vojnom službom. Suprotno tome, čak se i među vojnicima koji su njezini državljani nakon ratova stalno ponavlja jadikovka povratnika s fronte kako su oni koji su ostali nagomilali ekonomske i političke resurse koji su njima uskraćeni.

 Vojna je moć osnova snaga prisile na temelju koje države, iznutra i na van, zahtijevaju i bore se za legitimnost svojih zahtjeva na vladanje određenim teritorijima i ljudima. Iz tog razloga vladari i vlade, osobito u zemljama gdje je legitimnost države prijeporna, ne mogu sebi priuštiti da vojsku potpuno prepuste drugima jer se izlažu riziku da izgube položaje, bilo revolucijama (kako se u Drugome svjetskom ratu dogodilo u Rusiji) ili, izravnije, vojnim udarom (što se od 1950-ih često događalo u postkolonijalnoj Africi i Latinskoj Americi). Važan način na koji se pojedini režimi i vlade legitimiraju za širok spektar pojedinaca i skupina osnivanje je «narodne vojske» ili uvođenje vojne obveze.

 Dakle, sudjelovanje u vojsci i građanska prava ipak ne moraju biti izravno povezani. Čovjekova prava i položaj u društvu ne određuje to sudjeluje li u vojsci ili ne, nego u kom svojstvu i kojim alternativnim izvorima građanske moći raspolaže. Katkada je sposobnost pojedinih skupina da izbjegnu novačenje u vojsku znak jačanja snage njihova društvenog i političkog otpora – kao kada su Britanci, na primjer, odlučili izbjeći sukob s Ircima u Prvome svjetskom ratu i nisu ih prisilno novačili u vojsku. Na drugoj strani, sve veći broj Afro-amerikanaca i njihovi položaji u vojsci SAD-a govore ne samo o jačanju njihova građanskog položaja općenito nego i o još uvijek vrlo malobrojnim mogućnostima za uzlaznu pokretljivost u američkome civilnom društvu. Zanimljiv je podatak koji su u Beogradu dale Žene u crnom (Zajovic, 1994), da su prve žene regrutirane u srpsku vojsku bile žene iz izbjegličkih kampova.

 Formalno uključivanje žena u vojsku može biti tek djelomice vezano za njihovo društveno osnaživanje i ovisi o prirodi političkog projekta koji je tu društvenu promjenu donio. Znakovito je da se u zapadnim vojskama, osobito u SAD-u, pitanje razmjera i vrste sudjelovanja žena postavilo upravo kada je vojna služba kao znak građanskog statusa – to jest, vojna obveza – prestala podrazumijevati građanski status.

 Moderno ratovanje i uključivanje žena u vojsku 

Moderne vojske nastoje ispuniti dvije, potencijalno proturječne, uloge. Na jednoj strani, osobito u vremenima nacionalne krize i rata, postaju žarištem povezivanja nacije i domoljublja bez obzira na razlike u klasi, regiji, podrijetlu, te katkada dobi i rodu. Na drugoj strani, one su uređene kao moderna učinkovita korporacija, ustrojena i usmjerena prema usavršavanju sposobnosti najdjelotvornije i najinovativnije proizvodnje smrti i uništenja. Uključivanje žena u vojsku može imati vrlo različite oblike ovisno o tome je li glavni politički prioritet prvi ili drugi cilj.

 Kako je rečeno u Trećem poglavlju, žene često postaju simbolički nositelji modernosti. Skidanje velova u Atatürkovoj turskoj revoluciji 1917., provedenoj zato da Turska postane moderna nacija-država, bilo je važno koliko je nametanje nošenja velova muslimanskim fundamentalistima na Srednjem istoku danas. Uključenje žena u vojsku ispunilo je slične uloge, na primjer, u Libiji, Nikaragvi i Eritreji. Uključivanje žena u vojsku pod takvim uvjetima prenosi dvostruku poruku: prvo, da su žene, simbolički barem, ravnopravni članovi nacionalnog kolektiviteta; no drugo, i vjerojatno važnije, da su, barem simbolički, u vojsku uključeni svi pripadnici nacionalnog kolektiviteta.

 Takva se uključenost žena u vojsku uvelike razlikuje od, primjerice, njihove uključenosti u suvremene vojne snage NATO saveza, osobito u vojsku SAD-a. Tu se žene počeli ohrabrivati na masovniji ulazak u vojsku upravo kada je vojna obveza ukinuta i kada se vojska potpuno profesionalizirala. U tom primjeru žene često nisu toliko simboli društvene otvorenosti koliko najmanje nepoželjna ljudska zaliha rezervne armije rada. Jedan od najvažnijih razloga za odluku o masovnom uzimanju žena u američku vojsku bilo je to da ostane dobrovoljna a ne zasnovana na vojnoj obvezi kako bi se spriječili novi prosvjedi javnosti protiv Vijetnamskoga rata. Drugim riječima, cilj novačenja žena u vojsku nije bilo jačanje njihova građanskog statusa već pretvaranje vojne službe iz građanske dužnosti u «posao», kao i to da manje ovisi o suradnji svih građana – žena i muškaraca.

Cynthia Enloe (osobna prepiska spomenuta u Yuval-Davis, 1991a) tvrdi da je, nakon odluke da se vojska temelji na «dragovoljcima», jedan od najvažnijih razloga otvaranja američkih vojnih redova ženama bilo da je ne «preplave» crnci.

Žene su bile uvedene kao protuteža naslućenoj nebjelačkoj vojsci ... angažiranje žena prošireno je 1973., u doba kada su mnogi bijeli i crni političari pretkazivali da će, ostane li prvenstveno muška, ta posve dobrovoljna vojska uskoro postati prvenstveno crnačka muška jer su u Americi nakon Vijetnama upravo crni mladići imali najmanje ekonomskih alternativa prijavljivanju u vojsku.

Taj je tip seksističkog/rasističkog razmišljanja uobičajena pojava. bell hooks (1981) upozorio je da se u takvoj interpretaciji polazi od pretpostavke da su svi crni ljudi muškarci, a sve žene bjelkinje. Crnkinje trenutačno čine 48 posto američkih vojnikinja.

 Međutim, najvažniji je čimbenik koji je omogućio masovno sudjelovanje žena u sve više borbenih zadataka izmijenjena priroda modernog ratovanja. Kako smo rekli, žene su u vojskama oduvijek imale vrlo važne i specifične uloge, ali su iz javnog vojnog područja bile isključene. Moderno je ratovanje donijelo sa sobom prije svega potrebu za formaliziranjem i nadzorom kanala opskrbe i podrške vojsci. Napoleon je navodno izjavio da «vojska maršira na želucu». S modernizacijom vojske trebalo je, barem donekle, uspostaviti formalne odnose vojske i usluga prehrane, odijevanja, njege, administracije i komunikacije, proizvodnje streljiva i seksualnih usluga.

 Nadalje, zbog stalnog razvoja vojne tehnologije borba prsta u prsa postaje sve manji dio vojnog djelovanja. Stoga su razlike u tjelesnoj snazi muškaraca i žena znatno izgubile na važnosti kao zapreka sudjelovanju žena u vojsci na ravnopravnoj osnovi.

 Nisu sve vojske uključivale žene na isti način. Kako sam drugdje izložila (Yuval-Davis, 1985: 32), jedan od čimbenika zbog kojih je teško povlačiti usporedbe između vojski i broja žena u njima jest to što se određivanje onoga što je civilni i onoga što je vojni zadatak razlikuje od vojske do vojske. Na primjer, 1980. godine u Zapadnoj Njemačkoj je samo 50 vojnih medicinskih časnica službeno bilo u sastavu vojske, a sve činovnice u službama vezanim za vojsku bile su civili (Chapkis, 1981: 89). Na drugoj strani, u Izraelu su se sve činovnice bile u sastavu vojske, dok su liječnici i sestre mogli biti civili. Drugim riječima, promjene broja žena u vojsci mogu biti tek nusproizvod neke birokratske ili ideološke redefinicije granica oružanih snaga. Drugi su primjer statistički podaci o registraciji veterana, kao u slučaju Alžira nakon stjecanja neovisnosti. Kako je primijetila Helie-Lucas (1987), zbog mnoštva formulara koje je trebalo priložiti molbi za upis u registar, mnogim seljacima i nepismenim radnicima bilo je vrlo teško predati molbu. To je osobito vrijedilo za žene, ne samo zato što je među njima bilo više nepismenih ili zbog njihove djelomične povučenosti iz društva, nego i zato što su glavni motiv za prijavljivanje bile beneficije na plaću, te se to na mnoge žene nije ni odnosilo.

 Što su oružje, prijevoz i komunikacije u vojsci razvijeniji, birokracija u vojsci mora postati složenija, pripadnici vojnih snaga specijaliziraniji i profesionalniji, a organizacija vojske sličnija onoj velikih civilnih korporacija. U takvim se uvjetima inkluzivna definicija «narodne vojske» može smatrati neprimjerenom i rasipnom. Veze između patriotizma i militarizma gube smisao. O tome se sada raspravlja, primjerice, u Izraelu, gdje se sve više traži ukidanje takozvane opće vojne obveze, osobito žena, u korist stvaranja «mršavije», profesionalnije vojske.

 Vojska u Izraaelu, sastavljena od razmjerno male profesionalne i velike redovite vojske, oduvijek igra središnju ulogu u stvaranju i reprodukciji nacije. Nakon dvije ili tri godine služenja vojnog roka, muškarce se do njihove pedesete svake godine poziva na mjesec ili dva u pričuvne snage. I žene su po zakonu vojne obveznice, obično na kraće vrijeme nego muškarci; u pričuvu obično odlaze nakratko, a kada se udaju ili zatrudne više ih ne pozivaju. Kako je drugdje objašnjeno (Yuval-Davis, 1985), izraelska vojska nije nikada bila univerzalna i sveobuhvatna, čak ni za izraelske židovske muškarce. Mogućnost koja je otvorena krajnje ortodoksnim židovskim muškarcima da izbjegnu odlazak u vojsku produljenjem vjerskih studija jedan je od načina na koji se veliko proturječje u konstrukciji izraelske židovske nacije – kao svjetovne, ali za svoje granice ovisne o ortodoksnoj religijskoj definiciji - rješava i ublažava (premda je s godinama i sama ta praksa proizvela svoja proturječja). Što se žena tiče, formalna inkluzivnost vojne obveze u stvarnosti nije uključivala više od 60 posto Židovki u dobi za novačenje i nijednog državljanina nežidova. Znakovito je da su žene bile isključene ne samo na nacionalnoj, vjerskoj i reproduktivnoj osnovi (koje u različitoj mjeri utječu na žene iz različitih etničkih zajednica i klasa) nego i na osnovi «kvalitete». Kako bi bile pozvane u vojsku, morale su postići višu školsku naobrazbu nego muškarci. Vojska nije nikada bila spremna ulagati u obrazovanje žena koliko u obrazovanje muškaraca.

 Međutim, odnedavno se čuje da čak ni te razlike u sudjelovanju muškaraca i žena u izraelskoj vojsci nisu dovoljne. U vojci i izvan nje počeli su se javljati glasovi koji traže ukidanje obveznog novačenje žena, navodeći to kao jedan od glavnih razloga prikrivene nezaposlenosti i neučinkovitosti u vojsci, s obzirom na računala i drugu tehnologiju koja radikalno smanjuje potrebu za činovništvom u vojsci. Polemika o tome treba li izraelsku vojsku pretvoriti iz «narodne vojske» u vojsku koja regrutira «svakog koga treba» postala je temom parlamentarnog Odbora za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja. Jedan od najvažnijih argumenata protiv takve promjene bio je da

u društvu koje je tijekom posljednjih pet godina apsorbiralo 700 tisuća novih useljenika, vojska je važna kao dio tog procesa apsorpcije i identifikacije s izraelskim društvom. (Parlamentarni zastupnik Or, predsjednik parlamentarnog Odbora za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja, preneseno u dnevniku Davar, 13. veljače 1995.)

I to usprkos činjenici da se nove useljenice starije od dobi za redovito služenje vojske, za razliku od novih muških useljenika, ne poziva u vojsku.

 Konstrukcija «naroda» u «narodnoj vojsci» odražava rodni karakter društvenih odnosa u vojsci, čak i u onim rijetkim slučajevima gdje zvanično navodno vlada ravnopravnost.

Žene kao vojnici 

Unatoč činjenici da su žene oduvijek bile sastavni dio vojničkog života, formalno uključivanje žena u vojsku u ulozi vojnika naišlo je na mnoge predrasude i strah muškarca, iako pretežna većina vojnikinja obavlja uloge koje uvelike odražavaju rodni karakter civilnog tržišta rada snage – to jest, obično su tajnice, bolničarke i nastavnice. Tek rijetke (premda to kompjutorska revolucija , ako već ne feministička, polako mijenja) obavljaju uloge koje su specifično vojne i/ili su izravno povezane s glavnim «poslom» vojske – to jest, borbom i ubijanjem (Enloe, 1983; 1989; 1993; Yuval-Davis, 1985; 1991a).

 Nije nimalo slučajno da junak proslavljenoga romana Portnoy's Complaint (Portnoyeva žalba) Philipa Rotha, američki Židov koji je stalno napaljen, postane impotentan kada pokuša spavati s izraelskom vojnikinjom. Ako bi vojska trebala djelovati tako da «od dječaka napravi muškarce», u takvu predodžbu nije lako smjestiti žene. Jacky Cock, koja se bavila ženama u vojsci na objema stranama južnoafričkog rata protiv apartheida (1992), opisuje kako su mržnja i homofobija prema ženama u južnoafričkoj vojsci bile aktivni dijelovi obuke vojnika: «Novake koji ne postignu rezultate – koji ne zadovoljavaju standard – često nazivaju «pederi» ili «homići» ili «curice»; govore im «vratite se majkama i igrajte se s curicama» (WREI, 1992: 65). Sandra Gilbert (1983: 436) opisuje kako su vojne bolničarke u Prvome svjetskom ratu predstavljale simbol svemoći i zlokobnosti («Uzbuđuje li smrt muškaraca bolničarke?») a istodobno su bile drage njegovateljice.

 Te su dihotomne predodžbe vojnikinja bile presudne za načine na koje žene obično uključuju u vojsku. One predstavljaju prijetnju ako nisu pod nadzorom i ako se od muških vojnika ne razlikuju naglašavanjem ženstvenosti. U Izraelu, na primjer, jedinoj državi u kojoj žene redovito odlaze vojsku kao vojne obveznice, ženski se korpus naziva po svojim inicijalima «Khen», što na hebrejskom znači «šarm». Jedna od službenih dužnosti pripadnica Khena je, prema riječima jednog izraelskog vojnog glasnogovornika, «u područjima kristaliziranja morala postrojba i brige za vojnike tih postrojba» (Yuval-Davis, 1985: 661). Moglo bi se pokazati da je iza visokog postotka silovanja i spolnog uznemiravanja žena u američkoj vojsci (prema nedavnim novinskim izvještajima, procjenjuje se da je silovana svaka treća vojnikinja), u kojoj su u velikoj mjeri ukinute zasebne ženske postrojbe i zadaci, želja muških vojnika da nadmaše svemoćne vojnikinje i oslobode se straha od nje.

 U narodnooslobodilačkim vojskama, gdje je hijerarhijski i organizacijski okvir snaga mnogo neformalniji, snažna zajednička ideologija može pripomoći da se neke od tih napetosti nadiđu, osobito ondje gdje se emancipacija žena doživljava kao simbol emancipacije naroda u cjelini. Ipak, moguće je da se uvođenje strogih pravila zabrane zbližavanja, ili strijeljanja vojnika okrivljenih za silovanje, smatra nužnim komponentama jačanja ideoloških elemenata «političke korektnosti», kao što je bilo, primjerice, u eritrejskoj narodnooslobodilačkoj vojsci (Zerai, 1994; vidi i Urdang, 1989).

 Premda uopće ne sumnjam u to da tek rijetke žene misle da igraju ulogu «kastriranja», kako to muškarci zamišljaju, jasno je da je jedna od glavnih motivacija žena da se pridruže vojsci prilika da se osnaže, i tjelesno i emocionalno. Kako ističe Gilbert,

U jednom broju tekstova kako muškaraca tako i žena sugerira se da su revolucionarne preobrazbe, nastale izvrtanjem uloga «naglavačke» u [Prvom svjetskom] ratu donijele oslobađanje ženskih libidnih energija, kao i oslobođenje ženske srdžbe, koja je kod muškaraca obično izazivala tjeskobu, a u ženama veselje. (1983: 436)

Razgovori s vojnikinjama, osobito onima koje su se priključile raznim narodnooslobodilačkim vojskama, govore koliko ih je mnogo otišlo u gerilske taboreu bijegu od nepodnošljive osobne situacije uzrokovane i kolonijalnim i lojalističkim snagama i/ili vlastitom obitelji (Bennett et al., 1995; Zerai, 1994). U vojsci su mogle steći nov identitet, vještine i poštovanje, te se i boriti za ciljeve u koje vjeruju.

 Priključivanje američkoj vojsci u takvom svjetlu pokušao je prikazati film Vojnikinja Benjamin s Goldie Hawn (Chapkis, 1981). Film govori o «sirotoj maloj bogatašici» koja se osjeća osamljeno i odbačeno i koja nalazi spas u priključivanju američkoj vojsci i prolasku kroz surovu vojnu obuku. (Između vojnikinje Benjamin i žena u eritrejskoj ili tigrejskoj vojsci, međutim, razlika je u tome je što je njezin položaj prikazan s posve osobnog stajališta, a ne u kontekstu onoga što američka vojska čini – ali o tome više kasnije). Vojska se u Vojnikinji Benjamin, kao u promidžbenim kampanjama većine zapadnih vojski, prikazuje samo kao dobar potez u karijeri – prilika da se dobije obuka, da se vidi svijeta i zaradi više no što bi se zaradilo u drugim zanimanjima.

 Jedna je studija Elizabette Addis (1994) doista pokazala da, postavši vojnikinje, žene obično doista ekonomski profitiraju, i individualno i kolektivno. Ona dokazuje da je vojska u pravilu poslodavac koji pruža jednake šanse u pogledu plaće i da je to relativna prednost vojnikinja s obzirom na razlike u plaći muškaraca i žena na civilnom tržištu radne snage. Budući da time što postaju vojnici muškarci ne dobivaju takvu prednost, koristi što ih imaju žene koje odu u vojnike veće su nego kod muškaraca. Štoviše, onoliko koliko žene dobivaju priliku za obrazovanje i uzlaznu pokretljivost jednom kada iz vojske odu na civilno tržište radne snage, vojnikinje postižu kolektivne prednsti za žene na tržištu radne snage u cjelini.

 Još jedan razlog zbog kojeg žene imaju veće koristi od služenja u vojsci, tvrdi Addis, jest to što izložene manjoj opasnosti nego muškarci da budu ubijene ili osakaćene jer im je zabranjeno sudjelovati u borbi. To je dvojbena tvrdnja, ne samo zato što s vremenom i tehnološkim napretkom ratovanja definicija borbe postaje sve uža i besmislenija, nego i zato što ta tehnologija znači kako izgledi da vas pogode na bojnom polju ne moraju biti veći no što su u pozadini. Među američkim žrtvama u Zaljevskom ratu većina je stradala kada je iračka raketa pogodila neki bunker u Saudijskoj Arabiji nego tijekom napada u samome Iraku.

 Feministice koje se bore za ravnopravnost žena u vojsci tvrde da zbog toga što ne smiju sudjelovati u borbenim zadacima ne mogu potpuno iskoristiti prilike za napredovanje u vojsci (i posljedično izvan nje) na osnovi ravnopravnoj s muškarcima. Nedavno se u SAD-u vodila prava pravna bitka oko prava žena na sudjelovanje u borbenim zadacima, osobito prava žena pilota da bombardiraju neprijatelja umjesto da smiju samo natakati gorivo u bombardere u zraku, što se ne definira kao borbeni zadatak i što su žene piloti obavljale tijekom Zaljevskoga rata. Nakon dugog i mukotrpnog političkog lobiranja i osnutka predsjedničkog povjerenstva za ispitivanje tog pitanja, Clintonova je administracija odobrila pravo žena na sudjelovanje u svim borbenim redovima, osim na položajima u pješaštvu i u podmornicama. Koliko će se te odluke provoditi u praksi, osobito nakon pobjede republikanaca u Kongresu, još je otvoreno pitanje.

 Koliko su ta zbivanja neko veliko novo postignuće za prava žena u SAD-u postaje pomalo upitno kada se ocjenjuju u svjetlu posljedica općeg protuudara na položaj žena u SAD-u (Faludi, 1992). Štoviše, ta bi se tema mogla sagledati iz posve novoga kuta sjetimo li se da su u Drugome svjetskom ratu žene piloti obavile tisuće letova s bombardiranjem, a mnoge su preživjele i o tome svjedočile. Možda zato i ne čudi što su ih nazvali «noćne vještice» (izložba Jevgenija Kaldeja u Riverside Studios u Londonu, svibnja 1995.). No, u toj je priči vjerojatno još značajnije to da su nakon Drugoga svjetskog rata žene gotovo isključene iz svih važnijih položaja u Sovjetskom Savezu.

 Takav obrat načina sudjelovanja žena u vojsci nakon neke krize u zemlji, poput rata ili nacionalnog oslobađanja, nije neuobičajen. Međutim, oslobodilačke su vojske isprva na drugačije načine uključivale žene u borbu. Valentine Moghadam (u tisku) razlikuje dvije vrste revolucionarnog pokreta: onaj koji se ženama služi kao simbolom oslobođenja i modernizacije, u kojem će se slučaju žene poticati na aktivno sudjelovanje u vojsci; i onaj koji žene uzima kao simbol nacionalne kulture i tradicije koju treba obnoviti, u kojem su slučaju žene praktički isključene iz formalnog sudjelovanja, a priroda je njihove uloge potpore vrlo ograničena.

 Stoga je određivanje položaja žena u vojsci oko dihotomije borba/ne-borba i fronta/pozadina više rezultat ideoloških konstrukcija uloga žena i muškaraca u društvu nego odraz promišljenih odluka koje se temelje na objektivnim poteškoćama uključivanja žena u borbene uloge. Da bi se pritinulo dugme kojim se šalje raketa ili bomba, baš i nisu potrebni muški mišići. Međutim, kako je otkrila Caroline Cohn (1993: 227-46) kada je provela terensko istraživanje u jednoj zajednici intelektualaca sjevernoameričkih snaga nuklearne obrane i analitičara sigurnosnih pitanja, diskurs američke nacionalne politike sigurnosti prožima rodni diskurs u kojem se takozvane muške vrijednosti smatraju višima i u kojem se one koji se ne drže «objektivnih» ne-emocionalnih i ne-moralnih načela prezirno naziva «tetke» ili «pičkice».

 Jedno je od neriješenih pitanja o sudjelovanju žena u vojsci je li za žene u vojsci bolje da budu u isključivo ženskim postrojbama ili da se uključe u opće (to jest muške) vojne postrojbe. Na jednoj strani, prelazak sa zasebnih ženskih postrojba na integrirane postrojbe značio je da su uklonjene mnoge formalne zapreke da žene obavljaju određene vojne zadatke (i dobiju primjerene nagrade i za njih vezana promaknuća) i da se priznaje njihov jednaki potencijal kao vojnika. Jedan od znakova toga razvoja događaja bilo je, na primjer, sastavljanje posebnih testova spremnosti kako bi se odredila prikladnost za određene vojne borbene zadatke umjesto da se određuje a priori prema spolu. Međutim, kako su rekli oni koji imaju iskustvo u tim stvarima (WREI, 1992: 43), to samo po sebi ne mora jamčiti jednake šanse za muškarce i žene, jer je odluka o tome koje bi testove trebalo izabrati kao odlučujuće često politička. Na primjer, standardi za vježbe istezanja, u kojima su žene bolje od muškaraca, bit će spušteni, dok će standardi tjelesne snage, u kojima su bolji muškarci, ostati visoki. Može se reći bi obje te sposobnosti mogle biti prijeko potrebne za uspješno obavljanje nekog specifičnog vojnog zadatka, poput izvlačenja kroz grotlo u brodovima.

 Oni koji se protive ukidanju zasebnih ženskih postrojba ukazuju na to da u tim postrojbama žene često imaju sigurno i ugodno društveno okruženje. Žene se, osobito s obzirom na to da su obično manjina u mješovitim postrojbama, moraju dokazivati više nego muškarci kako bi pokazale da su jednake. Na primjer, u Palmakhu (vojnim postrojbama Hagane, preddržavnim vojnim postrojbama radničkog cionizma), vojnikinje su se, nakon duge i na posljetku uspješne borbe za pravo na sudjelovanje u mješovitim bojnim postrojbama, ponovno sastale i, s obzirom na iskustvo u mješovitim psotrojbama, odlučile tražiti zasebne ženske postrojbe.

 Osim tog pitanja, tu je, naravno, i tema spolnog uznemiravanja, koje je u mješovitim postrojbama kudikamo češće. Vojnikinje u izraelskoj vojsci zaštićene su barem time što su za njih zadužene časnice, pa su malo manje ovisne o hirovima šefova, frustriranih jer ne odgovaraju na njihove seksualne ponude. Alternativa takvom djelomičnom ili formalnom odvajanju je nametanje strogih pravila intimnog zbližavanja. Na primjer, u eritrejskoj oslobodilačkoj vojsci (Zerai, 1994) bilo je to zbližavanje muškarcima i ženama strogo zabranjeno, a kazna za silovanje bilo je strijeljanje.

 Kada je riječ o zasebnim ženskim postrojbama, u literaturi (Gilbert, 1983: 440-1) se spominje to da te postrojbe potiču nastanak lagodne lezbijske subkulture. Nedavno se o temi lezbijstva i muške homoseksualnosti raspravljalo u zapadnim vojskama i na sudu je, na temelju jednakih prava, dovedena u pitanje uobičajena praksa u američkoj i britanskoj vojsci da otpuste svakoga za koga se «otkrije» da je homoseksualan. 

 Pitanje homoseksualnosti tek je posljednja tema rasprava koje se na Zapadu vode o drugim aspektima ljudi u vojsci, a osobito žena, poput braka i majčinstva. U Britaniji je vojska morala isplatiti milijune funti odštete ženama koje su bile otpuštene iz voske kada su zatrudnjele. Godinama su se mnoge vojske oslanjale na «žene vojnika» koje rađaju i podižu njihovu djecu te obavljaju druge uloge potpore vojnicima. U nekim slučajevima, poput gerilskih ratova u Eritreji i Palestini, oslobodilačke su vojske preuzele na sebe kolektivni odgoj djece i siročadi boraca. Međutim, «normaliziranje» majčinstva za vojnikinje u većini je vojski tek jedna od strana profesionalizacije vojske i preobrazbe služenja vojske iz najviše građanske dužnosti (muških građana) u jedno od zanimanja.

 Vojna služba i prava žena

Elizabetta Addis (1994) tvrdi da sudjelovanje žena u vojsci ima i dobre ekononmske učinke na opći položaj žena u društvu zato što je vojska u mnogim zemljama jedan od najvećih poslodavaca muškoga spola, a ekvivalentan program javnih izdataka za zapošljavanje žena drastično bi smanjio broj nezaposlenih žena. Štoviše, zbog velikog broja muškaraca zaposlenih na vojnom tržištu radne snage razmjerno ih je premalo na civilnom tržištu radne snage, a to podiže civilne plaće.

 Također se može pretpostaviti da, ako je visok položaj u vojsci siguran put uzlazne pokretljivosti u društvu općenito, tada žene koje su u vojsci daleko dogurale imaju veće izglede za više ekonomske i, što je vjerojatno još važnije, političke položaje u društvu. Doista, žene koje su se borile u gerili stekle su u nekim postrevolucionarnim društvima, poput Eritreje i Južne Afrike, znatan društveni i politički autoritet. Međutim, za razliku od muških političkih lidera gotovo nijedna iz male ali rastuće skupine žena nacionalnih političkih lidera u različitim državama nije svoj položaj postigla na temelju služenja u vojsci. (Tek nekoliko njih, poput Golde Meir, Margaret Thatcher i Indire Ghandi, stekle su reputaciju «jedinih muških u vladi» i provodile su promilitarističku politiku.)

 Shvaćanje da su vojnikinje model za samostalnost i osnaživanje žena doživjelo je vrhunac u Zaljevskom ratu. Američki televizijski novinari naučili su reći «naši dečki i djevojke u Zaljevu» a ne samo «naši momci», a Saudijke je njihova prisutnost osokolila te su pokušale prekršiti zabranu vožnje za žene. Sudjelovanje vojnikinja u Zaljevskom ratu osvijetlilo je, među ostalim, činjenicu da je odnos vojske s civilnim pučanstvom u različitim zajednicama vrlo različit i da različito utječe na njihov svakodnevni život. Dok iz nekih sredina u SAD-u u Zaljev nije bio poslan gotovo nitko, u drugima su oni činili znatan dio stanovništva. Upravo tijekom Zaljevskoga rata, na primjer, crnački su aktivisti istupili protiv proturatnog pokreta kako bi «branili svoju braću i sestre» koji su se onamo otišli boriti. Također, postoji mnogo specifičnih lokalnih zajednica u kojima je razmjerno velik dio muškaraca i žena u vojsci. Takve će zajednice morati imati znatno drugačiji odnos s političkim/vojnim središtem zemlje nego zajednice koje u vojsci imaju malo ili nimalo svojih pripadnika.

 Taj društveni fenomen, koji različite dijelove stanovništva postavlja u različite odnose s vojskom, rezultat je ukidanja vojne obveze i profesionalizacije vojnih snaga. Prisutniji je među ženama nego među muškarcima zato što se od žena, uz iznimku Izraela, svagdje traži da dobrovoljno rade za vojsku, čak i u zemljama gdje su muškarci vojni obveznici.

 Vrlo je vjerojatna pretpostavka da zajednice u kojima velik broj civilnog stanovništva ima rodbinu u vojsci ili pripada milicijama često nastaju u područjima oko vojnih baza. Uočeno je (Wheelwright, 1991) da je većina američkih vojnikinja koje su bile poslane u Zaljev i imale djecu, imala i muževe koji su bili u vojsci. I stoga često baka, a ne otac, preuzima odgovornost za skrb o djetetu odsutnih roditelja. Znano je također da se, gdje god je vojska dulje stacionirana, stvaraju mnoge seksualne veze i čak sklapaju brakovi. Poznate su mnoge priče, primjerice, o društvenim posljedicama fenomena mjesnih britanskih djevojaka koje su za Drugoga svjetskog rata zatrudnjele s crnim američkim vojnicima, a slično se dogodilo u Njemačkoj, Vijetnamu i tako dalje.

 Naravno, brakovi i dobrovoljne seksualne veze samo su jedan aspekt posljedica seksualnosti vojnika na mjestima gdje vojska dulje boravi. Cynthia Enloe (1983; 1989) je pisala o dugoročnim posljedicama otvaranja javnih kuća na Filipinima za lokalne zajednice. Dakako, prava priroda i oblik odnosa između vojne baze i okolnog civilnog stanovništva oko nje ovisit će, među ostalim, o odnosima njihove političke i ekonomske moći. Nedavno se u Japanu, nakon suđenja osamnaestorici američkih vojnika za silovanje dvanaestogodišnjakinje (The Guardian, 30. rujna 1995.), povela velika kampanja protiv američkih baza. Donekle slična stajališta bila su iznesena na Cipru prema britanskim bazama nakon suđenja vojnicima koji su na tom otoku silovali i ubili turistkinju.

 Često se pokazuje da militarizacija stanovništva povećava opću razinu nasilja u obitelji i drugih oblika nasilja u društvu. Iako vojska sve više sliči modernom sofisticiranom industrijskom kompleksu, ona je izrijekom ustrojena na načelima agresije i poslušnosti. Kada vojska stekne istaknuto mjesto u društvu, osobni identiteti i oblici ponašanja u odnosima među osobama i rodovima moraju se preliti u civilno društvo.

 U raspravama o mogućim koristima koje bi žene imale od ulaska u vojsku često se zaboravlja da je, za razliku od civilnog tržišta radne snage, glavna funkcija vojske boriti se u ratovima. Ratovi donose masovna uništenja ljudskih života, društvenoga tkiva i fizičke okoline. I premda vojni sukobi i ratovi mogu biti međusobno vrlo različiti, njihove su posljedice obično izrazito rodno određene.

 Ratovi kao rodne konstrukcije

Kada se govori o životima vojnikinja i njihovim težnjama za ravnopravnošću u tom zanimanju, lako se smetne s uma što je zapravo bit tog zanimanja. Jeanne Holm, umirovljena general-bojnica, smatrala je da sudionike konferencije o ženama u vojsci, održane u Washingtonu, mora podsjetiti da

Svatko, bio muškarac ili žena, tko razmišlja o uključivanju u oružane snage, mora prije no što prisegne shvatiti da, suprotno lažnim regrutskim pričama, vojska ne znači samo odore i parade i da se ne radi samo o beneficijama ili pustolovini. Biti u vojsci znači ići u rat, a u ratu se ubija i možda umire za svoju zemlju. (WREI, 1992: 59)

Doista, u tisku se pisalo o tome kakav su šok doživjele neke vojnikinje koje su 1992. poslane u Zaljev kada su shvatile da su ih zapravo onamo poslali da bi se borile. Mnoge od njih pridružile su se teritorijalnim postrojbama kako bi stekle kondiciju, zaradile nešto uz plaću i doživjele malo uzbuđenja u životu.

 No, Zaljevski je rat za američke vojnike bio iskustvo koje nije bilo vrlo različito samo od iskustva Iračana – i vojnika i civila, koji su bili druga strana u tom ratu – već i od iskustva američkih vojnika u drugim ratovima. Čulo se (Boose, 1993) kako je jedan od glavnih razloga zbog kojih je SAD toliko htio ići na Zaljevski rat bio da ondje dobije Vijetnamski rat – usprkos činjenici da je Sadam Husein nakon rata i dalje vladao Irakom te neprimjerenim i neučinkovitim intervencijama SAD-a i drugih snaga NATO-a i UN-a u bivšoj Jugoslaviji, Somaliji i tako dalje. U jednoj zanimljivoj studiji (Boose, 1993) upoređena su iskustva pilota bombardera u Drugome svjetskom ratu s onima u Zaljevskom ratu; pokazalo se da je u Drugome svjetskom ratu najjači osjećaj bio strah, dok je među pilotima u Zaljevskom ratu to bilo uzbuđenje kakvo prati igranje kompjutorskih igrica.

 Ta je razlika nastala ne samo zbog sofisticirane tehnologije, nego i zbog diskursa nacionalne sigurnosti, koji smo gore spomenuli, i kojim se bavila Cohn (1993). On je stvorio iluziju da navođeni projektili mogu pogoditi samo unaprijed određene mete, da je točan položaj tih meta, kao u kompjutorskim igrama, potpuno poznat i da se radi samo o gađanju objekata, ne i ljudi. Dapače u službenom diskursu uopće se nije govorilo o tome da su stradavali ljudi, već o «uzgrednoj šteti».

 Službeni diskurs Zaljevskoga rata bio je također kudikamo rodno neutralniji nego u prethodnim ratovima. Kako je svojedobno zamijećeno, vojnikinje u bojnim odorama gotovo se nije moglo razlikovati od muškaraca pod svim mogućim zaštitnim slojevima. (Slične su se slike ponovile sa slanjem britanskih snaga u Bosnu.) Također, za razliku od uobičajenoga ratnog diskursa, taj se rat nije prikazivao kao rat u kojem se muškarci bore radi «ženaidjece» (Enloe, 1990), već su ga vodili «naši dečki i djevojke». Štoviše, u Izraelu je to bio prvi rat u kojem se «dečki» nisu mogli boriti nego su sjedili u hermetički zatvorenim prostorijama zajedno sa ženama i djecom. Nastala je duboka nacionalna trauma, koja je hitro potisnuta. Usporedno s podacima o velikom porastu nasilja u obitelji i drugih oblika nasilja u Izraelu, maskulinistička slika izraelskih boraca kao nepobjedivih superjunaka bila je ozbiljno narušena i možda je stvorila prostor koji je Rabinovoj vladi omogućio da se angažira u «mirovnom procesu» s PLO-om, koliko god bio ograničen i subverzivan.

 Većina se ratova, međutim, veoma razlikuje od Zaljevskoga rata. Čak i uz sofisticiranu tehnologiju, bosanskim je Srbima bilo dovoljno uhvatiti nekolicinu časnika UN-a i upotrijebiti ih kao živi štit pa da da tehnološki diskurs postane potpuno neumjesan i da bombardiranje iz zraka prestane. I dok se neprijatelja može (a neki kažu i mora) dehumanizirati, druga je priča kada «živi štit» čine vlastiti «dečki».

 Taj osjećaj odanosti «svojim dečkima» igra glavnu ulogu u iskustvu muških boraca. Bez obzira na kontekst i razmjere rata, «ratni drugovi», ili «muška povezanost», gotovo se uvijek naglase kada se govori o tome kako vojnici mogu izdržati nevjerojatne napore i patnje što ih donosi rat. Ideološka domoljubna uvjerenja na jednoj strani te materijalne i druge nagrade na drugoj mogu biti u različitim iskustvima ratovanja manje ili više važni, no osjećaj da se možeš pouzdati u sudruga vojnika i na uzajamnu odanost kada se radi o životu i smrti uvijek se spominje kao ono što borce drži u ratnoj svakodnevici. Mnogi su Izraelci rekli kako su i dalje u pričuvi najviše zato što ne žele izdati sudrugove, iako se protive izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija ili njegovu napadu na Libanon.

 Na isti su se način američki generali usprotivili uključivanju žena u (dotad isključivo muške) borbene zadatke u vojsci, obrazlažući to strahom da će se time razbiti «muška povezanost». Doista, s obzirom na prirodu socijalizacije vojnika obaju splova, taj osjećaj povezanosti lakše se postiže u skupinama koje su isključivo muške odnosno ženske. Međutim, duga zajednička obuka i naglasak na profesionalizaciji te osjetno smanjuju te osjećaje, kao što je bio slučaj na civilnom tržištu radne snage, premda on rijetko podrazumijeva tako intenzivan angažman. Otvoreno je pitanje koliko pravila koja zabranjuju zbližavanje mogu takve procese potaknuti ili zakomplicirati.

 Iskustvo ratovanja, međutim, može u različitim ratovima biti vrlo različito, kao što može biti različita i udaljenost od vojničkog života kada nisu u ratu. Može uključivati kratka, uredna razdoblja «odlaska na zadatak»; može uključivati beskrajne mjesece života u rovovima ili bunkerima; i može uključivati očajničke i paklenske situacije borbe za preživljavanje, sakaćenja i ubijanja, kao i osakaćenosti i smrti. Može uključivati i obavljanje zadataka kojima se podržavaju borbena djelovanja, na bojištu ili izvan njega. U jednom je istraživanju (Janowitz, 1991: 41) ustanovljeno da je za Drugoga svjetskog rata tek 15 posto vojnika makar jednom zapucalo iz oružja. S obzirom na prirodu moderne ratne tehnologije, sada je taj omjer vjerojatno još manji. Naravno, posve je drugačije u gerilskim i drugim manjim ratnim sukobima, gdje se od samih ratnika može tražiti da, kada nisu u akciji, sami obavljaju mnoge sporedne zadatke, poput pripravljanja hrane i edukacije.

 Ratovi mogu na razne načine utjecati i na život ljudi u «pozadini». Jedna je krajnost kada rat utječe malo ili nimalo ako se događa daleko od kuće, kada je posrijedi profesionalna vojska i kada ima vrlo malo žrtava. Takvo je bilo iskustvo mnogih kolonijalnih zemalja. Neke su žene doduše imale muževe u vojsci, osobito časnike, koji su ih s vremena na vrijeme posjećivali, no veći je dio rodno specifične mreže potpore bio sastavljen od domaćeg stanovništva i nešto kolonijalnih žena u vojsci ili izvan nje.

 Na drugoj krajnosti rat postaje iskustvo koje potpuno mijenja i često uništava živote ljudi u zemlji. U nekoliko sati može nestati većina onoga ili sve ono što je, prije negoli je rat počeo, određivalo čovjekov svakodnevni život i osobni identitet: radno mjesto, imovina, dom, osobne stvari i, najgore od svega, prijatelji, rodbina i članovi obitelji. Čak i ako vas neprijatelj nijee ranio, zlostavljao i mučio, brutalno oduzimanje svega što vam je bilo najbliskije i najmilije donosi dugoročno, ako ne i trajno, pogubne posljedice. Život se svodi isključivo na preživljavanje.

 Status izbjeglice je rodno određeno iskustvo. Čak 80 posto ukupne izbjegličke populacije (za razliku od postotka izbjeglica koji zapravo odlaze na Zapad i koji su većinom muškarci) čine žene i djeca. Kako ističe Adam Jones (1994), to je rezultat činjenice da su ubijanje, kao i pogibija, u ratu rodno specifični. Ne radi se o tome da žene i djeca ne pogibaju već da se u slučaju selektivnog ubijanja – kao tijekom etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji – izdvaja muškarce, koje se odvodi i koji zatim «nestaju», i koji se katkada pojavljuju u kakvom logoru, no često se nađu u masovnoj grobnici (kao što je bilo u Srebrenici).

 Čak i kada muškarci nisu selektivno uhićeni i/ili ubijeni (umalo napisah «smaknuti», što je dio zvaničnog diskursa «legitimnih ratova»), često su odsutni, čak i kada je rat lokalan, jer se pridružuju borbenim postrojbama i/ili se skrivaju kako ih ne bi uhvatili (1994: 120-9). Žene i starce ostavljaju u selima da brinu za kuću i djecu, obrađuju zemlju i održavaju društveno tkivo zajednice.

 Žene koje ostaju lako postanu žrtve silovanja neprijateljskih vojnika. O silovanju u ratu mnogo se pisalo nekoliko posljednjih godina, osobito otkako su mediji počeli govoriti o bosanskim Srbima koji su provodili sustavno silovanje žena (na primjer, Amnesty International, 1995; Pettman, 1996; Zajovic, 1994). Slične vijesti dolazile su iz Ruande (Bonnet, 1995) i rata u Bangladešu iz 1981. (film Gite Sahgal The War Crimes Files, prikazan 3. svibnja na Channel 4). Znakovito je, kako su u raspravama na Forumu NGO-a na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima održanoj u Beču 1994., upozorile feministice uključne u borbu za ljudska prava, poput Rhonde Kopelon, da Ženevska konvencija definira silovanje kao «zločin protiv časti» a ne kao način mučenja. Pritom se misli na «čast» muškaraca i zajednice, a ne nužno na čast samih žena.

 Ipak, mora se priznati, kako su istaknule Žene u crnom u bivšoj Jugoslaviji (Zajovic, 1994), da iako je silovanje u ratu krajnji primjer njegova rodno specifičnog djelovanja, najstrašnije iskustvo za žene u ratu nije silovanje nego gubitak svega onoga na čemu su njihov prošli život temeljio. Međutim, u slučajevima silovanja u kojima su žene zatrudnjele posljedice mogu biti kudikamo teže jer, paradoksalno je, kada se dozna za trudnoću žene mogu zbog tradicionalnih shvaćanja časti i sramote izgubiti poštovanje i podršku preživjele obitelji i zajednice. I iz tog se razloga pretežna većina prijavljenih slučajeva sustavnog silovanja odnosi na udovice i neudane žene, jer udane žene često odluče zadržati to iskustvo za sebe.

 Veoma su različita i iskustva raseljenih osoba. Onima kojima su ostala neka materijalna sredstva ili negdje u zemlji ili vani imaju obitelj koja je spremna prihvatiti izbjeglicu i pomoći njoj i preživjeloj obitelji kudikamo je lakši prijelaz u nov obnovljeni život nego onima koji su nasukani u kakvom izbjegličkom logoru i oslanjaju se samo na pomoć međunarodnih dobrotvornih organizacija te većinu emocionalne i fizičke snage troše na dnevnu borbu za preživljavanje (Forbes Martin, 1992). No ono što je zajedničko većini izbjeglica, bez obzira na osobne okolnosti, jest stanje «trajne privremenosti» u kojemu život i identitet prije rata i izbjeglištva dobivaju status valjanosti i trajnosti koji novi život, koliko god godina trajao, nikada ne može zamijeniti. Takav osjećaj učvršćuje položaj trajnog «autsajdera» u mjestu novoga života. Taj se osjećaj često prenosi i na drugi naraštaj. Primjerice, djeca rođena u palestinskim izbjegličkim logorima u Libanonu mogu mjestom iz kojeg potječu smatrati selo iz kojeg su izbjegli njihovi roditelji. Premda to selo možda već trideset ili četrdeset godina više ne postoji, san o «povratku» još uvijek je snažan osjećaj na kojem se gradi identitet.

 Kada govorimo o ratu i njegovim posljedicama, važno je imati na umu koliko je on obično rodno i klasno utemeljeno iskustvo. Jedno istraživanje iskustava sestara i braće u Prvome svjetskom ratu, na primjer, jako je dobro istaknulo važnost tog čimbenika (Woolacott, 1993; vidi i Accad, 1990 o rodnom karakteru rata u Libanonu).

 Ali, muškarci i žene ne razlikuju se samo po iskustvima rata. Kako su pokazali Cynthia Enloe (1989; 1993) i drugi, militarizirane predodžbe žena u ratu – bilo da ih pozivaju da ostanu kod kuće i budu dobre supruge i majke ili da volontiraju u vojnoj industriji i postanu «Rosie the Riveter» - prijeko su potrebne za militarizirane predodžbe muškaraca, koje mogu biti različite. Ratovi se vode radi «ženaidjece», a borce tješi i umiruje spoznaja da «njihove žene» čuvaju ognjište i čekaju da se vrate kućama.

 Jedno od zanimljivih pitanja koje treba ispitati jest odnos između tih predodžaba žena, koje su toliko važne za ratni diskurs, i veze između žena i mira, koja je ključna za feministički i druge pokrete otpora ratu.

Politika žena i antiratni pokreti

Britanske ženske grupe Greenham Common (Roseneil, 1995), argentinske Majke nestalih (Fisher, 1989) i grupe Žena u crnom u Izraelu, Italiji i bivšoj Jugoslaviji (Lentin, 1995; Zajovic, 1994) tek su neke od poznatijih ženskih grupa koje su aktivne posljednjih petnaest godina. One polaze od toga da antimilitarizam nije isključivo žensko pitanje, već pitanje o kojem, zahvaljujući njihovu specifičnom položaju u društvu, žene moraju prenijeti specifičnu poruku oko koje se trebaju organizirati odvojeno od muškaraca. I dok su neke žene u tim i drugim pokretima prihvatile esencijalističko shvaćanje «žena kao miroljubivoga spola», većina žena u tim pokretima odbacila je ta shvaćanja, koja su toliko istaknuta u militarističkim konstrukcijama žena (Enloe, 1983; 1989; Leonardo, 1985; Pettman, 1996).

 Esencijalističko shvaćanje muškaraca kao agresivnih i nasilnih uklapa se u nacionalističko-militaristički mit u kojem se muškarci bore radi «ženaidjece» (Enloe, 1990), mit o «zaštićenom i zaštitniku» (Stiehm, 1989). Neke feministice, poput Judith Stiehm, tvrde da se taj mit može najbolje razbiti tako da žene sudjeluju u vojsci ravnopravno s muškarcima, dok se druge, poput mnogih njemačkih feministica, i dalje protive ulasku žena u vojsku (Seifert, 1995). Mnoge su feministice, od Virginije Woolf nadalje, smatrale da bi žene trebale javno odbaciti tvrdnju kako se muškarci bore radi njih i uskratiti potporu i legitimaciju. Tako su, primjerice, tijekom rata u Libanonu 1982. pripadnice grupe organizirane pod imenom Majke protiv šutnje tvrdile kako više ne žele podržavati državu koja njihove sinove šalje u rat i koja njihove živote žrtvuje radi okupacije za koju ne misle da je presudna za opstanak Izraela.

 U feminističkom antimilitarističkom razmišljanju majčinstvo je igralo vrlo važnu ulogu. Jedan od najzrelijih i teorijski najrafiniranijih glasova u tom taboru pripada Sari Ruddick (1983; 1989), koja dokazuje da neke značajke svojstvene ideologiji i praksi majčinstva mogu postati temeljem antimilitarističkog pokreta. Ona je to nazvala «majčinsko nenasilje: istina u nastajanju» (1989: Poglavlje 7). Prema njoj, očuvanje života kao najvažniji cilj zadaće majčinstva u skladu je s mirotvorstvom i bilo bi protiv uništavanja života.

 Premda Sara Ruddick poriče da su njezini argumenti esencijalistički, postoji u njima ipak esencijalistički prizvuk, sličan onoj akciji vješanja pelena po ogradi američke raketne baze u Greenham Commonu u počecima mirovnog pokreta na tome mjestu. U njezinu inherentnom povezivanju majčinstva s antimilitarizmom posebno je sporno spajanje očuvanja života sa srodstvom. Kod Sare Ruddick, kao i kod Carol Gilligan (1982) koja je nadahnjuje, nalazi se u razumijevanju moralnosti žena paradoks. Na jednoj strani, Ruddick predstavlja psihu žena, majki osobito, kao univerzalnu; ona nije povijesni proizvod etniciteta, klase, dobi, kulture i tako dalje. Premda Ruddick priznaje da se ne ponašaju sve žene onako kako bi to ona htjela, generički pojam «žene» nastavlja rabiti «iz poštovanja» (za one mnogobrojne žene koje se doista drže nenasilja) kao i zbog onoga što naziva «stilska lijenost» (1989: 163-4). U onome što Ruddick naziva «idiom postignuća» (1989: 164), žene svijet doživljavaju i prosuđuju na partikularistički način, koji se razlikuje od apstraktnijega univerzalističkog načina na koji, kako se smatra, tvrdi ona, svijet vide muškarci. Međutim, ako žene na svijet gledaju tako partikularisttički, tada bi im očito njihova obitelj, zajednica, etnički i nacionalni kolektiv trebali značiti kudikamo više nego muškarcima. Arhetip takva shvaćanja majčinstva je Majka Hrabrost Bertolta Brechta, koju u ratu zanima jedino preživljavanje vlastite djece i koja se samo za to bori. Takvo shvaćanje «zaštitničke majčinske ljubavi», da se poslužimo izrazom Sare Ruddick, ma koliko herojska bila, teško može postati osnovom za antimilitaristički ženski mirovni pokret koji se ratu suprotstavlja zbog brige za ljudske živote općenito, ne samo za živote vlastite djece, nego i djece «neprijatelja».

 U životu, dakako, postoji mnogo žena i majki čija «zaštitnička ljubav» seže dalje od ljubavi za vlastitu djecu. Noviji primjer su majke vojnika u Čečeniji, koje su iz Moskve otputovale u Čečeniju moliti ruske vojnike, svoje sinove, da prekinu činiti strahote u Čečeniji – da bi im se isti ti vojnici narugali i otjerali ih (letak Nacionalnog mirovnog vijeća iz 1995.).

 Specifični položaj žena u mirovnim pokretima može se objasniti kao rezultat vrlo različitih razloga, a ne biološke i društvene konstrukcije žena kao majki. Prvo, za razliku od muškaraca, žene gotovo nigdje nisu vojne obveznice i nisu prisiljene boriti se u ratovima koje ne odobravaju. One se u vojsku uvijek prijavljuju kao dobrovoljke. Čak i u Izraelu, gdje jesu obveznice, ne odlaze u pričuvu, koja čini većinu vojske, niti im je dopušteno služiti na prvoj crti bojišnice. Geula Cohen, poslanica u izraelskom parlamentu, istaknula je (Yuval-Davis, 1985) da su u Izraelu sve žene, ako i nisu vojnikinje, majke, sestre ili supruge vojnika i kao takve su ugrađene u vojni sustav. No, civilne žene imaju malo više slobode da prosvjeduju protiv militarizma i rata a da ne budu podvrgnute onim istim pritiscima i sankcijama kojima bi bile one su pripadnice vojske.

 Drugo, neke će se žene radije samostalno organizirati unutar antiratnoga i antimilitarističkoga pokreta kao dio svojih širih feminističkih uvjerenja da će kao takve moći biti prodornije i neće ih zasjenjivati i zaplašivati muškarci u kakvoj mješovitoj organizaciji. Međutim, one će tijesno surađivati i raditi s muškim i mješovitim grupama i organizacijama sa sličnim političkim ciljevima.

 Treće, neke će ženske antimilitarističke i antiratne grupe svoju antimilitarističku borbu doživljavati kao prethodnicu u borbi protiv patrijarhalnoga društvenog sustava kao cjeline, u kojem prema njihovu sudu vladaju muški mazohizam i nasilje. «Take the toys from the boys», oduzmite dečkima igračke – tom bi se krilaticom žena iz Greenham Commona mogao sažeti takav pristup.

 Takvo bi stajalište moglo voditi automatskom povezivanju feminizma i antimilitarizma (Studijska grupa za feminizam i nenasilje, 1983). To je pitanje izazivalo polemike na međunarodnim konferencijama kad god bi se ondje našle feministice Prvoga i Trećega svijeta. Feministice iz Trećega svijeta opravdano se bune protiv pojednostavljenih poopćenih shvaćanja «terorista» i automatske osude svih činova nasilja (Robyn Morgan, 1989), koja ne uzima u obzir tko se i zašto služi nasiljem. Također tvrde da one sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da budu antimilitaristice, jer se nacionalno oslobođenje potlačenog naroda može ostvariti jedino uz pomoć oružane borbe. Zanimljivo je da Sara Ruddick (1993) suosjeća s tom tvrdnjom, jer je «pravo na borbu ... značajno za svaku grupu koja nema moć i koja je stigmatizirana» (1983: 472). No, takav bi se ustupak mogao protumačiti kao poticanje žena na otpor patrijarhatu primjenom nasilja, što bi bilo vrlo strano njezinoj glavnoj tezi.

 Ovdje nemamo mjesta za potanje ulaženje u tu polemiku. Međutim, kako smo pokazali u Trećem poglavlju, ta je fanonovska ideologija potlačenih, koji su pozvani «da povrate svoju muškost» nasiljem, naudila mnogim crnim ženama i ženama Trećega svijeta koje su bile žrtve mizoginije kao presudne za mačističku ideologiju koju je zagovarala većina interpretacija toga stajališta. Sve dok je cilj borbe slabih steći moć a ne promijeniti odnose moći u društvu, takozvano «nacionalno oslobođenje» često ženama i drugim deprivilegiranim skupinama donosi samo daljnje tlačenje u novome društvenom poretku. Iako oružana borba katkada može biti jedini moguć način borbe protiv tlačenja i okupacije, ključni su načini na koji je ta borba organizirana, njezini ciljevi i društvena organizacija. To su neka pitanja o kojima će se govoriti u sljedećem poglavlju.

 Zaključak 

U ovom poglavlju raspravljalo se o rodnim značajkama vojski i ratova. Iako se specifični zadaci što ih žene obavljaju u različitim vojskama u različitim povijesnim kontekstima razlikuju, kao što je različit i stupanj u kojem su formalno uvrštene u vojsku, vrlo su rijetko, ako ikada, razlike u moći između muškaraca i žena bile ukinute, čak i u društveno najnaprednije organiziranim narodnooslobodilačkim vojskama ili u zapadnim profesionalnim vojskama. Štoviše, uz iznimku nekoliko oslobodilačkih vojski, poput eritrejske i tigrejske, iako se ženama «dopušta» u manjoj ili većoj mjeri obavljati «muške uloge», spolna podjela rada donekle se provodi čak i kada su zbog tehnoloških inovacija u modernom ratovanju biološke racionalizacije isključivanja žena postale većinom zastarjele. Zbog tih tehnoloških inovacija ne samo što je tjelesna snaga postala manje važna za borbene zadatke, već su i mnoge manualne činovničke uloge što su ih žene tradicionalno obavljale u vojsci postale izlišne.

 No, ti su momenti u većini suvremenih ratova ipak samo marginalni, osobito u onima koje je Cooke (1993) nazvala postmodernim. U tim ratovima muškarce se uglavnom bira za borbu i pogibiju, a za sve druge aspekte društvenog života i dalje se brinu žene, koje su često, nakon brutalnih napada i silovanja, raseljene izbjeglice koje se i tada moraju boriti za vlastito i za preživljavanje svoje djece.

 Feministice su se podijelile u pitanju trebaju li se, kao feministice, boriti za ulazak žena u vojsku na ravnopravnoj osnovi s muškarcima kako bi dobile ravnopravan pristup društvenoj moći i društvenim resursima koje ona može ponuditi, te stoga postati građankama u marshallovskom značenju «punopravnih članova zajednice». Druge su tvrdile da, kao feministice, imaju osobitu zadaću utjecati na svoju zajednicu i državu protiv militarizma i rata. Neke se, poput Sare Ruddick, zalažu za oboje – da se žene dobrovoljno javljaju u vojsku kako bi spriječile da bude militaristička:

Mnogi ljudi podržavaju vojnu obvezu tvrdeći da su novaci manje željni borbe od dobrovoljaca, koji se sami javljaju. Novakinje mogu biti osobito nesklone odlasku u borbu, a njihove obitelji zgraža pomisao na to da su na bojištu. Jedna «miroljubiva» vojska bori se samo u najnužnijim i nedvojbeno pravednim borbama, bori se što humanije i kraće može i njezina borba ni na koji način ne povećava izglede za prelazak širenje na razornije konvencionalno ili nuklearno oružje. (1983: 476)

Naravno, to je beznadno idealizirano shvaćanje žena jer se uvijek iznova (i to ne samo na primjeru Margaret Thatcher) pokazuje da se ponašanje žena, kada su na položajima na kojima imaju moć ravnu onoj muškaraca, ne mora nužno razlikovati od muškoga.

 No, to ne znači da prisutnost žena u vojsci ne bi mogla utjecati na njihovu društvenu i političku ulogu. Ako se ratovi vode radi «ženaidjece» (Enloe, 1990), tada bi prisutnost žena na osnovama ravnopravnim s muškarcima mogla podrovati barem dio tog mazohističkog mita (Stiehm, 1989). Za razliku od mnogih feministica, ja ne mislim da su «ispunjavanje njihove domoljubne dužnosti» i pravo na sva građanska prava žena nužno povezani. Međutim, mislim da građanski status, kao punopravno članstvo u zajednici, uključuje i da bi trebao uključivati odgovornosti i dužnosti koje bi u specifičnu povijesnom kontekstu mogle uključivati vojnu obvezu, te da je isključivanje iz vojske, poput isključivanja iz noćne smjene i drugih takozvanih opasnih poslova na civilnome tržištu radne snage pokroviteljsko i često na štetu društvenog položaja žena.

 Međutim, nijedno razmatranje rodnih odnosa u vojsci ne smije ostati na toj općenitoj razini raspravljanja o «ženama» i «muškarcima». Za položaj konkretnih žena i skupina žena – kao i muškaraca – u vojskama i ratovima ključne su nacionalne, etničke, rasne, klasne, regionalne, dobne i obrazovne podjele, te bi bez istraživanja tih specifičnih društvenih odnosa naše razumijevanje kako bi žene i muškarci utjecali i kakav bi utjecaj trpjeli u tim važnim društvenim i političkim područjima bilo tek djelomično i varljivo.

(izvadak iz knjige Nira Yuval-Davis Rod i nacija)